Vojvodina kakva je nekad bila

Objavljeno:
Vojvodina kakva je nekad bila

 

Ottó Tolnai: Studije o karfiolu, priredio i s mađarskoga preveo Arpad Vicko, Zavod za kulturu Vojvodine, Novi sad 2014.


Pjesnik, prozaik, esejist, dramatičar, kritičar, urednik i prevoditelj Ottó Tolnai, rođen 1940. godine u Kanjiži, jedan je od najznačajnijih živućih mađarskih, ali i jugoslavenskih pjesnika. Iako je sve svoje knjige, od prvijenca Konkavne pjesme (1963), napisao na Mađarskom, od kraja šezdesetih godina redovito je dostupan i na srpskohrvatskom jeziku, bilo u većinom izvrsnim prijevodima drugih prevoditelja ili vlastitim prepjevima. Bez uvažavanja obimnog, žanrovski i rodno raznovrsnog opusa ovog novosadskog i zagrebačkog studenta, pokretača časopisa Új Symposion, trenutačno s palićkom adresom, nemoguće je čitati vitalan i vrlo vrijedan korpus tadašnje, anacionalno i nadnacionalno formirane vojvođanske neoavangarde čiji jedan kut, uz Tolnaija, drže Istvan Domonkos i Katalin Ladik, a drugi Vujica Rešin Tucić, Vlada Kopicl, Vojislav Despotov, Slobodan Tišma i drugi. Tolnaijeve pjesničke knjige predstavljaju moguće najuspjelije emanacije jedne kozmopolitske, istovremeno prevrednujuće i na pragu postmoderne tradicije-kao-riznice locirane tendencije i estetike, a njegove hibridne, eksperimentalne proze – automatsko-asocijativna Kuća insekata, roman-intervju Pesnik od svinjske masti, visokomoderno ornamentalna Morska školjka… – mahom tek čekaju da budu u pravom smislu pročitane i valorizirane.   

            Izbor i prijevod recentnog, lijepo opremljenog izdanja izabranih pjesma (bilo bi, doduše, dobro da je iskorištena prilika, pa da je knjizi pridodan kontekstualizirajući predgovor ili pogovor, a i atribucija pjesama izvornim knjigama ne bi bila na odmet) povjeren je jednom od Tolnaijevih kućnih prevoditelja, koji je svoj dio odradio vrlo dobro. Zvučno vođeni stihovi preneseni su s marom i uspješno, a knjiga se – s više od sto pedeset pjesama mahom kronološki raspoređenih u jedanaest cjelina – bez obzira na opseg, odmjerenom selekcijom i dobro pogođenim cezurama čita kao jedinstven lirski dokument.

Na moju poeziju / najviše je uticalo / tiho brujanje / dizala za knjige zagrebačke čitaonice, reći će na jednom mjestu protagonist, kojega je u Tolnaijevom slučaju često moguće tijesno sljubiti s autorom, signirajući jednu od njegovih temeljnih poetičkih strategija i preokupacija. Autopoetičkim iskazima i metagovoru inače sklon, Tolnai se čvrsto oslanja na biografizam, dokumentarno, fingirano dokumentarno ili pak kroz kaleidoskopsku prizmu očuđujućih postupaka raslojeno donesen; egzistencijalne naslage se, nalik ledenjačkim nanosima, gomilaju i tvore čvrste bedeme pjesme, nekovrsne lirske dnevnike u kojima se  protagonist i svijet susreću uvijek u nekom grču, makar se on manifestirao kao rezignacija, posvemašnja pomirenost s protokom stvari. Taj susret nalikuje na neki način onom notornom sastanku šivaćeg stroja i kišobrana na operacionom stolu: jukstapozicije i nadrealno građene slike sasvim su legitiman dio toga stihovnog univerzuma. Tolnai potpuno uklanja pravopisnu normu, prije svega interpunkciju i velika početna slova, a virtuozno vođenje dugih, zakučastih rečenica kroz slalomske stihove različite duljine ukazuje na još jednu u podtekstu itekako prisutnu tradiciju; potvrđuje onu Eliotovu da „ni jedan stih nije slobodan za onoga koji želi napraviti dobar posao“. Visoka moderna, neoavangarda i postmoderna, ako te riječi još nešto znače, skučile su se između korica ove knjige u sjajnoj i uzbudljivoj simbiozi, koja se iz naslova u naslov na sve nepredvidljivije načine razvija. Opet, protagonistovim riječima: hoću da se udavim u svakoj pesmi

 

Tekst je izvorno objavljen u tjedniku Novosti

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu