Razglednice: Beč, Ljubljana, Riga

Objavljeno:
Razglednice: Beč, Ljubljana, Riga

Beč

31. 8. 2016.

Iz petog u drugi okrug. Natrag u prostranu, miješanu radničku četvrt na Dunavu, gdje se nalazio naš prvi zajednički stan. Drugi okrug je otok, sa svih strana okružen je mutnom i slatkom vodom, iako to većina njegovih stanovnika iz dana u dan zaboravlja, sasvim nesvjesna svoje odsječenosti od svijeta. Jedna od stvari koja čitav Beč čini otokom gradska je stambena politika, najopipljivije naslijeđe „Crvenog Beča“. Čovjek konstantno suočen s kloakom hrvatske političke zbiljnosti iz vida lako izgubi činjenicu da socijaldemokracija nije nužno otužna oportunistička floskula, izvana i iznutra trula negacija svoje socijalne kako i demokratske komponente uljuljana na usmrđenim lovorikama nekolicine u srži također izdanih „svjetonazorskih“ premisa. Nije, jebiga, Bandić Jakob Reumann, niti je Milanović Bruno Kreisky.
Osim pogleda ravno niz sklisku os zapada, njezino križanje s rutama mlažnjaka koji se kao muhe roje oko otvorene rane Schwechata, odlazak iz ulice koja nosi ime po jednom vojvođanskome gradu prijeti gubitkom izravnog kontakta s poezijom. Tri kuće dalje stanuje Friederike Mayröcker, moguće najznačajnija živuća pjesnikinja njemačkog govornog područja. Ernsta Jandla, dugogodišnjeg supruga, i samog pjesnika s radikalnim neoavangardističkim pedigreom, pokopala je prije šesnaest godina. Sada su joj devedeset i dvije, živi sama, svake godine objavljuje knjigu i izgleda odlično. Njegovana, crna frizura iskrsne na vrhu ulice, među izlozima bordela, urara, prodavača tepiha i kamenoklesara, i samo štap koji kucka upućuje na to da je Frau Mayröcker pohađala gimnaziju, pisala, flertovala i što sve ne još prije Anschlussa. Jedan od rijetkih opipljivih dokaza o korisnosti poezije za zdravlje. U svakom slučaju mnogo uvjerljiviji od Tadijanovića.
Vreće vučemo u bečku najveću židovsku četvrt. Prvi put stanovništvo je odande izgnano a sinagoga spaljena 1670., da bi na njenom mjestu bila podignuta crkva sv. Leopolda, koja i danas stoji. Dva stoljeća kasnije Waffen SS, praćen pečatima naoružanom bulumentom službenika u sivim i braun odijelima. Upravo oni, ti pečati, ta glatka nalivpera, desetkovali su ovu četvrt, učinili je u roku nekoliko mjeseci praktično judenfrei. Pečati i nalivpera i uredi bijelih zidova koji su nosili smrt bez da su u kreč ostali urezani tragovi noktiju; uredi čiji su službenici najčešće prošli nekažnjeno i na čijem krvavom nasljeđu počiva bogatstvo zemlje. Danas pred našom kućom, iz koje su četrdeset i četiri čovjeka odvedena u plin i plamen, opet rabin na romobilu, štedi korake čiji je broj na šabat strogo ograničen, dječaci s jarmulkama i pletenicama skaču na uličnim trampolinima dok na klupi pletu zabrađene turske tetke. U beton umetnute bakrene ploče s imenom i datumom odvođenja, te svuda vidljive sjajne kocke kad na njih staneš ne odbace te u nebo, jer te za tlo prilijepi smrt. Zlatno zubalo zaostalo za najstrašnijim od zločina.
S druge strane, bliže velikoj rijeci, žive uglavnom Turci. Poljaci, Rusi, potom Arapi – mnogi među njima izbjegli pred imperijalnim terorom države Izrael. Neprikosnovenu većinu sačinjavaju ipak naši. Ove godine navršava se pola stoljeća od potpisivanja sporazuma o angažiranju radne snage iz SFRJ; prvih vlakova prepunih radnika isporučenih pred austrijske bauštele i fabrike da ondje zarade penzije i ostave kosti. Punih je također četvrt stoljeća otkako je Jugoslavija iznutra ugušena u krvi, i drugi se veliki tsunami s jugoistoka slio u ovaj grad. Izbjeglice iz aktualnih bliskoistočnih ratova i permanentnih afričkih kriza nije teško prepoznati: i dojučerašnji došljaci na njih gledaju kao da ih je potrebno pljunuti. Ne treba, naravno, zanemariti Austrijance. Tome plemenu pripada stan točno nasuprot našoj svježe okrečenoj novoj postojbini, desetak metara zračne linije preko unutrašnjeg dvorišta. Otac, majka, kćerka i mačka, sve skupa nekih tristo pedeset kilograma. Die Freikörperkultur složno prakticiraju svi, mačku uključujući. Bečko je bablje ljeto i prozori su širom otvoreni, predstava traje, a ja sasvim drugačije, očito pogrešno pamtim onaj Hitchcockov film. Beč je, usput, nadimak mog druga iz Bara, pjesnika i velikog hičkokovca: pozdravljen budi, Bečanoviću! Dođi zimo, dođi i usiri nas; spusti na nas svoje snježne rolete.

Ljubljana

7. 9. 2016.

Pjesnici s poezijom veze imaju otprilike koliko vlasnik voćnjaka s učinkom voćnog soka: najbolje bi – čast iznimkama – bilo kad bi ih posve izbjegli susretati. Stih treba pustiti da čini svoje, a autora od krvi i mesa poštedjeti mistifikacije, ne ovaploćivati ga u ikonu. No čini se da, i kad su u pitanju totemi, pa i kad to pričam čisto kurioziteta radi, ponekad zaista vrijedi ona da „dobiješ na mostu, izgubiš na ćupriji“. Slučaj je htio da se, pošto smo F. Mayröcker zaviještali nekim novim i nepoznatim susjedima, na više tjedana uselim u stari stan Daneta Zajca. Zajc, otac onog velikog crnog bika koji riče li riče ususret jutarnjoj rumeni, stanarsko je pravo dobio od Društva pisateljev: solidna socijalistička gradnja na Prulama, pedesetak kvadrata nedaleko Ljubljanice, pogled na dječji vrtić. Kad se 2005. pjesnik stopio sa svojom antologijskom kepom pepela stan se vratio Društvu, pa u njemu odnedavno po pozivu odsjedaju pisci. Krležina kuća na Gvozdu, na primjer – ogromno, budžetski renovirano zdanje – konzervativno je muzealizirano i može se obići jednom sedmično. Sve to u organizaciji Muzeja grada Zagreba, o čijoj bi se u mnogome revizionističkoj, podloj reprezentaciji novije povijesti postavljenoj polovinom devedesetih i otad netaknutoj dalo još štošta reći.
Rijeka boluje, Rijeka je zaražena, mantrao je krajem sedamdesetih nepočešljani Valter Kocijančić dok je, otprilike istovremeno, Pero Lovšin analognu dijagnozu postavljao Ljubljani. Ljubljana je bulana, orilo se od Šiške do galerije zagrebačkog Studentskog centra; s radia Študent, preko igala Tosca gramofona domaće proizvodnje, sve do nagrade Sedam sekretara SKOJ-a. Parafi su kao kliconošu prokazivali „šminku iz Trsta“, dok su Pankrti mudro sve zamrznuli na insinuacijama. Gotovo četrdeset godina kasnije, Ljubljanu je poharao turizam. Uzor za proces kojem i Zagreb sve više svjedoči: blizina uhodanih turističkih ruta i prometnih koridora, cjenovna dostupnost, razrađen uslužni sektor (posebno onaj s područja rubrika kultura & like) te onaj nama na ovom području odraslima teško shvatljivi šarm spore, slikovite, upravo razgledničke džepne metropole jednako pogodne za djecu, starce i ponekog hardcore-pankera s umjetničkim pretenzijama, prostora „ni na nebu ni na zemlji“ koji levitira na rubu tog čudnog oijenta bez da ičim u njega zapravo zađe; lažna predodžba jednoga dovršenog habitata u staklenoj kugli na koju sipa stiroporni snijeg, grada čiji se lokalni kolorit svodi na to da izgleda baš kako kineski turist zamišlja jedan kulturni srednjoeuropski grad. Obale Ljubljanice zakrčene su suncobranima i terasama; bosanci motaju pite, slovenci kuhaju kobase s ajdovim žgancima, indijci krčkaju karije. Pjesnika je sve manje. Tomaža je požderao rak, Aleša srušio šleper. U onoj kaldrmnoj uličici pokraj Mini Teatra postavljene su klupe s njegovim stihovima odštampanim u desetak jezika, jedan jezik po klupi. Čudan je osjećaj sjediti na jednoj od najboljih tvojih pjesama, iz Slovara tišine, moj prijatelju koji si se dao u smrt. Gregor je u Beču, Tibora guta kazalište, Primož i Ana imaju bend. Stari pankeri, ako nisu završili obješeni u majčinoj primaćoj, kao Brane Bitenc, morali su se uklopiti u scenografiju: glej ga, kitarista skupine Niet kaže Esad i odmahne, dok na prekrcanoj terasi ispijamo i ovdje megapopularno, skupo manufakturno pivo. Vedar je dan indijanskega poletja, kako su u deželi zgodno saželi najljepše, najtužnije godišnje doba, zamijenivši balkanske babe američkim domorocima, valjda kako bi ih podsjećali na Kaliforniju, na onu pjesmu s Morrison Hotel. Suton se kao pospana škarpina spušta na sprudove Tomostovja, žamor grada podiže se do razine ugodne bijele buke, da bi odjednom nepovratno nestao. Iz vedra neba kiši nad Prešernovim trgom. Umjetna kiša kao atrakcija, u ovom vlagom nagriženom gradu! To mogu smisliti samo Slovenci.

Riga

13. 9. 2016.

Po prizemljenju pokupe me Arvis i Eva, a zatim se, kao tijesan skafander, oko likova zakopča noć.
Prema važećim popisima stanovništva, Riga broji nešto manje od Zagreba. Osjećaj veličine je međutim posve drugačiji. Čim pređeš Daugavu kojom, iako je već prohladno, juriša nekoliko skijaša na vodi, pa udariš pravo između tornjeva starog grada i hrđavih lučkih kranova, sjetiš se kakvo je bogatstvo u ono doba, dok je Zagreb bio drvena nakupina pod Kaptolom, podrazumijevala povelja hanzeatskog grada. Latvijaca je, istovremeno, otprilike koliko Slovenaca, što znači da ih više od polovice stanuje u aglomeraciji prijestolnice. Životom današnje Rige ne dominira srednjevjekovni Burg. Stari centar je izgnan u razglednicu: turistički pogon neumoljivo melje, franšize picerija i pubova izmjenjuju se s hotelima i ostatkom na strance usmjerenoga uslužnog sektora. Vecriga je, bez obzira na količinu neona i glasne glazbe čiji se ritmovi kaotično miješaju između kanala i ćaboidnog, crnog monolita Muzeja okupacije Latvije, iznutra isušena i mrtva, kao onaj hrušt iz pjesme kad jednom konačno stigne u Pomeraniju.
Čim se napusti šareno čistilište, perspektiva se radikalno mijenja. Nit koja se, kao ponešto razderan, isflekan crveni tepih zatečen usred radova, poput Arijadnine niti vuče kroz onu pravu, živu i uzbudljivu Rigu čineći njezinu kičmu, nosi ime Krišjāņa Barona; neke vrste latvijskog Vuka Karadžića. Oko nje se – iako je kao žilu kucavicu biram prije svega zbog usklađenosti s mojim vlastitim pulsom, s mojim vlastitim disanjem – širi manje-više pravilan raster ulica kojima se, sljedeći neki neidentificiran dérive, najbolje odaslati poput odmetnute, prejako lansirane kuglice flipera, odbijati se njihovim stijenkama dok rasuta psihogeografija grada glasno rezonira sa svime što si donio sa sobom. Potonje, doduše, vrijedi podjednako za svaku ulicu i svaki grad; pa i kad se vibracije posve preklope, i grad se i subjekt rasprsnu u spektakularnoj francuskoj salati; braćo romani – slatkoj Macédoine.
Perspektiva se, barem za mene, također radikalno promijenila otkako sam, prije okruglih deset godina, prvi put zabasao u ove krajeve. Teško je reći koliko se promijenio grad, čiji se centralni kvartovi ipak posve očito galopirajuće gentrificiraju, a koliko je bila u pitanju bljuzgava kiša što je tih dana bezmjerno lila, i to što sam u grad stigao sam, bez da sam ondje ikoga znao. Posljednji posjeti, u oba slučaja bila je rana jesen, pridodali su slici plastične likove – Latvijce, Litvance, Ruse, ponekog Amerikanca; bit će da su baš oni popločali Rigu svim tim raspadnutim, do sitnih sati slobodnim barovima (probati Chomsky), ugodnim malim knjižarama što služe kavu i čaj (vidi The Nice Place), restorančićima gdje se jeftino i dobro jede (Istaba, dnevna soba grupe Orbita), alternativnim galerijskim i klupskim prostorima, i što sve. Grad, mora da piše i negdje kod Njegoša, u najvećoj mjeri čine njegovi ljudi; sve ostalo su kulise.
Te sam kulise ipak, u slučaju Rige također, često sklon smatrati likom, u najmanju ruku sporednim. Secesija, da – ona nešto svedenija, stroža, više no raskošne građevine starijeg Eisensteina, Sergejevog oca; ciglene dvokatnice i trokatnice, baltičke drvene kuće, neoklasika, socijalistička moderna, imenovana prema moćnicima u čijem je mandatu podignuta, sve u nekoliko blokova. Najcjenjenije su, začudio bi se čovjek, staljinke. Bulevari široki, lokali žarki, semafori što se odsutno njišu nad cestama. Uvukao se u mene odjednom čudan osjećaj izmještenosti, nekog pogrešnog zgloba, geografske dislociranosti slike. I prostro se niotkud u srcu zalijeva Brooklyn, USA, podnevna šetnja u smjeru blokova Brighton Beacha. Ciglene dvokatnice, požarna stubišta, drvenjare i semafori na vjetru, a vi me, njujorška braćo, hipsteri i židovi Williamsburga, drveni indijanci Greenpointa, slobodno smatrajte ludim. Mirnim korakom naprijed, uz bilborde s natpisom Poga (reći će dugme – možda je u tom jezičkom uroku skrivena moja strast prema velikom Bregovićevom bendu); rijeka paluca prema svojem baltičkom ždrijelu, jedna od odbjeglih Staljinovih sestara za prugom tone u tamu (zvijezda je otpiljena i goli vršak poput čačkalice nabada nebo); piće pred spavanje u tihoj hruščovki i jedan po jedan nestaju Semjon, Sergej, Inga, Eva, Arvis i drugi, i dan se oprašta.
Već je jutro, miriše kafija; najdraža latvijska riječ.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu