Revolucija

Objavljeno:
Revolucija

 

Koliko je zapravo ostario primijetila je tek onda kada je u ruke dobio novi mobitel. Bio je to neki najnoviji glatki Samsung koji se mogao dobiti u bescjenje prilikom otvaranja pretplate. Tati su u jedno gluho poslijepodne na zvono sjeli trgovački putnici mobilnih usluga i on je bunovan potpisao ugovor za pretplatu koja ti praktički daruje pametni telefon. Prije toga je imao običnu, takoreći glupu Nokiju na tipke i bonove.

Kada su preuzimali novi mobitel, prodavač na svemirskom pultu mu je nanovo objašnjavao pogodnosti nove Revolution tarife i osobitosti mobitela čija je puna cijena bila čak 3500 kuna dok će ga on, gle, dobiti za samo jednu jedinu kunu. Kotrljala se ta kuna površinom Lidijinih misli dok je prodavač ovjeravao ugovor koji tatu fatalno vezuje za dvogodišnju pretplatu. Ponudio mu je još neke pogodnosti, recimo tablet koji bi otplaćivao za samo 200 kn mjesečno u idućih deset mjeseci, paket Interneta, televizije i fiksne telefonije za upola manju cijenu od prijašnje i to prva tri mjeseca bez iti jedne jedine lipe dodatnih troškova, a uz to sve je mogao dobiti i fiksni telefon za nevjerojatnih 9 kuna. Lidija je na sve to samo nezainteresirano odmahivala rukom. Tata ju je slijedio, bez pobune. Nakon mamine smrti ionako je živio na autopilotu. Mama je bila ta koja je davala papreni začin životu svojim prigovorima i ubodima kao osa. Od kada su je pokopali, dani su mu prolazili monotono, stopljeni u jedan veliki lanac praznine. Ovo s novim mobitelom je bila jedna od rijetkih stvari za koju je pokazao kakav takav interes. Pomislila je, novi mobitel mogao bi unijeti neku živost i rastjerati tjeskobu koja se potajno širila oko njega kao plijesan. Svuda okolo gledala ih je crna ovca, klonirana na desetke velikih i malih ekrana, stotine plakata i letaka. Iza njihovih leđa vijugala je zmija potrošača. Bili su to isti oni ljudi s kojima su čekali red u pošti, u poreznoj upravi, za pokaz, s kojima su zajedno s mamom prije više od pet godina sjedili po čekaonicama onkoloških ambulanti. U ovakvoj scenografiji svi su ti zgužvani i blijedi ljudi umorni od ratova, bolesti i tranzicije poprimili neki novi, neo, neoliberalni, neonski oblik. Otišli su iz prodavaonice, a u promotivnoj vrećici se njihalo novo čedo, android.

Šuljao se oko nje u papučama dok mu je pokazivala mobitel, kako se pali, kako gasi, što znače pojedine ikone. Tatin je prst označen staračkim pjegama klizio po malom pravokutniku gore-dolje, lijevo desno. Zatim bi ga dugo držao ukočenim, drvenim pritiskom pa odmah potom dramatično pustio s ekrana. Nekoliko puta ga je sam upalio i ugasio. Za prvu ruku mu je pokazivala kako funkcionira imenik. Poslali su zatim nekoliko poruka za probu na njezin broj. Poruke su u početku bile tek nakupina nejasnih riječi i znakova, kao da ih je tipkao netko pijan. U međuvremenu je stiglo i nekoliko poruka od teleoperatera u stilu Dobro nam došao novi pretplatniče! i Surfajte nikad lakše u trećoj životnoj dobi. Nekoliko dana je trajalo osnovno upoznavanje tate i mobitela dok je tata još donekle imao kontrolu nad vlastitim životom.

Ali onda se počelo dešavati nešto čudno.

Nakon tih prvih dana relativnog mira kao da je aktivirana kakva zla aplikacija koja je širila nered u koncentričnim krugovima. Primjerice, mobitel bi mu nezaustavljivo klizio iz ruku i dramatično udarao o tlo nakon čega bi se na ekranu pojavile guste šare duginih boja kojih bi se riješio tek višestrukim isključivanjem i uključivanjem aparata. U imeniku bi se na neki neobjašnjiv način pobrkali brojevi pa bi umjesto kćeri Lidije, nazivao Luku, daljnjeg rođaka, prislonjenog tik uz Lidijino ime. Pisanje poruka se pokazalo kao stvar koju je gotovo nemoguće savladati. Zvjezdice, ljestve ili monkey znak prošarali bi svaki pokušaj suvisle ljudske komunikacije. A u pokušaju brisanja otišao bi predaleko. Zvao bi Lidiju s fiksnog telefona u panici jer mu je odjednom sve nestalo. Jednom ju je čak nazvala susjeda na posao u Institut kada je u sekundi pomislila da se s tatom dogodilo nešto strašno, da je i on sam nestao u brisanju pogrešno natipkanih poruka. Tata je većinu dana provodio zaokupljen androidom kao nekim unukom s posebnim potrebama. Mobitel je postao centrifuga koja je u svoju crnu rupu usisavala sve njegove misli i sve njihove razgovore. S naporom bi mu objašnjavala po stoti put kako da uspostavi poziv. Učestalo su odlazili u neonsku poslovnicu gdje su na pregled aparata čekali u redu s ostalim ovcama. I nekim bi čudom s aparatom sve savršeno funkcioniralo dok bi se tamo nalazili. Bio je uvjeren da je to bio dvojnik njegova androida koji je prodavač kriomice izvadio ispod kričavo ružičastog pulta.

Nije prošlo dugo vremena kada su je počeli nazivati i drugi ljudi. Prvo se javio onaj rođak Luka koji je zamolio da ga tata više ne naziva toliko često. Onda ju je nazvala susjeda kojoj bi se tata u krajnjem očaju obraćao za pomoć što je izgleda bilo češće nego što je on to tvrdio. Bilo je još poziva koji su s ove ili one strane upućivali na posvemašnji poraz pred androidom. U takvim je trenutcima osjećala bijes kako prema tati tako i prema tom daljnjem rođaku i prvoj susjedi, nakon čega bi uslijedio polagan pad u ljepljiv očaj. Možda to i nije bio samo očaj zbog tate. Bio je to očaj zbog toga što joj se kičma savijala u dršku kišobrana zbog danonoćnog sjedenja nad glagoljičkim tekstovima, očaj što joj dioptrija vrtoglavo pada u minus od piljenja u sva ta vremenom izjedena slova, očaj zbog vječnog podstanarstva i brige oko tate koja je postajala sve zahtjevnija dok je ona postajala sve umornija. Staroslavenski, klasična filologija, arheologija, sve se to činilo suvišno u neonskom svijetu koji je neumoljivo stiskao obruč oko njihovih života. Nisu li ona i njezinih pet staroslavenskih kolega tek dinosaurusi. Ali ne kričavi gumeni dinosaurusi koji iskaču iz tvrdog središta Kinder jaja, već oni čije teške kosti trunu po muzejima diljem svijeta.

Kotrljale su se te misli njezinom glavom na promociji zbornika o pridjevima u crkvenoslavenskom jeziku na kojem su ona i njezini jednako tako izraubani suradnici radili godinama. U publici gradske knjižnice bilo je petnaestak ljudi, uglavnom penzionera koji su se došli napiti malo soka. Dok je govorila njezina kolegica, Lidija je pogledavala lica ljudi u publici. Izgledala su siva i umorna. Oči su im bile uperene u neku neodređenu točku na zidu. Masna kosa lijepila im se niz lica uokvirena demodiranim dioptrijskim naočalama, teretom koji su njihove uši i nosovi jedva podnosili. Nije bilo neonskog svjetla koje bi ih malo podignulo, izgladilo bore i rastjeralo sivilo. Imala je osjećaj da se promocija zapravo održava u nekoj grobnici i da su oni svi mumije. U najboljem će se slučaju samo još napiti gutljaj kakvog kričavo-narančastog gaziranog pića uzbudljiva imena, preokrenuti na leđa i umrijeti kao kukci. Svi su oni bili dio potonulog i suvišnog svijeta koji je kao sablast pratio svjetleće reklame za mobitele, pretplate, nove tarife, povoljne kredite, super akcije, top kvalitetu, male kamate i kamere posvuda. Tata se odjednom ustao iz publike. Kao da je čuo tijek njezinih misli i poručivao joj da ništa ne brine, da je on ipak živ i ne da se. Ustao se i u rukama imao mobitel. Fotografirao je promotore. Gledala je tatu kako škljoca dok mu svjetlost blica obasjava lice, začuđen svaki put kada bi bacio pogled na ekran. Kasnije je u mobitelu našla samo slike tatine glave iz donjeg rakursa, a njegov nos, mesnat i izobličen u krupnom detalju je gotovo izgledao kao zaleđen kadar iz kakvog porno filma. Pametni telefon mu je polagano isisavao memoriju i pretvarao ga u čovjeka bez svojstava. S mobitelom u ruci prestao je pamtiti imena, birati ispravne riječi, ne bi odmah prepoznao poznanika ili bi pogriješio smjer kretanja u putevima koje je cijeli život svakodnevno gazio. Ali svejedno se nije htio pustiti sprave. Čak i u danima kada bi ga držao isključenim, neki nemir zbog isijavanja tamnog sjaja iz crnog ekrana izjedao bi ga duboko iznutra. I on bi se dohvatio sprave kao kakve životinje, tjerajući je svojim drvenim prstima da se pokrene. No, vrlo brzo počeo bi klizati po glatkoj površini ekrana i posrtati kao na tankom ledu. Jedno vrijeme mu je pokušala nametnuti povratak na tehnički manje naprednu varijantu Nokije. Ali on to iz nekog prkosa nije htio napraviti. Čak i da se htio vratiti na staru Nokiju, to više nije bilo moguće. U međuvremenu, taj je stari mobitel postalo neki udaljeni svijet s kojim dugo nije imao doticaja. Kao rodno selo iz kojeg je izbivao cijelu vječnost i više ne prepoznaje ni ljude ni kuće ni raspored ulica. Umjesto da bude jedan od onih umirovljenika s reklama koji čitaju novine preko tableta i plaćaju račune Internet bankarstvom, koji pričaju s unucima preko Skypea i uveseljavaju ih plišanim rogovima Sjevernoameričkog soba dok im poklanjaju super skupe mobitele za Božić, njega je svjetleći ekran vodio ravno u grob novih, neobjašnjivih slučajeva.

Jedan takav slučaj koji je stvari vrtoglavo pogurao nizbrdo dogodio se za njihovog izleta u Brežice gdje su otišli promijenili gume na Lidijinu Twingu. Bilo je ugodno svibanjsko poslijepodne kada je tati zazvonio mobitel. Kliznuo je prstom pod pravim kutom po ekranu i prislonio pravokutnik na lice s nekim neodređenim pogledom prema horizontu. Ubrzo je samo nemirno ponavljao riječi ”da” i ”ne”. Lidija mu je zatim otela mobitel iz ruke i na drugoj strani linije čula ugodan glas operatera koji je ponavljao obavijest o prevelikoj potrošnji. Terasa kafića na kojoj su sjedili ubrzo se pretvorila u policijsku stanicu u kojoj ga je ispitivala osorno i s nepovjerenjem. Povlačio se i bježao od njezinih pitanja kao nekoć od maminih uboda. Branio se da nije nikoga zvao i da naprosto ne zna što se događa. Onda se Lidijinom istragom uspostavilo da je mu je bio uključen Internet u cjelodnevnom roamingu koji je skidao kojekakva ažuriranja, igrice i aplikacije te mu nabio račun od 2504 kune, velik kao njegova penzija. Kleo se da nikada u svom životu nije uključio Internet na androidu, kleo se pred Lidijom dok mu je u ruci drhtao uokvireni crni svemir prošaranim sazviježđem aplikacija.

S tim pozivom automatske sekretarice uslijedila je nova faza tate i mobitela.

Bila je to epistolarna faza u kojoj se bavio dopisivanjima s kompanijom. Pisao im je rukom ispisana pisma koje bi preporučeno slao poštom:

Poštovani gospodine, poštovana gospođo

Ovime ljubazno osporavam iznos računa za tarifni model i stavku prijenosa podataka u iznosu od 2504 kune. Već 5 godina koristim vaše usluge, isprva preko tarifnog modela bonova, a prije dva mjeseca preko pretplate. Uvijek sam na vrijeme za broj uplaćivao sve bonove. U ožujku ove godine, predložio mi je jedan od vaših suradnika mogućnost novog tarifnog modela putem pretplate što sam prihvatio između ostalog i zbog razumijevanja za ljude koji obavljaju taj posao i moraju kucati i moljakati po stanovima iz kojih ih ljudi gledaju s nepovjerenjem i prijezirom na rubu agresije. Nisam nikada uključivao Internet. Sve sam uvijek uredno plaćao, ponekad čak i isti dan prilikom dospijeća računa da bih početkom svibnja dobio poziv od operatera o povećanoj potrošnji. Bio sam uistinu zbunjen na tako veliki iznos te sam ponovno pokušao stupiti u kontakt s operaterom. Ovaj put se javio netko treći. Uz njegovu sam se pomoć isključio s podatkovnog prometa i mislio da je time problem riješen. Ali ne, svejedno je stigao račun pod navedenim iznosom. Ovim putem osporavam račun jer nisam doista ništa pritisnuo. U nadi da ćete imati razumijevanja za ovaj dosita specifičan slučaj, primite izraze mog poštovanja.

Miljenko Stančić, umirovljenik

Poštovani gospodine, poštovana gospođo

Javljam Vam se u vezi slučaja prevelikog računa pristiglog na broj mog mobilnog telefona. Ja doista nisam uključio Internet niti sam zvao ikoga osim svoje kćeri. Molim Vas da provjerite niste li me zamijenili s kime drugime iz Vaše dokumentacije.

S poštovanjem,

Miljenko Stančić, umirovljenik

Poštovani gospodine, poštovana gospođo

Molim Vas da još jednom provjerite jeste li kojim slučajem Vi pogriješili u obračunu računa u iznosu od 2504 kn poslanog na dolje navedenu adresu.

S poštovanjem,

Miljenko Stančić, umirovljenik

Na tatina pisma stizali su neumoljivi, šturi odgovori korporacije koje je pisao prvi, printao drugi slao treći operater. Poštovani, nismo u mogućnosti uvažiti Vaš prigovor ili samo ponovljen iznos s opomenom ili prijetnjom o isključenju što je tatu dubinski uznemiravalo. Shvatio je cijeli taj slučaj vrlo osobno, kao da netko ima nešto baš protiv njega. Pokušao ih je kontaktirati telefonski. Bio je uvjeren da znaju fiksni broj telefona s kojeg ih pokušava dozvati i da ga zato namjerno puštaju da beskonačno čeka na javljanje operatera uz neku nepodnošljivu muziku. Lidija nije pronalazila načina da ga smiri. Bila je čak spremna sama platiti taj račun samo da prestane ova zona sumraka. Gdje je kraj svemu ovome? Hoće li ovo već jednom prestati. Hoće li tatu teleoperater zapravo iznenaditi nenadanim tulumom s gomilom mladih ljudi s otkačenim šeširima i šašavim naočalama i priznati da je sve ovo bila šala, ha-ha-ha, neka skrivena kamera kojom su se htjeli prvo malo nestašno našaliti na njegov račun da bi ga zatim obilato nagradili, hoće li mu banuti u stan opet u jedno poslijepodne i svečano mu uručiti novu neograničenu tarifu kao iskupljenje za sekiranje i pad samopoštovanja pred novom tehnologijom, hoće li kiša konfeta pljuštati dok mu budu uručivali onaj besplatni tablet zajedno s PlayStationom 4 i nevjerojatno brzim Internetom koji se dobiva uz novu pretplatu, hoće li ga mladi hipsteri povesti kao ukočenog kišnog čovjeka u divlji ples kreveljenja koji će trajati i trajati posve besplatno prva tri mjeseca…

Neće.

Zapravo dogodit će se nešto puno gore.

Na njegovu će adresu stići novi račun u iznosu od 5 008 kuna. Dugo će tata držati taj podatak u tajnosti u potpunosti potresen nevoljom u duplom iznosu. Pokušavati će zauvijek isključiti mobitel, ali to više neće biti moguće. Mobitel će danonoćno svijetliti, ponekad se i oglašavati robotskim glasom koji govori da za 50 metara skrene desno ili da je stigao na odredište. Nitko mu u kompaniji neće vjerovati da je tomu doista tako. I kad će napokon uspostaviti kontakt s operaterom, ovaj mu neće vjerovati da pomoću njegovih uputa ne može isključiti aparat. Govorit će mu, gospodine, izvadite bateriju, naposljetku i gospodine možemo li razgovarati s nekim mlađim, ima li netko takav blizu vas? Potpuno dotučen razgovorom s operaterom ispustit će slušalicu fiksnog telefona iz ruku i baciti se na krevet u vrtoglavici i s pritiskom u prsnom košu. Iz otvorene slušalice čuti će izlomljene rečenice o nekakvoj ocjeni usluge i stiskanju pojedinih tipki.

Nikome neće reći ni riječi za ovih 5 008 kuna, ali onda će Lidija jednog dana slučajno naići na račun s tim iznosom na njegovom noćnom ormariću uz naljepnicu svete obitelji koju je još u siječnju dobio za blagoslova stana. Suze će mu poletjeti dok će Lidiju držati za ruku. I jedna će kap kliznuti niz letak s crnom ovcom koja drži malo bijelo janje. To janje i ovca bit će nekakav reklamni dodatak samom računu. I Lidija će nakon tog saznanja u hipu uzeti telefonsku slušalicu i nazvati besplatan broj s automatskom sekretaricom koja će je navoditi na živa bića. Izdržat će i onu muziku, a kada će se napokon javiti Mislav, kako Vam mogu pomoći, tražit će od njega odgovor, tražit će objašnjenje za novi račun, zahtijevat će raskidanje pretplate, prijetiti će tužbom, tražiti osobu odgovornu za nepostojanje javnog interesa za proučavanje staroslavenskog jezika, latinskog i grčkog, antičke filozofije, srednjovjekovlja kao takvog, renesansne glazbe, baroknih plačeva, za velike kamate prilikom plaćanja kredita i seljakanja iz iznajmljenih stanova sa svim svojim uzaludnim knjigama u novu crnu rupu. Njezin će monolog prekinuti nekakav izobličen glas:

Poštovani, ja vam, nažalost, nisam u mogućnosti dati odgovor na sva ta pitanja, molim Vas, možemo li razgovarati s nekim mlađim? Me-ee-ee-ee-ee!

Isprva će zbunjeno gledati u slušalicu.

Zatim će početi gužvati račun na koji je zalijepljen reklamni letak.

Crna ovca i bijelo janje će se mrviti u njezinim šakama.

Biti će bijesna, bješnja nego ikad.

I jedino što će tada imati uza sebe biti će riječi. I pisat će i pisati, dan i noć, kratiti i prekrajati. Svemu će pristupiti krajnje studiozno kao da je riječ o proučavanju netom otkrivenog crkvenoslavenskog rukopisa u londonskom arhivu kojeg treba pažljivo popratiti komentarima i objelodaniti. Tata će se polako gasiti. Postajat će sve tiši i odsutniji i samo će tu i tamo ukazivati na svoju prisutnost kao kukac kojem se bliži skori kraj. Ali svjetlost će njegova mobitela još uvijek drhtati pored Lidijinih žustrih kretnji križanja, pisanja, podcrtavanja računa, opomena, izvadaka, ugovora.

Svi ekrani bit će njezini, sve pozornice bit će spremne.

Ona neće spavati danima, samo će pisati i pisati i naposljetku iz dubine svoje unutrašnjosti ispaliti pismo:

Poštovani gospodine, poštovana gospođo

nastavljam se na našu komunikaciju u vezi visokog računa iz roaminga koji ovim pismom oštro i jednoznačno osporavam. Naime, sada kada sam primio točan ispis spajanja, mnogo mi je toga jasnije tko ste i što radite ovom narodu. Nažalost, ono što saznajem samo je dodatno pojačalo moje ogorčenje i razočaranje davateljem telekomunikacijskih usluga. Visoki iznos računa i dalje osporavam na temelju sljedećih argumenata.

Prilikom dolaska na područje roaminga u slovenski grad Brežice korisnik na svoj mobilni uređaj prima SMS poruku s cjenikom usluga u roamingu. Cijena prijenosa podataka posljednja je i navedena kao 5,95 kn za 100 kB. Poruka ovdje završava riječima “Više info na www.info2.hr”. Je li ovo posljednje šala? Zar doista očekujete da iole upućeniji korisnik U ROAMINGU posjećuje vašu stranicu nepoznate megabajtaže kako bi saznao više informacija? Uostalom, cjenik je zaprimljen i dobronamjernom korisniku ne pada na pamet da bi se tu mogla kriti neka “kvaka”. Ali naravno, kada kvake ne bi bilo, ne bi bilo ni vojske korisnika od kojih davatelj usluga u legaliziranoj pljački doslovno otima novac čineći ih ovcama kojima se po tom opisu nažalost pridružujem.

Ono što me, međutim, možda neznatno razlikuje od prosječnog korisnika ili prosječne ovce je moja natprosječna informatička pismenost. Na vašu sreću niste znali s kime ćete imati posla iako ste se ponadali mojoj slabosti i povlačenju. Itekako svjestan vaše ogavne cijene prijenosa podataka, odavno sam pažljivim praćenjem utvrdio da uz aktualne postavke na mobilnom uređaju (ograničenje skidanja e-pošte na 300 kb, provjera svakih 6 minuta), moj dnevni promet iznosi u prosjeku 1-1,5 megabajta i to ako mi je uređaj uključen od jutra do večeri. Također znam da prosječna jednokratna provjera e-pošte na poslužitelju odnosi oko 1 kB prometa. Niste se ovome nadali. Mislili ste da sam olupina, spremna za odbacivanje, netko kome možete pokucati na vrata, tko će vas primiti u stan, a onda potpisati vaš ugovor s đavlom. E pa gadno ste se prevarili! Na temelju navedenog, cijena u sms cjeniku od 5,95 kn za 100 Kb prometa uopće ne zvuči strašno. Čak i kada bi mi mobilni uređaj cijeli dan provjeravao mail, to bi bilo oko 60 kn. Postoji samo mali problem. Na ispisu spajanja svaka provjera e-pošte od oko 1 kB zaračunata je 100 (sto) puta više nego što je objektivno potrošeno, odnosno kao promet od 100 Kb. Radi se naravno o vašem prljavom triku koji ste u SMS poruci očito i potpuno nesumnjivo namjerno prešutjeli jer se radi o iznimno bitnom podatku koji sigurno ne biste zaboravili kada bi vam pošteno poslovanje i ljudski moral bili prioritet, odnosno o obračunskoj jedinici od 100 kb. Još jednom: radi se o TRIMA riječima koje ste namjerno propustili navesti u sms poruci i koje za svakog razumnog i iole upućenijeg korisnika koji bi možda imao potrebu za provjerom maila u roamingu čine razliku između spajanja i nespajanja: obračunska jedinica 100kb. Ne morate mi plačljivo objašnjavati kako je logika za korisnika koji u jednokratnom spajanju napravi promet od 1,1 MB drugačija. On je preplatio “samo” 100 kb, odnosno desetinu više od onoga što je potrošio. Međutim, za korisnika koji radi promet provjeravajući mail svakih nekoliko minuta klijentskim programom kao što sam ja, to je put u financijsku propast koju si ja ne mogu dopustiti u ovim godinama života jer želim svojim unucima osigurati kakav takav pristojan život u ovoj suznoj dolini kapitalizma gdje je većina ljudi prepuštena nemilosrdnim izrabljivanjima, tlačenjima i poniženjima. Svako spajanje od 1 kB naplaćuje se kao 100 kB, pa će tako nesretnik kojeg ste namjeravali opljačkati na ovaj način potrošiti 100 kB platiti 10 puta više, iako je potrošio 10 puta manje od korisnika s 1 MB prometa u jednokratnom spajanju. Uviđate li ovaj teatar apsurda? Naravno, da ne. Vi i ne znate što je to teatar apsurda jer za takva znanja i ne marite. To za vas nema razmjensku vrijednost. To se ne može naplatiti. Takva znanja možemo amputirati iz ovog svijeta u trijumfu ekonomsko-bankarskog establishmenta. Vi možda vašim nepotpunim cjenikom bez najvažnijeg podatka korisnika želite navesti na upravo ovakvu potrošnju, “ma samo ću si malo provjeriti mail, to je samo par kilobajta” i onda ga zaskočite kao lopov u noći neznanja, kradući mu novac i dostojanstvo. Za vas je ljudska realnost svedena na ekonomsku realnost i sve drugo na ovoj zemaljskoj kugli za vas ne postoji pa tako ni poštenje, ni moral ni solidarnost, ni temeljna ljudskost.

Naravno, u idealnom svijetu svaki revolucionarno svjestan korisnik s pamćenjem antifašističke borbe na jugoslavenskim prostorima bi napamet znao sve vaše stranice i sitno pisani tekst u raznim EULA-ma i korisničkim ugovorima, ali tada bi mu i sms s cjenikom bio suvišan. Kunem vam se da ću se ja lično potruditi da na to upozorim sve radnike, seljake i poštenu inteligenciju ove tužne zemlje, opljačkane od ovakvih kao što ste vi. Zbog čega onda, ako mislite da korisnik treba znati podatak o tome da je obračunska jedinica 100kB, uopće šaljete nepotpuni sms s cjenikom u roamingu prešućujući gotovo jedini bitan podatak, a to je da obračunavate točno 100 (STO) puta više od onoga što će onaj tko provjerava e-poštu vjerojatno potrošiti? Naravno, zato što cjenik onakav kakvog ga šaljete zvuči puno prihvatljivije nego što jest, zato što vam se to isplati i što se možete pravdati da je sve po zakonu, zato što mislite da vam kapitalizam vaš svagdašnji daje pravo da ljudima pljujete u lice i da vi koji imate novac i moć više vrijedite od drugih. No danas i djeca znaju da su zakon i moral dvije različite stvari.

Iako, obračunska jedinica 100 kB, zar stvarno? Pa davno se Društvo za zaštitu potrošača izborilo za obračunsku jedinicu od jedne sekunde u telekomunikacijama, ne vidim zašto bi prijenos podataka bio poseban slučaj i zašto se ne bi obračunavao po najmanjoj smislenoj jediničnoj cijeni, a to je u ovom slučaju 1 kB. Kome, ma kome vi to turate pod nos? Retoričko pitanje, dakako, radi se o profitu gramzivih kapitalista ostvarenom na haraču, naplati nekupljenog i nepotrošenog, što je još gore u slučaju vas koji ionako prodajete eter, da ne kažem zrak, HEJ ZRAK (!) u procesu prodaje usluge ne ostajete ni bez sirovine ni bez mukotrpno izrađenog proizvoda čiji se dijelovi nabavljaju iz DR Kongo, u kojoj diktatori izrabljuju narod u pogodovanju multinacionalnim kompanijama, gdje je svaka treća žena silovana, a čije proizvode vi držite u vašim poslovnicima izložene kao kipove svetaca na crkvenim oltarima. Radi se opet o legaliziranoj pljački i otimanju novca od ovaca, crnih i bijelih. Vidjet ćemo što će Društvo za zaštitu potrošača o svemu tome imati za reći, a o svemu će biti obaviješteno i Društvo za zaštitu životinja jer ste ovime ozbiljno ponizili ovce kao domaće životinje.

Dakle, svoje ste poslovanje i komunikaciju s korisnicima oblikovali po načelu savršenog korisnika koji treba znati sve pa mu ne treba trivijalan podatak o obračunskoj jedinici u ionako suvišnoj poruci s cjenikom u roamingu. E pa – bingo – našli ste upravo jednog takvog! Ovo je, naravno, izrečeno ironično jer je očito da sam po pitanju profita neupućeni korisnik, odnosno već poslovična ovca, za vas idealan korisnik. Da, ja sam za vas samo korisnik, pretplatnik, potrošač, ovca a ne osoba s imenom i prezimenom. Štoviše, moje vas godine zasigurno navode na zaključak da sam potrošač s greškom, stara, izrabljena stvar koju treba namamiti u stupicu dvogodišnje pretplate, a onda zgaziti kao kukca. Obraćate mi se s ”poštovani”, molim Vas ovim putem neka u Vašem idućem pismu to bude ”poštovani kukče” jer ćete takvom formulacijom barem ispasti manje licemjerni gadovi.

Ne mogu se ne pitati, kako davatelj usluge, toliko nesavršen da nije u stanju blokirati promet na obećanom limitu od 500 kn, nakon čega se radi nastavka mogućnosti uporabe usluge postavlja novi limit na 700 kn, da bi konačni račun završio na 2054 kn, a zatim na 5 008 kn i koji, čini se, ne poznaje značenje riječi “limit” te se krije iza navodnih nesavršenosti sustava koje se korisnika nimalo ne tiču i za koje bi troškove trebao snositi sam davatelj usluge, može očekivati bilo što od svojih korisnika, ponajmanje plaćanje ovako nebulozno i nepošteno obračunatih iznosa, a naposljetku, uopće opstanak na tržištu uz ovako izrabljujuću i prijevarnu poslovnu politiku crnog kapitalizma maskiranog kričavo ružičastom bojom. Želite li možda razgovarati s nekim mlađim?

Mislim da je iz tonaliteta ovog dopisa jasno da se ovdje ne radi primarno o novcu nego o principu, o dostojanstvu i ono malo što je od njega ostalo i što ću braniti do posljednje kapi krvi.

Također sam svjestan da nisam jedini prevaren te da postoji vojska ovaca koji, usprkos limitima od 500 kn, imaju desetostruko više iznose od mojega i koji bivaju uredno ignorirani. Među njima su i oni koji su, zavedeni reklamama “prve prave flat tarife”, prekoračili tzv. limit pravične uporabe koji se odnosi na ograničeni broj minuta koji takva “flat” tarifa podrazumijeva. Novopečenim je “revolucionarima”, vjerojatno kako ne bi podigli svoju, ovaj put pravednu i jedinu istinsku revoluciju, poslana rugalica u vidu informacije o vraćanju ograničenja od 5000 minuta razgovora, kao da će sve ovčice sada zbog toga mahati repom i zaboraviti kako im je na prodajnim mjestima objašnjavano da takvih ograničenja nema. Korisnici su danas verzirani u trikovima koji su tu samo radi zaštite davatelja usluga i jer se mora, navode sitnim slovima pa su upućivali upravo takvo ciljano pitanje prodajnim predstavnicima. Pogreška prodavača? Malo neobično da baš nijedan nije znao za takvo ograničenje. Namjeran propust ili šlamperaj u obuci prodavača? Vjerojatno ono prvo, ali to nikoga nije briga. Bitno je to da je vojska pretplatnika tarife “Revolucija” zavedena, prevarena i opljačkana na, čak i za ovu pravnu državu u povojima, na nečuven način. Sramota je teretiti riječ ”revolucija” ovakvim nečasnim rabotama. Vi očigledno ni ne znate koliko se krvi prolilo za narodnooslobodilačku borbu u oslobođenju ove zemlje od fašizma. Da ne govorim o Oktobarskoj revoluciji. Vjerujem da vas o tome nisu ni primjereno u školi učili. Savjetujem vam da ”malo proguglate”! I vidjet ćemo tko će na kraju u svemu tome ispasti naivna ovca. Kreditima i ostalim haračima opterećeni građani povjerovali su u poštenje tvrtke koja im je obećala poštenu uslugu za poštenu cijenu. Dobili su “ograničenu flat” tarifu Revolucija, u kojoj su očito neograničeni jedino računi koje korisnici mogu primiti usprkos limitima koji bi im trebali jamčiti pravičnu naplatu. Tvrtka koja ne poštuje limite koje je sama postavila i šalje korisnicima dvadeseterostruko veće račune od spomenutih limita nekim čudom i dalje nekažnjeno nastavlja s radom, a još k tome bez ikakvog srama šalje i rugalice s objašnjenjima da “prva prava flat tarifa Revolucija” nije zapravo flat. Jedino revolucionarno u ovoj tarifi mogla bi biti reakcija javnosti i korisnika na vjerojatno najveću prijevaru u povijesti telekoma u Hrvatskoj. Ja vam ovim putem lično obećavam da ću dignuti tu revoluciju u ime poštenog naroda protiv onih jedan posto kojih taj narod izrabljuju, misle da su od njega vredniji i uživaju povlastice dok svuda oko njih ljudi umiru od gladi, kopaju po kontejnerima, prose po ulici ili sakupljaju plastične boce s ono malo preostalog dostojanstva što im je još preostalo. Padaj silo i nepravdo!

Stoga će, bez obzira na vaš odgovor, kronologija mog iskustva s davateljem vaših nečasnih “usluga” biti će proslijeđena svim online portalima, Društvu za zaštitu potrošača, Društvu za zaštitu životinja, Hrvatskom društvu pisaca, Društvu za zaštitu okoliša, televizijama, javnim i privatnim, tiskovinama, milijunima facebookovaca i proletera svih zemalja.

Miljenko Stančić, umirovljenik

Maša Kolanović, rođena 1979. u Zagrebu, autorica je više beletrističkih i stručnih knjiga te docentica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu