Pjesme podignutog prsta

Objavljeno:
Pjesme podignutog prsta

He who cannot howl will not find his pack.
Charles Simic

ISKUŠENJE SV. ANTUNA

sad znaš da je sila
koja je onim razuzdanim konjima
tako napasno istezala noge
počivala još davno u utrobi
seoskog raspela.

ali čovjek je slijep
dok sanja nogomet
i pušta šišmiše da mu slijeću
na uska regrutska ramena.

ako poželiš znati
nešto o religiji
moraš prije toga probati
                    seks na exu,
sredovječne gimnazijalke,
Stari zavjet ili bungee jumping.

uglavnom, nešto malo
                   pomaknuto.

Dalí je to odmah znao.

naravno da ne postoji Bog
dok klečiš
ispred mašine za novac.

 

CHARLES SIMIC U NJUJORŠKOM TAKSIJU 1967.

istorija 20. veka nepopravljiva je
kao onaj prozor u ulici Majke Jevrosime
polomljen još ’49.,
što ostade vazda nezaceljen
kao rana kakvog hrabrog Wagnerovog jurišnika
u kartoteci mesnog doma zdravlja.

ko zna, možda je i duplja u stablu jabuke
u unutrašnjem dvorištu
našeg detinjstva
tek još jedno skrovito mesto
zaboravljenog i svojeglavog bivstva.

bilo kako bilo, svemu su krivi
krezubi kobasičari
i naduti lihvari
u masnim gamašnama srednje Evrope
što natrtili bi i labuda u letu
samo da se oskvrne
makar i najhromiji
osećaj za lepo.

ali čak i ova vožnja
po upornoj kiši
od Vol strita
do Muzeja moderne umetnosti
itekako mnogo će da košta.

nekmoli svi ti novi poreci
što nikoše iz naprečac pacificirane
berlinske šute.

sreća pa će Bitlsi
svojom vedrom pesmom
nekome i danas
ulepšati dan.

 

SUBTERRANEAN HOMESICK BLUES ZA AMORA MAŠOVIĆA

ruke osobe
koja je iskopala
najviše masovnih grobnica u regiji
ne trpe etikete poput
“lijeva” ili “desna”.

prezaposlene ekshumiranjem
ljudskog dostojanstva
rasutog
ispod teških naslaga zemlje
one nemaju vremena za finese
iako pripadaju
čovjeku čije ime stoji
za malog kovrdžavog rimskog boga
koji simbolizira
ljubav.

to je ta
vjekovna veza
izmedju erosa i thanatosa
o kojoj naši inače u mnogočemu
blagoglagoljivi intelektualci
uporno šute.

 

MALA ZEMLJA ZA VELIKI ODMOR

u kolovozu se premijer
zadržao u kraćoj i prijateljskoj posjeti
                  našem kraju
i svi su otišli do Tunjine konobe
da na oboru pod krošnjom
                 stare murve
mjerkaju crne
                  stranačke bolide.

za to vrijeme
ti si kao uposlenik
               međunarodnog suda
na zasluženom godišnjem odmoru
dolje u babinoj kući
               u selu
slušao Grateful Dead
i ravnodušno
pušio džoint
                srolan od masne sinjske trave
ciljajući malo-malo
starim djedovim Waltherom PP
u otučenu drvenu Gospu
na čađavom zidu.

da bi nakon nekog vremena
          usta cijevi
hladna kao kosti
mrtvog konja
prislonio o vlastito čelo
ali po običaju
nisi imao snage ni odlučnosti
da učiniš nešto radikalno
s vlastitim životom.

ili da barem pričekaš noć
i napiješ se
kao zemlja
s dragim rođacima
na državotvornom sijelu.

 

BLAGAJNICA IZ “TOMMYJA” NA SPLITSKOM ŽNJANU

neobično lijepa žena
srednjih tridesetih
sjajnih očiju i napetih grudi
napadno se smješka
dok prebire finim prstima
po tvojoj potrošačkoj košarici
punoj lakog špeceraja.

među policama hipermarketa
uz drndanje tamburaša
odjekuje ulickani Škoro,
klima uređaj radi,
kolica kao po ledu savršeno klize
i ona ima 3.500 kunskih razloga
                   za sreću,
prije svega zato jer raspolaže
stalnim poslom u zemlji
blaženo upokojenog proletarijata,
                 osim toga
tu je i povlastica
da po akcijskoj cijeni
kući vuče bàle pridavljenih porilukâ
kvrcnute riže, ulubljenih poma
                                              i ocvalog kelja…
čak se i ozareno šali
sa šeficom, sredovječnom čapljom
rodentskoga lica,
ali ne baš odveć smjelo,
da se ne naruši blagoglasje
hijerarhijske notne skale
raspjevanog kapitala.

i dok se naginje
da dohvati trokut livanjskoga sira
jasno razabireš krupnu bradavicu
              (ljeto je!)
ispupčenu kao grimizno dugme
za lansiranje nuklearne rakete.

da je Boris Maruna živ,
predstavio bi se kao poduzetnik iz Zaragoze,
šarmirao je na pristojnom španjolskom,
tom nebeskom jeziku vječnih sapunica
– kao da smo u Torremolinosu 1975. –
ponudivši joj uzgred jednokratni
                dodatak na plaću,
uz stanovitu uslugu iz karnalne domene
gospodarskih varijabli.

ali ti nažalost naprosto nisi
toliko dobar pjesnik.

“Gotovina” – samo tiho kažeš,
ne misleći pritom naravno
na Antu.

Izbor iz zbirke Unutarnji neprijatelj, koja će se uskoro pojaviti u izdanju zagrebačke Naklade Vuković-Runjić

Damir Šodan (Split, 1964), pjesnik, prevoditelj, urednik i nagrađivani dramski pisac. Dosada je objavio dvadesetak naslova, uključujući i antologiju suvremene hrvatske „stvarnosne“ poezije, Drugom stranom (2010), kao i prijevode poezije Charlesa Bukowskog, Raymonda Carvera, Charlesa Simica, Leonarda Cohena, Franka O’Hare i dr. Urednik je u časopisima Quorum i Poezija, u Zagrebu, i član Hrvatskog centra PEN-a i hdp-a. Živi u Den Haagu i u Splitu

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu