TRAGEDIJA I FARSA

Objavljeno:
TRAGEDIJA I FARSA

U prikazu nedavno objavljene, tek nešto manje neuspjele Jahićeve pjesničke knjige Nemjesto, napomenuo sam da bi se prijeko potreban, a još nenapisan članak o knjizi Ispod jezika dao sažeti u kratak naslov jednog nobelovskog romana. Mislio sam, ako je bilo dvojbe, na Coeetzeovu Sramotu

Ervin Jahić: Ispod jezika. Tekst i kontekst pjesništva, HDP, Zagreb 2013.

Pomalo se neobično, pogotovo u većim, proliferičnijim knjiškim kulturama, koje žive pod neprekidnim i nimalo ugodnim pritiskom shelf i press time-a, u kojem novi i još noviji naslovi u borbi za čitateljem nemilosrdno istiskuju jedni druge, kritički osvrtati na pred četiri godine objavljen naslov. Pogotovo s obzirom na činjenicu da se ne radi o ni po čemu važnome ili vrijednom svesku. Ipak, sporost i oskudnost našeg književnog polja – pogotovo kada je riječ o tekstovima posvećenim suvremenome pjesništvu – te višestruka znakovitost, dubinska simptomatičnost Jahićevog galimatijasa, nauštrb bilo kakvoj njegovoj značajnosti, opravdava, vjerujem, ovu okašnjelu bilješku. Neki zločini, uostalom, ne zastarijevaju. Potpisnik ovih redaka u njih ubraja i one počinjene protiv književnosti; napose poezije.

Jahićev naslov višestruko je pogođen, i tu se pogodci ove knjige uglavnom završavaju. Njezin je jezik, naime, najčešće dobrano ispod razine onog kakvog bismo od aspiranta na tumačenje suvremenoga lirskog trenutka priželjkivali, a pišući o njoj morat ćemo se – iz razloga kojima ćemo se još vratiti – na kontekst zaista osloniti barem jednako koliko na tekst sam. U prikazu nedavno objavljene, tek nešto manje neuspjele Jahićeve pjesničke knjige Nemjesto, napomenuo sam da bi se prijeko potreban, a još nenapisan članak o knjizi Ispod jezika dao sažeti u kratak naslov jednog nobelovskog romana. Mislio sam, ako je bilo dvojbe, na Coeetzeovu Sramotu. Razlozi su takvoj primjedbi višestruki te, kako sam rekao, tiču se podjednako teksta i konteksta.

Već sam pogled na sadržaj mogao bi pomalo iznenaditi čitateljicu. Knjiga se, naime, sastoji od dvaju predgovora antologijama suvremene hrvatske (U nebo i u niks) i bošnjačke (Zašto tone Venecija) lirike, nekoliko kraćih predgovora, pogovora i „zagovora“ (tekstova pisanih za potrebe natječaja Ministarstva kulture i slično), niza intervjua s autorom te blurbova za pjesničke knjige koje je Jahić uređivao za izdavačku kuću VBZ, kao i za Hrvatsko društvo pisaca, točnije biblioteku koju je sam pokrenuo i u kojoj se pojavila i ova knjiga. Na prvu stavku otpada oko 35, na drugu nešto manje od 20, na intervjue oko 34, a na uredničke blurbove nekih 6 posto teksta. Činjenica da Jahić sam sebi objavljuje knjige ne predstavlja presedan u našem nakladničkom kontekstu, no činjenica da je spomenuta biblioteka uokvirena simboličkim kapitalom esnafskog udruženja nipošto nije bez težine. Sabiranje većih ili manjih prethodno objavljenih tekstova na temu također nije neobično, pa bi se moglo tvrditi da je prva polovina priloga, barem teoretski (dok se ne pristupi pomnijem čitanju), s razlogom uvezana u ovaj svezak. Njegova druga polovina, međutim, nevjerojatno je zbunjujuća. Ukoliko smo, naravno, lišeni na nos nam nabijenog konteksta. Jahić, naime, kritičara stavlja u nezgodan položaj: kako posve izbjeći ad hominem, kada trećinu uknjiženoga materijala predstavljaju upravo novinski intervjui s rečenim? Kako se baviti do te mjere autoriziranim tekstom, bez da se očeše o figuru autora?  

Nije nepoznata praksa da se za života pisaca i drugih umjetnika te „kulturnjaka“ pojave knjige izabranih, sabranih ili pojedinačnih razgovora koji su ciljano ili različitim povodima s njima vođeni, no Jahić kao da previđa supstancijalnu razliku: radi se redom o značajnim, provokativnim, važnim piscima ili ličnostima neke, pa samim time i svjetske književnosti ili kulture, i takve su knjige redom, prepoznajući vrijednost i kulturni kapital izrečenoga, priređivali drugi, nezavisni sastavljači. Dobar su domaći primjer, recimo, Matvejevićevi Razgovori s Miroslavom Krležom, prvi put objavljeni 1969. godine. Jahićeva „procjena situacije“ pokazuje se međutim upravo nevjerojatno promašenom te sugerira, s obzirom na Jahićeve domete, bilo kao pisca ili kao javnoga intelektualca, teško objašnjivu dozu samoljublja, pa i narcizma. Kad se tome pridoda uknjižavanje blurbova (svakodnevnog, rutinskog rezultata uredničkoga posla, reklamnih tekstova sa stražnjih korica primarno promotivne i dominantne apelativne funkcije) – što, koliko mi je poznato, nije padalo na um ni kultnim književnouredničkim teškašima poput Carverovog Gordona Lisha ili Donalda Allena, bez kojeg bi mapa poratne američke poezije izgledala bitno drugačije – pred zainteresiranim čitateljem odvijaju se barem po jedna tragedija i po jedna farsa istovremeno.

Jahić, naime, kritičara stavlja u nezgodan položaj: kako posve izbjeći ad hominem, kada trećinu uknjiženoga materijala predstavljaju upravo novinski intervjui s rečenim? Kako se baviti do te mjere autoriziranim tekstom, bez da se očeše o figuru autora? 

Zadržimo se još malo na kontekstu, tom crnom kontekstu koji je, rekli smo, u ovom slučaju sve samo ne nebitan. Jahić je za englesku varijantu svoje antologije suvremenog hrvatskog pjesništva pod naslovom When the World Was Ten Years Old (otisnutu kao specijal časopisa Poezija) te knjigu kojom se ovdje bavimo nagrađen nekada prestižnom Nagradom grada Zagreba za 2014. godinu. O današnjoj vrijednosti potonje ne treba trošiti riječi. Istraživački novinari i brojni drugi detaljno su je i precizno razotkrili kao poligon za prelijevanje novca i simboličkog kapitala u džepove akademske, kulturnjačke i ine ekonomsko-politički uvezane mafije, uglavnom na konto prethodnih ili budućih usluga i koncesija raznoraznog karaktera, što je kulminiralo ovogodišnjim nagrađivanjem bezobrazno netalentiranog, četverorazrednog filmaša, revizionista i dokazanog višestrukog falsifikatora Jakova Sedlara. Izuzevši „regularne“ i zaista zaslužne dobitnike, kojih svakako i dalje ima, nije tajna ni da je nagrada postala izravna kompenzacija za političko poklonstvo vječnome zagrebačkom gradonačelniku. Na neslavnu listu nagrađenih nedavno se na isti način upisala i spisateljica i nakladnica Milana Vuković Runjić, kojoj je priznanje uručeno ni dva mjeseca nakon pristupanja Bandićevoj stranci (čime, naravno, popis ovakvih ili onakvih kompenzacija ne završava). Jahić je ipak ovu razmjenu materijalnih i simboličkih dobara zaista dotjerao do paroksizma, toliko da upravo fascinira izostanak i najmanje mjere za sram i ukus. U već spomenutoj pjesničkoj knjizi Nemjesto gradonačelniku je uzvraćeno odom i laudom, u čijem su naslovu potonji i priroda njegove vlasti zapravo sjajno kondenzirani – Bandić je ondje tituliran „Posljednjim hrvatskim sultanom“. To što je rečeni promociju knjige odsjedio u prvom redu, a potom i otkupio većinu na prodaju ponuđenih primjeraka, pripada kategoriji socioknjiževnoga šlaga na torti. Nije na odmet dodati i to da žiri nagrađenu knjigu najvjerojatnije nije niti otvorio. Na službenim stranicama Grada Zagreba, u službenom obrazloženju nagrade, naime, stoji da je ona Jahiću dodijeljena (i) „za knjigu kritika i eseja Ispod jezika, tekst i kontekst pjesništva koja obuhvaća studije, eseje i kritike o novijem hrvatskom pjesništvu“. I površnijem čitatelju ovog teksta već je jasno da u njoj nema niti jedne jedine kritike, ni jednog eseja (barem shvaćenog u iole užem smislu), a opravdanost toga da se bilo koji uvršteni tekst nazove studijom također je veoma upitna. Moguće je, doduše, da se radi i o svjesnoj fabrikaciji, manipulaciji činjenicama – žiriju je možda bilo neugodno potpisati ovakvu odluku, pa su intervjui s autorom i urednički tekstići kozmetički zamijenjeni nepostojećim kritikama i esejima. Daljnje ocjene iz obrazloženja, poput one kako je Jahić „jedan od najistaknutijih hrvatskih pjesnika i kritičara srednje generacije“ pripadaju nagradičarsko-obrazložiteljskom folkloru, pa ih ne treba uzimati suviše ozbiljno. I površnijoj pratiteljici hrvatskog pjesničkog polja one će teško biti drugo do smiješne.

Nije tajna ni da je Nagrada grada Zagreba postala izravna kompenzacija za političko poklonstvo vječnome zagrebačkom gradonačelniku

Pobrojavati terminološke, logičke, interpretacijske i ine nemuštosti Jahićevih tekstova – bilo da je riječ o užim književnopovijesnim i  teorijskim temama ili pokušaju društvene analitike i neke vrste zeitgeistne sinteze – bio bi zaista mukotrpan, bezmalo sizifov posao. Rezultat je svojevrsna diskurzivna simulacija, nezgrapno forsirani žargon autentičnosti, koji se svim silama trudi tekstu priskrbiti fingiranu, Adornovsku auru. Formalno obrazovanje ni po čemu nije nužno niti preduvjet da bi netko ozbiljno uronio u neko znanstveno uokvireno polje, no naš autor njegov izostanak, čini se, mjestimice i nije najbolje kompenzirao. Riječ je, u književno i društvenoteorijskoj domeni, o živim, vibrantnim akademskim i vanakademskim poljima, koja mahom žive izvan granica našeg jezika, te se poslovično slabo prevode. Nemogućnost praćenja relevantne literature na stranim jezicima autora razumljivo ograničava na kanonski, često poodavno ispisan lokalni korpus, u čijem se začaranom krugu vrti, povremeno prisiljen grickati vlastiti rep. Jahić će tako – navodim sasvim nasumice – „estetičku agonalnost“ jugoslavenskih ratova objaviti „glavnim hrvatskim estetskim međašem“, „rat protiv velikosrpske agresije“ antedatirat će u 1990. godinu (da se na nekritičko baratanje ideologemom niti ne osvrćemo), kao i dominaciju „stvarnosne poezije“ u rane devedesete godine. Činjenica da je sam termin prvi put, čini se, upotrijebljen 2000. pritom nije od presudne važnosti – pod uvjetom da se ikad radilo o dominantnoj paradigmi, a ne o svega nekoliko u nekoliko godina koncentriranih no zapaženih knjiga i autora/ica – no presudne su se „stvarnosne“ knjige također redom pojavile od 2000. godine naovamo: Gromačina Nešto nije u redu? 2000., kao i Radašinovićeva Sprega književnosti i prljavog rublja, Glamuzinini Mesari 2001., zajedno s Pintarićevim Divovskim koracima, Bulićevih 100 komada 2003., itd. Autor je i terminološki kreativan, pa uz bok npr. neoavangardizmu i letrizmu nalazimo „melankolični pansubkulturalizam“, pjesme jednoga odlikovat će „kozmički plan, potreba za dohvatom iskona“, a „filozofidno-intuitivni stav da se nježno-poetski ogovara svijet razmirica i ljudske nepotpunosti, mudrosni signali i univerzalizacija najčešće privatnih boljki“ nekoga drugog, dok (prenosim doslovno, s greškama) „govorni subjekt Manojlovićevih pjasama, ukazljiv i zakazljiv u ovisnosti od rasporeda snaga zbilje, veže dakle guste asocijativne mreže i pokušava ponovo dokučiti čudo postojanja“, a sve u pokušaju da se „rasprede“ poetika pjesnikinje Sonje Manojlović. Jahić se potpuno proizvoljno nabacuje kompleksnim filozofskim pojmovima poput postvarenja (reifikacije), upućuje nas na „memoaristiku bivšega“ kao da postoji ona sadašnjega ili budućeg, samorazumljivo uvodi drveno željezo „prohodnog hermetizma“ ili contradictio in adjecto „posve nekodificiranoga jezika“, i tako dalje i tako bliže.   

U kratkim uvodnim napomenama Jahić navodi kako je svjesno „pristao na takvu vrstu ‘nečistosti’, pa i ‘nečitkosti’“, ne bi li time „ukazao i na kontekst – ne samo na kondicije teksta i njegovu procesualnost.“ U potonjem je autor svakako uspio, i to briljantno. Doduše, radi se o jednom sasvim drugačijem, nimalo laskavom kontekstu, koji bi – i kad bi se zaista imao s čime mjeriti – bio na rubu da zasjeni tekst. Ovako, dileme nema: Jahićevi kurtoazni navodnici na onoj nečitkosti posve su suvišni. Još jednom preskočit ću na tren u drugi rod, i time zaključiti: u posljednjoj pjesmi knjige Nemjesto, monostihu, pod jednom čini se vrlo intimnom posvetom, Jahić ispisuje kategoričko Znam da pao nisam. Jedno je svakako vrijedno divljenja: snaga koju je potrebno uložiti da se u tako nešto zaista povjeruje.

Marko Pogačar (Split, 1984.) objavio je deset knjiga poezije, esejistike i proze, prevođen je na tridesetak jezika. Jedan je od urednika Prolettera

 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu