Psi laju, karavane prolaze

Objavljeno:
Psi laju, karavane prolaze

Marko Tomaš: Regata papirnih brodova, Lom, Beograd 2016.

Regata nije hermetična metajezična poezija i neće privući fakultetske teoretičare, ali mnoga usamljena srca i grudnjake zasigurno hoće. Njome je Tomaš definitivno potvrdio svoj „estradnjački“ status u pjesničkom polju naših književnosti, što mu je možda i namjera, ali to je sada sve teže čitati

Šminkerski bi se moglo reći: radi se o postjugoslavenskom ahasverstvu, radu tugovanja i melankoliji. Zatim bi se to moglo potkrijepiti ključnim citatima iz Freuda, Lacana i Derridaa. Pa bi se razvezalo o erosu, thanatosu, traumi i aporijama. Izvuklo bi se i ključne stihove, i našlo mjesta za Cohena, Marunu i Bukowskog, kao poetski dodatak jednadžbi utjecaja i referenci. Moglo bi se, kada bi Regata papirnih brodova bila prva zbirka poezije Marka Tomaša, pa bi se blagonaklono gledalo na slabosti i teorijski opravdavalo ono što nam već u idućoj zbirci ne bi palo na pamet, ili ako iz prijateljskih pobuda bi, ne bi nas same pred pozornijim čitateljima opravdalo kao iole relevantne književne kritičare. No Regata papirnih brodova nije Tomaševa prva, ni druga, a bogami ni treća zbirka, već osma samostalna (plus tri skupne) u periodu od svega petnaestak godina, pa je i optika kroz koju je promatramo znatno izoštrenija.

U novih tridesetak pjesama, jedva godinu nakon Crnog molitvenika, Tomaš nastavlja davno utabanim poetskim stazama bolećive sentimentalnosti, prenaglašene emotivnosti i bitničkog luzerstva, koje ga kadšto vode doista do „šlagerskih“ ostvarenja na tragu „Ne daj se Ines“ ili „Mostarskih kiša“ (primjerice, „Posljednji tango u Mostaru“ i „Trgovac tugom“), a kadšto i u zamorno ponavljanje i uslijed prevelike potrošnje banalizaciju poetskog modela.

Pjesme su, kako je rečeno, „šansonijerskih“ tendencija i nerijetko se protežu na nekoliko baladičnih stranica depresije, rezignacije, samooptužbi i odustajanja, tako tipičnih Tomaševih tematsko-motivskih grozdova i psihičkih stanja oko kojih gradi pjesmu. Samoubojstvo (nemoguće kao oblak nad Saharom) je čest motiv, a razlozi odustajanja od njega već se nekako nađu: najčešće su to slabost i rezignacija, pomirenost s besmislom, ali i ljubav (Neću se objesiti jer te volim, što će reći, krivnju za ostajanje na životu prebacuje na Nju). Tako protagonist do kraja i ove zbirke ostaje živ u svijetu koji je sve osim vrijedan poštovanja. („Trgovac tugom“). Što se subjekta tiče, u Tomaša redovno prevladava lirski Ja, koji je strukturno dominantan i jak, ali je konstantno sjeban i slab, tj. subjekt je slabo-jaki Ja i ovako se, primjerice, zna outati: Ja sam bitanga sa snom zaljubljenog dječaka.

Pjesme su mahom ljubavne: i dalje njeguje trubadurski odnos prema Njoj (mrzeći Visockog, oponašajući Arsena), koju ima ili mu je iz raznoraznih razloga nedostupna, i od toga Tomaš ne odustaje, mada odnos Ja-Ona ne ostavlja mnogo prostora za (tematsko-motivski) manevar, kao ni stalno meandriranje među emocijama, kojih je i u najosjetljivijem ljudskom biću svega nekoliko, i čije pjesničko razrađivanje vrlo brzo dovede do izlizanosti. Prevladavajući osjećaj je tuga i susljedno stanje melankolije, kao posljedica razočaranosti u život, svijet, često i ljubav, pa i samoga sebe: Odričem se sebe koji je srljao u nesvjesno./Ja sam ružan i bolestan čovjek./To neće uznemiriti svjetski poredak. Ako ćemo se baš pozivati na autoritete, kao prečace do mudrosti i razumijevanja, mogli bismo ovdje citirati Freuda: u tugovanju, svijet je postao osiromašen i prazan; u melankoliji je takvim postao ego. Doista, subjekt se uglavnom konstituira kroz negaciju, manjak u sebi, pa nabraja ono što nije ili čega nema, često započinjući stihove sa: želio bih da sam, želim postati, htio bih biti, trebao bih, trebao sam, moram, želim ovo, želim ono i tome slično. U takovoj ispražnjenosti smislom utjeha su mu najčešće cuga i opijati, kojima valjda umrtvljuje percepciju, pa svijet ne izgleda ljepši, nego se privremeno gasi. No to je potvrda stanja, dijagnoza, a ne estetski sud. Sama tuga mu pak, zgodimice, služi kao sredstvo za postizanje određenog efekta, pa je na momente i teže povjerovati u nju: tako se jednom nada da će tugom pokoriti svijet, drugi put će taj svijet tugom spasiti, potom već pije jer ne voli tugu i dosadu, a kako ne nailazi ne željeni kontraefekt, požali se: Više ne znam/biti tužan onako/da to drugi ljudi razumiju. Ali što zapravo znači tugom pokoriti svijet? Kako bi taj svijet trebao izgledati? Svijet u kojemu su svi tužni, bolećivi i melankolični? I zašto to napraviti? Vjerojatno ni on ne bi znao odgovoriti, osim možda da je tužan i želi da se svijet poistovjeti s njim, da njegova bol postane svjetska. Tomaš je očito neizlječivi romantičar, trenutno najpopularniji promicatelj balkanskog weltschmertza, autentične svjetske boli izrasle na traumama ovih krajeva. Pjesme odišu širokom slavenskom dušom, prostranom kao panonska (panslavenska) prostranstva, nekim maglovitim bratstvom po votki i ahasverstvu, s naslagama sentimenta i patetike, ali gotovo bez imalo ironije i/li smisla za humor. Nađe se tu i pokoji smokvin list, poneki jecaj, dosta zvijezda, ptica i mjesečine, i mnogo mostarske kiše da oplače posljednje ljubavnike.

Ako je sentimentalnost nadstruktura brutalnosti, dozvolite mi još tuđe mudrosti, ovaj puta Jungove, tu se možda krije odgovor na subjektovu autodestruktivnost, asocijalnost, pa i odbojnost prema samoj ljubavi, koja je u manjim dozama spasonosna (manja doza je seks), ali kada je apsolutna (potpuna predanost Drugom, kao trubadurski ideal), onda postaje problem. Zapravo je se od žene ne može ni očekivati, apsolutnu posvećenost i vjernost može pružiti tek pas, a to je zbilja nepodnošljivo („Ubio sam psa“). Kritičarski ili urednički (čitaj: frendovski), moglo bi ga se opravdavati standardnom frazom kako se „autor ne boji patetike“, pa tobože hrabro kroči šumom i šipražjem ganutljivih stanja – no usudimo se pitati: zar je patetika u poeziji znak hrabrosti? I oprostit ćete mi – što je to „hrabra poezija“? Ona koja prikaže stanje kakvo je, in your face ignoranti i fašisti, ili pak ona koja stalno nadvladava sebe i krči tu makiju od ustaljenih poetičkih rješenja i prečaca do pjesme?

Kao što je i prije bio slučaj, ove (anti)ljubavne balade servirane su nam s jakim društvenopolitičkim kontekstom i pripadajućim kritičkim žaokama, i tu je Tomaš zapravo najbolji: Odričem se neovisne države/i ubojica koje su stvarale njen ustav./Odričem se zakona/koji ne priznaje ljubav među muškarcima („Dan neovisnosti“). Ili pak ne najbolji, ali takvog ga najviše volimo – beskompromisno kritičnog antifašista, anarhistu i lirskog pobunjenika, koji se više boji apsolutne ljubavi ili sebe samoga, negoli fašista, terorista i drugih zlikovaca. Njegove političke, antifašističke i antisistemske žaoke nam se sviđaju, ali i njih perpetuira od početaka i estetski vrhunac zapravo je postignut zbirkom Zbogom, fašisti; sve dalje izgleda kao birtijaško fraziranje koje ga odvede i do ovakvih logičkih dosjetki: Više nema niti revolucionara/zato su i revolucije nemoguće, a tako nešto ne moramo tražiti u poeziji. U poeziji tražimo ono što nam birtija, portali i proza ne mogu dati. U Regati papirnih brodova toga je, nažalost, malo, a poprilično šerbedžijanske teatralnosti, patetike i bitničko-trubadurskog luzerstva.  

Tomaš će u intervjuima govoriti da ne piše kako bi se svidio nekolicini kritičara, što je legitimno, ali povlači pitanje za koga onda piše i kome se želi svidjeti? Sebi za dušu, kao što se i pije? Možda, ali čitateljima svakako da, čitateljicama pogotovo i – tu moramo biti pošteni – sasvim sigurno mu polazi za rukom (unatoč stavu individualca nasuprot mase, prezrene malograđanštine i establišmenta). Regata nije hermetična metajezična poezija i neće privući fakultetske teoretičare, ali mnoga usamljena srca i grudnjake zasigurno hoće. Njome je Tomaš definitivno potvrdio svoj „estradnjački“ status u pjesničkom polju naših književnosti, što mu je možda i namjera, ali to je sada sve teže čitati.

Meni je osobno, kojemu se jako dopala Zbogom, fašisti i neke pjesme (hit-singlovi) iz ostalih zbirki, Regata ostavila osjećaj kao da sam se prejeo slatkog. Jer to je tako dobro, ali toga je tako puno, opet i opet, i ne zasićuje, nego smalaksava. Ili kako to Tomaš kaže u pjesmi „Rozo i zeleno“: Previše je ptica./Previše je zvijezda./Previše je jedan mjesec./Previše je…

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu