ZNANOST I PRIRODNI JEZIK

Objavljeno:
ZNANOST I PRIRODNI JEZIK

Sa slovenskog preveo Srećko Pulig

Odnos između jezika vlasti i podređenih jezika, ima, kako vidimo, i u slovenskom jeziku svoju historiju. Ovoga puta pitanje se postavilo u posebnom obliku odnosa spram engleskog, tog „svjetskog jezika znanosti“. Postavilo se na nivou odnosa između znanosti i prirodnog jezika. Ali i to pitanje ima svoju povijest – ovaj put evropsku, tijesno povezanu sa počecima moderne znanosti

Čistoća riječi i pravilnost gramatike ne obuhvaćaju baš svu oblikovnost jezika. […] Jezik može zadobiti pravu kultiviranost samo time što će ga se postupno uvoditi [u više krugove života i znanosti]. Takva kultiviranost do sada je nedostajala kranjsko-slovenskom jeziku, u većem obimu nego li i jednom drugom slavenskom […], u što se svatko može sam uvjeriti, pokuša li napisati kultiviranim stilom, ne možda znanstveno djelo, već obično pismo […]
Matija Čop, 1833.

[…]  ne bih poznavao istinske potrebe svoga naroda, ako bih zagovarao uklanjanje njemačkog jezika i njemačke kulture, jer se radi o višoj kulturi, višem duševnom poletu.
Dragotin DežmanKarl Deschmann, 1861.

U raspravi o jeziku u visokom obrazovanju i znanosti suočavaju se zagovornici upotrebe engleskog na visokoškolskim ustanovma i u znanosti s jedne, te branitelji slovenskog, s druge strane. Nećemo se obazirati na mišljenja koja minoriziraju značenje te rasprave. Uzvisimo li nekako engleski kakvim propisom  u privilegirani položaj, sistemski ćemo promjeniti opću jezičnu politiku u visokom obrazovanju. Po sadašnjem uređenju nastavni jezik je slovenski, a u posebnim slučajevima i u ograničenom opsegu studijski proces može se odvijati na nekom stranom jeziku. Takvo uređenje do sada nije prouzrokovalo teškoće. Njegovo je svojstvo da je otvoreno za sve ne-slovenske jezike. Engleski se po sadašnjem sistemu može upotrebljavati kao svaki strani jezik – pa se tako i upotrebljavao, čak i najviše od svih stranih jezika. Neki poseban privilegij za engleski prema tome nije potreban. Nije proganjan, najveći dio predavanja na stranom jeziku odvijao se na engleskom, skoro sva ne-slovenska studijska literatura i druga gradiva su na engleskom. Privilegij za engleski normalizirao bi i još pojačao nesrazmjernu prevlast jednog stranog jezika.

Sudeći po sadašnjem prijedlogu nadležnog ministarstva (na dan 25. maja 2016.), izgleda kako za sada engleski neće dobiti neki poseban zakonski status. Predložena promijena održava sadašnje stanje. Govori o stranom jeziku, ne o engleskom, te postavlja iste uvijete za uvođenje stranog jezika kao i dosadašnje uređenje. (Na simpomatično lošem slovenskom jeziku: „pod pogoji“). Prijašnji prijedlog, koji je nadležno ministarstvo 4. maja 2016. poslalo na međuresorsko usklađivanje, bio je širokogrudniji spram stranog jezika. Iz nekih neskladnosti  između obrazloženja i predloženog teksta moguće je zaključiti da je neka od prijašnjih verzija promijena bila naklonjenija posebno engleskom od sadašnjeg prijedloga. Iz obrazloženja je također moguće zaključiti da u nekim državama pod „internacionalizacijom“ misle baš na uvođenje studija na engleskom (u Finskoj, Danskoj; ali ne i u Nizozemskoj, obzirom na koju engleski posebno naglašava, kao što je vidljivo, samo ovdašnje obrazloženje ministarstva).

Pa i ovdašnja rasprava se spontano usredotočila na engleski. U sporu se očito prelamaju dublji procesi, koji su dugoročni, i proturječja, koja su temeljna. Odluke, do kojih će dovesti rasprava, zato će temeljito i dugoročno odrediti djelovanje visokog obrazovanja, ali i nivo opće kulture ovdašnjeg društva.

Postane li studijski proces na engleskom zakonskom kategorijom, time će promijeniti sistem i njegovu logiku, a sistemska logika uzrokovati će temeljite, dugoročne i često neočekivane učinke.

Npr. sistem „bodovanja“ znanstvenih objava, koji određuje neke nužne uvijete pripuštanja istraživanju i visokoobrazovnom poučavanju, obezvrijedio je objavljivanje znanstvenih tekstova na slovenskom, te uopće na ne-engleskim jezicima. Posebno je uzdigao objave u „indeksiranim“ časopisima, koji su napisani pretežno na engleskom i koje je do nedavno nadzirala transnacionalna kompanija Thomson Reuters. (U julu 2016. svoje su „poslove s intelektualnim vlasništvom i znanošću“ prodali za 3,55 milijardi dolara investicijskim fondovima Onex i Baring Asia). U društvenim znanostima i humanistici, na koje se u ovom spisu ograničavam, nakon oko dva desetljeća „bodovnog“ sistema rezultat je da su se raspale ovdašnje znanstvene zajednice, da se na univerzitetu bitno smanjio broj znanstvenih problematika (paradigmi, istraživačkih programa), da u akademskom i znanstvenom aparatu vlada više ili manje izraženo ideološko jednoumlje, da na visokoškolskim ustanovama kvaliteta više nije mjerilo, te da je kvaliteta u visokom obrazovanju i istraživanju strmoglavo opala. (Analize, koje su dovele do ovih ocjena, već neko vrijeme postoje u časopisnim i knjižnim objavama. Medijima prepuštam da osiguraju „javni interes“ i s njima upoznaju širu javnost). Sistem „bodovanja“ nije naravno sam prouzročio ove temeljite i dugoročne promjene. On je djelovao u širem društveno-političkom okviru, koji je pritiskao u istom smjeru. Opći okvir odredila je politika svih slovenskih građanskih vlada i parlamenata, politika univerzitetskih rukovodstava, pritisci EU i sličnih organizacija svjetskog kapitala. Pa ipak je sistem „bodovanja“ jako doprinjeo temeljnim i dugoročnim učincima, koji vjerojatno nisu bili u namjerama većine onih koji su ga uveli. Minimalna mjerila za visokoškolske nastavnice i nastavnike određuje savjet od jedanaest članova Nacionalne agencije za osiguravanje kvalitete u visokom obrazovanju. Pomoću mjerila „bodovanja“ sigurno nisu htjeli provincijalizirati ovdašnje visoko obrazovanje, već upravo suprotno. Ali su, zajedno sa vladama, parlamentima i rukovodstvima univerziteta, prouzročili baš taj učinak.

Karakteristike sadašnje rasprave

U sadašnjoj raspravi najprije opažamo kako diskutantice i diskutanti odgovaraju na različita pitanja, a argumenti idu u različitim smjerovima. Zagovornici slovenskog jezika upozoravaju na posljedice, koje bi moglo imati napuštanje slovenskog za sami taj jezik i jezičnu zajednicu. Zagovornici engleskog jezika navode da je on jezik suvremene znanosti i međunarodnog komuniciranja uopće. Dok branitelji slovenskog upotrebljavaju argumente koji su jeziku „unutarnji“, argumenti pristaša engleskog su vanjski, pragmatični. Ali baš to što dva tabora govore o različitim stvarima, što se dakle u biti ne razumiju, moglo bi im omogućiti da se sporazumiju. Pitanje o tome kako znanost koju se prakticira u Sloveniji uključiti u svjetske znanstvene procese nešto je drugo od pitanja kako razvijati znanstveni slovenski jezik i podizati nivo općeg obrazovanja u Sloveniji. Uređivanje jednog pitanja moglo bi pomoći uređenju drugog. Rješenja bi se mogla međusobno podupirati. Pa ipak nisu sva rješenja jednog od pitanja takva da pomažu rješenju drugog problema. Uvođenje engleskog u ovdašnje visoko obrazovanje i znanost, po mišljenju mnogih je upravo rješenje koje pokušava urediti jedno pitanje, tako da ujedno onemogućava rješavanje drugog problema. Mnogi su mišljenja da bi uvođenjem engleskog kao jezika studija i znanosti povrijedili razvoj slovenskog i okrnjili njegovu govornu zajednicu. Zagovornici engleskog još nisu dokazali suprotno, da bi razvijanje slovenskog u svim prostorima njegovog prakticiranja, pa i u znanosti i na univerzitetu, moglo ugroziti afirmaciju ovdašnje znanosti u svijetu.

Morali bismo razmisliti o privlačnosti govora svjetskog gospodstva za obnašatelje lokalnih vlasti

Slijedeće svojstvo rasprave je što uvođenje engleskog zagovaraju ekonomisti, prirodoznanstvenici, biokemičari …, ljudi koji se ne bave jezikoslovljem. Zamjerili su im što se miješaju u jezikoslovna pitanja, iako se u njih ne razumiju. Pa ipak, taj prigovor nije utemeljen. Ekonomisti, prirodoslovci, biokemičari … ne bave se pitanjem jezika, već predlažu riješenje za sociološko pitanje – kako uključivati ovdašnje znanstvene i akademske prakse u svjetske procese. Ali ih ne zanima kakve će jezične i sociološke posljedice donijeti njihovo sociološko riješenje.To što ne pomišljaju na jezične posljedice svoga rješenja, na kržljanje slovenskog, niti ne iznenađuje. Ta nisu jezikoslovci i ne raspravljaju o jezičnom pitanju. Doduše, raspravljaju o sociološkom pitanju. I to što ne poštuju sociološke posljedice svog sociološkog prijedloga, velike šanse da da bi s njihovim rješenjem slovenski govoreće društvo potonulo u novu kolonijalnu ovisnost, također ne iznenađuje. Pa ipak oni nisu sociolozi!

Na kraju, karakteristično je da uvođenje engleskog zagovaraju osobe na položajima vlasti: ministrice, rektori, menadžeri. Za slovenski se zauzima akademski proletarijat: pogotovo slovenistice, te pokoji slovenist. Možda bismo morali razmisliti o toj privlačnosti govora svjetskog gospodstva za obnašatelje lokalnih vlasti.

Rasprava je stara, a isto tako i privlačnost govora vlasti

Engleski je u sadašnjosti svjetski jezik, ali također i jezik vlasti. U vrijeme kada su pisali Čop i Prešeren, u ovim krajevima jezik vlasti je bio njemački, a on je tada bio i sve više prevladavajući znanstveni jezik. Sa stajališta sadašnjih pristaša engleskog Čop, Prešeren i kolege su se poneli iracionalno, odlučivši se za slovenski. I Jernej Kopitar je bio mišljenja da je slovenski jezik dobar samo za jednostavniju jezičnu upotrebu. Još jednu generaciju nakon Prešerna, mislio je prvi kustos pokrajinskog muzeja u Ljubljani, uspješni znanstvenik i menadžer Dragotin Dežman – Karl Deschmann isto kao i sadašnji ministri, rektori i menadžeri : „Odreknemo li se u potpunosti njemačkog, uskoro ćemo zapasti u opskurantizami ultramontanizam.“

Iz svakog jezika, pa i iz jezika podređenih, moguće je napraviti „kulturu“ – koja će možda biti emancipatornijom od kulture gospodstva

Kao i sadašnji nosioci vlasti i Dežaman je povezivao slovenski s provincijalizmom, a u jeziku vlasti, koji je smatrao jezikom kulture, vidio je govor kozmopolitske emancipacije. Izbor jezika povezivao je s ideološkom pozicijom i sa prakticiranjem određene ideologije (njemački = liberalizam; slovenski = mračnjaštvo). Unatrag vidimo kako je Dežan počinio dvije greške. U „kulturi“ je vidio vrednotu, a ne ideološki aparat vlasti. Nije uvažavao da je iz svakog jezika, pa i iz jezika podređenih, moguće napraviti „kulturu“ – koja će možda biti emancipatornijom od kulture gospodstva.

Dežman je važio za „narodnog otpadnika“, iako je bio solidan znanstvenik, a od kranjskog pokrajinskog muzeja napravio je uzornu ustanovu. Ali navedimo još i drugačiji primjer, koji upozorava da je i odluka za slovenski jezik mogla biti dvosjeklom. Životni put Ivana Prijatelja bio je po mnogo čemu suprotan Dežmanovom. Da je Prijatelj poslušao svoje učitelje i otišao na njemačke univerzitete predavati slavenske književnosti, možda bi razvio izuzetne teorijske nastavke, koje je dao naslutiti u sjajnoj studiji o Usksnuću  Lava Tolstoja. U toj raspravi je za otprilike sedamdeset godina prestigao književnu znanost svoga vremena, jer je pisao u duhu kasnijih post-kolonijalnih studija. Ali odlučio se za slovensku književnost, za slovenski univerzitet, i prije no što su ga ustanovili – pa se uvalio u zamku, zbog koje je njegovo veliko djelo o Kersniku – kako piše Anton Slodnjak – već u doba izlaska bilo zastarjelim. Prijatelj se angažirao na frontu koji je Dežaman previdio, iz jezika podređenih pomagao je napraviti jezik kulture, ali pri tome naivno nije uzeo u obzir da je kultura, zajedno sa univerzitetom, na kraju krajeva ideološki aparat gospodstva i u podređenih jezika. Kultura, koju je Prijatelj tako sjajno pomagao stvarati, bila je kultura podređenog naroda u imperijalnoj konstrukciji. Nakon Prvog svjetskog rata bio je samo profesorom, na, već pri ustanovljenju zastarjelom, humboldtovskom univerzitetu, u kulturnoj provincijina rubu evropske poluperiferije.

Odnos između jezika vlasti i podređenih jezika, ima, kako vidimo, i u slovenskom jeziku svoju historiju. Ovoga puta pitanje se postavilo u posebnom obliku odnosa spram engleskog, tog  „svjetskog jezika znanosti“. Postavilo se na nivou odnosa između znanosti i prirodnog jezika. Ali i to pitanje ima svoju povijest – ovaj puta evropsku, tijesno povezanu sa počecima moderne znanosti.

Jezično pitanje na počecima moderne znanosti

Na prvi pogled izgleda kao da za one znanosti kojih je jezik „matematika“ prirodni jezici nisu značajni. Zato se čini da u njima naprosto izabiru onaj jezik, od, za znanost ne presudno važnih, prirodnih jezika, koji razumije i piše najviše znanstvenica i znanstvenika. U ovom trenutku je to engleski, sadašnji međunarodni jezik znanosti, kako nam tvrde. U svjetlu tih tvrdnji, trebala bi nas barem iznenaditi činjenica da se prvi znanstvenik koji je izrekao misao kako je „jezik“ znanosti matematika, zauzimao za jezik koji tada nije bio međunarodni jezik znanosti. On se zalagao za narodni prirodni jezik, za favella toscana, toskanski govor.

Začetnik moderne znanosti Galileo Galilei, ishodišta nove znanosti predstavio je u spisu Il Saggiatore (1623; naslov točno znači zlatarsku vagu). Svoje životno djelo sažeo je u Dijalogu o dva glavna sistema svijeta, ptolomejskom i kopernikanskom (1638.) i u Raspravama i matematičkim dokazima o dvije nove znanosti (1638). Sva tri najvažnija spisa napisao je na narodnom jezku, a ne na latinskom, dakle ne na tadašnjem međunarodnom jeziku učene zajednice. Galilei je postavio ishodište moderne zanosti tvrdnjom kako je „knjiga svijeta napisana na matematičkom jeziku“ – pa ipak se bavio i problematikom prirodnog jezika, te prakticirao upotrebu narodnog jezika, a ne onda etabliranog latinskog.

Prvi spis koji je Galilei potpisao bilo je uputstvo za upotrebu kompasa. Napisao ga je „toskanskim govorom“, jer ga je, kako je napisao u obraćanju čitateljima, namijenio onima koji se „više razumiju u vojsku, nego li u latinski“. Razlozi zbog kojih je Galilei izabrao narodni jezik, bili su prividno znanosti izvanjski: komercijala, zaštita monopola i prodaja proizvoda. Ti razlozi tiču se tehničke upotrebe znanstvene teorije. Tehnička upotrebljivost jedno je od odlučujućih svojstava moderne znanosti. Iz srednjovjekovne aristotelovske znanosti nije bilo moguće izvesti primjenljivu tehniku.

U početke moderne znanosti i filozofije pripada i posebna jezična politika: prakticiranje narodnih jezika protiv institucionaliziranog latinskog 

Galileijevi profani razlozi za upotrebu narodnog jezika, a ne elitističkog latinskog, proizlaze iz temeljnih svojstava njegove znanosti, iz tehničke dimenzije moderne matematizirane znanosti. Tehnička moć moderne znanosti bitno je promijenila status znanstvene prakse. Srednjovjekovna znanost je, pogotovo s teologijom i pravom, a djelomično i preko sedam slobodnih vještina, posizala neposredno u društvene odnose, održavala, obnavljala i mijenjala odnose gospodstva i podređenosti, savezništava i sporova, razmjena između ljudi. Moderna galileijevska znanost oblikuje odnose između čovječanstva i prirode, „ovladava prirodom“ i tek preko te dimenzije utječe i na međuljudske odnose. Moderna znanost je primjenjena i demokratska, njena tehnička rješenja moguće je neposredno kopirati, zato se s njom počinju postavljati pitanja „intelektualnog vlasništva“, „zaštite autorskih prava“, tj. monopola na tržištu proizvoda. Galileijev kompas počeli su izrađivati i drugi, zato je napisao uputstvo za upotrebu, jer si je tako htio osigurati svoj „udio na tržištu“. U tekstu nije zaboravio upozoriti da uputstvo nije upotrebljivo ako čitalac nema pri ruci kompas. Uputstvo je prodavao samo zajedno sa instrumentom.

Galilei je imao još razloga za odabir narodnog jezika.

Njegova znanost sastoji se od toga što je matematički zapisao pravilnosti, koje je spoznao pomoću eksperimenta. Međutim, od osjetilnog opažanja eksperimenta do matematičkog zapisa nije mogao a da unaprijed ne odredi što u eksperimentu promatra – da nije unaprijed izradio koncepte, koji organiziraju eksperiment i koji su predmet matematičkog zapisa. Između eksperimenta i zapisa u umjetnom jeziku, tako je konceptualizacija na prirodnom jeziku. Bez koncepata ne bi mogao zamisliti eksperiment. Ali, čim je pomoću koncepata organizirao eksperiment, pravilnosti koje su se pokazale u njemu nije više bilo moguće razlikovati od njihovog matematičkog zapisa. Izrada koncepata na prirodnom jeziku (gibanje, akceleracija, prijenos gibanja …) zato je unutarnji moment matematizacije na umjetnom jeziku. A to znači i da se ne radi o prirodnom jeziku uopće i samo kao takvom – već za posve posebnu praksu u prirodnom jeziku, praksu teorijske konceptualizacije, prakticiranje posebnog govora – znanstvenog govora , kakvog ranije u prirodnom jeziku nije bilo.

Jezično pitanje na počecima moderne filozofije

Osnivačem moderne filozofije smatra se Renée Descartes. Novu filozofiju utemeljio je u Raspravi o metodi (1637). Napisao ju je na francuskom jeziku, dakle na narodnom jeziku, a ne na latinskom, jeziku zapadnoevropske školske učenosti. Descartesovo filozofsko ishodište bilo je da je moguće tražiti istinu u znanostima, samo tako što ćemo voditi razum pomoću pravilne metode. I samo raspravljanje o metodi zasnovao je metodično, a to znači tako da način na koji je predstavio metodu, odgovara onome što je predstavio. Raspravu je napisao na narodnom jeziku: kao da je prvi potez u pravilnoj metodi izbor pravoga jezika, a taj je za Descartesa bio narodni jezik. Kao da je pravu metodu bilo moguće pravilno predstaviti samo u jeziku koji nije onaj školske učenosti. Utemeljivao je umjetnu metodu – a u temelj je postavio prirodni jezik.

Začetnici moderne znanosti i filozofije odlučili su se protiv jezika međunarodne učene zajednice i svoja najznačajnja djela napisali su u narodnim jezicima, koji su bili ujedno i njihovi materinji jezici. O tome valja temeljitije razmisliti, sada kad država, univerzitetske i privredna vlast zahtijevaju od znanstvenica i znanstvenika, visokoškolskih nastavnica i nastavnika, da u znanosti i pri poučavanju napuste slovenski i preuzimaju engleski, jezik međunarodne učene zajednice.

Znanost: Galilei

U početke moderne znanosti i filozofije pripada dakle i posebna jezična politika: prakticiranje narodnih jezika protiv institucionaliziranog latinskog u oba glavna zapadnoevropska ideološka aparata – papinskoj crkvi i univerzitetu.

Galilei je suprotnost između „legitimnog“ jezika (kao što bi rekao sociolog Pierre Bourdieu) i narodnog govora i retorički iskoristio. U polemičkom tekstu Il Saggiatore suparnika navodi na njegovom latinskom, a svoje izvode piše na narodnom jeziku. Spis je kompleksno dijaloški: po žanru je epistola, pismo naslovljeno na kolegu s Accademia dei Lincei Virginiju Cesariniju; po sadržaju, to je polemika s raspravom o kometima Latorija Sarsija (pseudonim matematičara jezuita Orazia Grassija); a posvećen je papi Urbanu VIII. Galilei je u sva tri svoja najznačajnija spisa prakticirao dijaloški postupak. U Dijalogu o dva glavna sistema svijeta suočavaju se tri protagonista. Salviati zastupa novu znanost i heliocentrični sistem, Simplicio stari aristotelizam i ptolomejski sistem, a Sagredo je radoznali ne-znanstvenik, koji ocjenjuje snagu njihovih argumenata. On je zastupnik čiataoca, čitateljice, predstavljen kao sugovornik u tekstu.

U Raspravama i matematičkim dokazima o dvije nove znanosti nastupaju iste osobe, ali u još nijansiranijim ulogama: Simplicio zatupa Galileijeve mladalačke poglede, Salviati njegove konačne teorije, a Safredo njegova stajališta iz srednjeg razdoblja.

Pomoću dramatizacije teksta (u suprotnosti s jednoglasnim traktatom, tada kanonskim oblikom znanstvenog teksta), Galilei je prenio u književni postupak postupke znanstvene prakse: suočavanje hipoteza, odmjeravanje argumenata, otvorenost mišljenja …

Pa ipak, Galilei nije prakticirao narodni jezik samo da bi proizvodio retoričke učinke. Retorika bi mu vjerojatno pošla od ruke i na latinskom. Iako bi se morao stalno sukobljavati s učvršćenim obrascima, klišejima i manirizmima školskog latinskog, a pogotovo s njegovim spontanim aristotelizmom. Što nam daje misliti kako retoriku, stil i način predstavljanja, nije moguće stvarno odvajati od onoga što predstavljanje predstavlja, što retorika izgovara. Galilei je pisao dijaloški, preciznije „višeglasno“, polifono. A tako je moguće pisati samo na jeziku koji stvarno postoji u mnoštvu raznorodnih govornih praksa. Taj jezik bio je narodni jezik. Etablirani (školski i humanistički) latinski bio je oskudan govornim praksama. Ograničavao se na nekakva dva crkvena govora (teologiju i politiku), na govor univerziteta i nešto rašireniji pravni govor, te na govor humanistike. Naravno, postojao je i u književnosti Starih i tamo je bio donekle i „višeglasan“ (pogotovo u „niskim“ žanrovima). Pa ipak je to bio samo arhivski govor, a ne živo višeglasje. Ta oskudna latinska ponuda bila je, povrh toga,još i društveno ograničena. Prakticirale su ju samo malobrojne pismene elite. Jezik dakle nije samo oruđe, samo izvanjski instrument: on postoji u stvarnim praksama, a njih je u svakom trenutku ograničen broj. Onaj tko uvodi novu praksu, kao što je Galilei uvodio znanstveni govor, mora uvoditi novine, pronalaziti nove jezične mogućnosti. A za to jako institucionalizirani jezici nisu najprimjereniji, posebno ako su još i elitistički.

Samo u jeziku koji je cijelo vrijeme u nastajanju kroz mnoštvo govornih praksi, gdje dakle znanstvena pravilnost nikada nije unaprijed „jezično“ zajamčena, moguće je prakticirati znanstveni govor

Zavaravamo se govorimo li o „upotrebi“ jezika. Takav način izražavanja  naznačava potiho razumjevanje kako je jezik oruđe, samo sredstvo, da on „artikulira“ nešto drugo, naime misao. Takvo izražavanje zanemaruje da je materija misli jezik, preciznije, da je materijal mišljenja govor. Za jezik to znači da ga nije moguće odvajati od misli, koje se u njemu misle, od govora, koje u njemu prakticiraju. Jezik bez znanstvenog govora je zajednica bez znanstvene misli.

Latinski, „međunarodni“ jezik tadašnje znanosti, bio je u Galilejevo vrijeme jezik papinske crkve i univerziteta, a to znači govor ideoloških aparata vlasti. Ali nije bio jezik one nove znanosti koju je Galilei prakticirao. Da je pisao na latinskom, morao bi se pri svakoj riječi, svakoj rečenici, sukobljavati s „ustaljenom upotrebom“ u tom jeziku, s govornim praksama jedino prakticiranim u tom jeziku, dakle s ideološkim pritiskom one ideologije s kojom je upravo raskinuo, kada je uspostavio problemsko polje nove znanosti.

To su dakle razlozi zašto je Galilei otklonio latinski, „međunarodni“ jezik one znanosti s kojom je njegova znanost raskinula. Još moramo pojasniti razloge zašto je izabrao narodni jezik, točnije, svoj materinji jezik.

Galilei je na narodnom jeziku prakticirao znanstveni govor, a to znači vrstu govora kojega do tada u narodnom jeziku nije bilo. I više od toga: uveo je govor kojega do tada još nije bilo ni u jednom jeziku.

Brižno je odabirao mogućnosti koje mu je nudio prirodni jezik. Prednost je davao imenicama, kod glagola trpnom načinu ili neosobnoj upotrebi, a kod jednih i drugih apstraktnim izrazima, ograničio je značenjsko bogatstvo riječi i upotrebljavao ih jednoznačno. Ukratko, riječi je preradio u koncepte, disciplinirao je semantiku i zato ojačao sintaksu, osnažio je objekt prema subjektu, proces prema agensu …

Ali govorne prakse djeluju povratno na jezik u kojemu se proizvode. Jezik kojemu su proizveli novu govornu vrstu nije više onaj jezik kakav je bio prije, kada te prakse u njemu još nije bilo.

Uzmimo samo najjednostavniju novost – obogaćenje jezičnog rječnika. Galilejev znanstveni govor je u jezično blago narodnog jezika uveo znansvene koncepte, a to znači da je u jezik uveo nove izraze ili je pak starima dodao nova značenja. Ovu dimenziju utjecaja znanstvenog govora na prirodni jezik možemo vrlo pouzdano promatrati, čitamo li uzastopna izdanja rječnika, koji je izdavala Accademia della Crusca, tada jedinog rječnika govora koji je kasnije postao standardnim talijanskim. Od drugog izdanja nadalje, moguće je opaziti uspješno umnožavanje znanstvenih termina s galileijevskim definicijama.

Paradigmatski odnosi između označitelja novom govornom praksom postali su bogatiji i zato je njihova sinagmatska veza postala značajnijom. Ista riječ sada može značiti više, jer je uz sva dosadašnja „prirodna“ značenja, pridobila još jedno, konceptualno značenje – a način na koji je sintaktički povezana s drugim riječima određuje kako ju treba razumijeti, kao koncept ili u nekom od njenih nekonceptualnih značenja. Koncept će prije ili kasnije snaći i ideološke upotrebe. Zato će sada trebati pri upotrebi i razumjevanju odlučiti da li je neki izraz mišljen kao koncept ili kao ideologem, a ako je ideologem u horizontu koje ideologije ga valja razumijeti. Što bogatiji po značenju postaju izrazi jezika, to točnije trebaju biti njihove govorne upotrebe. Čop bi kazao da jezik „zadobiva prosvjećenost“, Prešeren da se „kultivira“.

Vrijedi i obrnuto: samo u jeziku koji je cijelo vrijeme u nastajanju kroz mnoštvo govornih praksi, gdje dakle znanstvena pravilnost nikada nije unaprijed „jezično“ zajamčena, moguće je prakticirati znanstveni govor, koji će pravilnošću jezičkih odabira i postupaka doseći znanstvenu istinu. Jer će dakle znanstvena istina proizlaziti iz pravilne jezične politike.

Filozofija: Descartes

Baš to da činjenično postojeći jezik stvaraju govorne prakse, koje se u njemu odvijaju, bio je vjerojatno razlog što je Descartes izabrao francuski, a ne latinski. Onovremeni latinski bio je suviše „kultiviran“ i obrazovan, u pogrešnom smjeru. U njemu je bilo suviše taloga skolastike i humanizma, e da bi se jasne i razgovjetne ideje njime mogle jasno i razgovjetno izraziti. Kultiviranost latinskog, koji je tada već dugo bio isključivo jezik „mišljenja“, donosila je suviše tobožnjih garancija o istintosti izjava izrečenih u tom jeziku. Jezik školničke učenosti pobuđivao je lažnu iluziju da već pravilna upotreba garantira istinitost izrečenoga. Univerzitetski, crkveni i humanistički latinski djelovali su kao Bourdieov „legitimni govor“. Izražavanje na tom jeziku djelovalo je kao jamstvo istinitosti u njemu izrečenih izjava.

Govorni automatizmi, klišeji, semantičke nebuloze „legitimnog govora“ ograničavaju znanstvene postupke

Upravo je narodni jezik, svojim mnogostrukim govorima, dakle time što nije unaprijed nudio nikakve garancije, silio pisca da si izumi novu govornu praksu i kroz nju dođe do istine. Onda je pravilnost izjavljivanja morala pribaviti istinitost izjavama. Descartesova govorna praksa na francuskom jeziku je nulti stupanj razlike između metode i njenog postignuća, između pravilne metode i istine. „Performativnost metode“ upravo je poanta Descartesove rasprave o metodi.

Prirodni jezik prema tome nije nešto što bi bilo izvanjsko znanstvenim postupcima, nije neutralno oruđe, koje samo gluho prenosi negdje drugdje pobrane proizvode. Operacije u prirodnom jeziku mogu pospješiti umjetnu znanstvenu formulaciju. S druge strane, govorni automatizmi, klišeji, semantičke nebuloze, ograničavaju znanstvene postupke. Pa i „isti“ prirodni jezik nije u istome razmjeru spram različitih znanstvenih praksa. Descartes, uzmimo, otklanja humanističku učenost, a s njom i humanistički latinski jezik.  Prije njega humanisti su odbili skolastičku znanost i srednjovjekovni latinski – a u ime obnove klasičnog latinskog. Obnavljanje klasičnog latinskog jezika u humanizmu je proizvelo humanističku obrazovanost, koja je postigla vrlo solidne rezultate u kritici tekstova, historiografiji, političkoj znanosti. Humanizam je na kraju krajeva proizveo neoplatonizam, koji je pak stvorio intelektualnu okolinu u kojoj je postala moguća galileijevska revolucija. Galileijevska znanost diskreditirala je humanističku nauku, a Descartes je izveo filozofske posljedice galileijevske znanosti i tako pokopao humanizam. Humanistički latinski, proizvod alternativne prakse u latinskom jeziku, isprva je pokrenuo intelektualni razvoj – nakon toga su ga prijelomi, koje je sam omogućio, poslali na smetlište historije.

Dante: prednost narodnog umijeća govorenja

Dante Alighieri bio je prvi koji je u svojoj nedovršenoj raspravi na latinskom O narodnom umijeću govorenja (1303-1305) zagovarao prednost narodnog govora ispred latinskog crkve i univerziteta. Narodni govor za Dantea je „plemenitiji“ jer je prirodan, dok je latinski umjetan i Dante ga naziva „gramatikom“. U narodnim govorima neposredno se potvrđuje bogom dana opća ljudska sposobnost govora. To je onaj govor koji je ljudski rod upotrebljavao od svog začetka i koji se govori po cijelom svijetu. Nakon što je bog kaznio čovječanstvo zbog oholosti i izmiješao mu jezike, narodi doduše govore različitim sintaksama i različitim riječima – ali je to svejedno isti prvobitni narodni govor. Dok je ovaj drugi govor, koji Dante naziva „gramatikom“, samo sekundaran, umjetan, imali su ga Rimljani i imaju ga Grci, a k tome samo neki, ali ne svi. Rečeno u suvremenom žargonu: „gramatika“ je za Dantea struktura, narodni govor pak mnoštvo praksa.

Mnoštvenost narodnih govornih praksi je trojna: vremenska, zemljopisna i društvena. Narodni govori mijenjaju se kroz vrijeme, razlikuju se obzirom na kraj iz koga dolaze i na društvenu instituciju, u kojoj ga prakticiraju. Baš zato su i izumili „gramatiku“: „Ona nije ništa drugo do li nepromjenljiva identičnost govora raznih vremena i krajeva.“ Zbog toga se i ne može mijenjati. Nepromjenljivost „gramatike“ omogućava da se oni malobrojni, koji su ju dugogodišnjom i obilatom ustrajnošću naučili, sporazumjevaju onkraj mnoštvenosti narodnih govora. Ali to je sve što može taj elitistički govor.

Nasuprot tome, narodni govor se mijenjao i ta njegova sposobnost promjene za Dantea je odlika. On doduše ne kaže eksplicitno, ali iz teksta možemo razabrati, da postoje dvije vrste jezičnih promjena. Prve su tako rekuć prirodne, proizlaze iz nestalnosti i promjenljivosti ljudske prirode, govor se protokom vremena i u različitim krajevima mijenja, onako kako se razlikuju karakteri i običaji. Te su promjene doduše nužne, ali same po sebi ne prizvode ništa posebno značajno, iz njih nastaju u najboljem slučaju „općinski“, „municipalni“ narodni govori, koji često opterećuju razna osobenjaštva, koja ponekad skliznu čak i u rogobatnost i divljaštvo.

U Danteovoj konstrukciji umjesto znanosti nastupa lijepa književnost. Humanizam je na taj način postao potpuniji, ali još uvijek politički i jezički elitistički

Promjene, koje jeziku mogu donijeti sjaj, proizlaze iz različitih društvenih prakticiranja govora. To su promjene koje nastaju zajedno sa zahtjevnijim govornim praksama. Osobito s poezijom. Uistinu uglednim postati će onaj govor koji će kultivirati više političke prakse. Dante je posjedovao iznenađujući smisao za političko značenje jezika, osjećaj koji nedostaje sadašnjim  političarima. Govor koji će biti vrijedan toga da postane svima zajednički u Italiji („svima zajednički, a ničija vlastitost“), napisao je, uzdići će se nad sadašnje općinske govore pomoću poezije, govornom praksom na dvoru i na sudovima. Ujedinjenje Italije pod jedinstvenom vlašću i izrada onoga što bi sad nazvali književnim talijanskim jezikom, bili su za Dantea jedan te isti pothvat. Jezična politika i državna politika bile su za njega tijesno spojene u jedinstveni nacrt. A to je iznimno intelektualno postignuće, uzmemo li u obzir da je Dante živio u svijetu u kojemu nije bilo samostalne političke sfere.

Prevedemo li Danteova razmišljanja na govor suvremenosti, mogli bismo reći da je izradio nacrt nacionalnog jezika. To je onaj jezik koji je „zajednički svima, a nikome vlastiti“. Realno postojeći „općinski“ govori „vrte se oko njega, poput vrata oko šarki“. Zajednički ga stvaraju različiti ideološki govori, pogotovo oni u vladajućim aparatima, na dvoru i na sudovima – ali i poetski govori, estetske govorne prakse, te sekundarne obrade ideoloških govora. Jezik koji je nacrtovao Dante je beskonačno mnoštvo realno postojećih i još mogućih govora, svima je zajednički – ali ga niti jedan posebni govor ne može prisvajati samo za sebe. Razlikovne crte toga jezika su da nema privilegiranog nositelja i da postoji samo u mnoštvu govornih praksa. Zato su kasnije oni koji su stvarali nove, do tada nepostojeće govorne prakse, kao što je Galilej modernu znanost, a Descatres modernu filozofiju, mogli (ili čak morali) pisati u tome jeziku, a ne na „gramatici“. Latinski je bio prava suprotnost danteovskom jeziku: njegovi institucionalni nositelji , crkva i univerziteti, imali su tako reći isključivo pravo na njega; u njemu su realno postojale i bile moguće samo dvije govorne prakse  – one prave vjere i školske učenosti.

Humanistički latinski

Danteu nije uspjelo jezično ujednačenje, a nije došlo niti do političkog ujedinjenja Italije. Oko pola stoljeća nakon njegovog spisa, započeo je svoj pobjedonosni pohod latinski humanizam. Nama je značajno što je za povijesni uspjeh humanizma (ali i za njegove granice) bilo odlučujuće da si je pribavio trostruko uporište: u kulturnim praksama, u novom prakticiranju jezika i u svojim posebnim ustanovama. Humanističke alternativne znanstvene prakse i alternativna jezična politika (oponašanje klasičnog latinskog), osigurale su si i alternativne institucionalne nosioce, humanističke akademije. Humanizam je bio cjelovit projekt, te je postavio novi trokut, u kojemu je jezik nosiva stranica: nova znanost (humanistički studiji) – novi jezik (oponašanje klasičnog latinskog) – nove ustanove (akademije). Dante je teorijski zamislio novi jezik, ali je znao da zajedničkog jezika Italije ne može biti bez zajedničkih ustanova, jednog dvora za cijelu Italiju i jedinstvenog pravosudnog sistema – nije mogao znati da ga ne može biti niti bez nove znanosti. U Danteovoj konstrukciji umjesto znanosti (u to vrijeme monopola univerziteta) nastupa lijepa književnost. Humanizam je bio potpuniji, u kratkom vremenu stvarno je uspostavio potpuni trokut (kultura – jezik – ustanove) – ali njegova granica sastojala se u tome što je bio politički i jezično elitistički. Povrh toga bilo je humanističko znanje još uvijek srednjovjekovnog tipa, njegove „tehničke“ dedukcije djelovale su neposredno na međuljudske odnose, moderna tehnika bila je izvan njenog horizonta.

Prijelomno šasnaesto stoljeće

Do odlučujućeg prijeloma vjerojatno je došlo u šesnaestom stoljeću. Godine 1522. Martin Luther izdao je njemački prijevod Novoga zavjeta. To nije bio prvi njemački prijevod, prije njega su već možda osamnaest puta preveli cjelokupnu Bibliju. Ali je Luther svoj prijevod namijenio masovnoj narodnoj upotrebi, ujedno ga izradivši u visokom jeziku. Njegovu jezičnu praksu podupirao je masovni vjerski pokret i nosile su ju nove vjerske ustanove. Kao i humanizam i protestantizam je uspostavio noseći trokut vjera/kultura-jezik-ustanove. Ali protestantski trokut nije bio elitistički, poput humanističkog. Bio je masovan i narodni i zato su se na njega u brojnim jezicima mogli osloniti procesi koji su vremenom doveli do nacionalnih jezika. Protestantske Biblije na narodnim jezicima eksplodirale su u 16. stoljeću: nizozemska (1526.), engleska Velika Biblija (1535.) i kasnija „ženevska Biblija“ (1557.), poljska (1563.), španjolska (1569.), češka (1579-1594.), slovenska (1583.). Nakon što je bog progovorio u narodnim jezicima, bilo je samo pitanje vremena kada će mu se pridružiti još i Aristotel.

Niti jedan jezik nema privilegij: u svim jezicima moguće je izraziti sve, od svakodnevnih potreba do znanstvenih istina i filozofskih mudrosti. A kada više nema posvećenih jezika i svi su jezici jednako vrijedni, postaje materinji jezik posebno značajan za svakog govornika i govornicu, za svaku kulturu, za svaki govorni kolektiv

U šesnaestom stoljeću počela se oblikovati administrativna monarhija, a to znači centralizirana moderna država. Jedinstvena država – jedinstveni jezik. Tako je recimo francuski kralj Franc I godine 1539. izdao kraljevsku ordonancu, kojom je uveo francuski kao jezik prava i uprave u kraljevstvu, danas bismo rekli za službeni jezik u državi. Deset godina kasnije Joachim du Bellay objavio je Obranu i slavu francuskog jezika. Uspostavio je obrazac koji je u Francuskoj važio još donedavna: jedinstvena država – jedinstven jezik – visoka književnost u (nacionalnom) jeziku.

Za naše razmišljanje posebno je zanimljivo događanje u Italiji. Ovdje je teorijska refleksija svo vrijeme pratila dobivanje na važnosti narodnog jezika i bila je odlučujuća pri njegovom oblikovanju. U Italiji se narodni jezik afirmirao u okolnostima političke razdrobljenosti, te protiv pritiska latinske crkve i konzervativnih univerziteta. Jedino uporište imao je u lijepoj književnosti i u krhkim ustanovama koje su podupirale estetske prakse (mecenat, kultura lokalnih dvorova, kolekcionarstvo). Otuda vjerojatno potječe tada prevladavajući esteticizam u jezičnoj politici narodnog jezika. Središnja ličnost te jezične politike bio je Venecijanac Pietro Bembo.

Godine 1525. Bembo je izdao knjigu dijaloga Proze, u kojima se raspravlja o narodnom jeziku. On je na tretman narodnog jezika prenio kako humanističku filološku metodu, tako i humanističku elitističku ideologiju. Pomoću humanističke filološke vještine skicirao je prvu gramatiku talijanskog jezika. Humanističku ideološku suprotnost „visoki jezik (klasični latinski) / niski način govora (narodni govor)“, projicirao je na narodni jezik i uspostavio suprotnost između (visokog) pisanog narodnog jezika i (niskih) narodnih govora. Za pisanje poezije je kao uzor stavio Petrarku, a proze Boccaccia. Preporučivao je način govora koji je već tada bio stariji od stoljeća i pol. Bembov obrazac odlučujuće je utjecao na povijesne procese: svi evropski nacionalni jezici poslije su se oblikovali kao književni jezici. Oblikovali su se normativno, a normu je određivao književni kanon.

Godine 1542. izašao je Dijalog o jezicima Speronea Speronija, koji se još posebno bavi upravo našim problemom: koji jezik je najprimjereniji  za filozofiju, znanost i za poučavanje na univerzitetu. Speroni je u Dijalogu najprije predstavio tri tada dominantna stajališta: ustrajanje univerziteta na latinskom i grčkom; Bembov normativni toskanski; kultiviranu upotrebu suvremenogjezika, kakvu je zagovarao uzmimo Baldassare Castiglione.

Prema kraju spisa uveo je Speroni još i četvrto stajalište. Doduše, Dijalog ne zagovara posebno niti jednu jezičnu politiku, ali iz drugih izvora znamo kako je upravo to, četvrto stajalište, i Speronijeva pozicija. Učenje latinskog i grčkog je gubljenje vremena. Mladi ljudi, na vrhuncu svojih intelektualnih snaga, trate vrijeme učenjem mrtvih jezika, umjesto da na suvremenom jeziku stvaraju nova djela u filozofiji i znanosti. Kada na kraju svladaju stare jezike, nisu sposobni za ništa drugo nego da komentiraju stare pisce i preživaju njihove mudrosti. Jedino što je smisleno je prevesti stare majstore u suvremene jezike i tako se prihvatiti proizvodnje filozofije i znanosti  na jeziku kojim svakodnevno govorimo – kao što su u svome vremenu činili upravo ti nekadašnji učenjaci. Samo tako riješiti ćemo se sadašnje dekadencije i stvarati djela koja će se moći ravnopravno takmičiti s djelima Starih. Speroni je „četvrto stajalište“ predstavio jurišno, jakim izrazima i s jasnom poantom: nema privilegiranog jezika. Upotrijebio je baš taj izraz: „lingua alcuna del mondo non possa aver da sé stessa privilegiodi significare i concetti del nostro animo; niti jedan jezik na svijetu ne može imati sam po sebi privilegij da označava pojmove našega duha.“ Niti jedan jezik nema privilegij: u svim jezicima moguće je izraziti sve, od svakodnevnih potreba do znanstvenih istina i filozofskih mudrosti. Zato treba prevoditi.

To je vjerojatno prijelomna točka. Kada više nema posvećenih jezika i svi su jezici jednako vrijedni, postaje materinji jezik posebno značajan za svakog govornika i govornicu, za svaku kulturu, za svaki govorni kolektiv. Nakon toga prijeloma, moguće je postavljati i rješavati problematike, koje poznajemo i iz povijesti slovenskog jezika. Koje vrste govora je moguće prakticirati u jeziku? Kako raširiti njegovu govornu sposobnost? Kakve trebaju biti proizvodne strategije za razne vrste govora? Kakve prevodilačke strategije trebamo imati za razne vrste govora? U prevođenju se onda postavljaju pitanja „vjernosti originalu“, specifični problemi kada prijevod nije moguće razlikovati od interpretacije, opći problemi, jer pri prevođenju treba inovirati i prekoračivati ustaljeno jezično stanje, a opet sačuvati vezu s njime…

Sve bismo te poteškoće izbjegli da se vratimo nejednakopravnosti jezika, kada bismo izabrali privilegirani jezik, umjesto nekadašnjeg latinskog, uzmimo sadašnji engleski. Ali „sve te poteškoće“ nisu ništa drugo do li prakticiranje materinjeg jezika. Odreknemo li ih se, odričemo se materinjeg jezika. „Svim tim poteškoćama“ bi se onda mučili drugi, maternji govornici i govorkinje engleskog, a mi bismo ostali bez jezika, papagaji u engleskom i mumljavci na slovenskom.

Sadašnji spor

Sukob, koji se u ovom trenutku u Sloveniji vodi po pitanju jezika u znanosti i visokom školstvu, u mnogo čemu podsjeća na jezičke bitke u prošlosti. Suprotnost je u stvari ista: ili jezik gospodstva, jezik privrednih, političkih, vojnih i ideoloških aparata „Zapada“ – ili slovenski, narodni način govora. Pa i igrači su slični: latinski su nekada zagovarali velikodostojnici katoličke crkve i univerzitetski profesori – narodne jezike su afirmirali oni koji su prakticirali novu znanost, novu filozofiju, novu poeziju. Sada jezik svjetskog gospodstva zagovaraju ministrice, rektori i menadžeri – nosioci lokalnih vlasti.

Kopka nas pretpostavka kako oni koji bi htjeli namamiti studentice i studente predavanjima na engleskom, možda niti ne predaju ništa takvo zbog čega bi vrijedilo naučiti slovenski

Pristaše engleskog pokušavaju predstaviti spor kao da se radi o sukobu između svjetskih ljudi – kakve su ministrice, rektori i menadžeri – i provincijalaca, koji da brane svoj nekonkurentni zapećak. O vrijednosnim dometima te predodžbe ne treba trošiti riječi. Zanimljivije su njene pretpostavke: kao da oni koji predavaju i pišu na slovenskom, ne bi mogli pisati i predavati i na engleskom; kao da se studentice i studenti, koji dođu studirati u Sloveniju, ne bi mogli naučiti slovenski.

Te pretpostavke ne stoje. Što se tiče prve, dovoljno je pogledati bibliografije. Za drugu je dovoljno da se sjetimo vremena kada su strani studenti i studentice, osobito iz nesvrstanih zemalja, dolazili k nama studirati za cijelo vrijeme studija i naučili su slovenski.

Iz kvaliteta jezika u časopisima društvenih znanosti i humanistike, moguće je zaključiti kako oni kojima je glavna briga pisanje na engleskom, pišu slab slovenski. Kopka nas pretpostavka kako oni koji bi htjeli namamiti studentice i studente predavanjima na engleskom, možda niti ne predaju ništa takvo zbog čega bi vrijedilo naučiti slovenski – jer je isto školsko znanje moguće steći i u svim drugim utvrdama vladajućih ideologija. Tako da stvarna konkurentska prednost nije studijski proces na engleskom, već eventualna jeftinoća života u Sloveniji. Pa ako je takvo razmišljanje još i razumljivo za neoliberalne rektore, teško je dokučiti zašto bi ministrice i menadžeri htjeli da se univerziteti afirmiraju zbog možda nižih troškova života u Sloveniji, a ne zbog kvalitete studijskog procesa.

„Internacionalizacija“ i provincijalizacija

Parola odnarođivača je „internacionalizacija znanosti“. Parola je neobična, jer nacionalnost nije značajan element u znanstvenim i studijskim praksama. Ali je značajna znanstvenim i studijskim institucijama. U odnosima među institucijama „nacionalnost“ znači štošta loše za „male nacije“: podređenost, rubnost, omalovažavanje, diskriminaciju. Samo pogledajte statistiku i vidjeti ćete koliko je malen udio evropskih istraživačkih projekata koje koordiniraju u postsocijalističkim državama.

Sadašnju ljubav lokalnih političkih, privrednih i ideoloških vlastodržaca treba gledati kao dio općeg pohoda „zapadnih“ imperija, koji pokušavaju svoj privredni zalazak nadomjestiti vojnom prevlašću, političkim manipulacijama – a također i ideološkim gospodstvom. U taj pohod spada uništavanje javnog školstva, ponižavanje visokog obrazovanja u dobavljača jeftine stručne radne snage „tržišnih profila“, uvođenje korporativnog upravljanja na univerzitete, ideološki nadzor nad istraživanjem društvenih znanosti i humanistike, izgon teorije s univerziteta, na kraju naravno i bolonjska reforma.

U novi imperijalni pohod spada miješanje u uredničke politike časopisa, koji hoće biti „indeksirani“. Jedno od tih posizanja je i prisilno uvođenje „kolegijalnih ocjena“, koje nameću s tihom pretpostavkom da su prije uvođenja „peer review“ ovdašnji znanstveni časopisi bili samo mafijaške bande korumpiranih i klijentelističkih političkih komesara. U vrijeme kada dvije kolegijalne ocjene još nisu nadomještale uredničke politike, bili su kulturni, znanstveni, teorijski i politički časopisi jedno od žarišta kulturnog, intelektualnog i političkog života. Sada časopisna scena više ne postoji.

Još bolje od premještanja proizvodnje u treći svijet je stvoriti treći svijet baš ovdje

Da budemo precizni, univerziteti su i nekoć bili „internacionalni“: na srednjovjekovnim univerzitetima studenti su se organizirali po „nationes“, ali taj izraz onda nije imao značenje modernih „nacija“, već geografskog područja s kojeg su dolazili studenti. Tada su studenti dolazili na univerzitete zato što se svaki od njih trudio ponuditi nešto što nije moguće dobiti drugdje. Sada je težnja suprotna: univerziteti se homogeniziraju. Hoćete li akreditirati studijski program (a to znači: hoćete li da diploma tog programa javno vrijedi), morate navesti barem tri slična „strana“ programa, od toga dva iz Evropske unije. Država tako reći zabranjuje inovativnost, izvornost, znanstvenu prodornost – i zahtijeva epigonstvo, kopiranje, kaskanje za „inozemstvom“. Provincijalizam nije samo dio pravnog sistema – taj sistem gura u kolonijalnu ovisnost cjelokupno visoko obrazovanje. Ako studijski program u Sloveniji u najboljem slučaju može biti treći svoje vrste u EU i četvrti na svijetu – onda je možda stvarno sasvim svejedno izvode li ga na engleskom jeziku.

Homogenizacija visokoškolskog studija kompleksan je proces, koji se ne ograničava na bolonjsku reformu. A ona je posebno jaka na rubu, gdje ne spadaju samo Sredozemlje i postsocijalistička Evropa, već sada i recimo Francuska. Homogenizacija i dekvalifikacija visokoškolskog studija spadaju u pokušaje „evro-atlantske“ politike da pomoću posizanja u društvenu reprodukciju stvori „unutrašnje kolonije“, koje bi trebale nadomjestiti njenu nekadašnju svjetsku prevlast. Ukratko rečeno: engleski jezik nameću kao studijski jezik iz istih razloga i u okviru istog procesa kao što nameću transatlantski sporazum o trgovini i ulaganjima (TTIP). Kao što kaže ekonomist Franček Drenovec: još bolje od premještanja proizvodnje u treći svijet je stvoriti treći svijet baš ovdje.

„Internacionalizacija“ i internacionalizam

Iza parole o „internacionalizaciji“ može se spoznati nejasno vjerovanje da će znanost i studij biti bolji, ako budu na engleskom. Kao na Euroviziji: tamo vjeruju da su pjesmice bolje ako ih pjevaju na engleskom. No, povijest govori drugačije. U vremenima kada još nije bilo opsjednutosti engleskim, na Eurosongu su pobjeđivale pjesme kojih se još i danas sjećamo, iako su ih pjevali baš na ne-engleskim jezicima zemalja sudionica. Propast je započela pjesmom koju je švedska grupa zapjevala na engleskom.

Povijest uistinu govori drugačije. U vremenima kada još nije bilo opsjednutosti engleskim, postojala su u Jugoslaviji tri žarišta svjetske društvene znanosti i filozofije: Korčulanska ljetna škola za alternativnu teorijsku ljevicu; za službenu svjetsku ljevicu tribina „Socijalizam u svetu“ u Cavtatu; za sve Međuuniverzitetski centar u Dubrovniku.

Anglifikacija znanosti i visokog obrazovanja još bi osnažila pritisak vladajuće ideologije na društvene znanosti i humanistiku, pomogla bi prognati teoriju, u mjeri u kojoj je još preostala na univerzitetima i institutima, visokoškolske i znanstvene ustanove definitivno bi preradila u transmisije ideološkog ovladavanja

„Internacionalizacija“ na engleski način, kako si ju zamišljaju državna i univerzitetska birokracija, te privredna tehnokracija, prava je suprotnost internacionalizmu. Ona zanemaruje moćne akademske i znanstvene tradicije na njemačkom, ruskom i drugim slavenskim jezicima, na francuskom, talijanskom, španjolskom… Usput budi rečeno, te su prakse na drugim jezicima, barem u humanistici i društvenim znanostima, puno više pluralističke, nego li je u ovom trenutku produkcija na engleskom.

Akademski žargon

Na anglofonsku proizvodnju još od davnine jako pritišće empiristička ideologija, u kojoj u društvenim znanostima preživljavaju varijante pozitivizma (koji je doduše „kontinentalnog“ evropskog porijekla), u humanistici razni „poststrukturalizmi“ (koji su doduše francuskog porijekla), a u oba područja „studies, studiji“ (koji su od svog početka „iz druge ruke“). Jednostrano priključivanje na englesko jezičko područje uopće općenito ograničava problematike i teorijska polja, koja prakticiraju znanstvene i akademske ustanove. Ujedno uzrokuje da ustanove i njihovi radnici i radnice preuzimaju iz druge ili treće ruke modne i ideološki izvrnute problematike, koje su, u njihovoj početnoj snazi i teorijskoj produktivnosti, prakticirali u našoj ne-anglofonskoj blizini ili baš ovdje, u ne-anglofonskoj Sloveniji.

Šezdesetih godina napisao je Johan Galtung zabavan esej o intelektualnim stilovima u društvenim znanostima. Opisao je saksonski intelektualni stil (prevladavajući u Velikoj Britaniji i SAD-u), teutonski (njemački intelektualni krug), galski (područje francuskog utjecaja) i niponski (Japan). Pisac je sam upozorio da je tekst intuitivan i nema teorijskih pretenzija. Pa ipak je duhovito zahvatio svojstva dominantnih društvenoznanstvenih kultura na područjima koja obrađuje. Za saksonski stil napisao je da se tvrdo drži „činjenica“, dok bježi od općih teorija. Zato proizvodi kvalitetne opise pojedinosti, koje ostavlja izoliranima i nepovezanima. Time je Galtung opisao empiristički postupak. U vremenu nakon njegova eseja, pokazalo se da upravo empirizam još pogotovo omogućava uvoz ideologije u društvene znanosti. Budući da pojedinačne detaljističke analize nisu u stanju organizirati pomoću teorije, povezuju ih pomoću ideologije. Tako se ideologija maskira u znanost. Na taj način postupaju sada na univerzitetima tako omiljeni „studiji“, koji se pretežno napajaju iz anglofonske proizvodnje. Ideološki predmet pribavlja im ideološko problemsko polje, a u njemu onda posižu za empirističkim i pozitivističkim „analizama“, pa tako svemu zajedno nataknu „znanstveni“ kostim.

Sadašnja akademska i društvenoznantvena (dijelom i humanistička) engleština ima brojne karakteristike nekadašnje univerzitetske i crkvene latinštine. U stvarnosti, to je žargon koji prenosi vladajuću ideologiju, posvećuje ju „znanstvenim“ oreolom, a u svojoj tehničkoj dimenziji djeluje neposredno na društvene odnose. Proizvodi tehnike gospodstva, fabricira mehanizme podređivanja, nadziranja i zatiranja.

Kulturni i intelektualni standard sada su ovisni od neplaćenog rada proizvođačica i proizvođača s nejasnim statusima

Anglifikacija znanosti i visokog obrazovanja još bi osnažila pritisak vladajuće ideologije na društvene znanosti i humanistiku, pomogla bi prognati teoriju, u mjeri u kojoj je još preostala na univerzitetima i institutima, visokoškolske i znanstvene ustanove definitivno bi preradila u transmisije ideološkog ovladavanja. To bi bio „pozitivni“ učinak anglifikacije. A imala bi i negativne posljedice.

Anglifikacija znanosti i visokog školstva prouzročila bi da se slovenskom jeziku oduzme niz u suvremenosti najznačajnijih govornih praksa: slovenski bi prestao biti modernim jezikom. Slovenski govorećem kolektivu oduzeli bi znanstvene i visokoškolske ustanove: otuđili bi mu značajne oslonce, koji mu omogućavaju da se čuva i obnavlja kao društveni kolektiv.

Međutim, ne bi li time samo prenijeli u kulturni prostor onaj proces koji i inače preuzetno pokreće vladajuća politika, kada rasprodaje nacionalno bogatstvo stranim državama i špekulativnim fondovima? Zar odnarođenje nacionalne kulture ne bi bilo logičnom dopunom odnarođenja nacionalnog bogatstva?

Širi okvir

Odnarođivanje znanosti i visokog obrazovanja moramo vidjeti u širem okviru. Velike moderne ustanove, koje su se oblikovale u zadnjih pet stotina godina, iz temelja se mijenjaju. Nema više nekadašnjih narodnih privreda, nacionalna država sada je nešto bitno drugo nego što je bila još prije trideset godina.  Nacije se pretvaraju u identitetske zajednice – netrpeljive prema unutra, agresivne prema vani. Nemoguće je da ti potresi ne bi pogodili nacionalne jezike.

Problem možemo postaviti i drugačije. Brinu li se države još uvijek za blagostanje stanovništva? Ne, one brinu za akumulaciju kapitala, kompenziraju iracionalnost kapitalizma, brinu za njegovo očuvanje i obnavljanje. Da li nacionalne kulturne ustanove još uvijek brinu za opći kulturni i intelektualni standard stanovništva? Ne, za to brinu alternativne ustanove i prakse, kulturni i intelektualni standard sada su ovisni od neplaćenog rada proizvođačica i proizvođača s nejasnim statusima. Da li u humanistici i društvenim znanostima službene akademske i istraživačke ustanove brinu za proizvodnju i prenošenje teorije? Ne, humanistička i društvenoznanstvena teorija sada se proizvode i prenose izvan univerziteta i instituta, u alternativnim sredinama, na rubovima, u socijalnim centrima, malim izdavačkim kućama, u supkulturnim kolektivima.

Da li se dakle, u velikom povijesnom sukobu našega vremena, suočavaju šatrovački engleski eurobirokrata, država i njeni ideološki aparati (univerziteti, instituti), s jedne strane – a s druge teorija, živi narodni načini govora i alternativni oblici društvenosti?

Objavljeno u Subotni prilogi Dela, Ljubljana, 3. i 10. septembra 2016.

 

Rastko Močnik (1944.), slovenački sociolog, teoretičar književnosti, prevodilac i politički aktivista. Jedan od najuticajnijih mislilaca postjugoslovenskog prostora. 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu