Ružičnjak, pa revolucija

Objavljeno:
Ružičnjak, pa revolucija

Pokušaja da se ovakve akcije izvedu u Podgorici ima; nekad su više a nekad manje uspješne, ali nastavljaju da postoje i čini se da jačaju – u formi novog drvoreda, pozorišne predstave, parka odbranjenog od naopakog građevinskog projekta. One nas uče o zajedničkom djelovanju, praktičnoj politici i solidarnosti

Za početak, nekoliko slika iz podgoričkog uličnog života.

Novinar pita starijeg sugrađanina za komentar o novim biciklističkim stazama – izgradnja se privodi kraju, crvene se ceste za bicikliste na (avaj!) pješačkim trotoarima. Gospodin odmahne rukom, pa čitavu stvar odbaci kao prevaru: to je, kaže, glupost, „za koju je neko uzeo dobre pare“.

Grupa starijih žena osvanula na bulevaru, šćućurena pred Skupštinom Republike: traže da im država ne dira u stečena prava. Razne su reakcije sugrađana, od „kakva tuga – i sve su u pravu, a opet ništa neće postići“ do „neka mi se maknu s ulice, ne može se kolima mrdnuti po gradu“. Zanemarljivi dio prolaznika i prolaznica se pridružuje protestu, makar na kratko, dok sagori cigareta podrške i dok se pridošlica spasi griže savjesti nemuštim priznanjem da je sve otišlo dođavola, „ali mi tu ništa ne možemo, vlast je vlast“.

Razigrani skup ispred biblioteke u centru grada – tačno na raskrsnici dvije ulice koje bi odavno trebalo da su pješačke, ali gradska uprava nema petlju da se suprotstavi građanima navučenim na naftu u gradu od jedva 100 kilometara kvadratnih. Tu momci i djevojke plešu tango. Prolećna subota u gradu postaje gotovo magična, ljudi zastaju da se začude, odmore i razonode – a poneko i da primijeti da su to tu „neke budale, zamisli, izašli napolje da igraju, svašta“.

Sve tri slike otkrivaju istu boljku: strah dobrog dijela građana od javnog prostora, i od same pomisli na izražavanje mišljenja, potreba i osjećanja kroz akciju u javnom prostoru. Ako pobliže pogledamo kakav je grad Podgorica postala, taj strah postaje razumljiv: ima li građanin – ili građanka – gomile novca i dobre veze sa donosiocima odluka, nikakav javni nastup nije ni potreban: sve će biti uređeno i urađeno, i samo će jednoga dana osvanuti pod našim iznenađenim prozorima. Bez ovih preduslova, međutim, teško da javno iskazivanje nezadovoljstva može imati značajne posljedice.

Takvo stanje stvari nije samo po sebi datost, ali jeste godinama (decenijama čak!) jačano kroz sistematsko obeshrabrivanje učešća građana i građanki u kreiranju, donošenju i sprovođenju javnih politika.

Načina za izluđivanje neprivilegovanih građana koji žele da se bave svojim gradom ima više nego što je mjesta za najbrajanje. Rado biste, recimo, da dobijete podatke o tome kako opštinska preduzeća troše svoje budžete, jer se spremate za javnu raspravu koja se bavi ovim pitanjem? Srećno sa tim, jer ćete u najboljem slučaju dobiti grubu skicu toga što ste tražili, i to u formatu koji se najčešće ne može dalje kompjuterski obrađivati. A srećno i sa javnom raspravom, koja je, naravno, zakazana u sred radnog vremena. Zapravo bi bilo omanje čudo ako uopšte i saznate gdje će se i kada tačno održati, jer su te informacije objavljene negdje na poslednjoj stranici novina, a Zakon ne obavezuje opštinske službenike da, recimo, naprave najavu na Fejsbuku i Tviteru i zbilja pokušaju da dođu do sugrađana kojih se dotična rasprava tiče. Do onih koji nijesu ni na društvenim mrežama moglo bi se možda doći kroz mjesne zajednice – tu bi, recimo, stari gospodin sa početka priče mogao da dobije više informacija o razlozima za izgradnju biciklističke staze i načinu na koji ova novina može uticati na njegov život i navike. Međutim, ništa od mjesnih zajednica: ni sama Skupština Glavnog grada već neko vrijeme ne može da locira ove mitske tvorevine na mapi, i to navodi kao stvarni razlog što njihovo funkcionisanje ne može biti ohrabreno i ponovo pokrenuto.

I tako dalje, i tome slično – na svakom koraku neka prepreka. A kako već moramo da se svakodnevno suočavamo sa sijasetom izazova koji su neizbježni – kako pregurati mjesec dana sa 400 eura ili sačuvati životni elan posle susreta sa januarskim računom za struju – nije teško shvatiti zašto se povlačimo pred bitkama čiji ishod neće istog trena uticati na našu svakodnevicu. Značaj ulaganja u budućnost izblijedi kada tu budućnost dobar dio zajednice ne može da zamisli kao dobru i radosnu, vrijednu razgovora i akcije.

I tako, grad nastavlja da živi i raste, dok njegovi žitelji i žiteljke ulicama prolaze kao umorni posjetioci kakvog velikog muzeja, malo iznenađeni kad primijete da je kustos oborio onaj stari drvored, srušio kino „Kultura“, zabetonirao korito Ribnice, promijenio ime glavnog trga, i nazidao čudovišnu kulu na obali Morače. „Vidiš ti to“ – vele građani, i nastavljaju za svojim poslom, sasvim zaboravljajući da su oni unajmili kustosa i da je on, ostavljen bez strogog nadzora, naprasno izrastao u napasnika koji sad brlja po njihovoj kolekciji i rasprodaje najvrijednije eksponate.

Podozrivost prema svakoj javnoj akciji i nezainteresovanost za javne poslove postali su opšteprihvaćen, čak razuman i hvale vrijedan stav. Pomeni javni interes, i dobićeš opomenu da se ne valja baviti politikom, jer to je samo za prevarante – i one koji bi da ruše mladu crnogorsku državu. U međuvremenu, uz javna preduzeća i javne usluge propadaju i zajednička dvorišta, igrališta, parkovi i stambeni blokovi. Svi to vidimo, ali niko ne želi da bude naivčina koja nešto pokušava da postigne u sistemu koji ne funkcioniše. Pa sjedimo i čekamo da rješenje stigne odnekud, odozgo: možda preko veze sa kancelarijom gradonačelnika, ili od predsjednika Vlade, ili iz Evropske Unije, ili iz NATO-a. Svakako ne sa sastanka udruženja stanara, iz mjesne zajednice ili sa ulice.

Prije par mjeseci našla sam se na promociji knjige koja je okupila mahom podgoričke arhitekte: mlade, stare, posjedane u polukrug i zapitane nad duhom našeg vremena. Oni koji se sjećaju, pričaju o danima kada su se velike stvari u gradu gradile zarad opšteg interesa, kada je bilo važno kroz arhitekturu promovisati ideju o prijatnom, konstruktivnom, zajedničkom prostoru. Priznaju da se ne bi mijenjali sa mlađim kolegama, čijoj generaciji ostaje da razmrsi ovo čudo od društveno-političkog sistema i stvori nešto značajno, nešto bolje, po mjeri ljudi koji bi možda opet mogli da tvore funkcionalnu gradsku zajednicu, samo kad bi imali prostora i razloga da vjeruju u njen potencijal. Da bismo podstakli to povjerenje, a onda i iznova zauzeli javni prostor, moramo se vratiti na sastanke kućnog savjeta, u svoje ulice i kvartove. Pitanje „Šta možemo da uradimo zajedno?“ treba ponovo postaviti. Osjećaj pripadanja i solidarnosti može da se izgradi daleko od velikih pozornica glavnog bulevara ili nacionalne televizije, kroz akcije u kojima ljudi ponovo uče da se angažuju za dobro svih u zgradi, ulici, komšiluku. To je težak zadatak, ali vjerovatno jedini način da se ponovo upoznamo, zbližimo i zbilja pomognemo jedni drugima: prvo da zajedno odgajimo ružičnjak, pa da pokrenemo revoluciju.

Pokušaja da se ovakve akcije izvedu u Podgorici ima; nekad su više a nekad manje uspješne, ali nastavljaju da postoje i čini se da jačaju – u formi novog drvoreda, pozorišne predstave, parka odbranjenog od naopakog građevinskog projekta. Pored toga što nas uče zajedničkom djelovanju, praktičnoj politici i solidarnosti, predstavljaju i način da uputimo i inspirišemo one koji tek treba da se upuste u ovu borbu. Nedavno sam čula za pismo učenice osnovne škole u kom je od Skupštine Glavnog grada tražila novu biciklističku stazu za svoj kraj. Stvoriti sistem u kom će ljudi kao što je ona moći da zamisle svoj grad i utiču na to kakav će on postati – e, zbog toga vrijedi izaći na ulicu.

 

Sonja Dragović, magistrirala urbanizam nakon postdiplomskih studija u Briselu, Beču, Kopenhagenu i Madridu. Radi u Podgorici, u okviru organizacija Biciklo.me i ArhKomuna – Centar za arhitekturu i kulturu.  

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu