Search Porn

Objavljeno:
Search Porn

 

Ponovo gledam u sat. Četrdeset minuta me dijeli od večere. Lijepo sam obučen. Elegantno, u sivom. Možda ću promijeniti košulju. On bi volio da me vidi u drečavim tonovima. Svakako imam oranž pertle. Sjedim pred kompjuterom i slušam okean. Fotografije mora u slideshowu treba da pojačaju osjećaj. Ne pomažu. Izdrkaću još jednom da bih se smirio. Ne ide baš najbolje, ne uspijevam da pronađem odgovarajući video. Zvuci poljubaca su dosadni, dahtanje je plastično, veliki kurčevi sijevaju kao mačevi. Uostalom, ove večeri mi nije potrebna borba. Nalazim sebe iznad toga.

Otvaram novi prozor. Kucam Google inside, zatim svoje ime i prezime u searchu. Pojavljujem se na grafikonu kao tirkizni pravougaonik. Tražen sam dvadeset dvije hiljade puta. Ne vjerujem da sam sebe iskucao više od hiljade. Ponovo gledam u sat, onda u grafikon. Zadovoljan sam statistikom. Želim da se uporedim. Tražim Džuna Dijaza. On je ograđen žutom. Znatno me šije u statistici. Otprilike, pedesetostruko. Razmišljam o novim riječima. Kucam God. Džuno i ja nestajemo s klikom miša. Narandžasti Bog nas je prekrio na platformi. Nema milosti ni za jednog od nas. Misli mi se ubrzavaju i dupliraju. Džastin Biber pobjeđuje Boga. Velečasni zauzima samo trećinu Džastinovog pravougaonika, koji sadrži milijarde pregleda. Razmišljam o preticanju, o nečem naprednijem od Boga i Bibera. Nije lako. Kucam PORN i onda sve nestaje. Džastin Biber i Bog vise na grafikonu poput mršavih niti. Tanke iglice za ubijanje zubnog živca. A plavičasti PORN stoji stameno. Kao kurac u ustima. Kao planeta koja se nikad neće razbiti. Slušam okean s minimalizovanog prozora i buljim u PORN. Pogled mi sklizne na časovnik u desnom uglu ekrana. Dvadeset minuta je do večere. Zovem taksi, ne mijenjam košulju, spotaknem se preko praga dok izlazim.

Čekam pred vratima. Pokušavam da se opustim. Tražim poziciju u koju ću nabiti tijelo da bih izgledao dovoljno kul pri obraćanj u. Zvonim i sa zvonom se sve strovaljuje u kurac i koljena. Nervozniji sam nego ikada. Ona otvara vrata i kaže da se zove Nives.  „Ja sam…” „Arsenije, znam”, preduhitrila me je. Čekam da me pozove da uđem, ali to se ne dešava. Stoji zaleđenog osmijeha, kao keramička figura. Dok razmišljam kako se kliza i lomi u zilione komada, on joj izroni iza leđa i kaže: „Zašto ne uđeš, stojiš tu kao neka jeftina keramička figura”. Na vrhu usana se pomalja: „Samo da se Nives pomjeri” i dok glas sporo izlazi, Nives se brzo sklanja u stranu, pa izgovaram grupu neartikulisanih riječi koje ih zasmiju. „Drago mi je da sam vam smiješan.” „Drago nam je da si došao”, rekla je.

U predsoblju užasno smrdi na mokre čarape. Nives kaže da će hobotnica uskoro biti gotova, kuva se već četiri sata. U vijugavom hodniku sam opkoljen knjigama, provlačim se do dnevne sobe. Ništa ne može umanjiti bazd polukuvanog oktopoda. Ni pucanj u glavu, ni miris baruta nakon toga. Tanjiri su postavljeni, uz uredno složen metal za čorbu, salatu i glavno jelo. Nives pušta nečiji nokturno i utišava ga s dozom ukusa. Pijem sivi pino i pokušavam da ne slušam sranja koja izlaze iz Filipovih žvalavih usta. Nives veselo trčkara oko stola, zatim i oko Filipa, povremeno ga poljubi u kosu, on je konstantno nasmijan, u očima mu ne vidim dosadu. Izgleda gluplje nego ikada. Nives sjedne pored njega i kaže nam da hobotnica samo što nije gotova. Ona i Filip se vole kao kad se planete sudare, izgovara u nastavku. Filip potvrđuje sudar sočnim poljupcem, kratkim, ali njene ruke koje mu obuhvataju glavu čine poljubac dužim, i dužim, najdužim. Filip me diskretnim pogledom opominje da ne zurim sve vrijeme.

Spuštam pogled i kad ga opet podignem, oni su razdvojeni, upravo gutaju tuđe pljuvačke. Vadim USB iz sakoa i pozivam Filipa da opet pročita priču Transparentne životinje, koju izričito ne želi u knjizi. U mojoj knjizi. Kaže da ćemo o tome razgovarati nakon večere. Nisam siguran da li imamo o čemu da pričamo do tada. Nives mu dodiruje kosu. Poželim da zagrizem viljušku. Zubi me stravično zabole nakon te pomisli. Opsjeda me molitva o brzo kuvanoj hobotnici. Imbecili je sigurno nisu istukli kako treba. Mogli su da završe stvar piletinom.

Preznojavam se i potenciram razgovor o priči. Filip shvata da imam ozbiljan problem i kaže da neće štampati knjigu ukoliko nije ono što on želi. Smatram da je to najbitnija priča, žrtvovao bih četiri druge. Ne mijenja izraz lica. Pogled mu je dubok, oči su mu bistre kao zimsko nebo. Sada ne izgleda glupo. Primjećujem da mu Nives steže šaku. U znak nepotrebne podrške, pretpostavljam. Tvrdoglav je za tri kontinenta. Glupača to ne zna. Filip i dalje smatra da Transparentne životinje treba potpuno izostaviti. Neko vrijeme ćutimo. Vjerujem da ćemo tišinom umanjiti nesuglasice. Ako je to istina, ja ću biti taj koji je popustio. Nives odlazi u kuhinju. Izlažem činjenice kako bi on vidio da sam se trudio da udovoljim njegovim prigovorima u vezi s pričama Meteori, Na samrti i Transkripcija, iako mi je bilo mrsko. Pristajem da izostavim neke sporne rečenice u Transparentnim životinjama, ali izostaviti cijelu priču je užas. „Svijet i ljude oduvijek smatram užasnim”, kaže Filip. Dok nije upoznao Nives i nove boje. „Izdao si nas”, odgovorim mu. Osmjehuje se i kaže da nismo otišli dalje od proljećne avanture. Probada mi stomak.

Nalivam se vinom i pitam ga da li sada voli žene. Kaže da nikad nije volio muškarce, ali mu nekad dođe da ga zakuca u dupe. Osjećam se jeftino, kao suvenir s kraćeg putovanja. Nives ulazi i konstatuje da pada snijeg. Ta činjenica stvara euforiju kod nje, kezi se kao hijena dok pominje skoro skuvanu hobotnicu. Sjedne mu u krilo i zakrka jezik u dušnik. Filip se guši i uživa. Gledam prema prozoru, pogledom pokušavam da probijem zavjesu i nazrem pahulje, dok slušam odvratno mljackanje. Vraćam se razgovoru o knjizi. Filip čisti bale sa začešljane brade i otpija gutljaj vina. Kaže da knjige nema i neće je biti. Tako je odlučio, ali nije imao hrabrosti da mi saopšti. Tražim objašnjenje. „Nema događaja, nema doživljaja, nema tvojih karakternih crta, nema zbivanja, nema tvojih niti bilo čijih situacija, nema naglašavanja dramatičnosti u pojedinim trenucima, nema anegdota, metafora i simbola, nema ograničavanja, nema sažimanja, nema težnje prema kraju. Nema tvoje glupe pornografije! Tako da – nema knjige! Nema je! Tvoja knjiga ne postoji. Ja sam Bog na plišanoj pravougaonoj stolici koji ti piša u usta s drugog sprata. Književnici i muzgavci žive u prizemlju i očekuju nešto veliko od života. Pipci se nikad ne zalijepe za svjetlucave sakoe.” Haotično skeniram prostoriju. Mnogi uglovi mi nisu jasni, ni potpuno vidljivi. Nives misli da je hobotnica gotova. Nos mi naglo prokrvari. Dlanom spasavam stolnjak od štete. Ona donosi maramice. Svečano ih bacam prema Filipu, koji pokuša da jednu uhvati zubima. Izlazim napolje bez pozdrava jer dišem na usta. Nives mi je za vratom. Njen glas me prati kroz jedan dio hodnika. Onda nestane.

Stojim u tišini. Krupne pahulje prolijeću pod uličnom rasvjetom. Hladno mi je. Savijam tijelo i nadvijam se nad sjenkom. Crni kružići krvi su lijepo raspoređeni u bjelini. Gladan sam. Nešto mirisa se zadržalo u odjeći i kosi.
Nos više ne krvari. Rado bih se svukao i stajao u snijegu, dok me ne zatrpa cijelog. Onda bih s jutrom, kao sniježna prašina, lutao ulicama, i nestao. Nisam siguran gdje. Možda bih pokušao da se podignem prema nebu. Ili da nestanem u kompjuterskom zvuku okeana.

Stefan Bošković (1983, Podgorica), istaknuti i nagrađivani crnogorski dramaturg, scenarista i prozaista. Autor brojnih dramskih tekstova i filmskih scenarija. Objavio je roman Šamaranje (2014) i proznu zbirku Transparentne životinje (2017), iz koje je i priča “Search Porno”

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu