Zemlja Zemlja

Objavljeno:
Zemlja Zemlja

SINTAKSA

Tako smo se do noći tovili suncem i nadlanicama.
bili smo lijek protiv virusa smrti,
ustajali smo i odlazili na tržnicu
pržili jaja sa slaninom,
vrijeme smo vezivali u sitne čvorove
ne bi li ga na koncu, kad se jednom sve razriješi,
imali više, ne bi li u njemu uživali kao svećenik u dječaku,
šuma u početku kiše.
bili smo sisavci predani svojem instinktu,
kao jedini zakon uspostavili smo pravopis,
zaboravljajući da se voli bez točke, uvijek u nizu zareza.
laktova crnih od olova osluškivali smo
kako stvari koje već postoje odaju svoje ime,
a stvari koje će doći drhte pod južnom kožom:
živi su bili hladni i daleki, jaja su cvrčala, novine šuštale
mrtvi su bili blizu.

 

SAKUPLJAČ NEDJELJA

Beskrajnu nedjelju nosio sam na srcu,
kao skrivenu manu.
sa svakim otkucajem vrijeme je dozrijevalo u pjesmu:
jesen se kutrila u svakom uglu, gurala ruke u džepove,
kestene u tuljce od starog tiska. pobjeđivala je prevara lišća.
kesteni, još uvijek vrući, srljali su ususret gladnom grlu,
novine iščekivale silu jaču od vjetra, jaču od vatre.
čekale su tu ruku što će ih podići, kao da se sva čežnja svijeta
skupila u samo tri od svih silnih uz stare novine vezanih stvari:
novine zgužvati i nagurati u cipele dok noge nema,
novine presaviti u kape i poslati ih nepoznatome ličiocu.
jednu od kapa, moguće najveću, prenamijeniti potom u brod
što će ga neko nestvarno dijete niz potok pustiti u zemlju
gdje bog nije beskrajan nego nijem. i nema ničega.
nema ničega osim nedjelja.

 

SREĆA U VELIKOM GRADU

Kao kada bi svijet bio damski dalekozor prislonjen
strogom oku pekarice, okrenut obrnuto.

u dvije sitne snježne kugle u daljini
sipi slijepi stiropor sjećanja.
sve je pitanje teze. sve je pitanje očišta.
kikiriki i koštice, snažni u ložama,
liberali-maoisti, ljudi gušteri, paštete
od jetre bauštelaca othranjenih na mirogojčeku i pašteti.

Badel u zoru, za ručak, Badel za večeru
brod u boci od Badela, i šteta odjednom počinjena:
mesni lobi zaprima prvorazrednu robu, formalinski
bazeni medicinskih ustanova zjape potišteni i prazni,
slični posudama u sladoledarskoj vitrini zimi,
kad iz njih netragom nestanu, iščile lješnjak i plavo nebo,
i korneti kojima Šiptari čačkaju uši završe
na prašnim cestama, prerušeni u čunjeve.

šine se uspnu uz kičmu, pragovi stvrdnu u rebra.
i mi zaogrnuti kožom asfalta slušamo
kako se niz koske slijevaju kiše, jedan za drugim pište jutarnji vlakovi
i pokretne stepenice, kad im se primakneš, uzdrhte –
puls im poskoči i one te nježno polože, kao vučica-majka, u grotlo.
ako postoji snijeg, to je jedino ovdje.

jer što bi to bilo bijelo bez svojeg naličja, versa u koje se svjetlo
s prvim korakom pretvori? ovdje se pišu pjesme.
kolje se po toplim kućama. zdjele u vitrinama rake su
iskopane od strane onih što će se u njih složiti
kao harmonike što ih rastežu Vlasi, s konjskim maskama.
sve raste, šleperi šapuću, i krv kapi niz kranove.

Zato U Ovoj Šumi Svaku Riječ Valja Početi Velikim Slovom;
Samo Zato Da Se To Isto Uskrati bogu. pažljivo čitaj
štampano sitnim slovima himna je našeg naroda, moto
koji žigošemo pod mišku. ovdje se kolje po kućama.
pjesme završavaju divlje. u dvije sitne snježne kugle u daljini
nevidljiva ruka tržišta nalijeva vinjak, ne bi li nešto napokon planulo,
i poslije kiše i sjećanja na sve se ponovo spustila prašina.

zatim ustaješ, usijecaš torzo u zaplet večeri, čvrstu prirodu grada, izlaziš
da uživaš u svježem mraku.

 

STUPICA

Slijedio sam ga satima. bio je utorak, uzmicali su
oblaci, rana je bridjela pod kožom, jasna,
crv sumnje nije još bio ujeo njegovo tijesno srce.
disao sam mu za vratom. promatrao kako kupuje sendviče,
kako se osvrće; uvijek sve čisto, uvijek za petama, nečujno, sve
ne bih li se prikrao njegovoj rani, i ranu ukrao.
rana je radost. rt tijela isturen u mekoj smrti. rana-lutrija, loto,
razglednica iz puti, šaputao sam dok je sunce podizalo zid zore
između nevremena i rane, koja je kucala.
slijedio sam ga satima, a zatim sam ga izgubio. bez njega ljubav
pobijeli. bez njega nema ničega. riječ je krenula i kljuvala i
uzletjela a ja sam čuo samo vrisak vrane u rani, nevjerojatno
polagano otvaranje njezinih cvjetova. tražio sam ga do prvih snjegova.
položio sam kožu pod noževe, čelo na tračnice,
polizao sam kost i ugalj i jednu ledenu ogradu ne bi li jezik
rodio vlastitu ranu, da bih odustao. znao sam tko ranu rani,
taj je bijeli princ prostora. znao sam tko rano rani, rana je samo njegova.

 

Marko Pogačar (Split, 1984.) objavio je desetak knjiga poezije, esejistike i kratke proze, nagrađivanih i prevođenih na više jezika. Jedan je od urednika Prolettera

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu