PIŠE LI SE PREVIŠE?

Objavljeno:
PIŠE LI SE PREVIŠE?

Živimo i radimo u poretku koji među ostalim i bespoštedno tjera aktere u polju – kako insajdere, tako i sve koji/e to pretendiraju postati – da se natječu jedni/e protiv drugih. Strah i tjeskoba posljedično rastu, a način da se navedeni trendovi obuzdaju se ne nazire

Nije nužno intenzivnije sudjelovati u našem književnom životu da bismo se sudarili s mišljenjem da se „danas“ piše „previše“. Ono kruži po kuloarima i kafanama kao i po tribinama i javnim raspravama, iznosi se na društvenim mrežama i u izvanmrežnom životu, prerađuje se podjednako u pismenoj i u usmenoj formi. „Danas se previše piše“, konstatirat će mnogi pisac i spisateljica, urednik i urednica, kulturnjak i kulturnjakinja, kritičar i kritičarka. Ova tvrdnja pojavljuje se u različitim registrima, ispostavljena s različitih pozicija (moći) i s različitim konotacijama i pozadinama; može doći u obliku blagonaklone pokude, patronizirajućeg negodovanja, rezigniranog lamenta, ili histeričnog bunta. Ukratko, mislim da nije pretjerano ustvrditi kako u postjugoslavenskom književnom polju ona figurira i kruži kao opće mjesto.

Formulacija o „višku“ pisanja neobično je zanimljiva. Uzmemo li je raščlanjivati, vjerojatno ćemo se najprije (za)pitati: šta znači „previše“? Kako se mjeri količina pisanja koja bi bila primjerena određenom dobu? Mislim da najproduktivniji pristup ovom pitanju ipak vodi preko drugog člana formulacije: onoga „danas“, koje, dakako, ima i svoje „ovdje“. Drugim riječima, iz kojih se društvenih, kulturnih, ako hoćemo i estetskih koordinata odašilje tvrdnja da se „danas“ piše „previše“?

Neću otkriti toplu vodu ustvrdim li da je književno polje od Vardara do Triglava prošlo i još uvijek prolazi drastično, kako kažu menadžeri, „restrukturiranje“. U ovom kontekstu Vardar i Triglav dobro funkcioniraju kao simboličke tačke, budući da je situacija vjerojatno najgora u Makedoniji a najpovoljnija u Sloveniji; ipak, u svakoj od (post)jugoslavenskih republika na djelu su slični procesi. Ukratko, riječ je o krupnim „rezovima“ u državnom financiranju knjige, o sve nesigurnijim materijalnim uvjetima u kojima djeluju akteri književnog polja (osjećaju ih i  autori/ce i  izdavači/ce i urednici/urednice,i kritičari/kritičarke…), o gašenju preostalih kulturnih i paraakademskih institucija (poput instituta za književnost), o getoiziranju proučavnja književnosti unutar akademskog polja, i sl. Ovi procesi, koji su dijelom analogni sličnim „restrukturiranjima“ u zapadnoj Europi, a dijelom idiosinkratični za naše poluperiferne krajeve, svakako su počeli još prije četvrt vijeka, s obnovom kapitalizma, ali se od globalne krize 2008. naovamo značajno intenziviraju. Dakako, permanentno „krizna“ situacija proizvodi najraznovrsnije reakcije i odgovore, među kojima jedan od najvažnijih jest „migracija“ književnog života na teritoriju novih medija: za sve značajniji broj njegovih aktera, društvene mreže postaju default platforma djelovanja.

            Imajući na umu stanje u književnom polju koje sam pokušao skiciratii, lako je naslutiti nekoliko mogućih smislova tvrdnje da se piše „previše“. Jedan od njih svakako bi bio to da se piše previše u odnosu na ono što polje može podnijeti, tj. na ono što je u datim logističkim uvjetima moguće institucionalno „integrirati“, plasirati i financirati. Osjećaj da se „piše previše“ otud bismo mogli uzeti i kao simptom neuroze u situaciji u kojoj se čini kao da je resursa i manevarskog prostora u književnom životu sve manje, dok nova imena i tekstovi iskaču s nesmanjenim intenzitetom. Živim i radimo u poretku koji među ostalim i bespoštedno tjera aktere u polju – kako insajdere, tako i sve koji/e to pretendiraju postati – da se natječu jedni/e protiv drugih. Strah i tjeskoba posljedično rastu, a način da se navedeni trendovi obuzdaju se ne nazire.   

Ipak, rekao bih da se da se „previše“ u onome „previše se piše“ najčešće odnosi na neke druge pojave i prakse u književnom životu. Blogovi i forumi, a onda i društvene mreže, od kojih Facebook na drastičan način, u proteklih petnaestak godina radikalno proširili mogućnosti plasiranja pisane riječi. Počnimo od toga da pisanje u doslovnom smislu, tj. pisana komunikacija, igra značajnu ulogu za veći procenat populacije negoli, vjerojatno, ikad ranije u povijesti; otud i rekordno visok broj ljudi raspolaže platformom putem koje može objelodaniti i promovirati svoje (književno) pisanje. Kroz pritužbu da se „previše piše“, čini mi se, nerijetko se zapravo želi reći da previše ljudi piše, da je pristup književnosti preširok a sudjelovanje u književnom životu odveć demokratično; smisao tvrdnje bio bi u mnogome baš suprotan onom prvom, naprijed navedenom značenju.

            Ovakvo stajalište nije više utemeljeno samo u strahu od materijalne ugroženosti i tjeskobi pred „agonalnom“ strukturom polja, nego i u širim i dramatičnijim sentimentima: u netrpeljivosti spram prisustva masa u prostorima „kulture“ (naravno, u smislu „visoke kulture“), i strepnji od „istanjenja“ kulturne distinkcije i obezvrjeđenja vlastitoga kulturnog kapitala. Ono je klasno vrlo „markirano“, ali nije karakteristično samo za manjinu kojoj u književnom establishmentu pripada kakav-takav komad kolača – i puno ga šira masa aktera u književnom polju internalizira i reproducira. Stajalište da „svatko piše“, zajedno s pripadajućom ideološkim ulogom, vjerojatno je staro koliko i sfera književnosti u modernom obliku. Međutim, u dobu u kojem živimo ono nalazi argumentaciju u vrlo stvarnim i intenzivnim strukturnim promjenama u funkcioniranju, reprodukciji i reprezentaciji same „književnosti“. Naime, u posljednjih dvadesetak godina traje redefinicija „književnosti“ na svim razinama – od autorskog i uredničkog pristupa oblikovanju teksta, pa sve do uspostavljanja veza i međusobnih odnosa u književnom životu. Dakako, navodni višak demokratičnosti najmanje je problematična dimenzija u kojoj se sve ove promjene manifestiraju.

            Na rubu ovih razmišljanja javlja se i dilema: jesu li novi mediji učinili vidljivima veliki broj ljudi koji baštini literarne ambicije, ili je zahvaljujući novim medijima taj broj puno veći? Ova dilema zasluživala bi poseban tekst, a ovom bih prilikom rekao da su, u najmanju ruku, obje mogućnosti istinite. Da bismo doista „provalili“ kako Facebook&co. funkcioniraju – dakako, ne samo na planu književnosti – valja odustati od dihotomije prema kojoj oni ili „proizvode“ ili „odražavaju“ određeni fenomen ili praksu. Primjerice, Facebook razgolićuje postojeće odnose i prakse u književnom životu, ali ih također i (re)definira, dok su, s druge strane, ti odnosi i prakse već unaprijed uvjetovani samom činjenicom postajanja Facebooka. Possrijedi je dinamičan, višeznačan i uzajaman odnos. Kompleksnost ove dinamike počeo sam nazirati zahvaljujući radu vjerojatno najvažnije postjugoslavenske teoretičarke medija Katarine Peović Vuković, koja pokušava upravo misliti kompleksne odnose između medija i kulture bez spontanih simplifikacija i mistifikacija.

Čini mi se da bi mala historizacija tvrdnje kako se piše „previše“ pokazala da su upravo u toj predodžbi zgusnute brojne kontradikcije karakteristične za aktualnu sekvencu u historiji našh književnosti. Facebook nipošto ne bi bio najlošije polazište za neko takvo istraživanje.

 

            Za daljnje čitanje i slušanje:

            Dinko Kreho, „Notes on Criticism and the Critic in Literary ‘Villages With Facebook’“

            Katarina Peović Vuković, Mediji i kultura. Ideologija medija nakon decentralizacije

            Tribina „Internet i književnost“

           

 

 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu