Poezija na sniženju

Objavljeno:
Poezija na sniženju

Periševa zbirka u konačnici ne ostavlja loš dojam, mada tu neke pjesničke nepoznanice sugerirane domišljatim naslovom nije bilo. Čitljivo je i prepoznatljivo, ali nešto kao da fali, nešto nepoznato, što će nas zateći, iznenaditi, primorati da zastanemo

Želimir Periš: X, Algoritam, Zagreb 2016.

U opisima pjesničkog posla i poslanja često se između ostalog mogu čuti i takve mistifikacije kako pjesnik bolje vidi pravo stanje stvari, kako vidi iza stvari, u njih i slično, te da mu je i sama stvarnost providnija negoli ostalim smrtnicima, nazovimo ih prigodno radnicima, npr. zidarima, liječnicima, učiteljima, bankarima i dr. Jer dok se oni bave isključivo svojim poslom i nemaju vremena i dara za ikakve više stvari, dotle pjesnici, kako bi rekao Cesarić, krvare ljepotu svojim nebom. Taj mit o pjesničkom natprirodnom poslanju, inspiraciji i posebnosti, te poeziji kao osobito uzvišenoj pojavi, vjerojatno potječe još od vremena romantizma, podebljan iskustvima avangarde, očuđenjem, i sve skupa narodnim folklorom o pjesnicima kao čudacima. Ne bih ulazio u to koliko ima smisla u svemu tome, ali sve skupa mi je prošlo glavom čitajući „Regrutersku“, pjesmu iz zbirke X Želimira Periša. U njoj lirski protagonist ironično poručuje čitateljima da se manu ćorava posla oko školovanja jer će ionako svi, bez obzira na škole i fakultete koje završili, raditi u Konzumu (osim ponekog konobara i onih koji ostanu nezaposleni). Zbirka je objavljena sredinom 2016., a danas, međutim, jasno je da i ako Konzum opstane, neće tako skoro zapošljavati ikoga. Stvari su se dakako, mogle promijeniti u tih nepunih godinu dana i subjekta „Regruterske“ iznenaditi, no guverner Hrvatske narodne banke nedavno u jednom intervjuu kaže da su se njima, vezano uz naplate Agrokora, crvene lampice upalile još prije pet godina. Što je dakle bila Agrokorova „stvarnost“ u vrijeme nastanka ili objavljivanja „Regruterske“? Običnim ljudima, onima koji nisu direktno uključeni u zakulisne tržišne procese, pa tako i bogomdanim pjesnicima, činilo se da će Konzum još neodređeno vrijeme uglavnom zapošljavati na minimalac sve, pa i akademski obrazovane. Bankarima koji tobože žive u sivilu svojim ureda, papira i ultramodernih stanova, pa ne vide iza zastora prevučenog preko viših sfera, „stvarnost“ je već palila crvene lampice. S jedne strane radi se o dojmu o onome što je stvarnost, a s druge o uvidu u poslovne knjige i financije korporacije koja tu stvarnost konstruira (ili dojam o njoj). Pjesma je dakako ironična, no ta ironija nije usmjerena prema kapacitetima Konzuma, nego prema smislu školovanja u okolnostima i tržišnim uvjetima kakvi su se kod nas razvili.

Sve ovo pričam, jer X je bez ikakve sumnje primjerak tzv. „stvarnosne“ poezije i to teške kategorije. Što će reći: subjekte pjesama zaokupljaju aktualni društveno-politički problemi i on je spreman o njima neuvijeno i bez okolišanja progovoriti, čak i odgalamiti na megafon ako treba. Zbirka je trodijelno koncipirana s podnaslovima „Pjesme za izvikivanja“, „Pjesme za šaputanja“ i „Pjesme za mrmljanja“, čime se sugerira govorna gesta – one bi dakle trebale u potpunosti zaživjeti tek kada ih se izgovori, kada od Teksta postanu Glas. Ciklus „Pjesme za izvikivanja“ najopsežniji je te obuhvaća otprilike polovicu zbirke, čime se opet sugerira da je autoru do ovih pjesama stalo znatno više negoli do onih koje bi se mogle šaptati i mrmljati. Što će reći, polaže više prostora prosvjedu i javnoj društvenoj kritici negoli komornijim ugođajima uz kakve obično vežemo poeziju (pisanje, čitanje i govorenje iste). Da ne bi bilo zabune, u moć poezije sumnja i on sam, što ga neće spriječiti da se pobuni u stihovima. Tako, primjerice, u pjesmi „da se ne zajebavamo“ kaže: Slova nisu nastala zbog poezije / smislili su ih feničani za trgovinu / ili hamurabi za pravne potrebe / ili vojne potrebe, malo dalje nasilje nas gura naprijed / a ne rime i još kako god pisao nikada ne možeš dovoljno biti antifašist. On dakle sasvim eksplicitno poziva na akciju, kao i u uvodnoj pjesmi gdje će reći vrijeme je da počnemo ubijati, ali to nabrijavanje ubrzo će stišati kakva buntovnička deklamacija ili čak dosjetka. Ta protuslovlja mogla bi se opravdati tek različitim subjektnim gledištima – sve te pjesme možda su izgovorene iz gomile, različitim glasovima (prosvjednika, radnika?), što je dakako puka interpretacijska akrobacija i znatno je vjerojatnije da je protagonist povremeno u nesporazumu sa samim sobom. Radničko mnogoglasje doista se i javlja, nedvojbeno u narativnoj poemi naslova „zadarska“, koja je među uspjelijima u zbirci, mada u ostatku narativno razvučenih pjesama Periš nerijetko zapada u zamorna nabrajanja i ponavljanja, npr. tekstovi „sekunda viška“, „zlo zlo zlo“ (u kojoj pak kaže svako je nasilje zlo, i neopravdano i opravdano, zapravo, posebno opravdano), pa naslovna „promišljanje o x i prilog promišljanju o x“, „od jabuke napravljeni“ itd. Dio pjesama bazira na dosjetci, nekad uspjelijoj („tražimo srbe, oglas“), a nekada zalazi i u dosjetku viška, npr. pjesmom „tablete protiv mržnje“ ili stihovima iz pjesme „američki su avioni napravljeni u americi“: svaki češnjak dolazi iz kine. / tamo sigurno nema vampira. Najbolja pjesma ciklusa ali i zbirke svakako je „vidjevši to, učenici se začude: kako umah smokva usahnu“, lirska minijatura koja je najmanje eksplicitna u svome angažmanu. Nasuprot njoj, pjesma „širom otvorena crkvena vrata“ zvuči kao svakidašnja jadikovka seoske babe ili kavanskog mudraca: mili bože, pokvaren li je svijet / svako samo svoju guzicu pazi / sve je puno prozirnih prevaranata / od crvenih mrava do plavih kitova / svako gleda kako će te zajebat. Ako ništa drugo, time se barem potvrđuju razna subjektna gledišta, što smo naslutili već ranije, a dalje tek ostaje pitanje koliko je mudro u poeziji (ili prozi) narodu davati riječ.

„Pjesme za šaputanja“ naslovom sugeriraju intimnije okružje, a počinju stihom posvetit ću ti jednu masturbaciju, ostavljajući nas u nedoumici jesmo li pritom mi čitatelji, ili Ona, u privilegiranoj poziciji. Što pritom Ona misli o ovakvoj posveti, ovdje se ne usuđujemo spekulirati, recimo tek da pjesnik u nastavku, da sve ne bi bilo tako izravno, stvar ipak malo zamagljuje curenjem narančinog soka niz bradu slučajne prolaznice. Radi se zapravo o antiljubavnom ciklusu, kako kaže i naslov pjesme „jedna od manje erotičnih radnji“, u kojoj zamišlja neznanku u prometnoj gužvi na Slavonskoj aveniji. A kada konačno dospije do Nje, odnosno njene vagine, tada ona razara zvijezde,  urušavaju se galaksije a svemir implodira u sebe (a da u koga?) („moj svemir njena vagina“). Lirski Ja uskoro se opet gubi u žamoru lirskoga Mi da bi hipijevski predložilo „a zašto svi zajedno ne bismo pošli u krevet“. Tko to svi? Svi mi? S kime? Uključuje li to „svi“ i biskupa Košića? Erotski ciklus nastavlja čak i pradjedovim receptom za izradu kondoma od janjećeg crijeva i pjesmom o prijateljičinom vibratoru. Dio pjesama iz druge polovice zbirke dosta podsjećaju na Glamuzinine autotračerske uratke što je vidljivo već iz samih naslova („vapaj“, „onaj konobar koji nas je pitao o prirodi našeg odnosa“, „imam ja frenda koji ima ženu“, „vibrator moje prijateljice skuplja prašinu“, „hrče li vaš novi muž“, „muževi koji nisu napustili svoje obitelji za prve sredovječne krize“…) i u toj poetičkoj ladici Periševo je mjesto.  

„Pjesme za mrmljanja“ zatvaraju zbirku, najmanji su ciklus i možda najmanje potreban. Već i  značenje samog podnaslova nije najjasnije. Mrmljanje je nerazgovijetno govorenje, što je za poeziju pogubno, pa vjerujemo da je opet ironija u pitanju, no okolnosti u kojima se poezija mrmlja (za razliku od izvikivanja i šaptanja) također nisu svakodnevne – moguće da se time sugerira njihov konspirativan sadržaj, pa ih se mora izgovarati tiše i od šaptanja. To bi se donekle i moglo opravdati pjesmama „čitav život čovjek pravi puške“, „što će mi život bez slatkog“ i „svega će biti“, dok su najbolje „tko će nas spasiti“, „čovjek koji je pokopao moju kćer“ i „nedjelja“ – upečatljiv Perišev obol čuvenoj nedjeljnoj melankoliji sa završnim obratom i zakucavanjem. S „nedjeljom“ Periš radi poveznicu prema prvom ciklusu i pozicioniranjem na kraj promišljeno tematski zaokružuje zbirku, implicirajući valjda da je privatno uvijek određeno, uvjetovano i zagađeno javnim, a ne obratno, i da je nezaposlenost majka svih bedova (od svakoga dana u tjednu čini suicidalnu nedjelju).

Periševa zbirka u konačnici ne ostavlja loš dojam, mada tu neke pjesničke nepoznanice sugerirane domišljatim naslovom nije bilo. Čitljivo je i prepoznatljivo, ali nešto kao da fali, nešto nepoznato, što će nas zateći, iznenaditi, primorati da zastanemo. Odatle valjda ta zbunjujuća ambivalentnost koju, barem na mene, ostavlja „stvarnosna“ poezija, a koju je Kristina Špiranec nedavno, pišući o zbirci Everest Drage Glamuzine, okarakterizirala jalovom. Trenutno ne mogu naći primjereniji izraz. Dobro je, ali ne zadovoljava.

Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) autor je dviju nagrađivanih pjesničkih knjiga i književni kritičar.

 

 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu