Pjesme iz podzemlja

Objavljeno:
Pjesme iz podzemlja

Zrinušić je angažirani autor koji ne lamentira, ne žaluje, ne frazira i ne prostači (odviše). Zna biti i izravan i suptilan, duhovit i samokritičan, bez traga sentimenta ili patetike. On više nema iluzija ni o punku niti o tome što radi

.

Ivan Zrinušić: Mrtvom je jasno, Bratstvo duša, Zagreb 2017

Osječanin Ivan Zrinušić (1981.) objavio je i šestu zbirku poezije u nakladi „Bratstvo duša“, nezavisne izdavačke kuće Slušaj najglasnije legendarnog Zdenka Franjića. Radi se o izdanjima bez ISBN-a, uredništva, novčane potpore i ikakvih veza s tržištem, dakle, nekoj vrsti književnih demo-snimaka, čije je uređivanje, tiskanje i raspačavanje prepušteno samom autoru i izdavaču (doslovce Franjiću); u tome zapravo i je njihova privlačnost, osobito kada se zna da Franjić ne objavljuje bilo koga i bilo što. Knjižice su jednostavno, ali lijepo dizajnirane, a stranice (koje ponekad nisu niti numerirane), spojene su klamericom, a onda za ovitak ljepilom. Ako postoji književni underground, onda su to Franjićeva izdanja, među kojima Zrinušić s pravom slovi za ponajboljeg autora. Stoga se, nimalo slučajno, ove godine Zrinušiću dogodilo ono što se prvacima undergrounda obično i dogodi, naime, htjeli ne htjeli uđu u mainstream vode i postanu sve viđeniji i široj publici poznatiji – tako je s pričom Sida autor ovogodišnji pobjednik Festivala europske kratke priče, uz što je išla i lijepa nagrada, ali i određena vidljivost u mainstream medijima.

No to je tema za neki budući tekst o Zrinušiću, pred nama je sada njegova šesta zbirka poezije, naslov joj je Mrtvom je jasno, a naslovnicu krasi fotografija mačke/mačka, možda baš autorove, jer kako se u nizu pjesama da iščitati, za mačke je autor osobito vezan, njihovu svojeglavost, samostalnost, prkos, pa i nepovjerenje spram dvonožnih (u „Pjesmi koja čeka jutro“).

Zbirka donosi četrdesetak pjesničkih tekstova raspoređenih u pet ciklusa, jednostavno numeriranih, dok su same pjesme redovno naslovljene, čest vrlo inventivno, primjerice: „Pjesma koja je mogla biti drugačije napisana (Umjesto gerbera na grobu Borisa Marune)“, „Iz kuverte Privremenog poreznog rješenja (klasa: UP/I-410-23/2014-02/10220; ur. broj: 513-07-14-05/2014-02)“, „Pjesma zavađena s dubljim uvidom u duh vremena“ itd.

Poetički, Zrinušić je baštinik punka i bitnika, njegove reference na društveno-političku stvarnost su britke i duhovite, stil nepretenciozan, gotovo u potpunosti bez interpunkcije, omiljeni postupak mu je opkoračenje, dok mu izraz karakteriziraju ironija, sarkazam i cinizam, ali i svojevrsna pomirenost sa samim sobom i svijetom – protagonist njegovih pjesama nije nadobudni mladi pankeri koji vjeruje da može nešto promijeniti svojim djelovanjem ili pjesmama, već zreo čovjek navikao na svakakva životna razočarenja i poraze. Prostorom je uglavnom vezan uz rodni Osijek (Trideset i četiri godine s nekoliko duljih prekida slušam taj grad), dok vrijeme sadašnjosti i vrijeme rata u protagonistu supostoji na sasvim određeni, ne-ptsp-ovski, ali iskustveno nezanemariv, način: Guli se pravoslavna crkva / Svojedobno su iz nje pucali na prolaznike / Pa im je uzvraćeno / Nakon čega više nije bilo pucnjave / Ne računajući bombe / U tom bloku tog dana / Stojim preko puta i pokušavam /Odlijepiti majicu s leđa / Kući se ionako ne mogu vratiti.

Zbirkom se dosljedno provlače bitnička bezdomnost i lutalaštvo („Pjesma koja izbjegava sukob“), neusredišnjenost subjekta osim u vlastitom tijelu i toga tijela u svijetu, u konkretnom prostoru i trenutku, uz jak osjećaj prolaznosti i smrtnosti („Ljetne amputacije toplije su od zimskih“, „Straža“) i nepripadnost ikome i ičemu („U roditeljskoj kući“, „Povratna informacija“).

Dok ga u prozi odlikuje minimalizam, u poeziji Zrinušić uspješno balansira između raspričanosti i reduciranosti izraza, pa će povremeno temu razvući na dvije tri stranice, a gdjekada će sve to reći u nekoliko stihova: U ulici tri zastave od kojih jedna / Na privatnoj kući // Prekinuto možda 15000 života / Nije da igra reprezentacija („Spojeno s vikendom“).

Zna se zaigrati s formom i tradicijom, pa će u ironičnoj pjesmi „Pokojnik prije spavanja“ korespondirati s E. A. Poeom, gdje mu noćni posjetitelj Edgar između ostalog kaže Jedina ste država na svijetu vjeruj mi / U kojoj pankeri prosvjeduju protiv prosvjednika protiv vlade, dok „Pjesmu zavađenu s dubljim uvidom u duh vremena“ šalje kao poruku/pismo: Sestro noćas bilo gadno zašto da ti lažem / Topnička priprema svastikama po širem gradskom području / Pa po ojačana bojna govora mržnje / Na sjeveru jugu zapadu i istoku / Jedino prve četiri kolone nije bilo / No ustrajali smo i linija je ostala nepomaknuta. Kao i većina bitnika, Zrinušić je pjesnik „iskustva egzistencije“, poetičke ladice ga ne zanimaju, niti im robuje, u njih će ga struka naknadno svrstati i dati mu neki okvir, a on će njima (teoretičarima valjda) dati okvir „Pjesmom koja ne očekuje odgovor“: Kako je moguće da ti nesretnici povlačeći / Poteze nabavljene tamo gdje i profesura / Tako uporno vjeruju u stolicu u nebeskom bifeu / U to da nešto što je naučivo tvori pamet? Podrugljivu poslanicu pjesnicima ispisao je pod naslovom „Drljanje po poleđini rada o pleonazmima u hrvatskom standardnom jeziku“.

Uz takav doživljaj umjetnosti i egzistencije nužno se javlja i osjećaj tjeskobe, koji Zrinušić izrazito upečatljivo dovodi u neposrednu vezu s konzumerizmom i kapitalističkim stazama kojima je krenula civilizacija: Premda me ponekad ako razmišljam o cijeni / Čvaraka i njihovu položaju na policama u hipermarketima / Bude jako strah ne znam / Točno čega („Mokra pjesma“). Kritika suvremenosti obuhvaća i posvemašnju letargiju i sklonost nedjelovanju, pa će izostanak revolucije pojasniti pjesmom „Tri črlene“, a poentirati u pjesmi „Tražili ste pogledajte“: Bratstvo i jedinstvo plamte / U Winampu 5.66 / Baš poput bengalke; / Idemo u Irsku Švedsku Norvešku / Gdje u zemlji ima manje krvi / A u znoju više kapitala / To je najbolje / Što smo smislili.

Zrinušić je angažirani autor koji ne lamentira, ne žaluje, ne frazira i ne prostači (odviše). Zna biti i izravan i suptilan, duhovit i samokritičan, bez traga sentimenta ili patetike. On više nema iluzija ni o punku niti o tome što radi, pa piše ovakve autopoetičke retke u „Pjesmi koja uvažava međusoban omjer iskustva i mogućnosti“: Mrtva ironija na mrtvim usnama / Mrtvog studenta mrtve književnosti // Umjetnost nikad bliže punku / Nikad bezopasnija / Nikad poraženija – // I dobro nam je tako.

Mrtvom je jasno zbirka je kojoj se nema mnogo šta prigovoriti, eventualno je ciklus „Dva“ višak, s obzirom da sadrži svega tri lirske minijature u maniri dosjetke, koje nisu loše, ali su se lako mogle uklopiti i ciklus „Četiri“. Ujedno je to i najbolja dosad Zrinušićeva zbirka, kojom je potvrdio da već sada, još uvijek u undergroundu, postaje nezaobilazno pjesničko ime generacije osamdesetih. Ili da zaključimo stihovima pjesme „Probiti svijet“: Portali koji drže do sebe prenose polufinale deložacijskog kupa, / Lijevi i desni kotrljani buteljiraju fašizam, / A mrtvima je ionako jasno.

Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) autor je dviju nagrađivanih pjesničkih knjiga i književni kritičar

 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu