PRIVIDI ODVAJANJA

Objavljeno:
PRIVIDI ODVAJANJA

Gagićeva druga pjesnička knjiga dio je odvjetka najmlađeg našeg pjesništva o kojem sam u više navrata, referirajući se na njihovu, u zadanom kontekstu ponešto anakronu, moguće pasatističku aproprijaciju nasljeđa visokog modernizma, pisao kao o „pravovjernim modernistima“

Srđan Gagić: Prelazno doba, Treći Trg, Beograd 2016.

Ime beogradskog pjesnika Srđana Gagića, rođenog 1988. u Bosanskom Novom, pomniji pratitelji recentne postjugoslavenske lirike mogli su zamijetiti kada je, 2015. godine, priredio panoramu mladog pjesništva Meko tkivo: izbor iz nove poezije regiona. Iste godine Gagić štampa i vlastiti prvijenac, naslovljen Deca u izlogu, za koji dobiva Brankovu nagradu. I njegova druga pjesnička knjiga, nesumnjivo, dio je odvjetka najmlađeg našeg pjesništva o kojem sam u više navrata, referirajući se na njihovu, u zadanom kontekstu ponešto anakronu, moguće pasatističku aproprijaciju nasljeđa visokog modernizma, pisao kao o „pravovjernim modernistima“. S namjerom, istaći je, da se ukaže na neke zajedničke tekstualne strategije i poetičke premise te za njih formirajuće tekstualne korpuse, a ne kako bi se implicirala pretjerana homogenost, ili intencionalno grupiranje. U tom smislu Prelazno doba svakako stoji uz u istom kolu objavljen prvijenac Gorana Stamenića te, još više, Goranom za mlade pjesnike nagrađenu knjigu Odjednom taj vrt Gorana Čolakhodžića, na kojega će se Gagić i izravno paratekstualno referirati.

Dvadeset i devet uglavnom dužih, strofički sastavljenih pjesama raspoređeno je u četiri ciklusa, od kojih je jedan naslovljen tek praznim zagradama, i sastoji se od samo jedne pjesme, „belina“, koja naslovom, pretpostavimo, denotira ono nešto neuhvatljivo a opet posve očitljivo unutar zagrada – nerealiziranu egzistenciju, potencijal. Ostala tri naslova na neki su način varijacije i interpretacije toga grafema: „izlazak“, „odvajanje“ i „disocijacije“, pri čemu potonji nije drugo do izravnog, latiniziranog prijevoda predzadnjeg. Zagrada predstavlja odvajanje nekog fragmenta, izlazak iz dominantne matrice teksta, što je kroz rukopis prisutno i kao provodni postupak – izdvajanje stihova/fragmenata zagradama ili kosim crtama, pri čemu je grafički simbol mjestimice zamijenjen leksičkim (kosa crta). Spomenuto, međutim, bolje funkcionira na razini koncepta, nego prevedeno u tekstualnu izvedbu: grafički se izdvojeno nerijetko ispostavlja redundantnim, ili je, kao u pjesmi „nedeljom, jutro“, gdje je uokviren nepravilni rimski tok, preeksplicitno, nepotrebno podvučeno već očito. Sve su pjesme ispisane bez velikih početnih slova (ovaj se postupak već gotovo citatno preuzima iz knjige u knjigu čitavog niza autora najmlađe generacije, najčešće bez da je jasno koja mu je zapravo svrha), uglavnom dugom, razvedenom rečenicom, koja je većim dijelom semantički i ritmički dobro vođena, a mjestimice pak prenatrpana, zagušena impulsom da se pod svaku cijenu nastavi, prelije izvan granica retka.  

Zrcaljenje postupaka i motiva prisutno je na različitim razinama. Tako će, na primjer, prva pjesma knjige naslovom prizivati „proljeće“ (kao paradigmatsko, simbolički najpregnantnije prijelazno doba), slijedit će joj „ispisivanje prelaznih dana“, dok će se u trećoj eksplicite pojaviti naslov sveska. Dominantna do kraja ostaje opozicija unutra-vani, te komorna, izdvojena atmosfera. Većina toga odvija se u zagušljivom komforu / stana ili, reći će na drugom mjestu protagonist, u sobi koja je utočište svega, dok stalno prisutna priroda u mijeni funkcionira kao školski primjer objektivnog korelativa. Kada su u pitanju eksterijeri, to je vanjsko uglavnom zastupljeno divljinom; kao šuma, otok, nepripitomljena flora i fauna. Ljudsko je pritom svedeno na ja-ti relaciju i taj se par, u nekoj vrsti težnje k ljubavničkoj autarkiji, ponovno aktivno izdvaja, kako iz prirode (koja na kraju, kao „snažniji princip“ nadvladava), tako i iz društva. Drugi ciklus to isto „dvoje“ iz naslova jedne od pjesama dovodi pred kulisu virtualnoga, digitalnog svijeta – LCD-ekrana, elektriciteta i kablova, no bez da se mnogo toga suštinski promijeni. Slijede na sve skupa četiri pjesme svedeni zaključni ciklusi, pri čemu su „disocijacije“ poravnane uz desnu marginu te na neki način zrcale „odvajanje“, dok spomenuta „bjelina“ i nije nužno morala biti predstavljena zasebno.

Gagićevi su stihovi ispisani uglavnom elegantno i s mjerom za suptilnu zvučnu organizaciju, rukopis je poprilično ujednačen, uz nekoliko vrlo dobrih pjesama. S druge stane neki bi sastavci trebali biti čvršće zatvoreni, nedostaju im upečatljivije poante, a spomenuti se višak grafičkog izdvajanja negativno odražava na ritmičku strukturu. Pjesme se doimaju katkad upravo suviše „glatkim“; lako je niz njih skliznuti bez da nas nešto zaista očeše. Ako se pri pokušaju iskoraka (iako nikakvog iskoraka iz zadanog okvira ovdje zapravo nema) ipak spotaknemo i pritom zgulimo koljeno pjesme, teško da će nam građansko odijelo uprljati bilo krv, bilo žuč. Sve u svemu, riječ je o u kontekstu solidnoj knjizi, koja spočetka ipak obećava znatno više nego što u konačnici realizira.

Marko Pogačar (Split, 1984) objavio je deset knjiga poezije, esejistike i proze, prevođen je na tridesetak jezika. Jedan je od urednika Prolettera

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu