Lopovi, Izleti, pitanja i ostalo

Objavljeno:
Lopovi, Izleti, pitanja i ostalo


izabrao i preveo Marko Pogačar

 

PITANJA

Jesmo li držali dovoljno kupina u našim rukama,
dovoljno malina, brusnica? Nije li nas sumnjivo
mnogo nezrelih jagoda stiglo, ili baš naprotiv,
ponešto otučenih, blago smeđih sa strane?
Jesmo li stupali meko tepisima kolovoških šuma?
Bljeskali baterijama u najtamnijim trenucima noći?
Jesmo li radili u pilanama, nalik tajnovitim, tihim figurama
koje otiru znoj? Spavali na proplancima
ruku široko rastvorenih? Postepeno postajali primjeri neurednog,
nečitkog rukopisa? Ostavili otiske dlanova u
pješčanim sprudovima spore rijeke? Razmrsili isprepletene,
napete grane? Jesmo li dobro živjeli svoje živote do ovog časa?
Uvijek bili u pravu? Jesmo li propustili nešto važno?

 

PRIJEVOD S NEPOZNATOG JEZIKA

Noć nailazi kao noć,
dan se povlači kao dan,
čovjek tuguje kao čovjek,
mačka prede kao mačka.

Stablo spava kao stablo,
bog se odmara kao bog,
pilot ljubi svoju ženu kao pilot,
njegova djeca svađaju se i vrište kao njegova djeca.

Novčanik leži u torbi kao novčanik,
kino treperi u svjetlosti kao kino,
složene rečenice zvuče složeno,
prazan izlog izgleda kao prazan izlog.

 

IZLETI

Sve tužne traperice sedamdesetih
(nije ih miješati sa sretnim trapericama šezdesetih
niti mangupskim trapericama pedesetih)
bile su svezane u jedan uzao
i zatvorene u napušteni kamenolom
negdje u okolici Pittsburga.
S vremena na vrijeme dovedu ondje
i ekskurzije iz obližnjih škola.
„Zašto su traperice tužne?“, pitaju djeca.
„Ne znamo“, odgovaraju učitelji.
„Možemo samo nagađati“, govore učitelji.
„Zapravo smo zaboravili“, priznaju učitelji.

 

LOPOVI

Zdravo. Mi smo lopovi u provincijskom hotelu.
Čekamo da se netko razvali
Ili mu podmetnemo drogu u piće.
Zatim mu pretresemo džepove,
Uzmemo sat i lisnicu.
Jednostavno jako volimo novac.
Svatko ima životne ciljeve.
Ja želim golemu kuću s golemim posterima
Metallice na zidovima, on želi Hummera
Da njime praši Glavnom ulicom,
Da preko spuštenih prozora
Viče: „Jebite se i jebite čitav ovaj jebeni grad!“
Ulov nam je, ipak, prilično mršav.
Tko ovdje dolazi? Nitko do ljubavnika
I trgovačkih putnika švedskih makeup kompanija.
Bez žaljenja im praznimo džepove.
No može li se zaista živjeti s takvim novcem?
Živimo jednostavno: unajmimo sobičak,
Nedavno smo kupili Toshiba liniju.
No nema dosta za auto.
I uvečer, uz snijegom zametene ulice,
Pod rijetkim uličnim lampama, dvije se zakukuljene
Figure pomiču. To smo mi na putu na posao,
U hotelski bar. Vlasnik dobiva dio.
Prema sporazumu, radimo uredno.
Ne razbijamo njuške niti lomimo rebra. Nesvjesne
Ostavljamo na trjemovima, ne na snijegu.
Pripremamo se za preseljenje u glavni grad.
Znamo par ljudi tamo, kako god, čovjek katkad poželi više,
Kužite? Drugačije, završili bi podmećući jedan
Drugome drogu i pljačkajući se međusobno, tek da ostanemo u formi.
Zatim se „žrtva“ probudi s paklenom glavoboljom,
A „pljačkaš“ je spreman s hladnim oblogom i jakim
Čajem. Snalazimo se. Naravno,
Ne možemo otkriti ime hotela i grada.
Vjerojatno nećemo ostati dugo.
Recimo tek neće to biti zauvijek.

 

RUJAN

Pogon za stabilno vrijeme posluje
Punom parom. Stabla
Miruju na svojim mjestima.
Mobilna jedinka mačke
Tiha na travnatoj površini.
Sve je veoma dobro, veoma snažno,
Veoma realistično.

 

STARI SVIJET

Vidio sam rođenje starog svijeta,
Čitave ulice trošnih kuća
Podignute su, s hrđavom kišom
Olucima, odlomljenim nekoliko metara
Iznad zemlje, vratima istrgnutim iz okvira
I drugim zanemarenim strukturama. Dimom umrljani Opeli
I Volkswageni s ulubljenim haubama i
Flekama hrđe uvoženi su u zemlju, karavan
Za karavanom. Starci za upravljačima dolazili su iz čitavog
Svijeta, od svuda su dovukli te odbačene
Oldtajmere, veselo kašljući u svoje pletene
Rukavice na lokalnim tramvajskim stanicama.
I život se smrznuo. Cijeli je svijet stao na kočnice, voda
Je sporije tekla iz slavina, policija
Je sporije gonila lopove, koji su sporije potezali pištolje
I povlačili okidače koji su se raspadali, poput truleži,
Zadnji put u zrak ispuštajući goreći pupoljak pucnja.
Metak bi letio barem čitavo stoljeće, naposljetku se smrznuvši
U zraku, poput tablete bačene u gusti, prozirni sirup.
Ili kao žuta vitaminska pastila isteklog roka trajanja
Koja pada iza regala i nastanjuje se u prašini, papirićima i nostalgiji.

 

ISTINE

Želim ti reći jednostavne istine,
Otkriti ti važne stvari.
Uvijek otvori vrata, uđi u lift,
Uspni se gore, nastavi hodnikom.
Uvijek uđi u auto, pokreni motor,
I, ako je zima, pričekaj da se zagrije.
Uvijek troši novac, no štedljivo,
I tek s vremena na vrijeme potroši sve što imaš.
U ljeto biti će ljeto, na jesen biti će jesen;
Ne budi frustrirana, ne čini ništa što ti se gadi.
Djevojke će postati mlade žene, i tad ćeš primijetiti
Kako prelaze ceste stišćući ručice djece.
Muškarci će trezveno odvagivati opcije
No onda djelovati u skladu s okolnostima, najčešće griješeći.
Vlade su napravljene da padnu,
Brodovi da klize pod mostovima.
Također svjetla na drugoj obali rijeke
Nikad – zamisli, nikad – neće utrnuti.
Ako se ipak ugase – spakiraj stvari –
Samo najnužnije – i odmah napusti grad.
Kad stigneš na drugo mjesto osvrni se, osloni o drvo,
Možeš zapaliti – ako pušiš – i zatim ustani, razmisli.
Vidiš, ovdje također uvečer piju čaj, a ujutro kavu.
Krive gradonačelnika i čekaju da se stvari poprave.
A ako postoji rijeka, i ako na drugoj obali vidiš svjetla,
To je nešto za što se može držati.

 

Sergej Timofejev rođen je 1970. godine u Rigi, u obitelji ruskog porijekla. Pjesnik, novinar, prevoditelj i DJ. Živi i radi u Rigi, piše na ruskom, a svoje pjesme uglavnom objavljuje u dvojezičnim izdanjima. Smatra se latvijskim pjesnikom, no usko je vezan i uz književni život suvremene Rusije: „riječ je o vrsti kulturnog sterea, o dva kanala u mojoj glavi“, reći će. Autor je sedam pjesničkih knjiga; četiri su objavljene u Rigi, tri u Moskvi i St. Petersburgu. Sudjelovao je na pjesničkim festivalima i čitanjima širom svijeta, te je prevođen na desetak jezika. Pjesme su mu uvrštavane u zbornike i antologije, između ostalih i u A Fine Line. New Poetry from Eastern & Central Europe, u izdanju Arc Publications. Jedan je od pionira video-poezije u post-sovjetskom kulturnom prostoru, a njegova prva video-pjesma, „Orchestra Rehersal“, napravljena je 1994. godine u suradnji s filmašem Victorom Vilxom. U posljednje vrijeme sve je više usredotočen na interdisciplinarne projekte, kombinirajući pjesnički izraz s drugim umjetničkim formama i medijima.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu