Platonove sjene u Titovoj pećini

Objavljeno:
Platonove sjene u Titovoj pećini


Y era el demonio de mi sueño, el ángel más hermoso.
(I đavo u mom snu bijaše najljepši anđeo.)
Antonio Machado

 

GORANOVO STOLJEĆE

Charliju Simicu

u početku bijaše jama
i u njoj krv tla što naprasno je
kao opruga najednom briznula uvis
i udarila o čelo čelične vrane,

razmahane baš lijepo
nad razigranim hrašćem Buchenwalda,
dok kriještala je ono svoje dobro znano:
Howgh! Howgh! Howgh!

da bi danas u Lukovdolu,
preživjevši Theodora, lukavi pjesnici
(ni luk jeli – ni look mirisali)
vijencem iz najlon kese

jedan drugom vjenčavali glave.
oprostite, drugovi, al’ ne znam što se tu još ima dodati,
kad je Gadamer već pretežak, Rorty premrtav,
a pokojni Paul De Man pomalo i fašist.

preostaje tek na smrznutom zaslonu TV-a
George iz Seinfelda, koji ustrajno i mudro šuti.
vjerojatno misli: kako to da nakon svega
pomidore ipak nisu zaživjele kao ručno voće?


NORVEŠKO DRVO

odložila je bocu Chiantija,
sjela na Izabrano djelo Tome Akvinskoga
(izdanje Globus, Zagreb, 1981.)
i rekla:
od Hrvata mi se sviđa jedino
Frano Lasić!
dodala je, naravno, i to da ujutro radi.
nema veze, ostani, rekao sam.
napravit ću sebi ležaj u kadi.
ali onda se rasula
staklena niska
i stan su progutale
njene perle.
po izbrijanom mjestu
jednu smo bobu dugo
(kao maloumna djeca)
micali najprije njenim
a zatim i mojim
domalim prstom.
sutradan po običaju
nismo znali što je bilo posljednje,
a što prvo: budući djelimično
svrhoviti – djelimično šuplji.
kao komplicirani skandinavski montažni namještaj:
švedski dizajn – norveško drvo.


PEDESETE

po Adamu Zagajewskom

otac i njegov otac
grabe makadamom
u grad na utakmicu.

uokolo titra zvizdan.
cvrčci cvrče u smrekama,
u travi bljeskaju staklasti skakavci…

Mediteran
kakvog oduvijek znamo,
još uvijek je tu.

malo sjevernije
sunce robijašima trga zračne krune
i rastače ih

u znoju bijelih potkošulja
sjetno udarnički raspjevanih
sve tamo

do sivih malteških dokova
i ledenih vrhova
Altajskog gorja na istoku.

negdje iza Žrnovnice
djed polako kao stari gušter
nabire suho ispucalo čelo

i žmirka
jer žuljaju ga tijesne cipele,
taj prokleti par obuće,

što dijeli ga s prvim rođakom,
alatničarom
koji iz prašnjave radionice hidrocentrale

opsesivno otuđuje
hrđava kliješta i čelične čavle
(mada ni sam ne zna koji će mu đavo!)

istodobno
u salonu na Dedinju
Tito se šali s drugovima iz CK

dok oprobava novi, niklovani,
kao pasje mudo uglancani
tokarski stroj.

izduljenih lica
kao u Modiglianija
pokoljenja diljem zemlje izgrađuju socijalizam

koji polako ali dosljedno
kao kaplje vitriola
razgrađuje njih.

ali u očevoj glavi
svijet i dalje pluta i bubri nedorečen
kao prozirna meduza

dok on snatri
o novom DKV motoru,
crnom i sjajnom

kao štikle Silvane Mangano
i moćnom
kao don Jerkov raskriljeni habit.

u mislima
– jer ne mogu si pomoći –
neprestano bdijem nad tim mladcem

budući da znam
da je pred njim dalek
i neizvjestan put.

rekao bih mu da se opusti
i da će sve kad – tad doći na svoje
(il’ bar na moje),

ali stvar mi jednostavno
ne polazi za rukom:
možda baš zato

jer ruke još i nemam,
jer ni mene u dovoljnoj mjeri nema,
jer nisam − tu.


POSLANICA VLADIMIRU HOLANU
[*]

ako je o vremenu riječ,
imao si ga dovoljno
da nađeš i ono što nisi izgubio.

jer, što je vrijeme
– kazao bi Kant –
ako ne ono nešto prirođeno;
kazaljka bića
koja sama kaže kad je pasijans,
a kad čaj
i svako koliko valja uzeti tabletu.

u svakom slučaju
nisi imao salon optočen plutom,
niti lagodni mir užeglog pokojnika,
već najobičniju agorafobiju:

kroničan strah od prostiranja.

idole trga, zavisti, govorkanja,
mogao si lako prepustiti drugima,
dok se s onima sličnima sebi
naprosto nisi ni mogao susresti.

tako da su praška noć s prstima od velura
i taj kljasti golub
taman kao Vltava
ostali tek prazan okvir
za slabo provjetreno
čudo stvaranja.


BARŠUNASTA ŽENA

Qué tiempo tan feliz…

objavio sam bio tog jutra pet pjesama
i već po pucnju Gričkog topa
u kavenom talogu
jasno razabrao anfas nesuđenog žreca.

poslije me Smilja dočekala
pred SC-om i poljubila u usta,
sočno kao da sam rasni Swiftov konj
(u kojemu se krije mnoga ljudska kvaliteta).

to popodne sam joj u tetinom stanu
dugo ispravljao zadaće i stiskao sise,
u pauzama između debelih džointa
lijepo srolanih od eterične viške ganđe,

da bih navečer u pola jedanaest
posve neočekivano u praznoj sedamnaestici
kod Džamije spazio Mihalića
sa strukom poriluka u cekeru od crnog skaja.

sjeo sam tri sjedala dalje
i pomislio – ovo mora da je neki znak!
onako iz profila davao je na Arcimbolda,
pa mi je odnekud iznebuha sijevnulo

kako su nadrealisti tvrdili
da će onome tko bude previše čitao Andrea Gidéa
nepopravljivo i dugo bazditi iz usta.
nisam tad ništa znao o kakistomiji, netrpeljivosti

i prirođenoj surevnjivosti književnih naraštaja,
nekmoli o vještini bacanja cehovskih anatema,
ali sam se blatnim putem kući uz potok kraj Remize
već iskreno kajao što ga bar nisam kvrcnuo

po ramenu i rekao: hej, druže Slavko,
objavio sam jutros pet pjesama! recite,
jesam li to na početku kraja ili na kraju početka?
ali budući da on ipak nije bio T.S. Eliot

teško da bi ga se dojmila jedna do te mjere ezoterična dilema.
ili još bolje – trebao sam se možda samo nasmijati
i dobaciti: hej stari, snubila me danas ona tvoja
baršunasta žena!


RAZGLEDNICA IZ TEL AVIVA

sve mlade Izraelke
čvrste su i preplanule
kao aubergines.

uglavnom
nose raybanke
i uglavnom su trudne.

neke za sobom potežu
i po troje sinova dok četvrtog
in utero miluju po ćeli.

sve da bi ih
– koliko sutra već –
spremno oplakivale

negdje na Zapadnoj obali,
u Cezareji ili u Jaffi,
osim ako u međuvremenu

ne postanu poduzetnici
u Haifi, rabini u Jeruzalemu
ili piloti El Ala.


U VLAKU ZA CASCAIS

u vlaku za Cascais
vidio si najljepšu djevojku.

maslinaste puti
i oblih grudi
(poput Ornelle Muti)
imala je majicu
Dolce & Gabbana
i držanje Tereze Avilske
dok kontemplira koplje
kojom će je njezin kopljonoša
itd.

ali mora da ju je odbila
Wittgensteinova biografija
u tvojim rukama,
jer najednom se digla
i izašla u Estorilu,
a ti produžio za Cascais
s tužnim uvjerenjem
da si možda propustio
ženu svog
(ili barem nečijeg)
života:

Atlantiđanku lijepu
kao tijelo njenog neuhvatljivog narječja,
sočno i šuškavo
poput one sambe
onog ljeta na Bohinju
kad ti je bilo osamnaest godina.

i što si mogao?
nastavio si čitati tu prokletu knjigu
s gorkom spoznajom
da su granice tvog jezika ipak
i granice tvog svijeta,
koji je sve što je i slučaj.
poput ovog
što ga ni mrtav ne bi prešutio.

DAMIR ŠODAN (Split, 1964), pjesnik, prevoditelj, urednik, dramski pisac, objavio zbirke poezije Glasovne promjene (1996), Srednji svijet (2001), Pisma divljem Skitu (2009), Café Appolinaire (2013, u tisku), knjige dramskih tekstova Zaštićena zona/Kain ili njegov brat (2002), Noć dugih svjetala (2009) i antologiju suvremene hrvatske “stvarnosne” poezije Drugom stranom (2010), kao i brojne prijevode američkih pjesnika na hrvatski (Carver, Bukowski, Cohen, Simic….) Za dramu Zaštićena zona nagrađen je 1. nagradom za ex-Yu dramatičare u Beču 2000., a za burlesku Chick lit trećom nagradom na natječaju Marin Držić (2012.) Član je redakcija časopisa Poezija i Quorum u Zagrebu i stalni suradnik francuskog onlajn časopisa Recours au Poème. Uvršten je u američku antologiju New European Poets (Graywolf Press, 2008), francusku Les Poètes de la Méditerranée (Gallimard, 2010) i britansku World Record (Bloodaxe, 2012). Sudjelovao je na niz međunarodnih književnih skupova i festivala. Član HDP-a i hrvatskog PEN-a, već petnaestak godina radi kao prevoditelj za Ujedinjene narode u Nizozemskoj, gdje uglavnom i živi.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu