Sezanova borba

Objavljeno:
Sezanova borba

preveo Milovan Novaković

Možemo vidjeti kakvu borbu to podrazumijeva, bijeg od vladavine gotovog mentalnog koncepta, mentalne svijesti nakrcane klišeima koji se upliću kao potpuna pregrada između nas i života. To podrazumijeva jednu dugu, dugu borbu, koja će vjerovatno vječno trajati. Ali Sezan je stigao do jabuke – ne mogu da se sjetim nikog drugog ko je nešto učinio

[…] Stvarna je činjenica da je francuska umjetnost sa Sezanom napravila svoj prvi koračić unazad k stvarnoj suštini, objektivnoj suštini, ako je možemo nazvati tako. Van Gogova zemlja još uvijek je bila subjektivna zemlja, on sâm projiciran na zemlju. Ali Sezanove jabuke stvarni su pokušaj da se jabuci dopušti da postoji u svom izdvojenom biću, da se ne prerušava ličnim osjećanjem. Sezanovo veliko pregnuće, takoreći, bilo je da odgurne od sebe jabuku, i dopusti joj da iz sebe živi. To izgleda kao mala stvar: ali za nekoliko hiljada godina to je prvi pravi znak da je čovjek spreman da prizna da materija stvarno postoji. Ma koliko se to činilo čudnim, hiljadama godina, ukratko, još od mitološkog „Pada,“ čovjek je stalno bio obuzet pobijanjem postojanja materije, i dokazivanjem da je materija samo forma duha. – A zatim, to je časkom svršeno, i mi napokon shvatamo da je materija samo forma energije, štagod to može da bude, da u istoj trenutačnoj materiji ustaje i lupa nas po glavi i tjera da shvatimo da ona apsolutno postoji, jer je sama zbijena energija.

Sezan je to osjetio u slikanju, kada je saosjećao sa jabukom. Iznenada je osjetio tiraniju uma, blijedu, izlizanu arogantnost duha, mentalnu svijest, zatvoreni ego samooslikan u svom nebeskoplavom raju. On je osjetio nebeskoplavu tamnicu. I u njemu se pokrenula velika borba. Nad njim je vladala njegova stara mentalna svijest, ali on je strašno želio da se oslobodi vladavine. Želio je da izrazi ono što je odjednom, grčevito znao: postojanje materije. Strašno je želio da naslika stvarno postojanje tijela, da ga umjetnički učini opipljivim. Ali nije mogao. To ipak nije postigao. I to je u njegovom životu bilo mučenje. Želio je da bude svoj u svom plodonosnom tijelu – a nije mogao. Bio je, kao svi mi ostali, toliko žestoko i isključivo mentalno stvorenje, ili jedno duhovno stvorenje, ili egoist, da se više nije mogao poistovjetiti sa svojim intuitivnim tijelom. To je strašno želio. Najprije je riješio da to učini pukim kočoperenjem i dizanjem nosa. Ali uzalud, tako se nije moglo. On je morao, kako kaže jedan kritičar, da postane ponizan. Ali u pitanju nije bilo postajanje poniznim. U pitanju je bilo napuštanje njegove cerebralne uobraženosti i njegove „htjene ambicije,“ i prelazak na stvari. Siroti Sezan, eto ga na svojim autoportretima, čak i na onim ranim drečavim, kako gviri poput miša i govori: Ja jesam čovjek od mesa, zar ne? – Jer to nije bio sasvim, kao i niko od nas. Plotski čovjek bio je vjekovima polako uništavan, da bi se mjesto ustupilo čovjeku od duha, mentalnom čovjeku, egu, samosvjesnom Ja. A u svojoj umjetničkoj duši Sezan je znao to, i želio je da se uzdigne u tijelu. Nije mogao, i to ga je unesrećivalo. Ipak, sa svojom jabukom, odgurnuo je stijenu od vrata grobnice.

Želio je da bude čovjek od ploti, stvarni čovjek: da izađe iz nebeskoplave tamnice u stvarni zrak. Želio je da živi, da stvarno živi u tijelu, da svijet spoznaje svojim instinktima i svojim intuicijama, i da bude svoj u svojoj plodorodnoj krvi, ne samo u svom umu i duhu. Želio je to, strašno je želio to. I kadgod bi pokušao, njegova mentalna svijest, poput nekog ubogog krvnika, ispriječivala se. Ako je želio da naslika neku ženu, njegova mentalna svijest prosto bi ga nadjačala i ne bi mu dopuštila da naslika ženu od mesa, prvu Evu koja je živjela prije svake besmislice o smokvinom listu. To nije mogao da uradi. Kada je želio da naslika ljude, intuitivno i instiktivno, on to nije mogao. Njegovi mentalni koncepti gurali su se naprijed, a on njih ne bi slikao –puke predstave onog što um prihvata, a ne onog što intuicije pribiraju – i oni, njegovi mentalni koncepti, ne bi mu dopustili da slika po intuiciji: oni su se stalno uturali, zato je on naslikao svoju borbu i svoj neuspjeh, a rezultat je gotovo smiješan.

Ženu mu nije bilo dozvoljeno da intuicijom spozna; njegovo mentalno sopstvo, njegov ego, beživotni krvnik, stavljao mu je zabran. Ni muškarca, drugog muškarca, nije mu bilo dopušteno da spozna – osim sa nekoliko, tek nekoliko dodira. Zemlju mu isto tako nije bilo dozvoljeno da spozna; njegovi pejzaži su uglavnom činovi pobune protiv mentalnog koncepta pejzaža. Nakon bespoštedne četrdesetogodišnje borbe, imao je sreću da spozna jabuku, u potpunosti; i ne tako potpuno, ibrik ili dva. To je bilo sve što je on postigao.

To izgleda kao malo, i umro je ogorčen. Ali to je prvi korak koji se računa, i Sezanova jabuka jedna je velika stvar, više nego Platonova Ideja. Sezanova jabuka kotrljala je kamen od otvora grobnice, pa iako siroti Sezan nije mogao da se odvije iz svoje robe za ukop i mrtvačkog pokrova, već je morao da mirno počiva u grobnici, sve do svoje smrti, on nam još uvijek pruža šansu.

Istorija našeg doba odvratna je i odbojna istorija raspinjanja plodorodnog tijela radi proslave duha, mentalne svijesti. Platon je bio prvosveštenik ovog raspeća. Umjetnost, ta sluškinja, skrušeno i iskreno robovala je gnusobama, najmanje tri hiljade godina. Renesansa je prodjenula strijelu kroz bok već raspetog tijela, a sifilis je ubrizgao otrov u ranu koju je napravila maštava strijela. Još uvijek je bilo potrebno trista godina da bi se tijelo dokrajčilo: ali u devetnaestom vijeku ono je postalo lešina, lešina sa jednim nenormalno aktivnim umom: a danas ona zaudara.

Mi smo, dragi čitaoče, ti i ja, mi smo rođeni leševi i mi jesmo leševi. Sumnjam da među nama ima ijedan koji je spoznao barem jednu jabuku, jednu cijelu jabuku. Sve što znamo su sjenke, čak i od jabuka. Sjenke svega, cijelog svijeta, sjenke čak i nas samih. Mi se nalazimo u grobnici, a grobnica je prostrana i sjenovita kao pakao, pa iako je optimistički obojana nebo-plavom, pa mislimo da je ona cijeli svijet. Ali naš svijet je jedna prostrana grobnica krcata duhovima, replikama. Svi smo mi sablasti, i nismo bili sposobni ni jabuku da dotaknemo. Jedni drugima smo sablasti. Vi ste za mene sablast, ja sam za vas sablast. Sjenka ste čak i sebi. – A pod sjenkom podrazumijevam ideju, koncept, apstrahovanu stvarnost, ego. Mi nismo čvrsto tijelo. Mi ne živimo u ploti. Naši instinkti i intuicije su mrtvi, živimo obmotani mrtvačkim pokrovom apstrakcije. I dodir bilo čega čvrstog nanosi nam bol. Jer naši instinkti i intuicije, koju su naši pipci za dodir i koji diranjem spoznaju, mrtvi su, amputirani. Mi se krećemo i govorimo i jedemo i opštimo i smijemo se i pišamo i ispražnjujemo se umotani u svoje mrtvačke pokrove, cijelo vrijeme umotani u svoje mrtvačke pokrove.

Veoma je lako prihvatiti Matisa i Vlamenka i Frijeza i sve ostale. Oni su samo ponovo apstrahovan Sezan. Svi su oni samo izvođači trikova, pa iako su spretni. Svi su mentalni, mentalni, mentalni, egoisti, egoisti, egoisti. I zato su sada prihvatljivi za prosvijećene leševe poznavalaca

Zato Sezanova jabuka nanosi bol. Zbog nje ljudi viču od bola. I sve dok ga njegovi sljedbenici nisu ponovo pretvorili u apstrakciju, on nije bio prihvaćen. Zatim su iskoračili kritičari i njegovu dobru jabuku apstrahovali u Značajnu Formu, i od tada je Sezan bio spašen. Sačuvan za demokratiju. Ponovo bezbjedno spušten u grobnicu, a kamen se dokotrljao nazad. Uskrsnuće je još jednom odgođeno.

Baš tako će uskrsnuće biti odgođeno ad infinitum od strane dobrih buržujskih lešina u svojim kulturnim mrtvačkim pokrovima. Oni će podići kapelu uzdignutom tijelu, čak iako je to samo jedna jabuka, i na licu mjesta ga ubiti. Oni su mrcine, sasvim budne, na oprezu. A siroti miš Sezan godinama je sam. Ko još je na našem predivnom civilizovanom groblju pokazao iskru života koji se budi? Sve je mrtvo, i smrtni dah fosforescentim sijanjem besjedi o estetskoj ekstazi i Značajnoj Formi. Samo kad bi mrtvi sahranjivali svoje mrtve. Ali mrtvi nisu nizašto mrtvi. Ko sahranjuje svoju vrstu? Mrtvi su podmukli i spremni da kidišu na svaku iskru života i zakopaju je, baš kao što su već zakopali Sezanovu jabuku i digli joj bijelu nadgrobnu ploču Značajne Forme.

Jer ko je od Sezanovih sljedbenika išta učinio bez pratio pobjedonosnu sahranu Sezanovog postignuća? Oni su ga pratili da bi ga zakopali, i uspjeli su u tome. Sezan je zakopan duboko ispod svih Matisa i Vlamenka koji ga prate, dok su kritičari čitali posmrtni govor.

Veoma je lako prihvatiti Matisa i Vlamenka i Frijeza i sve ostale. Oni su samo ponovo apstrahovan Sezan. Svi su oni samo izvođači trikova, pa iako su spretni. Svi su mentalni, mentalni, mentalni, egoisti, egosti, egosti. I zato su sada prihvatljivi za prosvijećene leševe poznavalaca. Nije potrebno da se plašite Matisa i Vlamenka i ostalih. Oni nikada neće uzdrmati vašu mrtvačku anatomiju. Oni su samo sjenke, umovi koji lakrdijaju i igraju šarade po platnu. To mogu da budu prilično zanimljive šarade, i ja sam u potpunosti za lakrdiju. Ali, naravno, sve su to igrarije na groblju, igrarije lešina i hommes d’esprit, čak i femmes d’esprit, poput madmoazel Lorensen. Što se tiče l’esprit, Sezan reče, sere mi se za to. – Možda! Ali znalac će dati poprilične svote novca. Vjerujte mrtvima da će platiti za svoju razonodu, onda kada je razonoda smrtonosna!

Sezan je najzanimljivija figura u modernoj umjetnosti, i jedina stvarno zanimljiva figura: i to ne toliko zbog njegovog postignuća, koliko zbog njegove borbe. Sezan je rođen 1839. u Eksu u Provansi: sitan, prezav, ali ponekad kočoperno drzak, osjetljiv, pun velike ambicije, ali još uvijek snažno vođen naivnim, mediteranskim osjećajem za istinu ili stvarnost, imaginaciju, nazovite to kako hoćete. On nije velika ličnost. Ali je njegova borba uistinu herojska. Bio je buržuj, i to se nikad ne smije zaboraviti. Imao je osrednji buržujski prihod. Ali buržuj u Provansi mnogo više je stvaran i čovječan nego buržuj u Normandiji. Mnogo je bliži stvarnim ljudima, a stvarne ljude mnogo manje podjarmljuje strahopoštovanje zbog njegovog uvaženog buržujskog novca. Sezan je u izvjesnoj mjeri bio naivan, ali nije bio luda. Bio je prilično beznačajan, i veličanstvenost ga je strašno potresla. Ali u njemu je još uvijek bio snažniji plamičak života u kom je osjećao da su stvari istinite. Nije izdao sebe da bi postigao uspjeh, jer to nije mogao: za njegovu prirodu to je bilo nemoguće: bio je previše čist da bi bio u stanju da izda svoj stvarni plamičak zbog brzih priznanja. Možda je to nešto najbolje što se o jednom čovjeku može reći, i Sezana to postavlja, tako sićušnog i beznačajnog, među heroje. On se ne bi odrekao svoje žive imaginacije.

Bio je strašno potresen fizičkom raskoši i blistavošću, kao što su to obično ljudi u sunčanim zemljama. Strašno je obožavao veličanstvenu virtuoznost Paola Veronezea i Tintoreta, čak i kasnijih i manje dobrih baroknih slikara. Takav je želio da bude – to je strašno želio. I pokušavao je veoma, veoma uporno, s gorkim naprezanjem. I nikad nije uspio. Floskula je zajedno sa kritičarima reći da “on nije umio da crta.” G. Fraj kaže: “Pored svih njegovih rijetkih talenata, izgleda da mu je nedostajalo srazmjerno opšteg dara za ilustraciju, dara koji svaki crtač ilustrovanih časopisa uči u školi komercijalnih umjetnosti.”

Danas ova rječenica odmah odaje ispraznost moderne kritike. Prije svega, da li se “dar” može naučiti u školi komercijalnih umjetnosti, ili bilo gdje drugdje? Dar je zacjelo dat, mi prećutno pretpostavljamo Boga ili Prirodu ili koju god veću silu odgovornima za stvari za koje nemamo izbora.

Da li je onda Sezan bio lišen ovog dara? Da li je prosto bio nesposoban da nacrta mačku a da to liči na mačku? Koješta! Sezanov rad prepun je preciznog crtanja. Njegove tričavije slike, koje ukazuju na kopije drugih majstora, savršeno dobro su nacrtane – to jest, konvencionalno: to su i neki pejzaži, pa čak i onaj portet g. Žefroa i njegovih knjiga, koji je, ili je bio toliko čuven. Čemu ove floskule o neumijeću crtanja! Naravno, Sezan je znao da crta, baš kao i bilo ko drugi. I sve što je bilo neophodno naučio je u umjetničkim školama.

Postojao je, dakle, izvjestan raskorak između Sezanove predstave onog što je želio da stvori, i njegovog protivnog, intuitivnog znanja o onom što je mogao da stvori. Jer dok um posluje sa mogućnostima, intuicije posluju sa stvarnostima

On je umio da crta. A ipak, u svojim strahovito iskrenim kompozicijama u kasnorenesansnom ili baroknom maniru, crtao je tako loše. Zašto? Ne zato što nije umio. I ne zato što je “značajnoj formi” žrtvovao “beznačajnu formu,” ili puku vjernu reprezentaciju, što je očito ono što sâmi umjetnici misle kada govore o crtanju. Sezan je o crtanju znao sve: i sigurno je znao onoliko koliko su njegovi kritičari znali o značajnoj formi. Ali na crtežu on nije postigao ni da stvari izgledaju ispravno, ni da sjedini svoje oblike tako da postigne stvarnu formu. Naprosto nije uspio.

On nije uspio, dok je jedan od njegovih malenih dovitljivih sljedbenika uspio sa jednim zatvorenim okom. A zašto? Zašto Sezan u svojim ranim slikama nije uspio? Odgovorite na to, i znaćete malo više o tome šta je umjetnost. On nije uspio ne zato što u pogledu crteža ili značajne forme ili estetske ekstaze nije ništa razumio. Sve to mu je bilo poznato, i nije ga smatrao vrijednim svoga ispljuvka.

Sezan je u svojim ranijim slikama podbacio zato što je pokušavao da sa svojom mentalnom sviješću uradi nešto što njegovo živo provansalsko tijelo nije željelo da uradi, ili nije moglo. Strašno je želio da uradi nešto veliko i raskošno i čulno ubjedljivo, u Tintoretovom maniru. G. Fraj to naziva njegovom “htjenom ambicijom,” što je dobar izraz, i kaže da je morao da se nauči poniznosti, što je loš izraz.

„Htjena ambicija“ bila je nešto mnogo više od puke htjene ambicije – bila je to istinska želja. Ali to je bila želja koja je mislila da se može zadovoljiti gotovim baroknim izrazima, a ustvari je bilo potrebno da se dostigne popuno novo vjenčanje uma i materije. Ako smo vjerovali u reinkarnaciju, onda bi trebalo da vjerujemo da bi  Sezanova duša, nakon izvjesnog broja novih ovaploćenja u umjetnikovom tijelu, stvorila velike i raskošne i čulno bogate slike – ali nipošto u baroknom maniru. Jer su slike koje je zaista s nespornim uspjehom stvorio prvi korak u tom smjeru, čulne i bogate bez i najmanjeg nagovještaja baroka, nove, čovjekovo novo zahvatanje suštinske stvarnosti.

Postojao je, dakle, izvjestan raskorak između Sezanove predstave onog što je želio da stvori, i njegovog protivnog, intuitivnog znanja o onom što je mogao da stvori. Jer dok um posluje sa mogućnostima, intuicije posluju sa stvarnostima, i ono što intuitivno želite, za vas je moguće. Dok ono što mentalno ili „svjesno“ želite devet od deset puta nije moguće: smjeraj zvijezdama, i ostaćeš gdje si!

Zato sukob, po običaju, nije bio između umjetnika i njegovog medijuma, već između umjetnikovog uma i umjetnikove intuicije i instinkta. A ono što je Sezan morao da nauči nije bila poniznost –floskula!- nego iskrenost: iskrenost prema sebi. To nije bilo pitanje kojekakvog dara ili značajne forme ili estetske ekstaze: u pitanju je bilo to da Sezan bude svoj, da prosto bude Sezan.

I onda kada je Sezan svoj, on nije ni Tintoreto ni Veroneze ni uopšte ništa barokno. Ali je nešto fizičko, pa čak i čulno: svojstva koja je poistovjećivao s majstorima virtuoznosti.

Dar virtuoznosti jednostavno znači da ne moraš da se pokoravaš sebi, zato što si promućurni mentalni stvor koji je sposoban da po volji učini da intuicije i instinkti posluže nekom mentalnom konceptu

Uzgred, pomislimo li na Anrija Matisa, jednog pravog virtuoza, i zamislimo ga opsjednutog „htjenom ambicijom“ da naslika velike i blistave barokne slike, onda odmah znamo da se on uopšte neće morati „pokoravati“ sebi, već da će se dati na posao i sa velikim uspjehom naslikati velike i blistave moderno-barokne slike. On bi uspio zato što posjeduje dar virtuoznosti. A dar virtuoznosti jednostavno znači da ne moraš da se pokoravaš sebi, čak ni da prema sebi budeš iskren, zato što si promućurni mentalni stvor koji je sposoban da po volji učini da intuicije i instinkti posluže nekom mentalnom konceptu: ukratko, vaše tijelo možete prostituisati umu, vaše instinkte i intuicije možete prostituisati vašoj „htjenoj ambiciji,“ u nekoj vrsti masturbirajućeg procesa, i možete stvoriti impotentne divote virtuoznosti. –Ali Veroneze i Tintoreto su pravi slikari, oni nisu puki virtuosi, kao neki kasniji ljudi.

Ta stvar je veoma bitna. Svaki stvaralački čin zaposjeda cijelu čovjekovu svijest. Isto to važi za velika naučna otkrića kao i za umjetnost. Istinski velika naučna otkrića i prava umjetnička djela stvorila je cijela čovjekova svijest koja skupa radi u jednoglasju i jedinstvu; instinkt, intuicija, um, intelekt – sve to je stopljeno u jednu potpunu svijest, i zahvata ono što možemo da nazovemo potpunom istinom, ili potpunim viđenjem, potpunim otkrovenjem u zvuku. Otkriće, umjetničko ili neko drugo, može da bude manje ili više intuicijsko, manje ili više mentalno: ali intuicija će morati da prodre u njega, i um će takođe morati da prodre. Cijela svijest učestvuje, u svakom slučaju. -I slikarstvo zahtijeva djelatnost cijele imaginacije, jer ono se sastoji od slika, a moć zamišljanja slika je ona forma potpune svjesti u kojoj preovladava intuitivna svjesnost o formama, slikama, fizička svjesnost. […]

Smatram da naučnici, isto kao slikari, potvrđuju stvari u pogledu kojih su mentalno sigurni, zapravo potpuno sigurni, ali u pogledu kojih su previše egoistični i bukački da bi bili intuitivno, instiktivno sigurni. Kada pronađem nekog muškarca, ili neku ženu, intuitivno ili instinktivno u nešto sigurne, imam potpuno poštovanje. Ali kako se za naučne ili umjetničke hvalisavce može imati poštovanja! Upad egoističnog elementa siguran je dokaz intuitivne nesigurnosti. Ne hvališe se nijedan čovjek koji je instinktom i intuicijom siguran, iako se može bespoštedno boriti za svoja uvjerenja.

Što nas vraća nazad Sezanu, zašto nije umio da crta, i zašto nije mogao da naslika barokna remek djela. Nije mogao samo zato što je bio stvaran, i što je jedino mogao da vjeruje sopstvenom izrazu onda kada je u sebi izražavao trenutak cjelovitosti ili potpunost svijesti. On nije mogao da jedan svoj dio prostituše za drugi. On nije mogao da masturbira, bojama ili riječima. A to danas mnogo govori; danas, u ovom velikom času masturbirajuće svijesti, kada um prostituiše osjetljivo uzvratno tijelo, i jedino iznuđuje reakcije. Masturbirajuća svijest proizvodi svakovrsne novine, koje za trenutak ushite, potom utihnu. Ona ne može da proizvede ni jedan jedini istinski nov iskaz.

Sada opet možemo da vidimo zašto je Sezanov crtež bio toliko loš. Bio je loš zato što je predstavljao jedan smrskani, izmrcvareni kliše, stravično izudaran. Da je Sezan bio spreman da prihvati sopstveni barokni kliše, njegov crtež bi bio savršeno konvencionalno “u redu,” i nijedan kritičar ni riječ o njemu ne bi rekao

Ono za šta Sezanu treba da zahvalimo nije njegova poniznost, nego njegov ponos, vedrina koja je odbila da prihvati blagoglagoljive iskaze njegovog površnog mentalnog sopstva. Nije bio dovoljno siromašan duhom da bi bio površan – niti dovoljno skrušen da bi se zadovoljio vizuelnim i emocionalnim klišeima. Pošto su barokni majstori za njega bili sami po sebi uzbudljivi, shvatio je da će, čim ih bude preslikao, stvoriti ništa do kliše. Um je krcat svim vrstama memorije, vizuelne, taktilne, emocionalne memorije, memorijama, grupama memorija, sistemima memorija. Kliše je upravo jedna izlizana memorija koja više nema emocionalne ili intuicijske ukorijenjenosti, i koja je postala navikom. A novina je ustvari samo novo grupisanje klišea, novi raspored uobičajenih memorija. Zbog toga se novina tako lako prihvata: ona pruža mali šok ili uzbuđenje zbog prepada, ali ne remeti emocionalno ili intuitivno sopstvo. Ona te primorava da ne vidiš ništa novo. To je samo novo jedinjenje klišeâ. Djelo većine Sezanovih sljedbenika je samo novotarija, samo jedan novi razmještaj klišea, koji brzo obljutavi. A klišei su Sezan-klišei, isto kao što su u Sezanovim sopstvenim ranijim slikama svi njegovi klišei, ili većina, bili barok-klišei.

Sezanova rana istorija kao slikara je istorija njegove borbe sa vlastitim klišeom. Njegova svijest je htjela novo ostvarenje. A njegov spremni um stalno mu je nudio jedan gotov izraz. I Sezan, u duši suviše ponosit i nabusit da bi prihvatio gotove klišee potekle iz njegove mentalne svijesti, opskrbljene sjećanjima, i koji su mu se sa njegovog platna rugali, većinu svog vremena proveo je razbijajući svoje forme u paramparčad. Jednom istinskom umjetniku, i živoj imaginaciji, kliše je smrtni neprijatelj. Sezan je sa njim vodio žestoku bitku. Hiljadu puta ga je razbijao na komade. A on se i dalje iznova javljao.

Sada opet možemo da vidimo zašto je Sezanov crtež bio toliko loš. Bio je loš zato što je predstavljao jedan smrskani, izmrcvareni kliše, stravično izudaran. Da je Sezan bio spreman da prihvati sopstveni barokni kliše, njegov crtež bi bio savršeno konvencionalno “u redu,” i nijedan kritičar ni riječ o njemu ne bi rekao. Ali onda kada je njegov crtež bio konvencionalno u redu, za samog Sezana to je bilo uvredljivo u krivu. To je bio kliše. Zato je on na njega kidisao i potpuno ugušio oblik, i kada je kliše bio toliko izmrcvaren da je sve bilo u krivu, a on od toga bio iscrpljen, puštao ga je da prođe; s gorčinom, jer to još uvijek nije bilo ono što je želio. I ovdje u Sezanovim slikama upada komični element. Njegov gnjev prema klišu natjerao ga je da kliše ponekad iskrivi u parodiju, kao što vidimo na slikama poput Moderna Olimpija i Žena. “Bićete kliše, zar ne?,” škrguće on. “Onda budite!” I u ludačkom nastupu razdraženosti on ga gura u parodiju. A čista razdraženost parodiju i dalje čini smiješnom: ali smijeh je pomalo na pogrešnoj strani lica.

To razbijanje klišea prošlo je dug put u Sezanovom životu: zapravo, pratilo ga je do kraja. Način na koji je iznova i iznova satirao svoje forme bio je njegov živčani način polaganja utvare svog klišea, tako što bi je zakopavao. Onda kada je možda iščezla iz samih njegovih formi, zadržavala se u njegovoj kompoziciji, i morao je da se bori sa ivicama svojih formi i konturama, da bi utvaru tamo sahranio. Znao je da samo njegova boja nije bila kliše. Ostavio je svojim privrženicima da je učine takvom.

U najboljim njegovim slikama, najboljim iz kompozicijâ mrtve prirode, koje se meni čine Sezanovim najvećim postignućem, još uvijek se vodila borba sa klišeima. Ali u tim mrtvim prirodama on je naučio svoj konačni metod izbjegavanja klišea: samo ostavljati procjepe kroz koje se on sručuje u ništavilo. Tako je svoje pejzaže činio uspjelim.

Sa impresionistima, usavršilo se čisto optičko viđenje i odmah, zapanjujućom brzinom, zapalo u kliše. Sezan je shvatio to. Umjetnici kao Kurbe i Domije nisu bili čisto optički, ali je kod ova dva slikara drugi element, intelektualni element, bio kliše

U svojoj umjetnosti, cijelog svog života Sezan je bio zapetljan u dvostruku djelatnost: želio je da nešto izrazi, i prije nego što je to mogao da učini, morao je da se bori sa klišeom kao glavom od Hidre, čiju posljednju glavu nikad nije mogao da skreše. Borba sa klišeom najočiglednija je stvar na njegovim slikama. Prašina od bitke se taloži, a krhotine neobuzdano lete. I upravo je ova prašina od bitke i letjenje krhotina ono što njegovi oponašatelji još uvijek tako vatreno oponašaju. Ako nekom kineskom krojaču date da iskopira nošnju, a dogodi se da nošnja na sebi ima zakrpljen prorez, krojač pažljivo cijepa prorez na novoj nošnji, i stavlja zakrpu na istovjetan duplikat. I to je izgleda bila glavna zanimacija Sezanovih pristalica, u svakoj zemlji. Oni se udubljuju u ponavljanje grešaka oponašanja. On je opalio razne eksplozije da bi u vazduh digao tvrđavu klišea, a njegovi sljedbenici su izveli velike vatrometne imitacije eksplozija, bez i najprigušenijeg nagovještaja pravog napada. Oni su, istina, jurišnuli na reprezentaciju, vjernu reprezentaciju: zato što je eksplozija iz Sezanovih slika digla u vazduh. Ali ubjeđen sam da je reprezentacija bila ono što je Sezan lično želio. On je želio vjernu reprezentaciju. Samo što je želio da bude više vjerna. A čim ste dobili fotografiju, veoma, veoma teško je dobiti vjerniju reprezentaciju: što ona mora da bude.

Sezan je bio realist, i želio je da bude vjerodostojan. Ali on se ne bi zadovoljio sa optičkim klišeom. Sa impresionistima, usavršilo se čisto optičko viđenje i odmah, zapanjujućom brzinom, zapalo u kliše. Sezan je shvatio to. Umjetnici kao Kurbe i Domije nisu bili čisto optički, ali je kod ova dva slikara drugi element, intelektualni element, bio kliše. Optičkom viđenju oni su dodali koncept sile-pritiska, skoro poput hidraulične kočnice, a ovaj koncept sile-pritiska je mehanički kliše, iako je još uvijek popularan. I Domije je dodao mentalnu satiru, a Kurbe pomalo svojevrsnog socijalizma: oboje su kliše i nemaštoviti.

Sezan je želio nešto što nije bilo ni optičko ni mehaničko ni intelektualno. A da bi se u naš svijet viđenja uvelo nešto što nije ni optičko ni mehaničko ni intelektualno-psihološko potrebna je prava revolucija. To je bila revolucija koju je započeo Sezan, ali koju niko, očito, nije bio u stanju da nastavi.

On je želio da svijet materije još jednom dotakne intuitivnim dodirom, da ga intuitivnom budnošću postane svjestan, i da ga izrazi polazeći od intuitivnog. To jest, želio je da svrgne naš sadašnji model mentalno-vizuelne svijesti, svijesti mentalnih koncepata, i zamjeni ga sa jednim modelom svijesti koja je bila pretežno intuitivna, svijesti dodira. U prošlosti, primitivci su slikali intuitivno, ali u pravcu naše današnje mentalno-vizuelne, konceptualne forme svijesti. Oni su se udaljavali od svoje intuicije.

Čovječanstvo nikad nije bilo u stanju da vjeruje intuitivnoj svijesti – a odluka da se to povjerenje prihvati označava jednu veoma veliku revoluciju u kretanju ljudskog razvoja.

Ne znajući to, Sezan, taj bojažljivi konvencionalni čovječuljak koji se zaklanjao iza svoje supruge i sestre i oca Jezuite, bio je čisti revolucionar. Kada je svojim modelima rekao: “Budite jabuka! Budite jabuka!” – on je izricao uvodnu riječ propasti ne samo Jezuita i svih hrišćanskih idealista skupa, nego i slomu naše cijele putanje svijesti, i jednom drugom putu kao zamjeni. Ako će ljudsko biće prvenstveno da bude Jabuka, kao što je ono bilo za Sezana, onda ćete da imate jedan novi svijet ljudi: svijet koji ima veoma malo toga za reći, ljude koji mogu mirno da sjede i samo fizički budu tu i koji mogu da budu istinski nemoralni. Na to je Sezan mislio sa svojim “Budite jabuka!” On je savršeno dobro znao da će, istog časa kada ženski model počne da nameće svoju ličnost i svoj “um,” to biti kliše i moral, i da bi on morao da slika kliše. Jedini njen dio koji nije bio banalan, ad nauseam poznat, živi kliše, jedini njen dio koji nije bio živi kliše bila je njena jabukovitost. Njeno tijelo, čak i sami njen pol, odvratno je poznat: connu, connu!  beskonačni lanac poznatog uzroka-i-posljedice, beskrajna paučina omraženog klišea koja oko svih nas plete mrežu u potpunoj čamotinji. Sve je to znao, mrzio, sve je odbacio, ovaj bojažljivi i “ponizni” čovječuljak. Znao je, kao umjetnik, da jedini djelić žene koji danas izmiče tome da bude gotov i odveć poznat kliše jeste njen jabukoviti dio. – Oh, budi jabuka, i izostavi sve tvoje misli, sva tvoja osjećanja, sav tvoj um i svu tvoju ličnost, o kojima sve znamo i smatramo neizdrživo dosadnim. Izuzmi sve to – i budi jabuka! -Upravo je jabukovitost portreta Sezanove žene ono što je čini tako trajno zanimljivom: jabukovitost, koja sa sobom takođe nosi osjećaj da se poznaje i druga strana, strana koju ne vidite, skrivena strana mjeseca. Jer intuitivna apercepcija jabuke toliko je opipljivo svjesna jabuke da je svjesna nje sa svih strana, ne samo s lica. Oko jedino vidi lica, a um, u cjelini, zadovoljava se licima. Ali intuiciji su potrebne sve strane, a instinktu unutrašnjost. Istinska imaginacija uvijek hvata krug prema drugoj strani, prema naličju predstavljene pojavnosti.

Zato su po mom mišljenju potreti gospođe Sezan, naročito portret u crvenoj haljini, zanimljiviji od portreta gospodina Žefroa, ili portreta spremačice ili baštovana. Isto tako mi više gode Kartaši sa dvije figure od onih sa četiri.

Ali moramo da zapamtimo da je u svojim slikama figura, dok je slikao jabukovitost, on takođe smišljeno pre-slikavao takozvanu ljudskost, ličnost, “sličnost,” fizički kliše. On je morao da je smišljeno naslika, da ruke i lice namjerno učini nepotpunim, i tako dalje, zato što bi oni, da ih je u potpunosti naslikao, predstavljali kliše. On nikad nije prebrodio vladavinu klišea, upad i nametanje gotovog koncepta, kada je riječ o ljudima, o muškarcima i ženama. Posebno je na žene jedino mogao da pruži kliše odgovor – i to ga je izluđivalo. Koliko god pokušavao, žene su za njega ostale poznati, gotovi kliše predmet, i on nije mogao da se probije kroz konceptualnu opsjednutost da bi došao do intuitivne svjesti o njoj. Osim sa svojoj suprugom – a kod svoje supruge barem je poznavao jabukovitost. Ali sa svojom spremačicom nekako nije uspio. Ona je pomalo kliše, pogotovo lice. To je u stvari i g. Žefroa.

Sezan je kod muškaraca često izmicao tome insistirajući na tkanini, na onim kaputima od krute tkanine savijene u debele nabore, na onim šeširima, onim bluzama, onim zastorima. Neki od Kartaša, oni veliki sa četiri figure, naprosto izgledaju tričavo banalni, toliko zaokupljeni slikanom građom, naslikanom odjećom, i ljudskošću koja je pomalo kliše. Ni dobra boja, ni domišljata kompozicija, ni “površi” boje, niti bilo šta drugo neće izbaviti emocionalni kliše od toga da jeste jedan emocionalni kliše, mada mogu, naravno, da ga nakite i učine zanimljivijim.

Intuitivno je spoznao jabuku i intuitivno, bojom, prinio je na drvo svog života. Ali kada se radilo o bilo čemu osim jabuke, o pejzažu, o ljudima, i iznad svega nagoj ženi, kliše je nad njim odnosio pobjedu

Gdje je Sezan ponekad potpuno pobjegao klišeu i stvarno dao jednu potpunu intuitivnu interpretaciju stvarnih predmeta, to je u nekim kompozicijama mrtvih priroda. Po meni, ovi dobri prizori mrtve prirode su potpuno predstavljački i prilično vjerni. Tu je Sezan uradio ono što je želio da uradi: stvari je učinio prilično stvarnim, ništa nije smišljeno izostavio, a ipak nam je pružio jedno pobjedonosno i bogato intuitivno viđenje nekoliko jabuka i kuhinjskih lonaca. Ovog puta njegova intuitivna svijest odnijela je pobjedu, i prasnula u iskaz. I tu je on neponovljiv. Njegovi imitatori oponašaju njegove stolnjake presavijene kao lim, itd. – nestvarne dijelove njegovih slika- ali oni ne oponašaju lonce i jabuke, zato što to ne mogu. To je ta prava jabukovitost, i ne možete da je oponašate. Svaki čovjek mora da je iz sebe stvori novom i drugačijom: novom i drugačijom. Čim počne da izgleda “kao“ Sezan, ništa sa tim.

Ali u isto vrijeme dok je Sezan sa jabukom i jabukovitošću odnosio pobjedu, on se još uvijek borio sa klišeom. Kada je gospođu Sezan učinio ponajviše mirnom, ponajviše jabukastom, počeo je da postiže da univerzum nelagodno klizi oko nje. To je bio dio njegove želje: da učini da ljudska forma, živa forma, bude zaustavljena. Ne nepokretna – naprotiv. Pokretna ali zaustavljena. I u isto vrijeme, nepokretni materijalni svijet stavio je u pokret. Zidovi se mrdaju i klize, stolice se savijaju ili pomalo propinju, tkanine se uvijaju kao papir koji gori. Sezan je ovo uradio djelimično da bi zadovoljio svoj intuitivni osjećaj da u stanju mirovanja zapravo ništa nije statično – jedno osjećanje koje je izgleda silno osjećao – kao onda kada je motrio kako se limunovi smežuravaju ili buđaju, u njegovoj postavci mrtve prirode, koju je toliko dugo ostavljao da leži kako bi mogao vidjeti taj postepeni tok promjene; a djelimično da bi se borio sa klišeom, koji kaže da neživi svijet jeste statičan, i da zidovi jesu mirni. U svojoj borbi sa klišeom, on je poricao da su zidovi mirni i da su stolice statične. U svom intuitivnom sopstvu on je imao osjećaja za njihove promjene.

I ove dvije djelatnosti njegove svijesti zaposjele su njegove kasnije pejzaže. Kod najboljih pejzaža, fascinira nas misteriozna pomičnost prizora pred našim očima; on se pomiče dok ga gledamo. I shvatamo, sa nekom vrstom zanosa, koliko je ovo intuitivno istinito za pejzaž. On nije miran. On ima svoju čudnu dušu, i u našoj percepciji širom otvorenih očiju on se mijenja kao živa životinja pred našim pogledom. To je svojstvo koje je Sezan ponekad veličanstveno postigao.

S druge strane, u drugim slikama čini se kao da govori: pejzaž nije ovakav i nije ovakav i nije ovakav i nije… itd.- i svako nije predstavlja jedan prazni prostorčić na platnu, definisan ostacima nekog tvrđenja. Ponekad Sezan pejzaž suštinski gradi od propustâ. On, takoreći, dodaje rese komplikovanoj praznini klišea, i nudi nam to. To je zanimljivo na neki način odbijanja – ali nije nova stvar. Nestala je jabukovitost, intuicija. Imamo samo jedno mentalno odbijanje. Ovo zaposjeda mnoge kasnije slike: i kritičare dovodi do ekstaze.

A Sezan je bio ogorčen. On se, za svoga života, nikad nije probio kroz užasnu staklenu pregradu mentalnih koncepata, do stvarnog dodira života. U svojoj umjetnosti, dodirnuo je jabuku, i to je bila jedna velika stvar. Intuitivno je spoznao jabuku i intuitivno, bojom, prinio je na drvo svog života. Ali kada se radilo o bilo čemu osim jabuke, o pejzažu, o ljudima, i iznad svega nagoj ženi, kliše je nad njim odnosio pobjedu. Kliše je pobjeđivao, a on je bio ogorčen, čovjekomrzac. Kako ne biti čovjekomrzac kada su muškarci i žene za vas samo klišei, a vi mrzite kliše! Većina ljudi, naravno, voli kliše – zato što većina ljudi jesu kliše. I pored svega toga, vjerovatno u muškarcima, pa čak i u nagoj ženi, postoji više jabukovitosti nego što je Sezan bio sposoban da izvuče. Kliše se nametao, zato se on prosto udaljio od njega. Ovi posljednji pejzaži u akvarelu samo su udaljavanja od klišea. Oni su bjeline, sa nekoliko biserno obojanih ivica. Bjelina je praznina, što je bila Sezanova posljednja riječ protiv klišea. Ona je praznina. A ivice su tu da potvrde tu praznoću.

I upravo ta činjenica da gotovo istog časa možemo da obnovimo cijeli jedan pejzaž sa nekoliko naznaka koje je dao Sezan, pokazuje kakav kliše je pejzaž, kako već postoji, spreman, u našim umovima, kako postoji, takoreći, u pretincu svijesti, i jedino je potrebno da vam se da njegov broj kako biste mogli da ga cijelog iskrcate. Sezanovi posljednji pejzaži u akvarelu, načinjeni od nekoliko poteza na bijelom papiru, satira su na čitavi pejzaž. Oni toliko mnogo prepuštaju imaginaciji! – toj besmrtnoj floskuli, što znači da vam daju putokaz za kliše i da kliše dolazi. To je ono zbog čega kliše postoji. A ta vrsta imaginacije samo je skrpljeni džak memorije nagomilan hiljadama i hiljadama starih i zaista bezvrijednih skica, slika, itd, klišea.

Možemo vidjeti kakvu borbu to podrazumijeva, bijeg od vladavine gotovog mentalnog koncepta, mentalne svijesti nakrcane klišeima koji se upliću kao potpuna pregrada između nas i života. To podrazumijeva jednu dugu, dugu borbu, koja će vjerovatno vječno trajati. Ali Sezan je stigao do jabuke – ne mogu da se sjetim nikog drugog ko je nešto učinio.

 […]

Odlomak iz Introduction to these Paintings; D. H. Lawrence, Late Essays and Articles, Cambridge University Press, 1994, str. 201-215.

David Herbert Lawrence (1885-1930), engleski pisac, pjesnik, dramaturg, slikar i esejist. Ogroman žanrovsko-tematski raspon njegovog djela i autorska intencija koja uvek ide u pravcu dekonstrukcije društvenih normativa modernog zapadnog društva izdvaja ga kao jednog od najuticajnijih umjetnika i autora prošlog stoljeća

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu