Tanka knjiga

Objavljeno:
Tanka knjiga

Herceg se, čini se, nije mogao dokraja odlučiti što želi ovim sveskom, te je ostao razapet negdje između Dedićevske patosne geste, Marunine frajerštine i Prevertove emfaze

 


Ivan Herceg:
Kad će doći Babilon, h,d,p, Zagreb 2013.


Šesta pjesnička knjiga pjesnika, prozaika i urednika Ivana Hercega, nagrađena nagradom Hrvatskozagorskog književnog društva i općine Hum na Sutli „Rikard Jorganović“, izazvala je u mene na prvi pogled asocijaciju u dlaku istu onoj koju sam poslije pronašao u kritici Kreše Bagića: tanka knjiga. Na četrdeset i pet numeriranih stranica otisnuto je dvadeset i sedam u tri ciklusa raspoređenih pjesama. Prema UNESCO-voj definiciji, knjiga je „ukoričena tiskana omeđena publikacija od najmanje 49 stranica“, a „ukoričena tiskana publikacija koja sadrži manje od 49 stranica naziva se brošurom“. Tehnikalije nastranu, kao i činjenicu da je Herceg jedan od dvojice urednika apostrofirane biblioteke – u domaćem kontekstu po toj liniji sporno bi bilo otprilike svako drugo izdanje. Jedini problem koji imam s Babilonom jest taj da gore navedeni fizički opis – tanka knjiga – metaforički nažalost dosta dobro odgovara i njezinim estetskim dosezima.

Herceg, kako je kritika već primijetila, „i u svojoj novoj zbirci u potpunosti ostaje na terenu svojih opsesivnih tema i atmosfera“ (Šalat). Njegovi su stihovi ponovno usredotočeni na intimne situacije između ljubavnika i ljubavnice, lirskog protagonista i protagonistice titulirane papisom na prijestolju ukletog erosa. Od napetosti „predlirske“, „lirske“, a i „postlirske“ situacije naprosto pršti, Hercegov je izlagački modus emfatičan te poduprt adekvatnim retoričkim aparatom i figuralnim spektrom. Nerijetko je pritom u svojoj neoromantičkoj zanesenosti suviše doslovan, što za posljedicu ima pjesničku nedorečenost, a neodmjeren registar odmetne se katkad u patos. Hercegova je metafora, kao središnja figura njegove tekstotvorbe, ukliještena između već viđene i one koja se pretjerano trsi da bude nova, prijeteći pritom sasvim suprotnim učincima.
Prvim i najopsežnijim ciklusom „Siluete, hologrami“ dominira kronotop puta, prostorom pjesme rasuti su toponimi u rasponu od Varšave, Zagreba i Ljubljane, preko New Yorka i Portugala do Podgorice. Siže je uglavnom manje-više isti: na nekoj geografski izmještenoj, često literaturom i pop-kulturom mistificiranoj lokaciji, lirski protagonist upušta se u romantični odnos, ili naknadno snatri o njemu. Prosede čitavog ciklusa mogao bi se svesti na onaj legendarni literarni vrhunac Gorana Rema, jednored naslovljen „Putopis“ koji kaže: Idem i jebem. Herceg, naravno, stvari postavlja ekstenzivnije i po PS-u romantično – ima tu knjiga, svile, snijega, nimfeja, boga i Lennona.
Središnji, estetski najuspješniji ciklus (pjesme „Glad“, „Kad će doći Babilon“, „Kako nestaje snijeg“…) naslovljen „Neboništa“, spomenutom složenicom priziva Šamijin prvijenac Kupolenebo. Sastavci su uglavnom kraći, koncizniji, lišeni nepotrebne ornamentike te predstavljaju gusto mjesto semantičkog okvira priče o Babilonu. Zaključne „Krivulje“, očekivano, donose neku vrstu metarazine – tematiziraju ljubavnu semiosferu, kodifikaciju ljubavi, ljubav u „šumi znakova“.
Herceg se, čini se, nije mogao dokraja odlučiti što želi ovim sveskom, te je ostao razapet negdje između Dedićevske patosne geste, Marunine frajerštine i Prevertove emfaze. Kako je nekim ranijim knjigama pokazao da umije biti i fokusiraniji, od pjesnika nam je očekivati kakvo „deblje“ izdanje. Broj stranica pritom je posve nebitan.

 

Tekst je izvorno objavljen u tjedniku Novosti

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu