Što sad ljubav ima s tim?

Objavljeno:
Što sad ljubav ima s tim?

Tajna dobro obavljenog emocionalnog rada pod krinkom ljubavi, čije postojanje je poput kućanskog rada ključno da bi sve ostale aktivnosti, a pogotovo one u proizvodnom sektoru, potekale besprijekorno, leži u tome da su svi dokazi o uloženom trudu potpuno nevidljivi. Ostale pripadnike kućanstva mora dočekati samo čista kuća, osmjeh na licu, zagrljaj pun ljubavi i neograničeno razumijevanje

 

U marksističkoj literaturi je jedna od središnjih tema reprodukcija radne snage u kapitalizmu. Njezin, ne toliko utjecajan, ali većini ipak poznat dio jest pitanje povezanosti reprodukcije radne snage i podređenog položaja žena u kapitalističkim društvima te neophodnost postojanja i jednog i drugog. Njegov neistraženiji i marginalniji aspekt, tzv. emocionalni ili afektivni rad odnosno njegov ‘neopisiv’, ‘iracionalni’ dio – ljubav, bit će tema ove osmomartovske refleksije kapitalističkih društvenih odnosa.

Reprodukcija radne snage, budući da je nužna za neometanu organizaciju produkcije (svaki radnik i radnica moraju gotovo uvijek biti spremni za rad – u najmanju ruku siti, čisti i odmoreni) u kapitalizmu je organizirana na više načina. Aktivnosti poput kuhanja, čiščenja, njege i odgoja mogu  biti kupljene na tršištu, organizirane od strane države ili unutar svakog kućanstva posebno. Dio reprodukcije koji se obavlja u zasebnosti kućanstava, organiziranih uglavnom oko nuklearne obitelji, omoguća da se uvidi kako je reproduktivni rad povezan s reprodukcijom rodnih uloga i podređenim položajem žena. Taj oblik reproduktivnog rada, neplaćani kućanski rad, definira to da kao društveni odnos proizlazi iz specifično kapitalističke podjele na produkciju i reprodukciju te iz odnosa podređenosti sfere reprodukcije sferi produkcije.

Organiziran je u sferi reprodukcije te budući da se obavlja u zasebnosti kućanstva nije dio društvenog odnosa najamnog rada koji je specifičan za sferu produkcije, nije priznat kao rad te kao takav nije plaćen. Ne definira ga njegov sadržaj, i njegova nevidljivost posljedica je činjenice da je privatiziran i da nije organiziran za pokretnom trakom u prostorima tvornica. Budući da su žene te koje obavljaju većinu tog nevidljivog reproduktivnog rada unutar sfere kućanstva u svim njegovim oblicima, ženskost se u kapitalizmu razvija kao svojstvo aktivnosti vezanih za reprodukciju radne snage.

Aktivnosti bez kojih ne bi opstalo niti jedno kućanstvo, poput čiščenja, pranja i kuhanja, shvaćene su kao ženska područja djelovanja, i gotovo uvijek popraćene s jednim ”ti ćeš to bolje”. Ali kako su one ujedno i najvidljivije aktivnosti u tom nevidljivom oceanu ženskih sposobnosti, za sve one koji i dalje ne vjeruju u nejednaku rodnu podjelu kućanskog rada, potrebno je spomenuti i neke mikroaktivnosti koje se koprcaju u ženskim glavama prije skoro svakog sna. Ramišljanje svih 24 sata na dan o organiziraciji vlastitog vremena – ne oko vlastitih želja već oko aktivnosti koje su nužne da bi u kućanstvu sve funkcioniralo u najboljem redu, razmišljenje tko je najbolja osoba za pomaganje kod koje aktivnosti, delegiranje tih istih osoba na najnenametljiviji način i slično, programske su sheme prema kojima se ravnaju žene da bi održavale ‘mir u kući’. Sve se one neposredno nadovezuju na brigu za druge, ženama najbliže osobe.

Budući da su vezane na nevidljivu sferu kućanstva, iz njih se razvijaju rodno specifični oblici rada koji uz svoju fizičku komponentu sadrže i onu emocionalnu. Emocionalni rad je sposobnost upravljanja vlastitim osjećajima i njihovim izražavanjem, ali tako da se čim više ljudi u njezinoj okolini, osobito njezini najbliži, osjećaju ugodno i dobro[1]. Briga za druge uključuje i mikroaktivnosti u partnerskim odnosima: pojaviti se i biti prisutna, inicirati razgovor i biti nasmijana, flirtanje, maženje nakon seksa (ili nezahtjevanje maženja), nježnosti, izražavanje seksualnih želja i najvažnije od svega nepokazivanje nezadovoljstva.  

Te aktivnosti su naturalizirane i za njih se smatra da ih žene obavljaju iz ljubavi prema najbližima, te su samim time žene prisiljene razvoju tih sposobnosti posvetiti više vremena što ih generalno čini ‘uspješnijima’ na području emocionalnog rada odnosno u brizi za druge. U kapitalizmu su briga za kućanstvo, obiteljski život i bajkoviti scenariji o partnerstvu pretvoreni u ‘prirodnu’ žensku želju, u naizgled instinktivni poriv za takvim načinom života.

‘Specijalizacija’ u pružanju emocionalnih usluga nam postane jasnija ako pogledamo razvoj uslužnog sektora u kojem su zaposlene pretežno žene, u 70ima i 80ima uglavnom u javnom sektoru, a danas s njegovim neobuzdanim širenjem i u privatnom. Jedan od novijih primjera komodifikacije ženskog emocionalnog rada je razvoj aplikacije Happy koja je „uberiziran“ oblik za emocionalnu pomoć te teži ka tome da poveže usamljene i uznemirene ljude s ‘običnim’ ljudima (ne stručnjacima ili psiholozima) koji posjeduju izvanredne sposobnosti slušanja za punih 40 centi na minutu. Od sveukupnog broja izvanrednih slušača odnosno ‘sretnih davatelja’, 90 posto su žene[2].

Ali sposobnost izvanrednog slušanja je samo jedna od sposobnosti koju razvijamo tokom godina i godina njegovanja obiteljskih i partnerskih odnosa za koje same ne možemo odrediti vrijednost jer nam je rečeno da je ljubav dovoljna nagrada. Tajna dobro obavljenog emocionalnog rada pod krinkom ljubavi, čije postojanje je poput kućanskog rada ključno da bi sve ostale aktivnosti, a pogotovo one u proizvodnom sektoru, potekale besprijekorno, leži u tome da su svi dokazi o uloženom trudu potpuno nevidljivi. Ostale pripadnike kućanstva mora dočekati samo čista kuća, osmjeh na licu, zagrljaj pun ljubavi i neograničeno razumijevanje.

Takva rodna podjela rada sama po sebi ne mora biti nužno negativna, ali je u kapitalizmu upravo to, i to nauštrb žena. Iz nje naime proizlazi većina negativnih posljedica za položaj žena u kapitalizmu, od kojih je najveća feminizacija djelatnosti i zanimanja koje su povezane s kućanskim, seksualnim i emocionalnim radom. To ne znači samo da je u određenim zanimanjima zaposleno više žena, te da su žene uglavnom prodavačice, tajnice, njegovateljice, čistaćice, kućanske pomoćnice i odgajateljice, već da su ta gotovo uvijek manje plaćana i nižeg su društvenog statusa. Takav oblik rodne dominacije je vidljiv kada se žene u produkciju uključuju pod lošijim uvijetima te uz to obavljaju i neplaćani kućanski rad.

Iako u naš svakodnevni plaćani rad i u naš neplaćeni i nevidljiv kućanski rad ulažemo velike količine emocionalnog rada, svejedno i dalje nije jasno ”što sad ljubav ima s tim?”, odnosno kako bi nam preko kritike tih oblika rada uspjelo definirati stukturnu ulogu koju ljubav, taj ‘neopisiv’ i ‘iracionalan’ dio naših života, ima u kapitalizmu. Ali upravo to da nam se privatni odnosi koji temelje na ljubavi prema drugima (obiteljski ili partnerski odnosi organizirani oko zajedničkog kućanstva) u kapitalizmu čine kao da su u potpunosti odvojeni od tih veliki kapitalističkih struktura kao što su tržište ili država, strukturno je obilježje specifično za kapitalističke društvene formacije.

To su naime sfere u kojima nam se čini da zaista možemo izraziti sebe, da nas na kraju krajeva štite od posljedica groznog dana na poslu ili nepravedne države koja nam oduzima naša prava, ali to ne znači da ih istovremeno ne definiraju (poput sfera produkcije ili reprodukcije) društveni odnosi specifični za kapitalizam. Zato se čini da ako želimo razumijeti sve aspekte kapitalističkih društvenih odnosa koje želimo ukinuti moramo imati uvid i u sve uvjete i oblike neplaćanog i naturaliziranog rada kojeg u partnerskim i obiteljskim vezama obavljaju žene (ali i muškarci).

[1]    Arlie Russell Hochschild, The Managed Heart, 1983, University of California Press, Berkley.
[2]    https://www.vice.com/en_us/article/this-app-is-like-uber-but-for-happy-givers

Anamarija Šiša (1991), sociološkinja iz Ljubljane. Suradnica radija Študent i feminističke emisije Sektor Ž.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu