Zovite me Išmael

Objavljeno:
Zovite me Išmael

preveo Milovan Novaković

Umjesto Zevsa, Odiseja, Olimpa imali smo Cezara, Fausta, Grad. Desila se promjena iz čovjeka iz grupe u čovjeka pojedinca. Danas, uprkos fašističkom krivotvorenju mita, klatimo se naprijed-nazad. To je krenulo s Melvilom

 

Uzimam da je PROSTOR središnja stvar za čovjeka rođenog u Americi, od pećine Folsom do danas. Sričem ga velikim slovima zato što je ovdje stigao velik. Velik, i bezmilostan.

To je geografija na dnu, pakleno prostranstvo od pamtivjeka. To je sazdalo prvu američku priču (Parkmanovu): istraživanje.

Nešto drugačije od protezanja zemlje – mora s obje strane, bez pregradi koje bi obuhvatile tako nespokojnu stvar kakvom je zapadni čovjek postajao u Kolumbovo vrijeme. To je stvorilo Melvilovu priču (dio nje).

PLUS okrutnost koju još uvijek ovjekovječujemo, sunce kao tomahavk, mali zemljotresi ali veliki tornada i uragani, nasred kopna sjeverno i južno rijeka kojom teče krv.

Stožer Amerike su Ravnice, pola more pola zemlja, sunce jako kao metal i čvrsto kao čelični horizont, i čovjekov rad na kvadraturi kruga.

Neki ljudi su jezdili takvim prostorom, drugi su morali da se učvrste kao šatorski kolac da bi preživjeli. Po meni se Po ukopao a Melvil uspeo. Oni su alternative.

Amerikanci još uvijek umišljaju za sebe da su velike demokrate. Ali njihove su pobjede došle od mašine. Ona je jedini gospodar prostora za koji je prosječna osoba ikad doznala, od točka do klipa, od mišića do mlaznog pogona. Ona određuje putanju.

Po Melvilu nije volja da se bude slobodno nego volja da se savlada priroda ono što leži na dnu nas kao pojedinaca i ljudi. Ahab nije demokrata. Mobi Dik, antagonist, jedini je kralj prirodne sile, resurs.

Mene zanima Melvil koji je negdje oko 1850. odlučio da napiše knjigu o industriji kitova i onome što se zbivalo s jednim čovjekom dok je zapovijedao jednom od najuspješnijih mašina koju su Amerikanci do tog vremena usavršili – brodom kitolovcem.

Ovaj kapetan, imenom Ahab, upoznao je prostor. Preplovio ga je preko sedam mora. Bio je vješt zapovjednik broda, ono što su ribolovci uz koje sam se podigao nazivali najboljom strunom. Veliki ulovi: on je donosio natrag burad krcatu uljem od spermaceta, svjetlom za američke i evropske zajednice sve do sredine 19. vijeka.

Taj Ahab je pomahnitao. Predmet njegove pažnje bilo je nešto nerazumno veliko i bijelo. Postao je specijalista: sav prostor koncentrisao je u formu bijelog kita zvanog Mobi Dik. I salijetao ga je kao Kolumbo okean, la Sal kontinent, Odred Donera svoj zimski prolaz.

Zanima me Melvil koji je bio dovoljno gramziv da Pacifik shvati kao dio naše geografije, drugi Zapad, predočen u Ravnicama, antitetički.

Čovjekov izvor bilo je slano more, i vječito razlijeganje te velike drevne činjenice, stalno obnavljano u odvijanju života u svakom ljudskom pojedincu, jedina je važna stvar o Melvilu. Pelagijal.

On je tradiciju imao u sebi, duboko, u svom mozgu, u svojim riječima, u slanom dobovanju svoje krvi. Svoje more posjedovao je na srčan, udaran način, kao Po ulicu. To mu je omogućilo da vadi iz Šekspira. To je Nojea, i Mojsija, učinilo njegovim savremenicima. Istorija je bila ritual i ponavljanje onda kada je Melvilova imaginacija bila u svom pravilnom ritmu.

Bio je to jedan smisao stariji od Evropljaninovog, povezan više sa magijom nego sa kulturom. Sa magijom koja je, nasuprot bogosluženju, bila sasvim crna. Jer magija ima jednu svrhu: primorati ljude ili neljudske sile da ispune nečiju volju. Kao Ahabu, Amerikancu, jedan cilj: vladavinu nad prirodom.

Spreman sam da slijedim Melvilovu sliku čovjeka, kita i okeana da bih kod njega pronašao predskazanja, pouke koje on sam ne bi sročio. Stotinu godina daje nam prednost. Jer Melvil je bio mnogo veći od sebe baš kao i Ahabova mržnja. Bio je kockar. Znao je kako da iskoristi šansu.

Ovaj čovjek je sve zabrljao. Potpuno je uprskao s Hristom. Sklopio je bijeli brak. Jedan sin mu je umro mu od tuberkoloze, drugi se upucao. Samo je jednom oplovio svoj sopstveni prostor – Mobi Dika. On je morao da bude mahnit ili ne bi bio ništa posebno. Morao je da se kreće brzo, kao Amerikanac, ili je bio potpuna obamrlost. Pola konj pola aligator.

Melvil je strašno propatio. Za to je bio predodređen. Bio je originalan, aboridžinalan. Početnik. Događa se da je to potrebno sanjarima da bi otkrili Ameriku: Kolumbo i la Sal su je osvojili, a zatim su je prepustili mjerodavnima. Danijel Bun volio je njeno tlo. Harod pripovijeda kako je jednog dana daleko na Zapadu u Kentakiju nabasao na Buna, tamo gdje je Harod mislio da nijedan bijelac nije kročio. Čuo je zvuk koji nije mogao da locira, otpuzao je do jednog oblutka i tamo je na jednom proplanku livadarke bio Bun koji je pjevao sam sa sobom. Bun je umro zapadno od Misisipija, zlikovac u sopstvenoj zemlji – „tražen“, bankrot duha i zemlje.

Početnik – i zainteresovan za početke. Melvil je znao kako da posegne natrag kroz vrijeme sve dok istoriju nije toliko pomjerio unazad da je vrijeme pretvorio u prostor. On je bio kao selica koja ide u povratak Aziji, kao nekakav Inka koji pokušava da pronađe izgubljeni dom.

Mi smo posljednji “prvi“ ljudi. Zaboravili smo to. Igramo na veliko, zlostavljamo svoju zemlju, nas same. Gubimo svoju prvobitnost.

Melvil se vratio, da bi nas otkrio, da bi istupio. Stigao je do Mobi Dika.

Ortega i Gaset iznosi da antički čovjek, prije nego išta učini, iskorači kao torero koji pravi skok unazad kako bi zadao smrtni udarac.

Vitmen se, zbog svog bilježenja odlika američkog života i svog svjesnog poistovjećivanja s ljudima, više čini pjesnikom. Ali Melvil je imao volju. Bio je beskućnik u svojoj zemlji, svom društvu, svom sopstvu.

Logika i klasifikacija civilizaciju dovele do čovjeka, daleko od prostora. Melvil je pristupio prostoru da bi ispitao i pronašao čovjeka. Rani ljudi uradili su isto: pjesništvo, jezik i njegovanje mita, kako Fenoloza kaže, razvili su se zajedno. Horus je kod Egipćana bio bog pisanja i bog mjeseca, jedna ličnost za oboje, BIJELI MAJMUN.

Umjesto Zevsa, Odiseja, Olimpa imali smo Cezara, Fausta, Grad. Promjena je bila iz čovjeka kao grupe u čovjeka pojedinca. Danas, uprkos fašističkom krivotvorenju mita, klatimo se naprijed-nazad. Melvil je to pokrenuo.

Njega je privlačio taj izvor stvari, taj prvi dan, taj prvi čovjek, to nepoznato more, Betelgez, taj zakopani kontinent. Iz pasivnih mjesta njegova imaginacija ispalila je harpun.

On je tražio ono prvobitno. Posjedovao je našu hladnoću, ali se grijao prvim poslijepotopnim vatrama. To mu je dalo snagu da pronađe izgubljenu prošlost Amerike, neotrkivenu sadašnjicu, i dastvori mit, Mobi Dika, za narod Išmailćana.

Ta stvar se otrgla od njega. Od nas sigurno. Stvaramo AHABA, BIJELOG KITA, i gubimo ih. Džona Henrija smo pustili da mine, Crnca, radnika, čovjeka sa čekićem:

Položio je svoj čekić i umro.

Vitmena smo zvali svojim najvećim glasom zato što nam je pružio nadu. Melvil je iskreniji čovjek. Žestoko je živio grešku svog naroda, njegovu krivicu. Ali zapamtio je prvi san. Bijeli kit je vjerodostojniji od Vlati trave. Jer to je Amerika, čitav njen prostor, zloba, korijen.

Charles Olson (1910-1970), kultni američki pjesnik i esejist, jedan od utemeljitelja Black Mountain College umjetničkog pokreta.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu