Socijalizam i liberalizam ne mogu zajedno pripadati ljevici

Objavljeno:
Socijalizam i liberalizam ne mogu zajedno pripadati ljevici

razgovarala: Ivana Kamenković


Glavne ličnosti nove knjige Latinke Perović zapravo su Latinka Perović i Dobrica Ćosić. Ostali su epizodisti i statisti. Kroz Dobricu Ćosića ona govori u ime svih ovih “drugih”, pa je tu umiješala i pomiješala i Nikolu Pašića, Staljina i Lenjina, Tita, Svetozara Markovića kao vertikalu dominantne elite koja je činila zlo srpskom narodu. Ona time, takođe, potpuno izolira Srbe u cijeloj toj povijesti, a Srbija je u vrijeme kojim se ona bavi bila duže u sastavu širih zajednica nego što je bila samostalna. Unutar ove svoje konstrukcije ona zapravo pere sebe od komunizma

 

I pre objavljivanja, nova knjiga Mire Bogdanović, jugoslovenske istoričarke i sociološkinje, “Elitistički pasijans – povijesni revizionizam Latinke Perović” izazvala je negodovanje u beogradskim liberalnim krugovima. Odlomak ove knjige koji je objavljen u srpskom izdanju časopisa “Le Monde diplomatique” bio je dovoljan da se stekne uvid u način na koji će se u njoj neprkosnoveni putokazi istorijske legitimacije kurentne neoliberalne srpske politike koji se nalaze u poznom istoriografskom opusu Latinke Perović izložiti temeljnoj naučnoj i ideološkoj kritici. Mira Bogdanović rekonstruiše ideološku intenciju Perovićkine knjige “Dominantna i neželjena elita”, te pokazuje na koji se način ta intencionalnost učitava u ogrešenja o etiku i metodologiju naučnog pristupa istoriji. Na ovaj način Mira Bogdanović utvrđuje generalni kontekst preklapanja interesa neoliberalnog poretka i naučnog rada koji, služeći tim interesima, odustaje od sopstvenih temeljnih vrednosti i prelazi u polje političkog aktivizma.
S tim u vezi, valja pomenuti i napor Mire Bogdanović da izučavanjem Đilasove figure uvede mogućnost zasnovanijeg tumačenja njegove uloge u istoriji jugoslovenskog socijalizma, kao i njegovog mesta u istoriji disidenstva druge polovine dvadesetog veka.
O pomenutim konvertitima, revizijama istorije komunizma i socijalizma koje oni markiraju svojim likom i delom, ali i pitanjima regionalne levice, uoči objavljivanja njene nove knjige, razgovarali smo sa Mirom Bogdanović.

Kakvo mesto prema Vašem mišljenju zauzima Latinka Perović u političkom i intelektualnom životu Srbije?

Latinku Perović poznajem dugo, još iz onog vremena kada je bila historičarka radničkog pokreta u Srbiji. Točnije, historije ideja u temelju toga pokreta. Pratila sam i njen rad nakon ideološkog zaokreta koji je napravila prema liberalizmu, budući da se i sama djelomično bavim ideološkim naslijeđem Srbije i načinom na koji se u Srbiji recipiraju ideje koje dolaze sa zapada. Kada sam pisala doktorsku disertaciju “Srpska socijaldemokratska partija 1903-1914”, pročitala sam sve što je napisano o tome, od samih početaka radničkog pokreta i pojave socijalističkih ideja kod nas. Tad je i Latinka radila na historiji socijalistističkih ideja u Srbiji, pa sam stupila u kontakt s njom. Tada sam živjela u Amsterdamu, pa sam otišla k njoj upravo zbog potreba arhivskog rada, mada tu, zapravo, nema puno arhivskog rada, uglavnom su u pitanju stare novine koje su čuvane u institutu u kome je ona tada radila. U Beograd sam dolazila bar jedan puta godišnje od početka osamdeseth godina i uvijek sam posjećivala i Latinku Perović. Dođem ja, dakle, u Beograd u vrijeme Osme sjednice, pred rat, kad je Milošević napravio unutarpartijski puč. Mi smo se, naravno, slagale oko svega što se tada zbivalo. Kasnije je Latinka bila jako važan faktor u antiratnom pokretu u Srbiji. I sama sam, naravno, bila protiv nacionalizma i protiv rata i svoj stav javno očitovala u nizu publikacija “u zemlji” i inozemstvu, koje je postalo jako veliko nakon raspada “zemlje”.
Međutim, Latinka je od tada prošla kroz jednu osobnu evoluciju i od teoretičarke radničkog pokreta i komunističke funkcionarke prešla na drugu obalu i postala liberalka. Od tada se u okviru svog historiografskog rada bavi pokušajem uspostavljanja nekakve vertikale liberalizma od devetnaestog stoljeća do današnjih dana. Kada je bila marksist, ona je imala koherentnu ideološku i znanstvenu poziciju iz koje je u legitimacijskom smislu tumačila povijest Srbije i Jugoslavije i povijest ideja. Sada, i već duže vrijeme, ona na uštrb naučne etike, usled promjene svoje ideološke pozicije, a u skladu sa liberalnom hegemonijskom mišlju, želi uspostaviti kontinuitet od pojave prvih srpskih liberala do ovih današnjih, poput njene omiljene pudlice Čedomira Jovanovića.

U svom poznom delu Latinka Perović nastoji da poistoveti srpski nacionalizam sa komunizmom. Kako utemeljuje ovu tezu?

Da. Za nju je komunizam nešto što dolazi iz Rusije, preko Svetozara Markovića. I taj komunizam stoji nasuprot liberalizmu, individualističkoj doktrini sa Zapada. Ona na komunizam gleda kao na rusku kolektivističku ideju koja ima dugu tradiciju i koja, stigavši u srodnu slavensku i pravoslavnu zemlju, zadržava kolektivistički impuls, promjenivši mu naziv. Taj i takav komunizam, kolektivistički, Latinka sada vidi kao izvor svakog zla, pošto je u suprotnosti sa individualizmom i individaualnim interesom pojedinaca. Tumačeći taj individualni interes vrlo apstraktnim kategorijama jednakih prava sviju, ona razdvaja socijalnu i ljudskopravašku dimenziju položaja čovjeka u političkom i ekonomskom sistemu.
Individualizam i kolektivizam su stvari koje se, naravno, međusobno prožimaju. Kod Latinke pak taj odnos je striktno crno-bijelo podijeljen. Sve što je zlo je kolektivističko i totalitarno, a ono što je dobro je individualističko, u prvom redu to su individualna prava i privatno vlasništvo. To je njena današnja priča. Međutim, ona previđa da privatno vlasništvo nikad nije bilo ukinuto u periodu socijalizma koji sada revizionistički razmatra. Ona ne govori kakvo privatno vlasništvo ima na umu. Ona se ne udubljuje u konkretne aspekte. Mislim da joj je kost u grlu to što nije bilo privatnog vlasništa nad sredstvima za proizvodnju u relevantnom obliku, pošto ona kapitalizam smatra jedinom modernizacijskom snagom, u tijesnoj vezi s demokracijom. I dalje, prema tome, ona odriče da je u socijalizmu bilo modernizacije, pošto je socijalizam antiliberalna, antikapitalistička doktrina, prema tome i – antimodernizacijska. Osim toga, ona poriče da je kapitalizma u Srbiji/Jugoslaviji ikada bilo i preskače na primjer period Prve Jugoslavije. Za nju je državni socijalizam konstanta. Do Đinđiđevih pokušaja i do, sada, pozitivnog stava prema Vučićevom SNS-u.

Za Latinku Perović je Svetozar Marković arhinegativac koji uspostavlja antimodernizacijsku istorijsku liniju koja se završava sa Slobodanom Miloševićem. Da li se lista predstavnika srpske neželjene elita koju uvodi kao borca protiv regresivnog kolektivizma implicitno završava njenim delom i političkim aktivizmom ?

Neke stvari u njenoj knjizi “Dominantna i neželjena elita” prosto su neshvatljive sa naučnog gledišta. U pitanju je jedna čudna konstrukcija povijesti u koju se mnogi ne udubljuju jer se stalno polazi od toga da je Latinka bila vrlo pozitivan akter u antiratnom pokretu u Srbiji, što i ja sama uvijek naglašavam.
Glavne ličnosti nove knjige Latinke Perović zapravo su Latinka Perović i Dobrica Ćosić. Ostali su epizodisti i statisti. Kroz Dobricu Ćosića ona govori u ime svih ovih “drugih”, pa je tu umiješala i pomiješala i Nikolu Pašića, Staljina i Lenjina, Tita, Svetozara Markovića kao vertikalu dominantne elite koja je činila zlo srpskom narodu. Ona time, takođe, potpuno izolira Srbe u cijeloj toj povijesti, a Srbija je u vrijeme kojim se ona bavi bila duže u sastavu širih zajednica nego što je bila samostalna. Unutar ove svoje konstrukcije ona zapravo pere sebe od komunizma. Čak tvrdi da komunista nije bio ni Nikezić. Naravno, to je potpuno neuvjerljivo. Ima dokumenata u kojima je Nikezić izričit po tom pitanju. Ona takve dijelove dokumenata koje koristi jednostavno isječe iz knjige, izbaci ih. Tako podešava ljude u liberale, friziranjem dokumenata. I kreira tu svoju, imaginarnu neželjenu elitu.

Koje su po Vašem mišljenju najveće teorijske slabosti “Dominantne i neželjene elite”?

Ja sam tu knjigu kupila prošle godine u junu i odmah prionula na čitanje, jer i inače pratim Latinkin rad. Knjiga je toliko masivna i obimna, ja sam je čitala, glodala cijelo ljeto, sa stalnim osjećajem da tu nešto ne štima. Nije mi bilo odmah jasno što, jer je to je tako upakirano, čovjek se izgubi u masi citata. Kompozicija knjige je zbrkana. Onda sam je na nekoliko simultanih traka pokušala okrenuti, rekonstruirati, vidjeti koje su njene teorijske slabosti.
U prvom redu, sam pojam elite je u sociologiji politike praktički napušten, ili temeljito noveliran, jer su ga fašisti kompromitirali. A pojam elite koji ona uvodi ne potiče iz teorija elite koje postoje još od perioda kada su se one počele razvijati kao reakcija na rast radničkog pokreta u 19. stoljeću. Onda sam shvatila da ona ništa od toga nije čitala ili uvažila. Ali s pristalicama tih teorija ona (nehotično?) dijeli duboko antidemokratski stav. Ona kreira nekakav svoj proizvoljni pojam dominantne elite i neželjene elite, gdje se miješaju vrijednosni i činjenični stavovi. Tako je na primjer sociološki gledano svaka skupina koja vlada elita, dominatna elita, pa makar bila i ološ. Međutim, za Latinku Perović postoji osujećena, istinska, ta neželjena elita, ti individualisti koji bi htjeli i mogli da vladaju, ali im nikako ne daju ovi kolektivisti, pripadnici dominantne elite, glasnogovornici rulje.

Ko su prema Latinki Perović pripadnici neželjene elite?

Ona izdvaja dvanaest istorijskih figura, koje sada pokušava predstaviti liberalima i osujećenim modernizatorima. U toj njenoj postavci, svi pripadnici neželjene elite su Srbi i svi su mrtvi. Ona je obećala u uvodu knjige da će objasniti u čemu se oni dodiruju i razlikuju međusobno, ali u knjizi o tome ne piše ništa, ona ih je samo poređala jednog za drugim (ima i jedna žena, Olga Popović-Obradović) kao cjepanice bez ikakve komunikacije između njih. To što bi ih eventualno povezalo, autorica nije istraživala, a oni, pošto su mrtvi ne mogu se braniti od njene postavke. Za neke od njih zasigurno znam da su bili ljevičari-socijalisti, a ne nekakvi liberali. Ona pak dokazuje svoju tezu, kao što sam rekla, ponekad i tendencioznim biranjem i izostavljanjem citata. Na primjer, pišući o Koči Popoviću, izabere pismo koje on piše Titu uoči proboja na Sutjesci, a potpuno ignorira njegovu nadrealističku fazu. I još kaže: on je bio zapadnjak. Isto tako, izostavlja Kočinu oporuku, koju imate u knjizi Slavoljuba Đukića “ Slom srpskih liberala”, za koju je jedan od izvora takođe bila Latinka Perović, u kojoj se Koča obraća kao komunista koji želi da ostane vjeran svojim idealima, da sačuva svoje dostojanstvo kao čovjek u katastrofalnoj situaciji, uspomenu na ideale koji propadaju. Međutim, ona to nije stavila u knjigu, jer bi poremetila cijelu svoju umjetnu konstrukciju. Slično se može prigovoriti i za neke druge ljude koje je za svoje potrebe u knjizi citirala ili koristila u knjizi. Svi ti ljudi su prolazili kroz razne faze i svi bili komunisti osim Ivana Đurića (mada je on poticao iz komunističkog gnijezda). Ivana Đurića ona, uzgred rečeno, zove “racionalni srpski nacionalista”.


Upravo su se Latinkini “liberali” u više slučajeva služili staljinističkim metodama, i to prema antistaljinističkim praksisovcima i njihovim pristašama

 

Kako gledate na aproprijaciju Konstantinovića od strane liberalne struje u Srbiji? Kakav je Vaš, a kakav pogled Latinke Perović na njega?

Smatram da je Konstantinović bio ljevičar-idealist. Danas je zgodno da ga se proglasi liberalom, kao što to čini Latinka. Ona Konstatinovića s pravom smatra antifašistom, a sa druge strane poistovjećuje komunizam i fašizam kao kolektivističke totalitarne doktrine. Isto tako, ona kritički odnos prema svom narodu pripisuje isključivo neželjenoj eliti, gde ubraja i Konstantinovića. Prema njenoj podjeli, neželjena elita je elita koja ima snage da saspe narodu istinu u lice, dok se dominantna elita emocionalno identificira s narodom. Još jednom naglašavam da je ovaj teorijski okvir potpuno arbitraran.

Kakvo mesto zauzimaju praksisovci u Perovićkinoj analizi jugoslovenskog socijalizma? A kakva je prema Vašem mišljenju zapravo bila njihova uloga?

Praksisovci su kao ljevičari za Latinku također pristalice kolektivizma, jednako nacionalističkog totalitarizma. To je, naravno, potpuno suludo. Ja sam studirala kod njih. Oni su tada svi bili ljevičari, koji su i od nas studenata napravili ljevičare. Bilo je i dosta zapadnih teorija u studijskom programu, i anglosaksonskih, francuskih i njemačkih, ali su sve morale proći kroz marksističku prizmu. Mi smo od praksisovaca učili kritički i antistaljinistički misliti.
S druge strane, mnogi od nas, iskrenih ljevičara, nikada nisu bila članovi Komunističke partije. A svi koje Latinka smješta u liberalnu neželjenu elitu, osim Ivana Đurića, bili su članovi partije (doduše, ne znam za Simu Ćirkovića, a Zoran Đinđić nije bio član, ali je pripadao, među ostalim, i ekstremnoj ljevici, dakle, ideološki dominantnoj eliti u čitanju Latinke Perović).

“Latinka, opet si pričala da sam liberal”, Latinka Perović i Marko Nikezić, foto: Stevan Kragujević

Proglasiti praksisovce pristalicama totalitarizma je posve suludo. Ja sam također alergična na staljinizam, na staljinističke elemente u socijalističkom društvu. Ali ne mislim da je socijalizam moguće svoditi isključivo na staljinizam. Sloboda govora i kritike mi je uvijek bila jako važna. Upravo su se Latinkini “liberali” u više slučajeva služili staljinističkim metodama, i to prema antistaljinističkim praksisovcima i njihovim pristašama. To i kod nas nije bilo dobro u realnom socijalizmu, ali ne mogu reći da je socijalizam u cijelosti zbog toga bio loš. Ili da je socijalizam u načelu identičan sa staljinizmom. U svakom slučaju, to nije moj socijalizam.
Latinkinom revizionizmu je kao dar sa neba došlo to što je polovica praksisovaca otišla u liberale, a polovica u nacionaliste nakon Miloševićeve “diferencijacije”. Jedni su otišli u Životićev kružok koji je već bio protoliberalan, a Ljubo Tadić, Mihajlo Marković, Sveta Stojanović i Trivo Indić su pukli i pošli za Miloševićem. Hrvatski praksisovci su zauzeli časniju poziciju. Nitko se nije zagadio ni nacionalizmom ni liberalizmom. Mnogi su relativno rano umrli, a Kangrga je do kraja držao antikapitalističku i antinacionalističku liniju. Međutim, nije to upitno, već ta teza o totalitarizmu koja se sada nekritički svuda primjenjuje.

Kakav je prema Vašem mišljenju odnos socijalizma i liberalizma?

Ta teza o komunizmu i socijalizmu kao totalitarizmu je unela totalnu zbrku na ljevici. I Zagorka Golubović je potpuno izgubila koordinate, kod nje se također šlepa taj Latinkin totalitarizam. I sama sam sudjelovala u studentskim demonstracijama 1968. o kojima Zagorka danas govori u kontekstu borbe za ljudska prava. To je revizionizam. Mi smo se tada borili ne protiv socijalizma, nego za bolji socijalizam, socijalizam u skladu s proklamiranim načelima.
Na jednom simpoziju na kome sam učestvovala prije nekoliko godina, “Ima li levice u Srbiji”, u svom referatu sam se zauzela za tezu da socijalizam i liberalizam ne mogu zajedno pripadati ljevici. Istina je da obe ideologije imaju korjene u prosvjetiteljstvu i humanizmu, ali drugačije shvaćaju pojam slobode. Liberalizmu fali momenat materijalne potpore ljudskih prava, jednakosti i slobode. Sloboda i jednakost imaju više supstance od slobodnog tržišta i apstraktnih ljudskih prava. Dijelim liberalne vrijednosti kao civilizacijsku baštinu Evrope, ali ih vidim ostvarene samo u društvu socijalne pravde.

Kad smo već kod slobodnog tržišta, čujemo da ste imali pretnje u vezi sa objavljivanjem nove knjige ?

Nisu bile prijetnje. Moj nakladnik mi je rekao da je dobio telefonski poziv u kome mu je sugerirano da se moja knjiga ne objavi jer će donijeti razdor u opoziciji. Tako radi ono što ja u šali zovem Centralni komitet Latinke Perović.


Đilas je izmanipulirana, jadna figura

 

Latinka Perović nije jedini politički konvertit kojim se bavite. Kakvo je Đilasovo mesto u istoriji disidenstva druge polovine dvadesetog veka?

Kad se uzme u obzir kako su u hladnoratovskoj Evropi i svijetu razumijevali što je disident, odnosno onaj koji na bilo koji način doprinosi podrivanju i posljedičnom uništenju komunizma, Đilas jest disident – pješak. Prema toj definiciji, međutim, Tito ispada najveći disident kao podrivač Sovjetskog Saveza kao centra svjetskog komunizma, jer je sukob sa Staljinom 1948. značio najžešći udarac komunističkom monolitu.
Prije svega, ja sam za potrebe svoje knjige “Konstante konvertitstva – Hod u mjestu od Đilasa do Đilasa”, čitala korespodenciju između Praegera, nakladnika “Nove klase” i gospođe, američke novinarke, koja je prošvercala polovicu rukopisa knjige, gdje se oni slade jer će ovom knjigom potpuno izluditi komuniste. U uobličavanju tog rukopisa, čiju je prvu polovicu poštom poslao nakladniku sam Đilas, su sudjelovali američki trockisti koji su tada radili za CIA-u. Original komercijalnog “Nove klase” je na engleskom, pa je preveden na srpski, a u pomenutoj korespodenciji se kaže da je ekonomičnije da se dorađeni rukopis prevede sa engleskog originala, nego da se rukopis štampa na srpskom pa da se prevodi na engleski. Proučila sam, kad sam završila rad na tom tekstu, do 2007. sve moguće dostupne izvore, stalno ih ima novih, stalno se skidaju te tridesetogodišnje zabrane otvaranja arhiva. Sudeći po njima, izgleda da Đilasu nisu platili zasluženi honorar. On se sam žalio da Praeger nije prema njemu bio pošten. Đilas je sjedio u zatvoru u Mitrovici, kad je knjiga izišla 1957. u Americi. Nije kasnije mogao reći da nije napisao knjigu koja ga je proslavila. U njoj stoji da je komunizam najveća tiranija za koju povijest čovječanstva zna, a poruka je knjige pristojnim građanima bila da ne postanu komunisti, jer je to grozno. Disidenti kao oružje u borbi protiv komunizma u Hladnom ratu su pojava karakteristična za taj period. Rušenjem berlinskog Zida, nestalo je disidenata. Recimo, čuveni disident Ignazio (Injacio) Silone je napustio partiju još 1921., dakle bio je već dugo disident, ako se vraćanje partijske knjžice uzme za kriterij disidentstva, kako se obično čini. Kao disidenta ga aktiviraju tek krajem četrdesetih, kada je razvrgnuto savezništvo između zapadnjačke antifašističke koalicije i Sovjetskog Saveza. Trebalo je bivše komuniste angažirati u križarskom ratu (tako se zvao: Crusade for Freedom) protiv novoga neprijatelja, SSSR, komunista u cijelom svijetu. Zato je “Nova klasa” prevedena sa engleskog na brojne jezike i u milijunskim tiražima raspačavana na svim kontinentima. U tom kontekstu Đilas je i jedna izmanipulirana, jadna figura.

Kakvu štetu je Đilas napravo svojim tekstovima u vreme njihovog izlaženja u “Borbi”? Da li mislite da njegova kritika bila štetna i pre apororijacije liberala? Da li je mogla poći u kontruktivnom smeru, u smislu permanentne revolucije?

Veljko Vlahović je bio urednik “Borbe” i objavio je dvanaest Đilasovih članaka. Oni nisu u početku izazvali reakciju partije. Na Šestom kongresu u Ljubljani je objavljena borba protiv birokracije, a Đilas razrađuje tu vječnu komunističku “traumu” u svojim člancima. Kada se čitaju kongresne rezolucije, Đilas u tim člancima ispada agitpropovac, on tumači kongresne poruke članstvu i javnosti. Istina je da su ti članci podložni svakakvom tumačenju, jer Đilas jednostavno ne zna analitčki misliti. Neki su ga tada podržali misleći da je to socijalistička reakcija, razrada tih rezolucija. Staljin je marta 1953. umro. Mnogi su nakon toga očekivali razvoj pune socijalističke demokracije, ali kada je Đilas na samom početku januara 1954. objavio u “Novoj misli” pripovjetku “Anatomija jednog morala”, pripovjetku u ključu, u kome je svatko iz nomenklature mogao da se prepozna, partija je reagirala i zavala plenum CK koji je Đilasa oslobodio sviju funkcija.
Činjenica je da je Đilasovo obrazovanje ostalo nesistematično i nedovršeno i da je on u cjelokupnom svom teorijskom radu posve inferioran. I sa ideološke strane teško ga je zamisliti kao nekakvog inicijatora boljeg socijalizma, kao što ga je iz današnje perspektive neuvjerljivo smatrati liberalom. Prečesto je mijenjao mišljenje. Neki izvori potvrđuju da on prvobitno i nije bio komunist, već da je sa njihove strane regrutiran kao mladić koji je imao populistički potencijal, držao je ispred studentske mladeži antirežimske govore po gradu Beogradu.


Moramo postepeno stvarati kontekst za drugačiju politiku

 

Kako vidite savremenu levicu u regionu?

U Zagrebu ima nekoliko ljevih grupica koje su međusobno posvađane. Ipak, divno je što se održava ta žiška, što mladi vide kako je bilo i sa kritičkim odmakom shvaćaju što smo izgubili. Bilo je dosta jezivih stvari u tom sistemu, ali je ipak mila majka u odnosu na ovo danas. Zato mi je drago da ljevica postoji, makar i na margini, i da se, u tom smislu, intenzivira regionalna suradnja.

Mislite li da se možemo nadati političkoj demarginalizaciji jugoslovenske levice?

Aktivizam ne isključuje ideološku konsolidaciju. I nove lijeve grupe/partije koje se pojavljuju u Srbiji i Hrvatskoj imaju razne manjkavosti. Međutim, najvažnije je polako formirati kontra priču, da bi se u suvremenom poretku moglo radikalno djelati. Moramo postepeno stvarati kontekst za drugačiju politiku.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu