Rejmond je mrtav. Karver je umro, rekoh

Objavljeno:
Rejmond je mrtav. Karver je umro, rekoh

 

Piju crveni sok. Gledaju tv. Stari aparat registruje samo dva kanala. Ona će se poroditi do kraja nedjelje. On je računovođa u maloj fabrici čarapa i donjeg rublja.
“Možda odem kod Vladimira”, kaže.
Žena lista novine i ne diže glavu.
“Možda”, rekla je minut docnije.
Već tri dana ne prestaje kiša. Čitao je da su izuzetno bolni porođaji za sedamnaest procenata češći po vlažnom vremenu. Medicinski nedokazano ali tačno.
Vjerovao je statistici. I nada se da će ih ovog puta zaobići.
“Broj telefona stoji na frižideru. Ako krene… Pozovi”.
“Jel moraš večeras?”
“Kako to misliš – moram?”
“Moraš vani?”
“Znaš gdje idem. U čemu je problem?”, rekao je oblačeći mantil.
Nije imao pojma gdje će. Jedino je izvjesno da na kraju obično završi kod Vladimira. On živi sam, liježe kasno i gotovo nikad nema posjetioce.
Ona rukom podupire leđa dok hoda. Prati ga da bi zaključala vrata. Veliki stomak izgleda zdravo. U bolnici su rekli da je njena trudnoća “knjiški slučaj”.
Ona vjeruje ljekarima i sviđa joj se “knjiška” usporedba.
Dok mu popravlja kragnu na mantilu, kaže:
“Donesi mi knjigu. Vladimir će odabrati. Želim čitati nešto uzbudljivo. Može?”.
“Naravno”, kaže i provjerava kišobran.
Poljubila ga je u obraz i zaključala dva puta.
Stepenište zaudara na vlagu i mokraću. Kiša ove nedjelje neće prestati, pomislio je i pogledao gore: u nebo boje mrtvog televizijskog ekrana.
Prošetaće duž nekoliko susjednih ulica, a onda bulevarom do Vladimira. Gacanje kroz lokve zabavlja. Ima dobre američke čizme kojima voda ne može ništa. Čarape ostaju suve. A čarape koje pravi njegova firma puštaju boju kada se nakvase. Nužno je biti suv u njima.

Kada je zašao iza ugla pomislio je na bebu pokušavajući da zamisli lik. No uspijeva predočiti samo bljedunjavu kožu i ruke koje hrle ka stvarima. To je tek rođeno dijete. Biće bez imena, pomislio je na ulasku u dragstor. Kupiće flašu viskija za Vladimira i pokušati da večeras ostane trijezan.
“Dvadeset, molim”.
Pretura novčanik i kaže da ima samo petnaest.
“Vratiću viski”, kaže.
“Narvno da hoćete”, rekla je ukucavajući neke brojke u registar-kasu.
Ako se porodi u četvrtak, biće to na godišnjicu braka. Dvostruka sreća, pomislio je na izlasku iz prodavnice. Ali još uvijek ne osjeća pravu radost. To je valjda uobičajeno za prvi put. Vjeruje da će se sve promijeniti kad vidi dijete, kad ga bude držao u naručju i oslovio imenom. Gleda lijevo pa desno niz ulicu.
U centru danas nema gužve. Tolika voda, pomislio je, mora nekud otići. Sada zaobilazi najveće lokve i bira trotoare pokrivene nadstrešicom. Vjetar je slomio dvije žice kišobrana i postalo je nepraktično otvarati ga. Popiće kafu u lokalu sa druge strane; sačekati da se nebo malo smiri.
“Vaše lice!”, vrisnuo je konobar.
“Šta…? O čemu… ?”, rekao je zbunjeno.
“Vaše lice! Krv! Puno je krvi”.
Dotiče nos i zbunjeno gleda u ljepljive prste. Sad mu je jasan metalni ukus koji već nekoliko minuta osjeća pod jezikom.
“To je od visokog pritiska”, kaže vadeći maramicu.
“Krv jednostavno poteče”, rekao je.
Donijeli su mu salvete.
U WC-u radi samo jedna sijalica. Dok se umiva hladnom vodom čovjek i žena se prepiru ne obraćajući pažnju. “Mogla si barem da pitaš. Ja sam otac”.
“Ti si svinja”.
“To je ubistvo!”.
“Moja stvar”.
“Tako?”
“Da. Tako!”
Zatvorio je česmu i posljednom salvetom brisao ruke.
“Misliš da je naše dijete bilo samo tvoja stvar!
“Da. Bilo je u meni. I sad više nije. Jednostavno zar ne?”
Umjesto odgovora, pljusnuo je snažan šamar. A dok je hodao prema stolu čuo se još jedan.
Pije kafu, radoznalo čekajući da njih dvoje izađu. Možda je trebao reagovati zbog udaraca. Siguran je da nikada neće dići ruku na svoju ženu. Voli je i zna da bi ga zaboljelo više nego nju.
Počelo je da grmi. Sa svakom eksplozijom slika na televizoru iznad šanka iščezava. Hemfri Bogart i Ingrid Bergman pretvaraju se u gomile elektronskog snijega. Konobari psuju.
“It looked like the beginning of a beautiful friendship”, čulo se kroz šuštanje.
Izašao je čovjek, a nekoliko minuta docnije – rumenih obraza – i žena.
Zaokupljena je listanjem omanjeg svežnja novčanica i na nosu drži tamne naočare. Sreo ih je još jednom, iste večeri, kako zagrljeni pod kišobranom zure u izlog prepun tv aparata. Centralni ekran fokusira njihova lica bojažljivo rastegnuta u osmijehje. Prije nego nastave niz ulicu, žena će popraviti frizuru; on maše prema kameri, a zatim ćutke odlaze dalje.

Vladimirov stan je na šestom spratu, odmah iza ugla. Vladimir je pisac. Svoje četrdeset tri godine nosi kao duboku starost. Razveden je i ima kćerku. Mala Ines živi u drugom gradu sa majkom, a jednom mjesečno dolazi ovdje.
Kada je pokucao, iza vrata se čulo “Stižem!”, i onda ljubazno:
“Zdravo prijatelju. Upadaj”.
Rukovali su se, potapšali jedan drugog po ramenu; Vladimir ga uzima pod ruku i sprovodi do trpezarije.
“Sjedi. Dolazim odmah”, rekao je .
On sjedi: razgleda knjige rasute po stolu. Gomila knjiga. Instiktivno je poželio da upali televizor ali njegov prijatelj se dobrovoljno odrekao tv-a.
“Mnogo sam poznatiji kao ‘čovjek bez televizora’, nego kao pisac. Poražavajuće! Zar ne?”, govori katkad. Ovog mjeseca izlazi njegov drugi roman.
Vrti se po kuhinji proizvodeći usitnjene zvuke staklenog posuđa.
“Tužna noć stari”, pojavio se sa dvije čaše i bocom viskija u ruci.
“Danas je otišao najveći među nama. Veliki ukrotitelj teksta. Princ kratke forme. Baron metonimije…”
“O kome govoriš?”
“Doista ne znaš?”
Nasuo je viski i svečano izustio:
“Rejmond je mrtav. Karver je umro, rekoh”.
“I da ne zaboravim. Zvala je tvoja prekrasna supruga”, dodao je.
“Šta?! Ti si lud. Zašto nisi rekao odmah… daj mi telefon… ona je trudna… čekamo bebu!”
Šest.
Dva.
Jedan.
Pomislio je na žuti krevetac u ćošku, na dezen čaršava koje su dugo birali.
Pet.
Osam.
četiri.
“Javi se, javi se, javi se, javi se pobogu!”, nestrplivo cupka nogom jer telefon zvoni sedam puta. Misli da je zakasnio. Da je ona već u bolnici ili, možda, na podu, u stanu, bez svijesti.
A onda glas, i njeno pospano: “Halo”.
“Ti si?”, gotovo je vikao.
“Da ja sam. U čemu je stvar”.
“Dobro si. Beba? Sve uredu?”.
“Sve Ok. Zašto?”
“Reci to ponovo, molim te”.
“Kažem, sve uredu. Šta ti je?”
Pokriva slušalicu dlanom. Vladimir stoji naslonjen o dovratnik sa čašom viskija i upitno širi oči.
“Sve je uredu. Lažna uzbuna”, kaže sa olakšanjem i opet stavlja slušalicu na uvo. Ona pita zašto se toliko uzbudio. Nije joj jasno. Zvala je da bi Vladimira podsjetila na knjigu. Rekao je da će poslati “dobrog i mrtvog američkog pisca”.
“Taj je danas umro. Zar ne?”, pita.
“Da. Umro je”.
Ona kaže da je interesantno čitati kad znaš da čovjek – da pisac, tamo negdje u Americi – još uvijek leži na odru.
“…dok preko okeana stiže talas moćne, nama nepoznate tuge”, rekla je, i onda:
“Nisi bio tu kada sam zvala”, kaže.
“Ne. Svratio sam da popijem kafu”.
“Pokisao?”
“Malo”.
“Ha. Upravo je osjećam kako se pomjera. Golica me”.
“To je normalno. Uskoro će vani”.
“Molim te, vrati se što prije. Želim knjigu. A i ti još uvijek nisi za bacanje”, rekla je veselo.
“Stižem”, rekao je.

Karvera nosi u džepu. Prije izlaska, sa Vladimirom je još jednom nazdravio u njegovo ime. Kao što postoji american way of life, postoji i američki način umiranja, pomislio je. I nije dobro kad ljeto započinje ovako ružnim vremenom. Toplom, dosadnom kišom. Ona ne može izaći vani, to utiče na raspoloženje. Do sada se nisu ozbiljnije posvađali. Vjeruje da će njih dvoje imati skladan i opušten brak. Još malo novca bi otklonilo sve nesporazume. Ali i ovako je dobro, misli dok sa ulice gleda u prozor zajedničkog stana.
Još nisu kupili zavjese. Odjednom mu bi žao što je ostavio samu. To se više neće dogoditi. Bar ne noću. Treba da bude opuštena, da se osjeća sigurno. Zato joj večeras ne može dati Karvera. Njegove priče su obespokojavajuće. Emituju specifičnu vrstu tjeskobe i suviše liče na život, pomislio je.
Otključala je vrata i obujmila ga rukama oko struka.
Dok ga ljubi u obraz, osjeća njen trbuh na svom stomaku. Nije mogao odlučiti da li je to prijatan osjećaj. I lice joj je vlažno. Kao od suza.
Pred spavanje ona obično gleda televiziju. Ugasi svjetla i leži na trosjedu. Svježe okrečena dnevna soba kupa se u bljeskovima tv ekrana. Crvene i zelene nijanse plešu po predmetima, po njenom licu. Jarki odsjaji filmskih esplozija cakle se u očima. Hladnokrvna neumoljivost katodne cijevi.
“Donio si knjigu?”, pita.
“Zaboravio sam je, izvini. Tvoj poziv me dekoncentrisao”, kaže i odlazi do kuhinje.
“Osjetila sam je u mantilu. čemu sve to?”
“Slušaj. Ne želim da večeras čitaš Karvera”.
Otišla je do hodnika i uzela knjigu iz džepa.
“Hladna je i mokra po rubovima”, kaže.
“Bojim se da je takva i unutra. Hladna i mokra”, on je rekao.
Sjela je i počela da lista.
“Molim te ostavi je na sto”.
Kao da ga nije čula i već čita prve redove.
“Ostavi knjigu zaboga. Uzbuđenja ti nisu potrebna. Ni tebi ni djetetu”, ponovio je glasno.
Vjeruje da Karverove priče mogu negativno uticati… Ali nije tačno znao na šta. Nije mogao dokučiti njihovu briljantnu neodređenost i mučninu.
Okrenula se kad je sjeo pored.
“Idem u sobu. čitaću tamo. Laku noć”, rekla je i brzo ustala.
Ustao je i on.
U skoro potpunom mraku, jednom rukom otvara njene stisnute prste. Drugom je čvrsto stezao knjigu.
Osjećala je kako joj Karver izmiče.
“Ne”, vrisnula je u trenutku kad su ruke ostale prazne.
Danas će čitati. Čitaće ovu prokletu knjigu.
Zgrabila je jednu koricu sa još desetak strana i nagnula se unazad.
Ali on nije htio da je pusti. Osjećao je da mu knjiga klizi iz ruku i zato je povukao k sebi veoma jako.

Na taj način, stvar bi razriješena

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu