Pisma iz Pazina

Objavljeno:
Pisma iz Pazina

sa makedonskog preveo autor

DIM, UTIHNUT

na bijelom zidu u uglu plešu
moj desni dlan, cigareta i dim:
oko mene se širi kao iz utihnulog zmaja.
polako otkucava noć: uvijek tako
kada ne mislim na jutro i podne
u kojima bih se trebao probuditi.
spora je noć; svježe miriše vlaga
iz jame. uskoro, ništa se neće dogoditi.
uskoro, tiho ću ispustiti još malo
dima i pare. mislim na jednoroge, sjedeći
na vrhu kule, ponad jame. zamišljam ih
kako miluju duge šiljastim umom, tim
trećim okom koje je iz žudnje da progleda
naraslo i špicastu kost. mislim
i na sunce, na sve njegove erupcije
koje do nas stižu sa malim zakašnjenjem.
kao i većina pravih stvari.
ponad jame nema staze: nitko ne bi mogao
da mi zazviždi ispod balkona, sve i da hoće.
ne poznajem gotovo nikog u ovom gradu, ali
danas sam se upoznao sa bijelim raspuhanim laticama;
dizale su se u nebo kao snijeg obrnut naglavačke.
jučer sam se upoznao i sa jednom minijaturnom bubamarom:
prošla mi je preko desnog dlana. uplašio sam se – jesam li je
otresao u pepeo oko mene, ugušit će se.
zatim je satima letjela kroz sobu
dok nije našla ugao
u kojem sam noćas video svoj dim.
                                                                                    31.03.2012, 03:18

OTVORENO JE

obuci se u crno, u najcrnje koje imaš
i izađi na balkon. zakorači stameno i skupi
čitavo sunce na sebe, napuni kožu svjetlom
toplinom. sklopi kapke: iza njih
vidjet ćeš te oči, taj svijetli osmjeh –
tvoje unutrašnje sunce samo čeka da ga
dotakneš. zakorači, žmireći, preko prostora –
nadiđi vrijeme: sve je skupljeno u jednom trenu,
u točki u kojoj se crno i svjetlost ljube.
zamisli da nema misli. zamisli da je sve
u tebi. u vrtlogu mirisa i maštanja
prepusti se, pusti da te ponese. samo mrvica jesi
u ovom velikom prostoru koji te toplo obavija. kao
maternica koja neprestano rađa čuda i pred tobom se
otvara. otvara se put kroz prostor, vrijeme
imaš u malom džepu. odmah pored ključa
koji ti više ne treba. otvoreno je, kažeš.
                                                                                    01.04.2012, 18:22

PISMO. ZA TEBE.

dolazim ti. bezobrazno ti se uvlačim
u svaku poru: dolazim ti kao potok
od vina, na oblacima od lavande.
dolazim namirisan od ljubavi i čežnji.
tiho se približavam, kradimice te njuškam,
bučno se obrušavam preko tebe: zraka sunca
propuštena i istanjena kroz sve lupe
i sva stakla i zrcala. gorim sve usput,
ne mislim ni na što dok u poplavi
i žaru žurim prema tebi. jurim kao prirodna
nepogoda, šibam kao poludjeli vjetar
koji ti usnice traži. pa ih otvara. ulazim
kroz tvoje oči, ulazim ti kroz nosnice;
pun mirisa i nespokoja, pun mira i svjetlina.
sitne mrvice vječnosti. u nama je. ti si.
                                                                                    04.04.2012, 18:33

TA PTICA: Č.

u savršenom kontrapunktu
krckaju glasno kockice leda
i odsvirava sam klavir
kroz ovu sobu u kojoj te želim:
muzika koja je dovoljna sama
sebi. a velika, gotovo kao želja
da te čujem kako kroz dirke crtaš
i presipaš si srce… ta ptica
vesela i slobodna, sa krilima natopljenim
minulim tugama i toliko puno znanja…
u savršenom kontrapunktu, dok te udišem,
ti poletiš ka još jednom velikom obzoru.
u kojem me opet nosiš u sebi, tvog vjernog
suputnika: vječito žednog, vječito razlamatanog…
ljubavnik-blizanac kome je sve tvoje dom.
                                                                                    08.04.2012, 04:26

TA SOBA

to je ta soba u kojoj si naučio
kako se spravljati sa hladnoćom i prazninom,
sa dimom, uvijek previše dima oko tebe,
i sa zvucima koji samo iz tebe dolaze: to je
ta soba u kojoj ste pričali, u kojoj ste se
bezumno ljubili, i mirisali jedno
na drugo, i zajedno sanjali. ta soba
je vaš zaklon od svijeta, to je
nešto koje ćeš morati ponijeti
sa sobom gdje god krenuo. a kako se nosi
jedna soba, za dvije duše, svugdje
kroz život? kako ponijeti
tu sobu u kojoj ste jednom drugom
završavali rečenice, kao slapove u
potoku od glečera? dok negdje naprijed
svjetluca, zajedno pronalazite put. zvuci,
kako valja, dolaze iz vas, oboje.
odjednom, kao iz jednog, tako dolaze zvuci.
                                                                                    08.04.2012, 04:51

KAPI MUZIKE

malo prije ponoći, vrijeme je
za suze. za slike i sjećanja –
dok zajedno slušamo
našu muziku: srebrne kapi
koje nam se prelijevaju kroz dlanove;
tvoja mirisna koža, puna muzike.
zajedno slušamo. i sve pretvaramo
u blues. u duboku osjećajnost…
u njoj se bojimo, u njoj se ljubimo.
šutke se ljubimo, sakriveni od svih:
stranci smo u ovom gradu, tuđi za sve
osim jedno za drugo. miriše ti koža,
na život i sokove miriše tvoja
koža. miriše na mene. bijele kapi
svjetlosti i snage, pune muzike, pune nas,
prosipaju se. tiho te ljubim. slušam tvoj
šapat u utrobi: žudimo kroz sebe
čak i kada smo jedno u drugom. slušam ti
miris po mojoj koži: našu muziku.
                                                                                    16.04.2012, 00:00

NISKO SPUŠTENI OBLACI

zašao sam u grad u visinama,
zalutao sam uzbrdicama, tražeći
tiho mjesto za moju ljubav.
zašao sam u oblake od neocijeđene
vode, ušao sam u hladnu ošamućenost;
mirno sam udisao maglu, punu
mirisa donesenih iz daljina, sa mog
juga. zagrlio sam te u proljetnoj magli,
obgrlio sam te bezbrižno i toplo: u mutnom,
bili smo potpuno zaštićeni od svijeta, od svih.
bili smo potpuno sami i sigurni, u tom
proljetnom omotaču. za tebe sam naručio vreli čaj
i čašu vina… naručio sam krv i vrelinu:
da nam prinesu dok punim nosnicama
sišemo maglu: spas naš od čitavog
ovog svijeta. i još krvavog mesa i još vode.
da bismo lakše isparili, ovakvi nježni
oblaci spušteni nisko ispod nišana svijeta.
                                                                                    16.04.2012, 00:11

CVJETOVI KOJI MIRIŠU NA KOŽU

jednostavno je: sjedim na terasi
prekriven suncem i muzikom.
odnekud mi dolazi miris
cimeta… pa miris kilometara –
jednostavno, jeste: plovim kroz prostor
oslobođen revolta prema svijetu.
posvud iskre, blješti mir,
sjaj ljepote: svijet može otići
dođavola. ne mora mi ni najaviti,
još manje mi treba reći… jer,
jednostavno je: lebdim visoko i u miru,
prekriven suncem i muzikom – jednadžba
za ljubav koja iz mene pupa kroz bijele
i žute cvjetove… mirišu na tijelo,
mirišu na kožu upravo okupanu
u poljupcima i nježnim, najnježnijim dodirima.
                                                                 17.04.2012, 16:17

MUZIKA BEDARA

tu je ta jama. tu je rijeka
koja kroz nju teče. tu je voda
koja uvijek život znači. a tu
sam i ja: zaljubljen u samoću,
sa svim mislima i slikama o tebi.
ovdje sam onaj koji jesam. toliko
smiren, da ti ne želim ni ponuditi
take it or leave it: ja sam ono što jesam
a ti me samo takvog voliš. … tih
sam ti, ljubavi, tih i smiren,
opet pomiren sa svijetom. opet spokojan
pred dubinom jame, ispred
nedoglednog bezdana: nema
mraka dovoljno jakog da nas prekrije,
nema straha i boli od kojih nismo
jači. kao kada glavom rušimo
zid, ili u nekoliko slogova izričemo
suštinu. kao što naslućujem najnježnije:
pjevam kroz tvoje mokre butine. tu me
zaustavi, u navali riječi.
samo me uzmi u sebe, uzmi me potpuno
i šapni mi, punim grlom: ljubavi, moja.
                                                                                    17.04.2012, 17:48

KAO KADA ISTIČE VELIKA VODA

dok posvuda naokolo lete
crne pahulje od starih pisama,
nagorene i zgužvane kao zgrčeno ždrijelo,
ja odjednom nisam muškarac koji sam bio:
dječak sam koji zbunjeno i tužno
sa strane gleda vrtlog.
snažno okreće osovina
zgušnjava se spirala
kao nijemi grom se zabija u dubinu
i svrdla ka srži tišine.
                                                                                    23.04.2012, 14:19

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu