Zašto ne podržati „od dva zla manje“?

Objavljeno:
Zašto ne podržati „od dva zla manje“?

Opcija Anke Mrak-Taritaš iz aspekta socijalnih prava, društvene jednakosti, otpora krupnom kapitalu, radničke sigurnosti, zaštite posljednjih ostatka socijalističkih „privilegija“, kao i zaštite javnog dobra – ne predstavlja nikakav napredak. Neoliberalne politike koje HNS donosi u kontinuitetu, a u suradnji s SDP-om, za radnika, studenta i penzionera ne znače bolju budućnost i ne predstavljaju nikakvu razliku u odnosu na politike Milana Bandića. Razlika u politici između kaubojštine i dobrih manira svodi se tek na pitanje stila

Ovaj tekst će probati obrazložiti razloge zbog kojih je Radnička fronta odlučila ne podržati niti jednog kandidata/kinju u drugom krugu izbora za gradonačelnika/cu Zagreba. Radnička fronta je antikapitalistička i antisistemska stranka u Hrvatskoj koja je na lokalnim izborima u koaliciji s ujedinjenom ljevicom postigla poprilično dobar rezultat. Na izborima 21. 5. koalicija od pet stranaka (Radnička fronta, Nova ljevica, Zagreb je naš!, Orah, Za grad) osvojila je 7.64%, odnosno četiri mandata u Skupštini grada Zagreba, dok je u drugim gradovima također postala jedna od najvažnijih opozicijskih snaga. Odmah nakon takvog rezultata, u Zagrebu se postavilo pitanje treba li i kojeg kandidata podržati u drugom krugu izbora? Optimizam svakako budi činjenica da se donedavno mnogim ozbiljnim političkim analitičarima činilo da prave lijeve stranke nemaju nikakve šanse prijeći izborni prag u Zagrebu (vidjeti primjerice izjave Žarka Puhovskog i Davora Gjenera). Ipak, uspjeh lijeve fronte pokazuje da je i Hrvatska spremna za ozbiljnu lijevu opciju.

Istovremeno u najvećem Hrvatskom gradu svjedočimo uspjehu radikalne desnice predvođene Brunom Esih, što također svjedoči i o paralelnom obliku političke polarizacije – gdje se od antisistemske ljevice s pravom očekuje da zastupa ljudskopravaške i humanističke pozicije. U tim novim odnosima snaga – s jedne strane bipolarnosti lijevo-desne opcije, a s druge usložnjavanja političkog terena s izborom Anke Mrak-Taritaš, o čemu će ovdje biti riječ, ljevica se već u drugom krugu izbora suočava s ozbiljnim problemom. Anka Mrak-Taritaš je kandidatkinja koju mnogi doživljavaju kao kandidatkinju tzv. „lijevog centra“ te bi se moglo zaključiti da s Radničkom frontom, kao pravom antikapitalističkom strankom, dijeli neke poglede.

Ipak, dok je u polarizaciji svjetonazorskog tipa između Brune Esih i ljevice sasvim jasno na kojim će pozicijama ljevica stajati, u drugom tipu političkog odgovora, a to je odgovor na pitanje treba li nekog podržati u drugom krugu izbora, ne samo da su stvari nešto kompleksnije, već se upravo na toj kompleksnosti, čini se, i gradi neka buduća pozicija ljevice u Hrvatskoj. Probajmo dakle obraniti stav Radničke fronte.

Zagrebom, ukratko, već 16 godina vlada Milan Bandić, nekadašnji član SDP-a, koji se od svoje stranke odvojio 2007., konvertit ali i puno važnije, političar za kojeg se kaže da kontrolira Zagreb svojom klijentelističkom mrežom. U Zagrebu je dobro poznato da se baš ništa ne može desiti ukoliko to nije „amenovao“ Milan Bandić, od zapošljavanja do dodjela koncesija i pobjeda na natječajima. Iako mnogima ideja da Bandić još jednom postane gradonačelnik izgleda degutantno, Radnička fronta je odmah nakon izbora izjavila da ne može podržati ni njegovu konkurenticu Anku Mrak-Taritaš, i to zbog dosljednosti. Dosljednost se pak u politici često odbacuje kao nepotrebna, neugodan višak koji u konkretnoj političkoj situaciji koči razvoj i predstavlja prepreku. Dosljednost se označava kao tvrdoglavost i radikalnost onih koji nisu u doticaju sa „zbiljom“. Utoliko, u obrani stava Radničke fronte suočeni smo s problemom širim od konkretnog pitanja, to je problem utopijske ideje i prepreka na koje ta ideja nailazi u okviru imperativa političke „fleksibilnosti“. Ta se fleksibilnost zaziva u trenucima kada ljevica ostavlja ono „ali…“. Iako vrlo dobro znamo kako stvari stoje, „ipak…”

U tom smislu potrebno je tvrdoglavo ustvrditi: opcija Anke Mrak-Taritaš iz aspekta socijalnih prava, društvene jednakosti, otpora krupnom kapitalu, radničke sigurnosti, zaštite posljednjih ostatka socijalističkih „privilegija“, kao i zaštite javnog dobra – ne predstavlja nikakav napredak. Ukoliko, za potrebe istine, navedemo da je Mrak-Taritaš članica HNS-a, te da je bila ministrica graditeljstva i prostornog uređenja u bivšoj SDP-ovoj i HNS-ovoj vladi, valjda je svima jasno da ona ne može predstavljati niti onu minimalnu razliku i napredak u odnosu na Bandićevu „kaubojštinu“. Neoliberalne politike koje HNS donosi u kontinuitetu, a u suradnji s SDP-om, za radnika, studenta i penzionera ne znače bolju budućnost i ne predstavljaju nikakvu razliku u odnosu na politike Milana Bandića. Razlika u politici između kaubojštine i dobrih manira, nije nikakva razlika, osim razlike stila.

Deklarativne politike

Možemo li očekivati da se na razini grada Zagreba HNS ponaša drugačije nego što se ponašao na državnoj razini? Kako bi izgledale gradske politike onih koji su, poput HNS-ova ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka sklapali nepovoljne ugovore za koncesije za istraživanja i eksploataciju nafte na Jadranu ili onih koji su sudjelovali u vladi koja je donijela najrigidniji Zakon o radu u novijoj hrvatskoj povijesti? Pri tome nas ne zanima razlika mogućih unutarstranačkih protivnika Mrak-Taritaš i Vrdoljaka, to nisu razlike u temeljnom razumijevanju politike. Ne zanimaju nas niti afere, kojima se bavi policija i pravosuđe (afere Vlahušić, Čačić i druge). Zanimaju nas deklarativne politike – stav prema pravu svakog čovjeka na zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, stanovanje, pravo na porodicu i dostojne uvjete života. Dovoljno se zadržati na razini deklarativnih politika da bismo osjetili jezu egzistencije onih koji moraju biti „proaktivni“ i „izvrsni“ – i to ne kako bi napredovali na hijerarhijskoj ljestvici nekog poduzeća, već kako bi – jeli. Ukoliko se uhvatimo tih deklarativnih politika, a kod HNS-a sve vrvi od izvrsnosti i probitačnosti, onda se s pravom trebamo sjetiti one poznate internetske šale o nezaposlenom čovjeku koji na razgovoru za posao na pitanje koja je vaša motivacija da se zaposlite baš u našoj tvrtki, odgovara „strastveno me zanima hrana“.

Ukoliko politiku HNS-a uzmemo ozbiljno, ona se ukazuje u svoj bijedi vlastitog političko-ekonomskog okvira koji perpetuira autokolonijalni mentalitet, prije svega zastupajući tezu da se moramo „disciplinirati“ kako bismo dosegli civilizacijski standard zapadne Europe. Naravno u tom neoliberalnom autokolonijalizmu ne uzima se u obzir asimetrija i socio-ekonomski položaj Hrvatske na periferiji Europe – politike koje nas  smještaju tamo gdje smo vrlo dugo bili – na mjesto izvora profita i radne snage i „lijepe“ turističke destinacije, koja je samo drugi oblik onoga što je Krleža zvao „austrijskom konjušarnicom“.

Ako se obratimo tim temama, a samo za potrebe istine, onda postaje jasnije da je razlika između Bandića i Mrak-Taritaš razlika dekora i stila, kao što pitanje atmosfere i dojma predstavlja razlika između bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i njegove nasljednice Nine Obuljen Koržinek ili pak razlika između sadašnjeg i bivšeg premijera, Plenkovića i Karamarka. Zbog potrebe istine, valja reći da neoliberalna politika HNS-a, izuzev uglađenog folklora, predstavlja tipičnu generaciju „neoliberalnih politika novim sredstvima“, koja zagovara dobro prokušane oblike outsourcinga i javno-privatnih partnerstva, koji narodu oduzimaju svaku socijalnu sigurnost i koji ne predstavljaju drugo do iznajmljivanje ili „leasing“ ljudi. Istini za volju oni su bili djelatni i u svakom bandićevskom primjeru, poput onog privatizacije javnih prostora, gdje je primjer Varšavske ulice najpoznatiji, no često se tu politiku opisivalo kao agresivnu, kaubojsku i nekorektnu, dok su se zanemarivali njezini rezultati. To pak podsjeća na onu primjedbu tužiteljstva u Hagu, koje je Slobodanu Miloševiću prigovorilo da je „nepristojan“.

Umjesto te kaubojštine što zbilja možemo očekivati od neoliberalnih politika Mrak-Taritaš? Jedan od divnih projekata u tom svjetonazorskom okviru bio bi, primjerice, ulazak neoliberalnih oblika suradnje javnih obrazovnih ustanova i privatnog sektora koji, uz pomoć svojih perjanica neoliberalne revolucije kucaju na velika vrata škola, vrtića i fakulteta, zahtijevajući da se javni sektor „otvori“ privatnom poduzetništvu. Čitaj da na „državnim jaslama“ ne budu više samo „uhljebi“, koje ova neoliberalna revolucija proziva, već da se privatnim poduzetnicima omogući manje riskantan i stalni dotok profita. To je uostalom praksa kapitala svugdje i uvijek; suprotno tržišnim refrenima, kapital teži osigurati što sigurnije pozicije i sigurnost mimo imperativa tržišta. Ono čemu svjedočimo u slučaju Todorić, također ukazuje na smjer kojim se ide. Ivica Todorić, tajkun na čelu Agrokora, reprezentira kapital riskantnih poteza i ekonomiju okrupnjivanja, tipičnu za naše „kapitaliste primarne akumulacije kapitala“. Svjedočimo smjeni, ili tek privremenoj smjeni, a ponekad i suradnji tajkunskih porodica primarne akumulacije kapitala s novim oblicima neoliberalnih politika. To je ona suradnja klasične „gazdinske privrede“ s modernim elitama stakeholdera i opinionmakera – ili, u idealtipskoj slici, suradnja Mrak-Taritaš i Bandića. A ona je, znamo, već odavno uspostavljena te ovim akterima ne predstavlja nikakav problem da udruže snage.

Ipak ima razlike, ono što je šerifovski tip činio pod maskom i skrivajući se od javnosti, sada će se jednostavno ozakoniti čineći korupciju sustavnim dijelom privrede. Na nacionalnoj razini idemo sigurnim korakom u tom smjeru. Tako više nije  potrebno nedovoljno obrazovanu radnu snagu na visokim učilištima i fakultetima izrabljivati iza zavjese, već je to, kao što je to slučaj na američkim fakultetima, sada konsenzualno prihvaćeno i javno u obliku „stručnog suradništva“. Više nije potrebno skrivati neljudske radne uvjete čistačima i čistačicama, jer je najmom radne snage od posrednika kompanija potpuno očistila svoje ruke od „morala“ i socijalne pravde. Ista je stvar s taksistima, blagajnicama, dostavljačima, trgovcima.

Strukturna nejednakost

Jednako stojimo na razini socijalne pokretljivosti. Više nije potrebno zamarati djecu po školama Gundulićem i Marulićem, jer njima je dovoljno da ovladaju vještinom pisanja molbe i životopisa. Pa tako isto više neće biti potrebno skrivati socijalne i ekonomske razlike više i niže klase niti prijedlozima poput školske uniforme, kao što neće biti potrebno niti u sustavu zdravstva – gdje se privatne poliklinike konačno izjednačavaju s javnima u opsegu usluga koje pružaju. Ono što je bilo netransparentno i korupcijsko neće se sada zamijeniti nekim oblikom javnih politika i humanističkim idejama egalitarizma, već će se pod agendom politizacije javnog, samo ozakoniti. Strukturna nejednakost umjesto otklona od norme.

Tu dolazimo do ključnog pitanja i problema na ljevici. Čak i kada dio javnosti shvaća sve ovo – da je riječ o pukoj estetici vladanja a ne supstanciji, povlači se pitanje svjetonazora – mnogi smatraju da Mrak-Taritaš neće organizirati rigidne predstave konzervativnog predznaka kao što je to bio „Hod za život“ (protiv abortusa) i neće promijeniti ime Trgu maršala Tita. To bi već samo po sebi, ipak, uistinu značilo neki općehumanistički zagovor ljudskih prava – dokaz da vjerujemo u humanitet, modernizaciju, antifašizam. No, osim što takav optimizam nije utemeljen – lijevi centar se u nekim situacijama čak pokazao manje osjetljivim na političku nekorektnost, upravo kao da se želio iskupiti zbog političko-ekonomske eksploatacije – ovakva argumentacija upravo osigurava okvir u kojem su svjetonazorska pitanja važnija od političko-ekonomske eksploatacije. Ona pak predstavlja uzrok svake, pa i političke nekorektnosti, jer se svjetonazorska pitanja vrlo brzo pri pomnom pregledu ukažu kao političko-ekonomska. Drugim riječima, nije uzrok neprosvijećenosti dijela Zagrepčana koji misle da antifašizam i nasljeđe ženske emancipacije treba odbaciti kao „porode od tmine“ njihov svjetonazor. Pa taj svjetonazor ne proizlazi sam iz sebe. On je posljedica, a ne uzrok političko-ekonomske deprivilegiranosti. A s tom se deprivilegiranošću u ovom slučaju žonglira, preoblikujući je u pitanje različitih svjetonazora.

Ti „neprosvijećeni“ koji će stati uz Bandića vrlo dobro osjećaju kako je njihova koža na bubnju i kako se crpi i ono malo kapitala kojeg su imali. U toj se podjeli na one koji bi promijenili ime Trgu maršala Tita i one koji su protiv ljevica mora jasno odlučiti protiv, no znati da to protiv ne znači i protiv one Hrvatske koja ne vidi jalovost tog „hoda unazad“ u kojem vlada kvazi-nacionalizam i kvazi-pro-obiteljski svjetonazor. Umjesto odbacivanja ljubavi prema domovini i obitelji, ljevica mora upravo osvojiti te teme, jer one nisu lažne ako su lažni njihovi „promicatelji“. Ljevica vrlo dobro zna da je, osim zabrane pobačaja, na horizontu i zabrana rađanja, jer u socio-ekonomskoj situaciji u kojoj se nalazimo sasvim je jasno da prvo ne znači promicanje drugog, da zabrana pobačaja ne znači poticanje rađanja. Upravo suprotno, mladima nije omogućeno da imaju stan, plaću i osnovne uvjete za samostalni život. Prema tome ženama je istovremeno uskraćeno i da abortiraju i da rode!

Tu se stvara lažna podjela između prosvijećenih i neprosvijećenih, naprednih i „zatucanih“. Čak i ako će srednja klasa neznatno „bolje proći“ u opciji pobjede Mrak-Taritaš, ljevica bi trebala biti solidarna s onima na dnu. Uistinu, svjetonazorska pitanja mogu biti vezana i uz neoliberalne prioritete – kultura i obrazovanje tu mogu biti neznatno bolje pozicionirani, a zbog podrške koju politika očekuje od ovog sloja društva. Usput, nije slučajno da je Mrak-Taritaš prisustvovala otvorenju Subversive festivala, koji istovremeno upravo antisistemski progovara o nedaćama koje donose neoliberalne politike koje ona sprovodi. Jasno je kako se očekuje da neoliberalne politike „zajašu“ na valu sukoba između prosvijećenih i neprosvijećenih.

Koliko će taj srednji sloj podrškom Mrak-Taritaš dobiti, a koliko će siromašni, nezaposleni, prekarijat te nekvalificirani radnici i radnice – izgubiti: nije li riječ upravo o obrnuto proporcionalnom odnosu? Riječ je o tome da propast srednjeg sloja i propast onih koji nemaju uvjete za puku materijalnu reprodukciju, osnovne uvjete za život, nisu mjerljivi. Teško je naravno i politički devastirajuće mjerkati nečije siromaštvo, o tome se ovdje i radi – neoliberalizam dijeli upravo po ovoj osnovi. No potreba da se solidariziramo s onima kojima je egzistencija ugrožena test je lijevih politika. Umjesto odabira „od dva zla manjeg“ trebali bismo uporno i, da, tvrdoglavo, inzistirati na tome da ne želimo odgovarati na pitanja koja nismo postavili. Pitanje nije Mrak-Taritaš ili Bandić – nije pitanje – pravo pitanje je želimo li privatizaciju, komercijalizaciju, financijalizaciju svega ili ne?

Krenimo odgovarati na pitanja koja sami postavljamo, a ne ona koja su nam nametnuta. A do tada, odgovor na iznuđeno pitanje (Mrak-Taritaš ili Milan Bandić?) glasi ovako – neoliberalne politike u jednom ili drugom ruhu – ne! Rad na antisistemskoj politici, politici protiv liberalizacije, financijalizacije i komercijalizacije svega – da!


Katarina Peović Vuković (Zagreb, 1974), magistrirala je i doktorirala na FFZG, zaposlena je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Nedavno je objavila knjigu Marx u digitalnom dobu. Dijalektički materijalizam na vratima tehnologije

 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu