Pripitomljavanje Fanona

Objavljeno:
Pripitomljavanje Fanona

Sopstvenim riječima, Fanon je razumio antitetičku prirodu francuskog kolonijalizma u odnosu na jako mentalno zdravlje i samoaktualizaciju alžirskih građana, shvatio je da ne može da nastavi sa poslom u bolnici samo na osnovu lažne pretpostavke da ništa više od toga ne može da uradi, i dao je otkaz

 

Nisam pripadnik prezrenih o kojima Fanon piše, ne živim na margini, nisam (još uvijek) ekonomski ugrožen, imam krov nad glavom, sopstvenu sobu i, u njoj, radni sto i golemu biblioteku. Sve to, međutim, ne znači da sam u centru: nisam profesor ni istraživač, nisam komentator društvene stvarnosti, nemam mogućnost da organizujem tribine, biram teme i pozivam učesnike.

Zašto se, onda, nepozvan i nepomenut, uključujem u tekuću polemiku koja se na portalu Proletter začela između Jelene Savić i Stefana Tanasijevića?

Upravo zato što pripadam onom sloju koji posreduje između centra i margine – ili,preciznije, štiti centar od margine – i koji se osjeća najugroženijim bilo kakvim društvenim promjenama, dok istovremeno ne snosi, niti osjeća, bilo kakvu odgovornost, ne podiže glas, kada se te promjene sprovode (po pravilu u korist centra i na štetu margine, nadajući se da će se, u skladu sa učenjem liberala, barem nešto sa vrha preliti u njihov tanjir).

Možda zbog toga prvi impuls mi nije da zavitlam na Jelenu Derridinu knjigu koja mi se nalazi nadohvat ruke, već da se zapitam ko sam ja Jeleni i – ko je ona meni.

 

Gorki talog iskustva

U pravu je Stefan Tanasijević kada kaže da se „u kapitalizmu teorijom bave povlašćeni“. Ne griješi ni kada primijeti da postkolonijalna teorija „morala je biti uvažena od strane onih povlašćenih na Zapadu“ kako bi se konstituisala kao relevantna. Tanasijević, međutim, čitajući tekst Jelene Savić izvodi neobičnu logičkuvratolomiju kada zaključuje da je njeno stanovište kako „o potlačenima govoriti nužno moraju baš ti potlačeni“, da bi, ni ne dočekavši se na obje noge, napravio novi salto ubacivši u isti koš zapadnu ikonu postkolonijalne teorije, Gayatri Chakravorty Spivak, i rečenog Frantza Fanona.

Tom je akrobacijom postigao dvostruki efekat. Prvo, otkrio je sopstvenu teorijsku poziciju, onu dekonstrukcionističku, koja ukida hijerarhizaciju i „međusobno rangiranje i sameravanje“, zahvaljujući čemu, u krajnjoj instanci, autor može da ostavi po strani „moralisanje“ i obustavi „paljbu po poreklu i društvenoj poziciji govornika i govornice okruglog stola“.[1] To je, moram priznati, zgodan dekonstrukcionistički en passant.

Drugo, pokazao je lakoću sa kojom autor po strani ostavlja Fanonov aktivizam kao, pretpostavljam, nerelevantan za polemiku, i fokusira se na njegov spisateljski rad. Fanonova biografija je, ipak, mnogo kompleksnija od crno-bijele (sic!) slike koja se trenutno pokušava naslikati.

Frantz Fanon, najpoznatiji po aktivizmu i borbi za oslobođenje Alžira od francuske vlasti, rođen je, ironijom sudbine, na karipskom ostrvu Martinik koje je za njegovog života bilo (i do danas ostalo!) francuska prekomorska teritorija. Ovaj se psihijatar, važno je naglasiti, prije borbe protiv francuskih kolonijalista borio rame uz rame sa Francuzima protiv nacističke (višijevske) vlade, školovao se u Francuskoj, radio, pod francuskim patronatom, u bolnici u Alžiru.

Veliki zaokret Fanon je napravio iz političko-etičkih razloga (koje, budući da dekonstrukcija još nije bila rođena, nije mogao ostaviti po strani): shvatio je, naime, da nije moguće istovremeno podržavati revolucionarni pokret u Alžiru i liječiti pacijente koji su dolazili sa psihičkim problemima prouzrokovanim njihovom ulogom u hapšenjima, mučenjima i likvidacijama pripadnika revolucionarnog pokreta. Fanon je, da preformulišem, odabrao stranu.

Sopstvenim riječima, Fanon je razumio antitetičku prirodu francuskog kolonijalizma u odnosu na jako mentalno zdravlje i samoaktualizaciju alžirskih građana, shvatio je da ne može da nastavi sa poslom u bolnici samo na osnovu lažne pretpostavke da ništa više od toga ne može da uradi, i dao je otkaz.

To, naravno, ne znači da je prestao da se bavi medicinom: cijelo vrijeme je Fanon obučavao medicinske radnike i pružao usluge pripadnicima Fronta nacionalnog oslobođenja, pisao i govorio u ime revolucije. Pisao je u prvom licu, u svoje ime, koliko i u ime svojih sugrađana.

Da li je, onda, Frantz Fanon = Gayatri Chakravorty Spivak, ili je, možda, Frantz Fanon = Jean Genet, = Jean-Paul Sartre, = Michel Foucault?

Nije mi namjera da osporavam značaj  Gayatri Chakravorty Spivak za postkolonijalnu teoriju i dekonstrukciju uopšte (a njeno ime možemo zamijeniti imenima Jacquesa Derride, ili Homi Bhabhe, ili nekog trećeg), ali njihov uticaj na neki novi (zašto ne reći: martinikanski?) oslobodilački pokret, u odnosu na uticaj Fanonov, smiješan je (u iskušenju sam reći: jednak njihovom uticaju na, štajaznam, učesnike protesnih šetnji pokreta Ne da(vi)mo Beograd).

I da, ovdje referišem prije svega na njihov spisateljski stil,[2] ali i akademski i društveni (ne)angažman. Kakvom su, vrijedi nekoliko puta podvući, pribjegavali gore nabrojani Francuzi.

 

Prljave ruke

Kao najvažnije mjesto u tekstu Jelene Savić vidim pitanje nasilja, koje Tanasijević u svom tekstu ni ne pominje (zbog čega ono dobija obrise frojdovskog simptoma).

Savić ispravno primjećuje kako se u intelektualnim i akademskim krugovima, kao i na političkoj ljevici, nasilje danas vidi kao „nešto primitivno“, nešto što im, kako ona kaže, „ne priliči“. „Oni preferiraju“, piše dalje Savić, „da im se suprotstave uglavnom površnim sarkazmom i ironijom, dok sa druge strane izjednačavaju revolucionarno nasilje o kom govoriš [misli na Fanona, M. O.] sa zahtevima brutalnih, patrijarhalnih, klero-fašističkih nacionalista.“[3]

Posmatrano iz fotelje u kojoj sjedim dok pišem ovaj tekst, sa pogledom na nekadašnju Ulicu Marksa i Engelsa, nasilje nema mnogo smisla. Kao neko ko ima pravo glasa, pristup društvenim mrežama, mogućnost da se na ovaj način uključi u javnu debatu, kao i širok krug visokoobrazovanih prijatelja sa kojima može da razmjenjujem mišljenje, ne osjećam potrebu da na proteste izađem sa bandanom oko lica i šipkom u ruci.

No, da li bi to bio slučaj i da nemam ništa od ovoga, osim sopstvenog tijela? Da li bih „ćutao“ o nasilju, fizičkom i institucionalnom, i da ga svakodnevno trpim? Ili bih, u nekom idealnom/-ističkom scenariju, pošao na proteste na kojima bih čuo odlomak nekog Fanonovog govora, pogledao policajce oko sebe, pano za Beograd na vodi koji pokušava da sakrije prazninu u glavama onih protiv kojih protestujem, bilbord sa slikom premijera/predsjednika/gradonačelnika, uzeo kamen i bacio ga kroz prozor gradske kuće ili vlade, potpuno spreman da snosim posljedice, dok se oni koji su u javnosti podržavali protest od mene ograđuju, pominjući demokratska sredstva, osuđujući nasilje i nastavljajući sa svojim životom?

 

Ćuti i konzumiraj!

Druga mogućnost je da poslušam Tanasijevića i da se pomirim sa činjenicom „da su određena ‘javna dobra’ (umetnost, kultura i sl.) u savremenom neoliberalnom kapitalizmu komodifikovana, odnosno da su postala roba“.

To dalje znači da, budući da nemam vremena ili uslova da konzumiram revolucionarno štivo, treba da idem na tribinu posvećenu toj vrsti lektire, kako bih stekao neki teorijski okvir o ozbiljnosti moje situacije, umjesto da ga sam nagađam.

Podrazumijeva se da me niko ne tjera da učestvujem u svemu tome, ali budem li skrenuo pažnju na činjenicu da ne mogu da „konzumiram“ Fanona ne zbog toga što piše teško, već zbog toga što nemam novca da kupim njegovu knjigu, ili ako imam dovoljno novca nema nikog ko bi me na tu knjigu uputio, ili.., postoji realna šansa da me neko (možda baš Tanasijević) optuži za elitizam. Tako je, recimo, prošla Jelena Savić. Pierre Bourdieu je sličnu pojavu nazvao „rasizmom inteligencije“.

 

Šta da se radi?

Sam ću se, na kraju, zapitati, kada sam već dao sebi za pravo da se oglasim, šta bih to pa ja uradio da sam tog dana bio u Beogradu?

Da sam bio na mjestu Jelene Savić, vjerujem da bih pokušao da iskoristim vrijeme predviđeno za pitanja iz publike, prenebregao bih opomenu da se držim teme i postavim kratko pitanje, i iznio bih svoje mišljenje. Ukoliko ne bih uspio da dobijem riječ, ili da uopšte prisustvujem tribini, napisao bih, post festum, tekst za Proletter.

Da sam se pak našao na mjestu učesnika tribine, volim da vjerujem da bih se zahvalio organizatorima na pozivu, osvrnuo se na svoju poziciju i uz nekoliko prigodnih riječi zaključio da je od mojeg akademskog znanja na temu postkolonijalizma još važnije to što mogu da stvorim prostor da o Fanonu govore oni o čijim je životima upravo i pisao, nakon čega bih riječ ustupio, recimo, Jeleni Savić.

Kako, međutim, na tu tribinu mogu da odem samo kao M. O., autor ovog teksta, sa sigurnošću mogu da kažem da bih tiho odslušao tribinu i aplaudirao na njenom kraju, otišao bih zatim u knjižaru i kupio nekoliko novih naslova koji me trenutno zanimaju, prelistavao ih uz kafu u Blaznavcu, gdje bih na iPhonu pročitao tekst Jelene Savić.

Na toj raskrsnici, koju na početku večeri nisam anticipirao, morao bih da odlučim da li bih pošao desno, i uvrijeđeno odgovorio na njenu više nego uspjelu provokaciju, ili lijevo, gdje bih, umjesto da je ćirjakovićevski optužim zbog povlašćene pozicije na margini, pokušao zajedno sa njom da smislim kako se Frantz Fanon može prenijeti tamo gdje mu je i mjesto, naročito danas, naročito u Beogradu – na ulicu. Gdje bi postao događaj.

 

[1] Ovdje ću i ja, poput autora, otvoriti fusnotu i, kad već autor nije to uradio, zapitati se sljedeće:da li je moguće zažmuriti na društvenu poziciju jednog Zorana Ćirjakovića koji se, izgleda, danju po različitim tribinama bori protiv kolonijalizma i za prava prezrenih, dok noću, na stranama Politike (!), stoji na braniku srpske većine koju već decenijama govorom mržnje teroriše manjina „autošovinista“ (?) i “autorasista” (?!) [sve Ćirjakovićevi termini]? I, ako je moguće, kakve moralne implikacije to zatvaranje očiju sa sobom nosi?
[2] Terry Eagleton je u prikazu knjige Gayatri Chakravorty Spivak Kritika postkolonijalnog uma, objavljenom 1999. godine u London Review of the Books, u svom stilu primijetio kako postkolonijalni teoretičari često zapadaju u očaj zbog jaza koja dijeli njihov akademski diskurs od onih o kojima pišu, dok istovremeno kao da se u pisanju vode pravilom „budi opskuran u onoj mjeri da se možeš lako izvući“.
[3] U sjećanje dolazi replika Woodyja Allena koji u filmu Manhattan (1979) pomene najavljeni nacistički marš u Njujorku („Trebalo bi da okupimo nekoliko ljudi, da uzmemo cigle i nekoliko palica i da im objasnimo neke stvari!“), da bi na primjedbu jednog od likova kako je „oštra satira mnogo bolja od fizičke sile“ uzvratio da to nije tačno i da je fizička sila mnogo efikasnija sa nacistima, jer „teško je satirizovati nekoga ko nosi uglačane čizme“.

Matija Otašević, filolog i profesor svjetske književnosti.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu