Razglednice

Objavljeno:
Razglednice

Pirovac

29. 7. 2016.

Dugo ni sam nisam bio siguran jesam li – parafrazirajmo onaj zarazni i tako pogođen stih grupe Kawasaki 3P – ikada zaista stao u Pirovcu, mjestu koje se s onim iz pjesme k tome i sasvim okvirno, rekli bi smo muški rimuje. Tko će ga, nakon godina onih nezgodnih slaloma Magistralom u neklimatiziranim automobilima, truckanja rasklimanim autobusima Autotransporta Šibenik koji, ne mareći za red vožnje, zastaju u garaži na Ražinama ne bi li se napojili gorivom, ili znojnih dnevnih i noćnih pješačenja njenim nikad podšišanim i uvijek smećem zatrpanim bankinama, više sa sigurnošću znati. Neko od onih dječjih, srednjoškolskih ili studentskih bljeskova ljetnih sjećanja moglo se sasvim legitimno odviti ondje: kakav sladoled, friteza s prženim ledovim lignjama, poneko toplo pivo. U ljeto 2016., uoči Ferragosta, Pirovac izgleda kao video-spot sastavljen od nasumce montiranih kadrova takvih sjećanja. Čijih, manje je važno. Produkcija je osrednja, scenografija odgovara produkciji, tako i zvučna kulisa. U pitanju je prije estetika Narodnog radija nego nabrijani, erotiziran R’n’B dekor. Ljubitelji potonjeg (kao ručnik s uzorkom zastave koji čuva mjesto na plaži između jednog i drugog se pružila naturalizirana, šarena klasna zapreka), mnogo bi se bolje snašli u desetak kilometara udaljenim Vodicama. Nastaviti gore započet niz: DJ koji s male bine za nekoliko majki s djecom pušta Mladena Burnaća povremeno ispriča poneki vic, Škoro u izvedbi brkatog klavijaturiste spušta se s neke terase, bijele plastične stolice, gigantska žirafa na napuhavanje, stariji parovi na posljednjem sladoledu prešutno potvrđuju kako je deset prošlo i da se konačno sasvim legitimno povući kući; dva lokalna rastamana na klupi s gitarom i bongosima kasape „Redemption song“. Dvije brucošice iz Našica s nama nakratko podijele noć: prekasno su skupile pare za more; u Vodicama je sve već izdano, preskupo, nedohvatljivo. Jahte na vezu u drugom planu, pristup molovima strogo zabranjen. Miris užeglog ulja i kokica, Pitomača na moru; ničega da nas iskupi.

Zlarin

31. 7. 2016.

Svaki dječak odrastao u jugoslavenskom primorju, siguran sam, ima svoj najdraži brod Bijele flote. Moja najranija sjećanja na poveće ploveće objekte, doduše, ukazuju na svojevrsnu nesklonost eleganciji linije, ljepoti pokreta; vuku malo u smjeru dominantnoga socijalističkog narativa o izgradnji i napretku, malo prema čistome hedonizmu. Partenon su dugo vremena činili u rezalište nedavno poslana plovna dizalica Veli Jože čija se silueta često mogla vidjeti očinski nadvijena nad Splitom te na rivi usidrena parnjača Istranka, brod koji je iz Pule prema Metkoviću prevezao prijestolonasljednika, da bi iz Sarajeva vratio njegovo tijelo. U moje vrijeme na njenoj palubi mogla se popiti u djece tada magapopularna najbolja-najgora kombinacija: gusti sa šlagom. Bilo je poslije, naravno, i drugih brodova. Posebno sam, čini se, bio slab na one dužobalne: nikad prežaljenu Marinu Lošinjske plovidbe, kolektivno oplakivanu Liburniju. Zatim se libido upravio vektorski nešto drukčije, u smjeru otoka, i otad tu bez konkurencije caruje M/B Tijat. Prva stanica Zlarin, pa onda – preko Prvić Luke i Šepurina – sve do Vodica. Prvu i posljednju luku rute kao da dijele svjetlosne godine, ne šaka milja uglavnom mirnog mora. Nema na Zlarinu spotovske monaže atrakcija, nema brzine ni naglih rezova, lažnog glamura i potonjeg uvijek gladnih iznutra hladnih hordi, nema čak ni automobila. Uglavnom domaći, porijeklom domaći, njihovi uglavnom domaći gosti. Rijetko se toliko blizu dalmatinskom kopnu ljeti, samo što nije kucnuo Farragosto, čuje toliko našeg jezika. Sladoled sedam, gemišt jedanaest kuna, tri-četiri birtije sasvim domaćeg štiha. Borova šuma poharana pijavicom ali dovoljno gusta, nema potrebe da se podižu šatori. Gažerski bendovi sviraju Doorse, Brejkerse, Dina, regata latinskih jedara je, peku se bržole, toči bevanda. Crvenim i zelenim flomasterom ispisan plakat u izlogu jedinog dućana poziva na snimanje milenijske fotografije, u nedjelju na mulu, početak u šest. Jedini uvjet: crvena majica. Štektanje motokultivatora, u prikolici nekoliko crveno odjevenih starijih gospođa. Odjednom, negdje od Žirja, helikopter – nekoliko klikova i onda opet tišina, dok je ne razbije kultivator na povratku. U rano jutro još samo komarci štekću, postojano neprijateljski.


Komiža

17. 8. 2016.

U jednom zapisu, datiranom šesnaestim augustom 1930. – dan nakon Ferragosta – prispodobio je Ujević Komižu Filipinima, njenu vedrinu usporedio s onom Havaja. Osamdeset i šest godina kasnije s neba udara isti zvizdan, fasade se rune u sitnu prašinu. Jedan pacov, iznenađen prolaznicima i na prepad odsječen od svijeta, panično njuška propinjući se prema pustom kamenu. Još se nazire crveni, izblijedjeli natpis koji poručuje: Vis – jugoslavenska Malta. U zraku, zaista, titra nešto od slobodne teritorije. Četrdesetak godina uvjetne, armijom škropljene odsječenosti od svijeta ostavilo je svoj pečat: turistička je industrija, srećom, ovdje još uvijek podrazvijena. Terasa hotela Biševo nije se promijenila posljednjih četvrt stoljeća, kako stvari stoje sa sobama, ne znam. Te se tridesete godine rivom, piše Ujević, motala tek nekolicina Čehoslovaka, a ni danas situacija s turistima, izuzmemo li nešto nautičara, nije bitno drugačija. Ako je suditi prema zastavama, plejada se gostujućih naroda i narodnosti doduše znatno raširila. Ta ista nautika, međutim, čini se prijeti da uguši ovaj gradić, meni jedan od najvažnijih na Jadranu. Lokalna vlast, trenutno je u pitanju SDP, sprema se navodno prokockati i onaj minimalni, „svjetonazorski“ kredibilitet koji još moguće donekle posjeduje, i zbog kojega, pretpostaviti je, Komižu ne kinje degutantni ustašoidno klerikalni transparenti koji u oči i čelo svom snagom udare čim se uplovi u HDZ-ovu višku luku. Grad se – tvrde upućeni – ima namjeru rebrendirati, preorijentirati na imućne goste, publiku skupih restorana i finih kič-suvenirnica, koja se danas uglavnom, prije svega zbog vezova, zadržava u većoj otočkoj luci. Lokalne bi se brodice izmjestile u sjenu ugašene tvornice sardina, pred kojom su se, tako Tin, srebrile tada čitave padine konzervi, da bi se riva rekonstruirala prema potrebama jahtaša i izručila na korištenje novcu. Inače, trebalo bi osnovati književno-ribarsku Ligu za samopomoć, nastavlja Ujević; Franci Blašković bi dodao: i Ligu za borbu protiv turizma. Ta bi blitzkrieg gentrifikacija Komiže sasvim sigurno stala na kraj današnjoj opuštenoj, razbarušenoj, sporoj rutini mjesta, ilegalnom kampu na jednoj od ljepših južnih plaža, dugogodišnjim navikama brojnih ljetnih komižana koji si ne mogu priuštiti Jastožeru. Udara škura bura, sutradan kristalno bistar dan, čist pogled na obale Italije. Vitićev paviljon, srećom obnovljen, nesrećom nažalost traljavo, opet prokišnjava i na podu se formiraju lokvice. Moguće da se do noći sliju u nekog moćnog, pravednog Terminatora, koji će otok spasiti. Počinje Zelena akademija – međunarodna radna tribina s preko 150 gostiju. Nije baš Korčulanska ljetna škola, no možda se i iz toga izrodi kakav akcijski plan, neki plan uopće, i iz njega nekakva praxis. Dolje duboko, predu potopljeni bombarderi. Srce, šaljem ti hladnu dopisnicu.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu