Superheroji u lokalnom kontekstu

Objavljeno:
Superheroji u lokalnom kontekstu

Američki superherojski strip višedesetljetni je narativ iz kojega je prilično teško izvući pojedini naslov, prijevodom ga preseliti u drugu kulturu i pri tom zadržati iluziju makar kakvog smisla

Robert Rodi, Esad Ribić: Tor i Loki: Braća po krvi, Phoenix Press, 2017.

Zapitamo li se u bilo kojem trenutku o razlozima izdavanja stripa Tor i Loki: Braća po krvi, iste ćemo sekunde uskočiti u kožu vašarske gatare pa s više ili manje uspjeha, uz pomoć raštrkanih fragmenata iskustva i znanja umjesto uobičajenije kristalne kugle, donositi sudove o prošlim, budućim i sadašnjim događajima. Pitanja razloga donekle su zanimljiva, ako ni zbog čega, a ono zato što je strip-izdavaštvo málo i što se, makar to možda ne izgledalo tako neupućenima, ne prevodi baš sve. Zašto, dakle, iz golemog korpusa američkog industrijskog stripa otrgnuti baš ovaj, prevesti ga na srpski i ponuditi regionalnom čitateljstvu koje nikad nije naročito ljubilo superheroje (a o fenomenologiji toga otpora u situaciji gotovo potpune predanosti amerikanizaciji (pop)kulturnog polja dao bi se napisati i ozbiljniji tekst)?

Razlozi mogu biti sasvim prozaični – od toga da je istraživanje tržišta (ha!) pokazalo manjak Thorova u našim životima, preko toga da se uredniku Goranu Zečeviću baš dopao ovaj strip, do toga da crtež, a to će biti najbliže istini, potpisuje Esad Ribić, „naš dečko“ čiji slikarski talent upregnut u strip ima ovdje veliki broj poklonika. Razlozi su nam, u svakom slučaju, nedostupni i van kafane nema neke svrhe razbijati njima glavu. Kako bilo, Thor je tu i valja nam se s njime suočiti. To nam, naime, nije nedostupno – suočavanje, tj. čitanje Thora u svjetlu izvjesnih problema koji se u njemu i njime očituju.

Otkad je u lokalnim okvirima propala svaka mogućnost adekvatno plaćenog autorskog rada na stripu, dio se stripaša otisnuo na višegodišnji „gastarbajt“ po zapadnim tržištima. Dobar dio tako nastalih radova u matičnim je kulturama iz raznih razloga ostao nevidljiv. Tor i Loki jedan je od takvih nevidljivih stripova, a kako je kolanje književno-umjetničke robe između Hrvatske i Srbije na zavidnoj razini, mogao bi ostati nevidljivim još neko vrijeme. Barem onoj široj publici koja, nekako se nadamo, još uvijek postoji. Sporadičnost pojavljivanja stripova poput Tora i Lokija rezultat je sinteze prošlosti i sadašnjosti domaćeg strip-izdavaštva. Američki superherojski strip višedesetljetni je narativ iz kojega je prilično teško izvući pojedini naslov, prijevodom ga preseliti u drugu kulturu i pri tom zadržati iluziju makar kakvog smisla. Utoliko teže jer referentnih točaka narativa na lokalnim jezicima gotovo da i nema. S obzirom da smo tradicijom navezani na Europu, a sadašnjošću određeni malim nakladama, skupoćom prava i općenitim donkihotizmom bavljenja stripom, nije nimalo čudno što nam američki superherojski strip zadaje probleme i što i autore poput Ribića čitamo/gledamo s nekoliko godina zakašnjenja.  

Zašto nas na ovom mjestu uopće zanima Ribićev strip, dijete američke industrije, stranoga jezika i tuđe kulture? Zato što mi se čini da je Ribićeva pozicija paradigmatska pozicija suvremenog kulturnog radnika/radnika u kulturi, a sam strip rezultat potrage za slobodom u tom i takvom, konzervativnom i homogenizirajućem kontekstu. Pitanje slobode autora u kontekstu „proizvodnje djela“ nije novo, no kako se na imperativ sudjelovanja u globalnom cirkusu proizvodnje i konzumacije iz dana u dan sve teže oglušiti, tako nam se na dnevni red vraćaju i takva stara pitanja; utoliko značajnija zbog toga što se logika kapitala odavno već razlila izvan granica relativno nebitnog proizvodnog sistema strip-industrije pa sad totalizirajuće, jer ni ne može drugačije, djeluje unutar svih sfera ljudskih odnosa. Braću po krvi može se stoga čitati kao relativno uobičajeni prinos jednom već pomalo umornom žanru ili kao neobično dobro pogođeno ogledalo/simulacija suvremenog stanja, u čemu ne odmažu ni edipska dimenzija pseudomitološkog narativa, motivi snage i slabosti kao jedinih mjerila vrijednosti itd., no to već zadire u dio stripa koji s Ribićem nema prevelike veze.

Ribić će za svoje stripove reći kako ih smatra, neovisno o kulturnom/izdavačkom kontekstu u kojem su objavljeni, vlastitim autorskim djelima. To su, prije svega ostaloga, njegovi stripovi, a tek onda američki, hrvatski, francuski ili nečiji drugi stripovi. Ma kakav bio Ribićev stav o vlastitim djelima (a dijelom je u igri i internalizirana obrana od pomalo snishodljivog stava kulturnog mainstreama prema najamnom radu), ostaje nam razmotriti utemeljenost takvoga stava i zapitati se koliko je Ribića u djelu poput Tora i Lokija. Drugim riječima, može li se stvarati/očuvati identitet u diskursu kapitala?

Rad Esada Ribića uklopljen je u strukturne mehanizme američkog korporativnog izdavaštva.  Surađivati na Thoru znači sudjelovati u četrdesetogodišnjem manirističkom igrokazu čiji se akteri mijenjaju u skladu s brojem prodanih primjeraka, transmedijalnim tragom, uspjesima ili neuspjesima merchandisinga i odjekom u krugovima stalne baze kupaca tj. fanova (osim Ribić/Rodijevog stripa kao svojevrsne glavne atrakcije, ovo izdanje sadrži i dva druga stripa o Thoru, jedan iz sredine šezdesetih, a drugi iz sredine dvijetisućitih pa zainteresirani čitatelj može dobiti letimičan uvid u narav ovih mijena). U tom kontekstu Ribićev je rad određen implicitnim (a ponekad i eksplicitnim) pretpostavkama. Podrazumijevaju se figurativnost i retorička zavodljivost izraza (u obzir dolazi samo dopadljivo, atraktivno i spektakularno), podrazumijeva se arijevska estetika tijela (na bazičnoj razini Tor i Loki pripovijeda o bogovima, demonima i bićima većima od života, a takve kreature gravitiraju prema jednom od dva modaliteta – onome časnoga starine ili onome mladoga junoše), podrazumijeva se jasnoća pripovijedanja i izostanak svakog eksperimentalnog vrludanja koje bi moglo unijeti nemir u recepcijski horizont čitatelja.

U izvjesnom smislu Ribićev se rad ne odmiče od ovih pretpostavki (pa im čak i dodaje, prikazujući Lokija – figuru varalice – kao smežuranog, krezubog i općenito fizički propalog lika, što je u skladu s prikazivačkim konvencijama negativaca, a dodatno još i potencirano arijevskim fizionomijama ostalih likova), u izvjesnom smislu savršeno ispunjava zahtjeve kapitala pa time, stoga što je koristan, biva pripušten među „vidljive“, „vrijedne“ i one kojima je dozvoljeno živjeti od vlastitog rada. U istom pak potezu Ribić narušava očekivanja unoseći u diskurs neočekivani „višak vrijednosti“, moment „europskog senzibiliteta“ u dramu američkog spektakla (Kirbyjev i Coipelov Thor u istom ovom izdanju dobar su primjer kontrapunkta). Ribićeva zadaća bila je prikazati monumentalne kreature mitskih dimenzija, davnašnje bogove u njihovim vječnim intrigama i borbama, dramu samopotvrđivanja nepromjenjivog i vječnog statusa quo. U krajnjem neskladu s tom zadaćom Ribić uvodi tišinu i kontemplativnost u režiju mitskoga sukoba, naznačuje imanentnu slabost hipertrofiranih tijela, skriva stvari po sjenama i transponira glorificirajuće estetike Frazette i Rossa u nešto bliskije parodiji, tihom ruganju monumentalnoj ozbiljnosti početne premise. Na tom mjestu, iz šume znakova tuđega narativa, iskrsava Ribić – čovjek koji voli Svijet, čovjek koji sudjeluje u stvaranju Svijeta, ali i dovoljno kurčevit čovjek koji se ne libi urediti Svijet po vlastitom nahođenju, u skladu sa zahtjevima vlastitih političko-estetskih senzibiliteta.

Posljednjih je godina Srbiju zapljusnuo val prijevoda superherojskoga stripa iz svih razdoblja produkcije. Tor i Loki: Braća po krvi dio su toga vala, ali nekako i izvan njega. Iako je komunikativnost i relevantnost osnovne razine samoga stripa krajnje upitna (pogotovo nakon višegodišnje invazije superherojskog narativa u globalno pop-kulturno polje, poglavito filmsko), njegova nas metarazina potiče na razmišljanje, a to i jest zadaća umjetnosti. Čitamo li Tora kao utjelovljenje Sustava, a Ribića kao figuru radnika pročitat ćemo i više no što sam strip pretpostavlja. No, time se neće delegitimirati načelno pozitivan rezultat iščitavanja. Svijetu kapitala moguće je nametnuti vlastiti glas. Igrati po pravilima, a istovremeno biti izvan njih. Dovesti u pitanje samu želju da se igra uopće igra, čini mi se kao promašeno pitanje. S uvjerljivim alternativama slabo stojimo.

Matko Vladanović (Split, 1984) piše o književnosti i stripu. Objavio je knjigu Izdevetane domaćice: Kritički ogledi o hrvatskom stripu

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu