Siroče i rulja

Objavljeno:
Siroče i rulja

 Preveo Mirza Purić

Da sam se pomokrio odmah nakon doručka, rulja ne bi spalila sirotište. No, dok sam izlazio iz kantine da se olakšam, začulo se klepetanje otvora za pisma. Skrenuo sam u dugački hodnik. Jedna bijela koverta ležala je na otiraču za noge. Zastao sam, i kroz vrata čuo prigušenu riku paljenja motora. Okrenuvši se uz krckanje šljunka naprilazu, motor je otišao, zasuvši vrata kamenčićima.

Čudno, pomislio sam, jer poštar vozi bicikl. Prišao sam teškim hrastovim vratima, podigao kovertu, i zagledao se u nju.

Jude

Sirotište

Tipperary

Irska

Za mene! Od svih značajnih dana baš na današnji! Onjušio sam glatku bijelu kovertu sa obje strane, u nadi da ću primijetiti dašak ženskog parfema, ili muške kolonjske vode. Koverta je mirisala, jedva osjetno, na samu sebe.

Zamislio sam se. Nisam bio navikao primati pisma, pošto nikad dotad nisam primio niti jedno, tako da ovo nisam želio ‘potrošiti’ odjedanput. Dok sam stajao tih i zamišljen, osjećao sam kako kafa iz kantine prži sve pred sobom dok putuje mračnim, skrivenim puteljcima u mom tijelu. Da otvorim pismo sad, ili nakon što mokrim? Bio sam u dilemi. Želio sam ga otvoriti istog trena. No, pun mjehur iskrivljuje prosudbu i postavlja prepreke razumijevanju.

Dok sam razmišljao, i dileme i pisma lišio me je upravnik sirotišta, Brat Madrigal.

„Nemaš sad vremena za to, dječače“, reče on. „Organiziraj Počasnu stražu i izvedi je na lice mjesta. Pismo možeš otvoriti večeras, u mom prisustvu, nakon posjete.“ On pogleda pismo, onaj fini rukopis na koverti, i gurnu ga u rukav svoje reverende.

Uzdahnuo sam, i otišao da nađem siročad iz Počasne straže.

Većinu mlađih siročića pronašao sam sakrivene ispod Brata Thomonda u tami sjenika. „Oprostite, gospodine“, rekoh ja, podižući njegovu halje i izvlačeći siročiće koji su se bunili.

„On spava“, reče jedan siročić. I stvarno, kad sam se bolje zagledao, vidio sam da je Brat Thomond blago nagnut. S leđa ga je podbačao stup, a uspravnim održavala samo krutost njegovih prastarih zglobova. Iz raskuštrane sijede kose stršale su mu vlati slame pod svim mogućim kutevima.

„Jude, rekao je da želi pričati s tobom“, reče drugi siročić. Malo sam oklijevao. Već smo kasnili. Odlučio sam da ga ne budim, jer Bratu Thomondu, kad se jednom zaustavi, treba jako puno vremena da se zagrije i ponovo pokrene kako treba.

„Gdje je Agamemnon?“, upitao sam.

Najmanji siročić izvadi palac iz usta i trznu njime uvis, prema podstrešju.

„Agamemnon!“, zovnuo sam ga tiho.

Stari Agamemnon, moj najdraži drug, mezimac sirotišta, izroni polako iz sjene u podstrešju i zakorači, korakom izvanredno nježnim za tako ogromnog psa, niz drvene ljestve, pa na pod. On protrese svojom silnom žutom grivom i glasno zijevnu na mene.

„Šetnja“, rekoh ja, i on stade uz mene. Izišli smo iz sjenika na zlatno svjetlo savršenog ljetnog dana u okrugu Tipperary.

Postrojio sam Počasnu stražu i prebrojao siročiće kraj ulaznih vrata u sjenci južne kule sirotišta. Njeno pročelje od žute cigle blistalo je na jutarnjem suncu. Krenuli smo.

Od kapije sirotišta do mjesta održavanja govora bilo je dobrih nekoliko milja. Prošli smo kroz grad, izišli na drugom kraju. Manji siročići počeli su plakati, bojali su se da će vidjeti kakve crnce, ili da će ih rastrgati zvijeri. Agamemnon me je pratio u stopu. Hodali smo cestom dok nam nije nestalo ceste. Onda smo išli stazom, dok nam nije nestalo staze.

Preskočili smo ogradu, prevalili polje, progacali kroz prokop, prošli kroz jarak, probili se kroz šipražje, pregazili rijeku i ušli u vresište Nobbera Nolana. Usred srijede Nobberovog vresišta, te stoga usred srijede Tipperaryja, a samim tim i Irske, nalazila se najpoznatija irskarupa, opjevana i opričana: najpustošnije mjesto u Irskoj, posljednje mjesto koje je Bog stvorio.

Nikad dotad nisam vidio čuvenu rupu, jer ju je Nobber Nolan, sve dok nije nedavno umro i zavještao vresište državi, zagriženo čuvao od domaćeg stanovništva, kao i od turista. Nebrojene Amerikance okrznula je sitna sačmadok su je pokušavali hodočastiti. Osvrtao sam se oko sebe tražeći rupu, ali je nisam mogao vidjeti od ogromnog parkirališta, betonskog doma kulture impozantnih dimenzija, te visoke, široke drvene pozornice, ili platforme, na kojoj su stajali političari. Iza parkirališta i doma kulture, pružao se sve do horizonta,u pravcu Dublina, gotovo preravan autoput sa osam traka.

Naspram pozornice stajalo je pedeset hiljada seljaka.

Probili smo se kroz seljake do pozornice. Oni su se ljubazno razmicali, mnogi su skidali kape u znak pozdrava, i činilo se da su izrazito dobrog raspoloženja.

„Ovo je bolje neg’ koncert Radioheada u Punchestownu“, reče jedan sofisticirani seljak iz Cloughjordana.

Kad smo se popeli na pozornicu, prebrojao sam manje siročiće. Bili smo izgubili samo jednog, što nije loše, s obzirom na to koliko smo teškog terena prešli. Prijavio sam naš dolazak Teddyju Nolanu zvanom Noddy, skupštinskom zastupniku okruga Tipperary Central iz stranke Fianna Fáil, direktnom potomku Neddyja Nolana zvanog Nobber. Teddy nam mahnu da zauzmemo mjesta, skroz na gornjem kraju kose pozornice. Počasna straža poredala se ispred ogromne kulise od zelenog platna i stala u stavu mirno, dok su sa strana sjedile grupe dostojanstvenika. Ja sam sjeo na kraj reda, odakle sam mogao neupadljivo nagledati. Kad se masi ispod nas pridružio posljednji kasnopridošlica, Teddy pročisti grlo. Svjetina zanijemi, kao nastrijeljena. On započe govor.

„Na ovom se mjestu…“ reče on, uz raskošan gest kojim je obuhvatio veći dio Tipperaryja, „…Eamon de Valera…“

Svi skinuše kape.

„… junački skrio od cijele britanske vojske…“

Svi se namrštiše i staviše kape.

„…za vrijeme Rata za nezavisnost. Upravo je u ovoj rupi Eamon de Valera…“

Svi ponovo skinuše kape.

„…doživio viziju: viziju irskih djeva kako bosonoge plešu na raskršću, dok irski muževi junački ginu odbijajući do posljednjeg daha da kupe engleske cipele…“

Na riječ „engleske“ svi u masi staviše kape, a neki ih ponovo skinuše kad se ispostavilo da se radi samo o cipelama. Ostali su ih bijesno gledali. Ovi onda ponovo staviše kape.

„Mi smo se u Tipperaryju dugo i krvavo borili da natjeramo vladu da natjera Brisel da plati ovaj divni dom kulture i njegovo divno parkiralište, a u Brünhilde de Valera imali smo idealnu ministricu, našu zatočnicu. Velika mi je čast pozvati praunuku prvog rođaka Eamona de Valere, ministricu govedine, kulture i ostrvskih pitanja, Brünhilde de Valera, da zvanično otvori… Devovu rupu!“

Masa zagrmi i poče mahati kapama u zraku, mada su svi, poučeni bogatim iskustvom, pazili da čvrsto drže obod, pošto su sve kape bile istog kroja i bilo ih je nemoguće razlikovati, pa je tako bilo uobičajena praksa na kapobacačkim Fianna Fáil skupovima da seljak s manjkom skrupula hitne uvis starukapu, a uhvati novu.

Brünhilde de Valera uze mikrofon, kucnu ga, i pročisti grlo.

„Pljuni me, Brünhilde!“, uzviknu jedan uzbuđeni seljak iz prvih redova. Masa jurnu naprijed, gazeći svakog koga noge nisu mogle nositi, jedva čekajući retorički oganj. Ona započe.

„Mada je europskim novcem plaćen ovaj divni dom kulture; mada je europskim novcem plaćen ovaj divni novi autoput do Dublina sa osam traka, a i ovo parkiralište, čijom izgradnjom je asfaltirana čitava Toomevara; mada je europskim novcem plaćeno sve što je za mog života izgrađeno zapadno od ulice Grafton; i mada smo Europi zahvalni na njenoj benevolentnosti…“

Ona zastade da duboko udahne. U masu se uvlačio nemir, jer niko nije imao blage veze šta je pokušavala reći, a i uznemiravala ih je ona riječ stranog porijekla.

„Nisam ja zbog ovoga došao s kapom“, reče dostojanstvenik koji je sjedio do mene, i pljunu na cipelu dostojanstvenika koji je sjedio do njega.

„Ipak“, reče Brünhilde de Valera, „ma koliko bili zahvalni Europljanima… ne smijemo nipošto zaboraviti… da… su… oni…“

Desne ruke u masi krenuše, čudesno i neusiljeno sporo, prema obodima kapa, u iščekivanju kulminacije.

„…hrpa stranih gadova koji bi nas sve pobili na spavanju prvom prilikom!“

Iz ogromne svjetine prolomi se kliktaj, zrak se ispuni kapama koje zakloniše sunčevo lice, i mi smo klicali na jezivom polusvjetlu.

Ministrica sačeka da svi uhvate svoje kape i stave ih na glavu.

„Ti strani gadovi u Briselu misle da nas mogu kupiti svojim novcem! E, ne mogu! Ne mogu! Ne mogu! Ne može se kupiti irsko srce, irska duša, irska lojalnost! Sjetite se ’98!“

U masi nastade kolebanje, jer su se mlađi seljaci pokušavali sjetiti jesmo li 1998 pobijedili na Euroviziji.

„1798!“ pojasni Brünhilde.

Gromoglasan kliktaj prolamao se dok smo se prisjećali hrabre propale pobune iz 1798. Je li za ovo Wolfe Tone život dao? dopirao je slabašan žamor pjesme iz zadnjih redova.

„Sjetite se 1803!“

Pljeskali smo velikoj Emmetovoj propaloj pobuni iz 1803. Od najstarijih seljaka u zadnjim redovima dopirao je drhturav refren: Hrabri Robert Emmet, ljubimac je Irske…

„Sjetite se 1916!“

Odrasli ljudi plakali su prisjećajući se velike propale pobune iz 1916, i začu se takvo mnoštvo proturiječnih pjesama da niti jedna nije započela kako treba.

Nastade tajac. Svi su zadržavali dah.

„Sjetite se 1988!“

Srca nam ispuni ponos tako ogroman da je prelazio upatnju kad se prisjetismo godine u kojoj je Irska napokon ponosno stajala među narodima svijeta, nakon naše junačke pobjede nad Engleskom u prvoj utakmici grupe B grupne faze finala Europskog nogometnog prvenstva. Mlađi seljaci u šutki dadoše se u kratku navijačku nabrajalicu: „Ko je Englezima zabio go?“ Stariji seljaci, malo iza njih, odgovoriše u basu: „Houghton, Houghton, eto ko!“

Nervozno sam se vrpoljio na sjedištu.

„Nije rođak mog pradjeda napustio skupštinu, započeo građanski rat i ubio Michaela Collinsa, da bi strani majmuni skakali po našem drveću i silovali naše žene!“

Uzbuđeni seljaci iz prvih redova zagrmiše i počeše skakati. Oni mlađi i spretniji penjali su se jedni drugima na ramena, pa se bacali naprijed prema pozornici brodećipo moru ruku, pridržavajući kape dok su klizili.

„Ne zaboravite“, grmila je Brünhilde de Valera, „da je vizija Irske nastala u Devovoj rupi!“

„De-vo-va ru-pa! De-vo-va ru-pa!“ grmila je masa.

Agamemnon, koji je stajao uz mene, poče zavijati i kopati rupu u pozornici svojim dugim kandžama.

To što sam nakon doručka propustio isprazniti mjehur bila je greška čiji sam užasni značaj tek počeo shvatati. Dobar govor ministara iz Fianna Fáil upućen vjernoj publici u srcu tipperaryjskog vresišta znao se otegnuti i do pet sati. Razmotrio sam situaciju. Moj izbor svodio se na način na koji ću se osramotiti pred hiljadama ljudi. Ustati i otići sa pozornice dok polupotomak Eamona de Valere drži govor bilo bi ravno izdaji, a na putu do poljskih zahoda zapale bi me propisne batine. Alternativa je bila da ostanem sjediti i pomokrim se u gaće.

Pojas mi je pucketao od strašnog pritiska.

Izuzetno nerado, snagom volje pokušao sam opustiti vanjski ureteralni sfinkter.

Ništa. Svi potonji napori, koje sam u narednih nekoliko minuta poduzeo u cilju pražnjenja mjehura, rezultirali su tek žustrim stezanjem i opuštanjem površinskih abdominalnih mišića. Nakon nekog vremena shvatio sam da u mojoj podsvijesti postoji mehanizam namješten da sprečava olakšavanje u javnosti, a kojem moja svijest nema pristupa.

Pritisak je postajao neizdrživ, a ja očajan. No, pred očima pedeset hiljada seljaka jednostavno nisam mogao pokrenuti potop.

A onda prosvijetljenje. Baršunasta zavjesa! Trebalo mi je nešto što će svima na trenutak odvući pažnju, dok ja zađem za ustalasanu zelenu kulisu kraj mene, i nestanem. Kad se izgubim iz vida sigurno ću pronaći izlaz u stražnjem dijelu pozornice, olakšati se u njegovoj sjeni, i neprimijećen se vratiti na mjesto.

U tom trenutku jedan veličanstven nalet nacionalističke retorike ponovo uskovitla kape. Kad se sunce ponovo pomračilo ustao sam, iskoračio ustranu, i nestao iza zavjese.

Vukao sam se duž kulise, licem okrenut smaragdnoj zavjesi, leđima stražnjem zidu pozornice, sve dok nije nestalo zida. Okrenuo sam se i spazio, na svoje oduševljenje i zaprepaštenje, rješenje svih svojih problema.

Zaklonjena od pozornice i svjetine ogromnom zavjesom stajala je veličanstvena kružna latrina kakve se koriste u sirotištu. No, u sirotištu smo sjedili oko iskrzanog kruga izrezanog u grubim daskama a debelo meso nam visjelo nad smradnom jamom, dok je ovdje ogromna zlatna ograda obrubljivala jamu nedostižne ljepote. Njeni mahovinom obrasli zidovi spuštali su se do prozirne lokvice, u koju se jedna usamljena žaba nježno bućnu.

Ta latrina, nesumnjivo postavljena za ministričinu ličnu upotrebu, u slučaju da joj bude sila tokom dugih sati govora, bila je najdivniji prizor koji sam ikad vidio na ovom svijetu. Činilo se da je skoro grehota urinirati u tako savršenu pastoralnu sliku, pa sam gotovo nerado otkopčao svoje kratke hlače i oslobodio muškost.

Usmjerio sam ud tako da što manje ometam onu žabu. Napokon se moja svijest spojila sa mojom podsvijesti; mehanizam je vraćen na tvorničke postavke. Ujedinio sam se sam sa sobom. U tom transcendentnom trenutku mogao sam namirisati slatki polen vrijeska i pomiješane kolonjske vode hiljade seoskih neženja.

Čuo sam kako mi za leđima svjetina mrmori i uzdiše kao okean, i moćni glas Brünhilde de Valera kako skakuće s jednog retoričkog vrhunca na drugi, sve glasnije i glasnije. Kad se taj trenutak savršenstva počeo polako rasplinjavati u prošlost, i kad se slatki smrznuti trenutak iščekivanja rastopio u ispunjenje, a suspregnute vode pokuljale i pale u veličanstvenom luku, glas Brünhilde de Valera prolomi se kao sa Olimpa.

„Ovim… zvanično… otvaram… Devovu rupu!“

Poče me obuzimati neka neizrecivo užasna sumnja. Pokušao sam zadržati izliv, ali to je bilo kao da sam pokušao snagom volje zaustaviti tok silnog Amazona.

I tako se ogromna zavjesa razmaknula, i otkrila mene gdje mokrim u Devovu rupu, u taj sveti vrutak irskog nacionalizma: izvor, sveti zdenac, vrelo naše nacije.

Mnim, kad se prisjetim, da ne bih onakonadrljao da se nisam okrenuo prema Brünhilde de Valera kad je ova vrisnula, i oblio je urinom.

Ganjali su me prilično dugo po neravnom terenu.

Agamemnon ih je zadržavao kod otvora u zidu, dok sam ja prelazio preko dvorišta i grabio prema zgradi. Nije se tako žestoko naprezao još otkad je pobjegao iz Fossettovog cirkusa i sakrio se kod nas u sjeniku prije deset godina, kad je bio štene. Neustrašiv, svalio se u otvor, dahćući na rulju.

Zalupivši vratima sirotišta, naišao sam u dugom hodniku na Brata Thomonda, koji je zamišljeno tukao jednog malog siročića.

„Ah, Jude“, reče brat Thomond, vidjevši me. Smeđa koža njegovog lica škripala je kad se nasmiješio.

„Malo niže gospodine, molim vas“, propiskuta siročić, i brat Thomond mu udovolji. Zbog slabosti njegovih krtih udova, dječaci su voljeli kad ih tuče brat Thomond; to im je bilo kao olakšanje i odmor nakon batina koje su dobivali od mlađe, gipkije braće.

„Eh, da, Jude…“, započe on ponovo. „Nešto sam ti htio… da…ovaj…“. On kimnu glavom, i pažnju mu odvuče slamka koja ispade iz njegove raskuštrane kose i prođe mu ispred očiju.

Ja sam prebacivao težinu s noge na nogu, nelagodno svjestan dernjave rulje koja se približavala. Agamemnon se, sudeći po lavežu, junački povlačio pred njima dok su prelazili dvorište i grabili prema vratima.

„To je sirotište!“, čuo sam kako neko viče.

„Puno sirotana!“, povika neko drugi.

„Iz Sirotanije!“, povika neko treći.

„Baš kako smo pretpostavljali!“, uzviknu četvrti. „On je stranac!“

„Da!“, reče brat Thomond, i prikova me pogledom. „Odlično.“ On zaspa na trenutak, ruke uzdignute nad siročićem.

Rulja je i dalje raspravljala o meni s druge strane vrata. „Misliš na Rumuniju i rumunsku siročad. Pobrkao si“, reče jedna hladna glava, na moje olakšanje. Krenuo sam da na prstima prođem kraj brata Thomonda i siročića.

„Rumun, tako mi Boga!“

„On je Rumun?“

„Tako reče onaj čovjek.“

„Ne, ja…“

„Govno cigansko!“

„Ubi’ govno cigansko!“

Glas razuma izgubi se u graji, i jedan kamen doletje kroz prozor od oslikanog stakla iznad ulaznih vrata. Probio je Isusa i pogodio brata Thomonda u potiljak. Brat Thomond se probudi.

„Možeš ići“, reče on siročiću, strogim glasom.

„Ali, gospodine, niste završili!“

„Nemoj mi odgovarati, mladiću, inače te neću tući sedmicu dana.“

Siročić otperja u tamu dugog hodnika. Brat Thomond duboko uzdahnu i protrlja se po vratu.

„Jude, danas ti je osamnaesti rođendan, zar ne?“

Kimnuo sam glavom.

Brat Thomond ponovo uzdahnu. „Dugo godina čuvam tajnu tvog rođenja. Mislim da je ispravno da ti je sad otkrijem…“ On zaspa na trenutak.

Rulja je sve glasnije povikivala dok se okupljala, žudeći da uđe i uništi me. Hrabri Agamemnon skvičao je i cvilio sve slabašnije. Imao sam još samo malo vremena. Prstom sam munuo brata Thomonda u ključnu kost. On se trznu i razbudi. „Šta? ŠTA? ŠTA?“

Mada je požurivati brata Thomonda obično bilo kontraproduktivno, okolnosti su mi nalagale da pokušam. Zagalamio sam, kako bih lakše prodro kroz magluštinu njegovih godina. „Gospodine, pošli ste mi otkriti tajnu mog rođenja.“

„Ah, da. Tajna…“ On zastade. „Tajna tvog rođenja. Čuvao sam je sve ove godine… a meni ju je povjerio… jedan od… brat Feeny… on je od Feenyjevih iz Cloughjordana… Mati mu je bila od Thorntonovih…“

„Ako biste mogli malo ubrzati, gospodine,“ predložio sam ja, dok je rulja iznad nas silom otvarala prozorsku bravu. Brat Thomond uslišao je moju molbu.

„Tajna tvog rođenja…“

Zacvilivši prigušeno posljednji put, Agamemnon utihnu. Prolomi se gromoglasna lupnjava po starim hrastovim vratima. „Samo da otvorim“, reče brat Thomond. „Čini mi se da neko kuca.“

Kad je došao do vrata, ona se izuzetno silovito otvoriše, pomevši brata Thomonda ustranu uz krckanje mnogih kostiju, i bacivši ga unatrag na zid, gdje je nabio potiljak na čiviluk. Nastavio je govoriti, no hroptanje pri njegovom posljednjem izdisaju tajnu je učinilo nerazgovijetnom. Rulja pokulja u sobu.

Istrčao sam u mrak dugačkog hodnika.

Zatekao sam upravnika sirotišta, brata Madrigala, u njegovoj kancelariji u južnoj kuli, kako zamišljeno tuče siročića.

„Ah, Jude“, reče on. „Protiče li dan lijepo?“

Ne hoteći ga opterećivati preopširnom istinom, a budući u škripcu s vremenom, rekao sam: „Da.“

On kimnu glavom u znak odobravanja.

„Mogu li dobiti svoje pismo, gospodine?“, rekoh ja.

„Da, da, naravno.“ On otpusti malog siročića, koji odgega, neutješan. Brat Madrigal okrenu se od radnog stola ka sefu za oduzete predmete, pa zastade kraj otvorenog prozora. „Ko su oni nepoznati ljudi na tratini, što mašu bakljama?“

„Ne znam tačno“, rekoh ja istinito.

On se namršti.

„Išli su za mnom do kuće,“ nađoh se ponukanim da objasnim.

„A ko bi ih mogao kriviti zbog toga?“, reče brat Madrigal. On se nasmiješi i raskuštra mi kosu, pa ponovo krenu ka sefu za oduzete stvari, sklonjenom u lijevom kutu sobe. Sa tratine, daleko ispod nas, dopirali su zbrčkani povici.

Otključavši sef on izvadi pismo i okrenu se. Iza njega, kroz prozor sam vidio kako plamenovi jure uz mrtvi bršljan i penjačice i nestaju u krovnim gredama. „Ko“, zapitkivao se on gledajući u kovertu, „bi mogao biti taj koji tebi piše pismo?“ trznuo se iznenada i podigao pogled k meni. „Pa naravno!“, reče on. „Jude, danas ti je osamnaesti rođendan, je li tako?“

Kimnuo sam glavom.

On uzdahnu, držeći u desnoj ruci pismo koje me je bacalo na muke, ne gledajući ga. „Jude… sve ovo vrijeme nosim u sebi tajnu, vezanu za tvoje rođenje. Tajna je to poznata samo bratu Thomondu i meni, i teško nas pritišće. Mnim da je pravo da ti je sad otkrijem. Tajna tvog rođenja…“ On zastade. „Je…“ Srce mi poče klepetati u svom kavezu kad se ukaza ta nova prilika. Brat Madrigal uzdignu ruke. „Ma, gdje mi se dješe maniri? Može li prvo šoljica čaja? I moramo pustiti muziku. Ah, muziku.“

On pritisnu tipku PLAY na gramofonu koji je stajao uz lijevi rub širokog radnog stola. Gramofon, na koji je bila postavljena sirotišna singlica, poče se vrtjeti brzinom od četrdeset i pet okretaja u minuti. Ručica se podiže, izletje ustranu i upade u široku početnu brazdu na ploči. Tupa igla poskakivala je u izgrebanoj brazdi. Tiho, ispod pucketanja, čuli su se tragovi prastare pjesme.

Brat Madrigal vrati se sefu i uključi staro kuhalo za vodu koje je stajalo na njemu. Ostavivši moje pismo naslonjeno na kuhalo, vrati se za radni sto i sjede u svoj stari kožni naslonjač. Sve jači huk starog kuhala i pucketanja gramofona prikrili su sve jači huk i pucketanje plamenova u krovnim gredama starog krova kule.

Brat Madrigal s ljubavlju potapša stranicu gramofona. „Zvuk je toliko topliji nego kod ovih novih digitalnih hepeka, zar ne? I, naravno, vidi se da je kvalitetna sprava po tome što ručica kad poskoči i odvoji se od površine ploče često ponovo upadne u istu brazdu, a da se pritom ne izgubi ili ponovi puno muzike. Ova ručica…“ On se kucnu po nosu i polako sklopi jedno oko. „…nikad ne omane.“

On iskopa iz radnog stola šolju s logotipom Svjetskog kupa u Italiji ’90., i jednu s logotipom USA ’94., i ubaci u obje po kesicu čaja.

„Mlijeka?“

„Ne, hvala,“ rekoh ja. Strop iznad njega počeo se ispupčavati toliko da me je uznemirio.

Stari olovni krov nesumnjivo se počeo urušavati, i ja sam se plašio da će moja druga i posljednja spona sa prošlošću biti satrvena skupa sa svim mojim nadama.

„Vrlo mudro. Mlijeko goji, i zgušnjava šlajm“, reče brat Madrigal. „Ali, ti sigurno želiš svoje pismo. I također… saznati tajnu svog rođenja.“ On ustade, glavom se gotovo očešavši o izbočinu na stropu na kojem se žbuka već žutila od jare rasplamsalog krova iznad.

„Trideset godina star, ovaj gramofon“, reče brat Madrigal uznosito, uhvativši moj pogled na aparatu. „A još nisam morao mijenjati ni iglu ni ploču. Došla je uz njega prekrasna ploča. Stvarno bih je morao uskoro okrenuti“, reče on, podižući  pismo koje je nježno titralo sa kuhala čiji su se duboki tonovi, koje je proizvodilo dok se približavalo tački ključanja, izgubili u huku plamena koji je dopirao odozgo. „Imaš li iskustva u okretanju ploča, Jude?“

„Nemam, gospodine“, rekoh ja dok se on okretao ka stolu, a moje se pismo bijelilo na crnoj podlozi njegove odjeće. Brat Madrigal ispruži pismo do pola stola. Ja posegnuh za njim. Koverta, koja je možda sadržavala tajnu mog porijekla, očeša mi se o vrške prstiju, naelektrizirana od potencijala.

U tom trenutku, uz tresak, ploča se završi bravuroznim finalom pucketanja. Mehanizam za podizanje povuče ručicu, dignu je sa ploče i vrati u ležište uz glasan klik.

„Čudno“, reče brat Madrigal, odsutno uzevši pismo. „Izrazito je neobično da se pucketanje nastavi nakon što se ploča završi.“ On ustade i ode do gramofona.

Ispupčenje na plafonu silovito se trznu nadole. Brat Madrigal se okrenu i pogleda uvis.

„Ah! Eto gdje je problem!“, reče on. „Poplava! Pogledaj kako se strop ispupčio. Mora da je rezervoar poplavio tavan, pa je nastala vlaga koja uzrokuje pucketanje u električnim kolima gramofona. Vlaga,“ on se dodirnu dvaput po sljepoočnici, „je veliki dušmanin električnog kola.“

Sad je već morao vikati zbog silne buke holokausta koji se odvijao među krovnim gredama. U sobu poče prodirati dim.

„Osjetiš li ti dim?“, upita on. Ja sam odgovorio da osjetim. „Vlaga je izazvala kratak spoj,“ reče on i kimnu glavom. „Baš kao što sam sumnjao.“ On ode u kut sobe gdje je u svom drvenom ormariću sa staklenom prednjom stranom stajala požarna sjekira. On izvadi sjekiru iz ormarića i dugim koracima ode do ispupčenja. „Nema se šta drugo činiti do probiti strop i smanjiti pritisak, inače će se srušiti krov.“ On zamahnu sjekirom i udari u srce izbočine.

Slap staljenog olova sruči se s krova na Brata Madrigala. Srebrna rijeka slila se po sjekiri i čovjeku, skuhala mu tijelo i presvukla debelim slojem još uvijek sjajnog olova koje se brzo stinulo i steglo dok je teklo niz njegovu podignutu ruku, oblivši mu torzo i stvrdnuvši se u debelo postolje na tepihu koji se dimio oko njegovih stopala. Sav prekriven olovom, sjajio se pod električnim svjetlom, u desnoj mu ruci visoko podignuta sjekira, u lijevoj dogorijevalo moje pismo, posrebreno.

Istrgao sam zadnji nezaliveni kut pisma iz njegovog metalnog stiska. Trokutić, krut od topline, odlomio se na sjajnoj olovnoj granici.

U kutiću koverte udobno se smjestio trokutić požutjelog papira.

Prsti su mi trnuli od jeze i iščekivanja dok su izvlačili komadić papira iz omota.

Kako se radilo o nagorenom kutu jednog lista, dvaput presavijenog da bi se dobila tri jednaka pravokutnika, komadić se sastojao od većeg trokuta presavijenog po sredini od vrha do osnovice, i jednog manjeg, nepresavijenog trokuta, oblikom i veličinom identičnog svom presavijenom bratu.

Promotrio sam mali trokut.

Ništa.

Okrenuo ga.

Ništa.

Razmotao sam i promotrio veći trokut.

Ništa.

Okrenuo sam ga, i pročitao…

gospoda

analno

krstarenje.

Nagnuo sam ga prema svjetlu, da ga još jednom bolje i pažljivije pročitam: gospoda… analno… krstarenje.

Tajna mog porijekla nije se mogla jasno dokučiti iz tog fragmenta, a kula se počinjala rušiti svuda oko mene. Uzdahnuo sam, jer se nisam mogao oteti osjećaju razočaranja zbog onog u što se moj rođendan pretvorio. Izišao sam iz ureda brata Madrigala dok su iza mene podne daske popuštale pod njegovom olovom oblivenom tjelesinom. Osvrnuo sam se i vidio ga kako nestaje i propada kroz katove kule.

Trčao sam niz stepenice. Lice mi je hladio vjetrić što su ga stvarale vatre iznad mene koje su usisavale zrak uz stepenište i njime hranile plamenove. Haos je već postao sveopći, a siročići i braća iskakali su iza svakih vrata, smijući se i uzvikujući kako je Brat McGee ponovo izgubio kontrolu nad satom drvodjelstva.

Prvi pripadnici rulje su se probijali uz stepenice, a kako naši momci nisu prepoznali pridošlice, nastade pesničenje. Zastao sam i oklijevao na zadnjem podestu. Jedan iz rulje se iskobelja iz krkljanca i, vidjevši me, uzviknu: „Evo ga, momci!“ On baci kapu na mene i skoči. Ja skočih ustranu, kroz najbliža vrata, i nađoh se u odajama medicinske sestre.

Medicinska sestra, najprivlačnija žena u sirotištu, u koju smo svi bili zaljubljeni, bila je odsutna, na vjenčanju svog unuka u selu Borris-in-Ossory. Nahodio sam da bi bilo uputno da se prerušim, pa sam navukao prekrasnu plavu pamučnu haljinu s kariranim uzorkom. Tek na trenutak sam se paralizirao od užitka osjetivši miris njenog parfema, pa sam opet izišao i prošao kroz bojne redove, dok su siročići i seljaci odvaljivali komade jedni s drugih.

„Stranci!“, vikali su seljaci siročićima.

„Stranci!“, uzvraćali su im siročići, jer su neki od seljaka bili iz daleka, iz udaljenih mjesta kao što su Cloughjordan, Ballylusky, Ardcrony, Lofty Bog, a neki čak i iz dalekog Južnog Tipperaryja, što se moglo vidjeti po sofisticiranim šavovima na kožnim zakrpama na laktovima njihovih sakoa od tvida, i po bogatijim, tamnijim tonovima balege na njihovim gumenim čizmama koji su podsjećali na raskošne travnate ravnice doline rijeke Suir.

„Govna stranjska!“

„Odjebite nazad u Sirotaniju!“

„Pizdulji iz Ardcronyja!“

Vidio sam onog sofisticiranog seljaka, koji je gledao Radiohead uživo u Punchestownu, kako ga bacaju s balkona. Tijelo su mu poharali najmlađi siročići i uzeli mu cigarete.

Svjetina se razdvoji da me pusti da prođem, a mlađi seljaci skidali su kape dok sam išao kraj njih. Siročići povikaše: „To je Jude u Haljini!“ No, spolna neodređenost mog imena bila mi je od koristi u toj prilici, i pomogla je sumnjičavijim seljacima da pomisle kako sam ja zapravo nelijepa cura koja obično nosi hlače.

Umaknuvši svjetini niz posljednji krak stepenica ponovo se nađoh u napuštenom dugom hodniku.

Iz daljine iza mene dopirali su zbrčkani zvuci rulje u bespoštednoj borbi sa siročićima i Braćom Isusa Krista Svemogućeg. Iz daljine iznad mene dopirali su zvuci pucanja cigle koja se širila na toploti, krckanje gorućeg drveta, oštar prasak prozorskih okana u rasplamsaloj kuli. Moji postupci prouzročili su uništenje sirotišta. Svojoj porodici nanio sam gorku sramotu, a ne znam ni ko će se sve na kraju ispostaviti njenim članom.

Stresavši se od jeze, shvatio sam da ću morati napustiti mjesto svoje najveće sreće.

Ispred mene, prašina i dim pokuljaše kroz krzavu rupu kroz koju je ranije propalo olovom zaliveno tijelo Brata Madrigala. Piljio sam u njega kako gord i uspravan stoji na svom metalnom postolju, visoko podignute sjekire, sav se presijava, kao netom oprana limenka pečenog graha, na zracima zalazećeg sunca koje je sijalo niz hodnik kroz otvorena ulazna vrata.

A kraj ulaznih vrata, u pozi živahnoj i čiloj, kakvu njegove stare kosti za života nisu mogle zauzeti, sa čiviluka je visio Brat Thomond. Zlatna slama izbijala je iz kragne i rukava njegove reverende. A u samoj veži, obješen za vrat o uže, moj stari drug Agamemnon. Njegova gusta zlatna griva nabrala se kod omče u veliki ovratnik, tresleno mu se krzno kostriješilo, a mrtvi jezik visio između crnih usana, zaklanjajući strašne žute zube.

Šta sam još imao tražiti na tom mjestu?

Uz lomljavu i potmuo, tutnjav i praskav tresak, cijelo pročelje južne kule odvojilo se od ostatka zgrade i prostrlo se preko tratine i niz prilaz, razbacujući tople cigle cijelom njegovom dužinom.

Kako se kula naglo nagnula tako je sirotišni gramofon poletio i pao sa stola, skotrljao se tri sprata nadole kroz rupe koje je načinio Brat Madrigal, i sletio pravo do njega, smrskavši si utrobu.

Kad je tresnuo o zemlju ručica iskoči iz ležišta i pade na ploču, a nosač ploče se poče okretati, uz zvuk trzanja remena.Muzika, milozvučna i prečista, ispuni zrak, a umilan glas zapjeva riječi koje sam dotad uvijek čuo nerazgovijetno.

„Some…

Where…

Oh…

Wherther

Aon

Bó…“

Do vrha me ispuni neka neiskaziva emocija. Osjećao sam snažno… prisustvo? Ne, bilo je to odsustvo, ali čega? Nečeg… nisam znao čega. Želio sam da je tu neko da mu kažem zbogom, neko da kaže meni zbogom.

Ploča se polako zaustavi, uz škripu, i krckanje polomljenih zupčanika.

„Nigdje nije k’o kod kuće“, rekoh tiho nikom, i iziđoh u svojoj plavoj haljini kroz vrata na tople cigle. Toplina je prodirala kroz đonove mojih cipela, pa sam spretno skakutao po toplim žutim ciglama, dok ih nije nestalo.

Još jednom sam se osvrnuo, i vidio srušen zid, rasplamsali krov i kulu.

I Agamemnona, mrtvog.

 

Julian Gough je irski prozaist nastanjen u Berlinu. Autor je četiri romana i jedne knjige za djecu. Priča „Siroče i rulja“ je prolog njegovog romana Jude: Level 1, i osvojila je BBC-jevu nagradu za najbolju kratku priču. U znak protesta zbog nepravilnostiu natječaju za nagradu Bollinger Everyman Wodehouse, 2008. ukrao je svinju dobitnika nagrade Willa Selfa. Bio je pjevačgrupe Toasted Heretic.

 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu