TRⒶP, TRA$H I TEORIJⒶ

Objavljeno:
TRⒶP, TRA$H I TEORIJⒶ

U trapu i trashu na kjučnim tačkama nas čeka sistemska prepreka koja onemogućava laktašenje i uspinjanje na društvenoj ljestvici, iako je zbog sadržajne opsjednosti novcem, uspijehom i preživljavanjem trap ujedno i parafraza krajnjeg neoliberalizma, parafraza neolibaralnih američkih snova o napretku od trasha do pretjeranog i besmislenog bogatstva. Ali upravo ta raskoš, zlatni lanci i razbacivanje parama pokazuju besmislenost istih tih snova: sa novcem se ne možeš nigdje popeti, ne možeš pobjeći iz geta, iz zamke, trapa. Pare možeš samo bacati u vazduh, što je u video spotovima veoma čest gest

Šta je trap? Oni koji se razumiju u to kažu: “It’s just trap”,“it is what it is …” Trap je trap, čista tautologija: čista realnost, materijalnost i banalnost ujedno. Kako definisati trap u smislu uskog žanra mene pretjerano ne zanima, a o tome nemam ni dovoljno znanja. Nisam ni siguran da li je trap zaista prava riječ, zato što ona danas znači sve i ništa, a osim toga odabrane riječi u trapu zaista nisu u prvom planu, upravo suprotno: radi se o čistoj ekspresiji, o iskazu nekog stanja bez refleksije, suđenja i cenzure.

Zato nas više zanimaju efekti neke scene, njen “spirit” i afekat, zanima nas ono što visi u vazduhu. Radi se o trashu, o afirmaciji trasha, o obezvrijeđivanju, potenciranju moći svakog smeća i svakog sranja. Važno je da se kod trapa ne radi o promjeni, o uspinjanju sa društvenog dna crnačkog geta ili o spasenju gangsterske duše. Ne radi se o moralnom putu, putu od podzemne tame ka svijetlu spasenja, nego o afirmaciji najgoreg u njegovom najgorem obliku: afirmišemo sadašnji trenutak u svoj njegovoj ambivalentnosti, afirmišemo ga kao da će trajati vječito.

Trap primarno znači zamku. Zamku koju predstavljaju primjerice drvene južnjačke kuće u predgrađima Atlante u kojima se prodaje droga, a višak novca i slobodnog vremena se preusmjeravaju u studio gdje se snimaju loše pjesme koje ne govore ni o čemu drugom nego o svakodnevnom životu u toj zamci kao prostoru bezizlaznosti, prostoru bez napretka: trap govori o drogama, lovi, automobilima i ženama. Trap je dakle tautologija i u tom smislu: afirmiše to što jeste, zamku u kojoj se nalazimo. Ali radi se o veseloj bezizlaznosti: naime, zašto bi željeli izlaz, uspinjanje i napredovanje kad je upravo sadašnje trashy stanje ono što omogućava neukroćenu kreativnost, moć i “street credit”. Potencirati treba upravo to što postoji, ovdje i sada. Američkim snovima se, dakle, suprostavljaju trashy snovi, ne više snovi o ljepšoj budućnosti, nego sama tvrda realnost, koja nam izgleda kao iz snova samo zato što je sasvim necenzurisana.


Vrijednovanje trasha 

Sa apsolutnom afirmacijom trasha imamo na umu nešto suprotno od Jizaha[1] koji kaže: “Kosntruktivno je sranju reći sranje i u sranju ne tražiti neku dobru sitnicu.” Ali da li nam u današnjim teškim vremenima uopšte preostaje nešto drugo osim da u sranju vidimo zlato? Zato je afirmacija trasha ujedno i ekonomski i antimoralni postupak: dati vrijednost nečemu nevrijednom i obrnuto, obezvrijediti uspostavljene vrijednosti. Možda je to jedini način da se izvučemo iz sranja: da objesimo debeo zlatan lanac. “Đubre je zlato / … / “tko nema dušu ne treba ni zlato”, kaže Kosovel. I zlato jeste, kao i sranje, na neki način bit trapa: glavni motivi pored debelih lanaca još su i debeli satovi, brojanje novca i neke druge stvari koje su direktnoj vezi s novcem: droge, oružje i seksualnost. A sve blistave atribute nose “trashy” odnosno “obični” ljudi, brzi laktaroši koji ponekad brzo i propadnu.

Lova zaista jeste, “if we cut the bullshit”, zajednički imenitelj na koji je moguće svesti sve, kao što kažu trap-aste [2] parole Money over love!” ili “FVCK B!TCHE$ GET MONE¥”. Uz sve to osvježavajuće je i to što trap uspijeva izbjeći ustaljeno moralistički postupak koji traži neku transekonomsku idealnost koja bi prevazišla razmijenu i tako postala vrijednost. Suprotno: u pozadini trapa je grubo materijalisitčna filozofija koja se loži na direktan i nepromišljen odraz stvari kakve one zapravo jesu, na golu realnost. I na razini gole faktičnosti, saznanje da je sve moguće svesti na kapital, simbolički, finansijski ili politički, zaista nije moguće osporavati.

Iako se priznanje“sve je novac” čini kao konformistički gest, zapravo je emancipacijski i nevjerovatno “fresh”, barem za nekoga ko je smoren od, kod nas uobičajene prakse pravljenja profita prikrivanjem vlastite ekonomije.“Nije nam do novca, nego do čovjeka, bla bla bla.”  Efekat na koji se računa takvim prikrivanjem upravo je suprotan: iscrpiti novac, lajkove, glasove, potpore ili donacije zajednice. Računa se upravo na onaj za kapitalizam ključni višak koji donosi takvo performiranje “nekalkulisanja”. Kao što negdje kaže Derrida: “Bilo mu je od koristi to što nije kalkulisao. Dobro odglumljeno, reći će demistifikatori te više i majstorske matematike koja postoji u nekalkulisanju.” U tom kalkulisanju inače nema ničeg moralno spornog. Problem je u tome što se čini da više ne funkcioniše zato što smo informacijama o dobroti, humanizmu i altruizmu bombardovani skoro jednako kao i nasiljem i mržnjom. Na performiranje dobrote refleksivno gledamo kao na podvalu, slično kao na e-mailove sa nepoznatih adresa koji iz strašno plemenitih razloga od nas zahtijevaju novac za nešto posebno nužno.

Dungeon Family – Even In Darkness

Trap zaobilazi tu nepotrebnu krivinu i u tom kontekstu govori samo o gruboj realnosti i vlastitoj tautologičnosti: nema ničeg drugog do love, lajkova i glasova potpore. Okrutnost realnosti je provokativna samo zato što je istinita i direktno izražena. Nigdje nema nikakvog drugog značenja. Trap je trap.


Afekat trapa

Zato je možda od pitanja “Šta je trap?” bolje pitanje “Ko ga osjeća?” Možda je ono što tražimo prije moguće zahvatiti afektom nego pravom riječju. I on je unekoliko tautološki: ja je ja. Osjećam se kao ja, čisti ja Instagrama, ja kao reklama i trademark koji želi osvojiti svijet, ja kao čista moć i čisti spirit: prazni ja egotripa koji simulira vlastitu dubinu samo zato da bi na površini mogao afirmisati samoga sebe. Kao što kaže Mimi Mercedez: Moj stvarni cilj je upravo to, iskomunicirati sa što širom masom, uvući što veći broj ljudi u mašinu i stvoriti armiju fanova koji će zavladati svetom. Ninja iz Die Antwoorda ustanovljava slično: Kod svih tih ljudi iz svih tih država primjetio sam nekakvo pretjerano, potencirano obožavanje naše muzike… Ta pretjerana hiperemocija zaista oduševljava i osjećam se na neki način sretnim što je mogu doživjeti sa drugim ljudima. Te zaista pretjerane emocije doživljavam i kada pravim pjesme i videe sa HI-TEKom i  ¥O-LANDI.

Kao što kaže Deleuze: Afirmacija nema drugog predmeta nego samu sebe. Još više, afirmacija je bit ukoliko je sama sebi svoj vlastiti predmet. Afirmacija kao predmet afirmacije: to je bit. Ja se dakle može afirmisati samo tako  što će se raspršiti u spoljnju masu: ja, ja, ja …. I svaki od tih ja preko kojih putuje afekat pokušava još više afirmisati samog sebe. Još jedan iskaz tautologije: ja je ja. I zato se stvar po internetu nepodnošljivo brzo širi.

Kao neko ko za sebe ne misli da je dogmatičan ničeanac i pristaša filozofske dosljednosti, čini mi se da danas nalazim više doslednosti i više Nietzschea u trapu nego na nekakvim filozofskim konferencijama

Ne radi se dakle o afirmisanju statičnog ja nego o putovanju afekta nekog ja koji privuče masu u nepovratno postajanje koje vodi u masovno preoblikovanje ovih ja. Upravo zato što je postajanje u trapu i trashu suštinski zabranjeno,postaje reprezentacija, igranje uloga. Tu zabranu ne smijemo razumijeti kao traženje autentičnosti u smislu neke izvornosti nego kao zahtjev poklapanja sadržaja i produkcije tog sadržaja. Trap mora biti “true” – istinit. Iako im to u finansijskom smislu nije neophodno, Die Antwoord zaista moraju da se presele u opasna predgrađa Cape Towna, Migos moraju ostati gangsteri, Mimi Mercedez ne može bez svoje bande drugarica. Gucci Mane mora uvijek iznova zapasti u kriminal, iako ga cijela menadžerska mašinerija pokušava zadržati kod kuće ispred kompjutera gdje može svake nedelje stvoriti milione. Naime, bez kontakta sa ulicom njihova bi muzika izgubila svoju bit i morali bi pronaći neki drugi način kojim bi onda performirali vlastitu istinitost.


(A)Političnost trapa

U trapu i trashu nas zato na kjučnim tačkama čeka sistemska prepreka koja onemogućava laktašenje i uspinjanje na društvenoj ljestvici, iako je zbog sadržajne opsjednosti novcem, uspijehom i preživljavanjem trap ujedno i parafraza krajnjeg neoliberalizma, parafraza neolibaralnih američkih snova o napretku od trasha do pretjeranog i besmislenog bogatstva. Ali upravo ta raskoš, zlatni lanci i razbacivanje parama pokazuju besmislenost istih tih snova: sa novcem se ne možeš nigdje popeti, ne možeš pobjeći iz geta, iz zamke, trapa. Pare možeš samo bacati u vazduh, što je u video spotovima veoma čest gest.

Zato tu postoji kvalitativna razlika između trashy snova i klasičnih američkih snova, snova da će se neko iz geta uspeti u NBA, u politiku, biznis ili na univerzitet. Drugim riječima: za kapitalisitčko društvo je grupa tinejdžera punih steroida koji žele u NBA sasvim prihvaljiva iako je jasno da svi neće u tome i uspjeti. A na drugoj strani za društvo i njegovu disciplinu ozbiljan problem predstavljaju grupe koje žele prodavati drogu, nositi oružje i praviti muziku. “Da li znate što znači za moju zajednicu to što svi tinejdžeri žele postati nasilni dileri?” uoči pojavljivanja drilla u Chicagu zabrinuto se zapitao neki lokalni svještenik. Trap idealima koje uspostavlja, direktno i u praksi, pokazuje neizdrživost sistema unutar kojeg se rađa.

Trap predstavlja prelaz na mračnu stranu ali se oko toga ne stvara nekakva fascinacija zlom i transgresijom. Naprotiv. Sve još tako zastrašujuće stvari svedene su na razinu svakodnevne banalnosti kojom je besmisleno biti pozitivno fasicniran ili o njoj negativno moralizirati: droge su droge, pištolji su pištolji, trap je trap. Potpuna filozofska dovršenost i doslednost

I zato trap i jeste i nije apolitičan. Na razini konkretnih praksi, mnogo je bliži crnačkom aktivizmu poput Black Lives Matter nego primjerice salonskom ljevičarstvu, koje je buntovno isključivo na principijelnoj i diskurzivnoj razini. Trap je u tom smislu možda, iako sadržajno gledano sasvim konformističan, čak i buntovniji od muzike koja prodaje svoj buntovni stav. Slično na primjer i Benjamin Noys otkriva da je, naizgled apolitičan, post-punk u Velikoj Britaniji u praksi mnogo više buntovan nego eksplicitno politički punk. Naime, izvođači svoj buntovni stav nisu mogli prodati velikim izdavačima. Bili su svjesni negativnog uticaja muzičkog menadžmeta i posljedično cijela njihova scena je ostala vjerna ulici i alternativnim pozorištima, iz kojih je post-punk izašao. U tom smislu možemo u prethodnike trapa, barem na razini afekta ubrojiti grupe kao što je manchesterski Happy Mondays, koja je u svojim zlatnim vremenima funkcionisala kao dio šire ulične zajednice koja je organizovala koncerte i ujedno imala kontrolu nad ectasy-jem.


Šta trap afirmiše?

Ono što je u trapu iskazano jeste praznina čiste afirmacije sebe, vlastite pozicije, vlastitog osjećanja. Na vlastitoj trashy teritoriji, na nekoj nevažnoj i obezvrijeđenoj marginini stvara se  prostor koji odjednom izgleda kao središte svemira, prostor u kojem vrijedi biti. Umjesto da se izvođaći izvlače iz zamke (trapa) u koju su uhvaćeni,  isti taj prostor afirmišu i iz njega stvaraju nešto vrijedno. Antwoord afirmiše Južnu Afriku, Little Big afirmiše Rusiju, Mimi Mercedes afirmiše beogradske kvartove, Matter afirmišu Kamnik itd.

Mimi Mercedez – Šta (Opet Neko Kurčenje)

Jasno je da se radi o kapitalizmu u najčistijem obliku: da bi mogli stići do viška vrijednosti potrebno je iz nečeg manje vrijednog stvoriti nešto više vrijedno. Potrebno je napraviti homemade video koji može imati milione pregleda. Ali traš je takođe i akceleracionizam, to jest preticanje kapitalizma, razaranje iznutra. Upravo zato je ključno ne razdvajati dobar od lošeg ili lijep od ružnog trasha, trap je naime dobar i lijep samo kao uništenje svih estetskih vrijednosti i svake definicije kvaliteta. To ne znači da više nema nikakve selekcije, nego je vrijedno samo ono što je nevrijedno. Vrijedno je upravo zato što se ne trudi biti vrijedno, zato što jeste ono što jeste. Potrebna je afirmacija trasha u cijelini: white i black trasha, trasha trećeg, drugog i prvog svijeta. Afirmacija trasha se na ironičan način izjednačava sa intencijama radničke borbe, zato što i u njenom slučaju važi da je potrebno afirmisati radničku klasu u cijelini i ignorisati sve unutrašnje (obično identitetske) razlike u kvalitetu. Zato afirmacija trasha nije jednostavno neselektivna afirmacija svega. Isključeno je sve što nije trash, sve što se trudi biti lijepše nego što uistinu jeste. Kao što smo već rekli: i ako neki trap izvođač recimo postigne veliki uspjeh ne može promijeniti trashy životni stil, jer u tom slučaju više ništa ne bi mogao iskazati.


Zašto teorija? 

Trap i trash, dakle. Ali šta ima taj, na prvi pogled ne baš intelektualni pokret zajedničko sa teorijom? Vjerovatno se sa ovime neće složiti baš svi intelektualci ovog svijeta: trashy pokret je obavio gest koji teorija mora tek da misli. Nema lijepšeg osijećanja od otkrića da su teške intelektualne probleme već odavno riješili neki dileri, “nigeri”. Upravo tako važi i da su teorijski problemi pogrešno postavljeni ako nisu slijepljeni sa banalnostima trasha nego se mogu primeniti samo na malograđansku i visoku kulturu. I to ne mislim samo kao nekakvu provokaciju već veoma ozbiljno.

Posednjih godina su se i na Radio Študentu neki među nama ozbiljno bavili time kako u teoriji prevazići svako moraliziranje: kako dostići tačku kad tekst ne sadrži ni jednu vrijednost i istovremeno svejedno u posredovanju golih fakata nije samo opis, u kome je sve svejedno? Kako proizvesti neku selekciju, nešto afirmisati i nešto otkloniti a da pri tom ne moraliziramo? Stvar nije tako jednostavna, jer smo u toku tih pokušaja uvijek iznova zapadali u neku višu vrstu moraliziranja, u moraliziranje o moraliziranju, u gunđanje o gunđanju. Ali sa druge strane problem je bio i u tome što je ponekad teško izmaći nekakvoj višoj vrsti salonskog ljevičarstva koje svako poziciniranje kritikuje kao moralistički gest i upravo zbog toga nije se sposobno nigdje pozicionirati.

Trap sve te filozofske protivrječnosti rješava na sasvim uličan način, nekakvim presjecanjem čvora: u tekstovima nema ni trunkice opredjeljivanja ili moraliziranja ili je to pak servirano u obliku provokacije, zbog koje je jasno da izražava neko obezvrijeđenje vrijednosti, jer je po srijedi afirmisanje zločestih stvari kao što su uživanje droga i oružani obračuni. Trap u tom smislu predstavlja prelaz na mračnu stranu ali se oko toga ne stvara nekakva fascinacija zlom i transgresijom. Naprotiv. Sve zastrašujuće stvari svedene su na razinu svakodnevne banalnosti kojom je besmisleno biti pozitivno fasicniran ili o njoj negativno moralizirati: droge su droge, pištolji su pištolji, trap je trap. Potpuna filozofska dovršenost i doslednost.

Ali kako se iz te prazne i transmoralne tautologije izvodi i neka silna afirmacija kao što ju u filozofiji izveo recimo Nietzsche? Afirmaciju je potrebno tražiti u cijelom trashy gestu koji obezvrijeđuje uspostavljanje vrijednosti i afirmiše trash u svim njegovim pojavnim oblicima. Da bi bili trash nije nužno biti dio gangsterske bande. Radi se više o tome da se afekat širi, da nađemo neki trashy momenat u svakom životnom stilu i među bucmastim Šveđanima srednje klase kao što je Young Lean. Afirmacija je toliko afektivno silna zato što nije ograničena samo na sadržaj več se radi o ničeanskoj afirmaciji samog sebe i vlastitog gesta, o afirmaciji vlastitog tipa. U tome je možda i glavna razlika između trapa i na primjer N’toka [3] ili Jizaha koji su obojica prilično negativno nastrojeni prematakvim pojavama.

N’toko i Jizah funkcionišu moralno, pod čime ne mislim ništa loše. Njihov diskurs jednostavno funkcioniše kao pozicioniranje putem suđenja, podjele na dobro i loše, kao razdvajanje onoga što je vrijedno i onoga što nije vrijedno. Na drugoj strani u trapu nema suđenja, radi se jedino o čistoj afirmaciji samoga sebe i svog životnog stila. Vrijednosti su obrnute na glavu: nevrijedno postaje vrijedno. Jasno je da u kapitalizmu sve nevrijedno ne može postati vrijedno. Jasno je da neoliberalni američki snovi funkcionišu jedino ako se ostvaruju samo rijetkima i ako je uspjeh nekakva rijetkost, elitnost. Afirmacija trasha u cjelini zato razjeda sistem iznutra, na način da nadilazi sistem dijeljenja vrijednosti.

Kao neko ko za sebe ne misli da je dogmatičan ničeanac i pristaša filozofske dosljednosti, čini mi se da danas nalazim više doslednosti i više Nietzschea u trapu nego na nekakvim filozofskim konferencijama. Kao što kaže Klossovski, čini se da i Nietzsche svojim pisanjem i adresiranjem čitaoca cijelo vrijeme ustrajava na istoj poziciji: na afirmaciji vlastitog tipa i vlastite vizije svijeta. Vlastitom tipu osjećanja daje mogućnost uspjeha, među svoje čitaoce pušta silan efekat i računa na teoriju zavjere po kojoj će jednog dana taj tip ljudi steći vlasništvo nad metodom za “usmjeravanje” budućnosti čovječanstva.

[1] Muzički kritičar iz Ljubljane i najveći autoritet za hip-hop u Sloveniji
[2] Igra riječi: trapasto na slovenskom znači “blesavo”
[3] U Sloveniji poznati raper i kolumnista

Sa slovenačkog preveo Muanis Sinanović

Jernej Kaluža, filozof, publicista i odgovorni urednik Radia Študent

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu