Pelene za odrasle

Objavljeno:
Pelene za odrasle


odlomak iz romana Infinite Jest, na crnogorski prevela Ana Savjak


7. novembar

GODINA DEPEND PELENE ZA ODRASLE
Možeš da budeš i ne budeš na nekim žurkama. Na nekim žurkama možeš da čuješ podrazumijevani kraj uglavljen u koreografiju žurke. Joelle van Dyne ne zna vrijeme tužnije od onog nevidljivog centra u kojem se žurka završava – čak i loša žurka – vrijeme prećutnog dogovora, kada svako kupi upaljač i pratioca, jaknu ili mantil, jedino preostalo pivo zakačeno za peti prsten plastične ovojnice, govori par površnih stvari domaćici na način koji jeste možda površan, ali ne i neiskren, i ode, obično zatvarajući vrata. Kada glasovi odstupaju hodnikom. Kada se domaćica okrene od zatvorenih vrata da vidi smeće i širenje bijelog V konačne tišine na opijelu žurke.
Joelle, već na izmaku snaga i spremna da se zamakne, sluša, oslonjena na uglančani parket od punog drveta iznad rijeke i obale Baya, smještena neudobno, pod prugastim svjetlom, u jednu od stolica Molly Notkin koje su izlivene prema modelima velikih sineasta celuloidnog kanona, sjedeći između praznog Cukora i strašnog Murnaua u Mélièsovom krilu od fiber stakla, čiji je nabori na pantalonama i MIT grb na pojasu večernjeg odijela žuljaju. Odvratne režiserolike stolice veće su od prirodne veličine: Joelleine noge se klate iznad poda, nagnječene tetive koljena počinju da gore pod vlažnom šarenom brazilskom suknjom od teškog pamuka, tonova blijedoljubičastih i svježecrvenih na latinocrnilu koje blješti iznad blijedih koljena i bijelih dokoljenica od viskoznog rajona, stopala u klompama koje samo što ne spadnu, nogu koje se klate kao dječije, uvijek se osjeća kao dijete u Mollynim stolicama, smještena pravo u srce donekle usiljene oluje doskočica i dobrog raspoloženja, sama ispod prozora koji je nekada bio njen, ona, kćer ¬pH<7,0 hemičara i domaćice iz zapadnog Kentuckyja, jedna veoma zabavna osoba ako zanemarite uznemiravajući veo.
Među opasnim mitovima je i taj da su ljudi uvijek veoma živahni i velikodušni i skoncentrisani na druge neposredno prije nego što se skroz izbrišu sa mape. Istina je da su sati koji prethode samoubistvu obično interval velike uobraženosti i zaokupljenosti sobom.
Tanke ukrasne rešetke od crnog gvožđa, išarane kapljicama golubijeg izmeta, postavljene su na zapadne prozore zajedničkog stana na trećem spratu, između East Cambridgea i Back Baya, gdje kvaziprofesorica Notkin pravi žurku u čast položenog usmenog dijela ispita iz Filma & teorije filmskih kertridža, doktorskog programa u okviru koga ju je Joelle – prije povlačenja u difuzno emitovani zvuk – i upoznala.
Molly Notkin se često, telefonskim putem, povjerava Joelle van Dyne o jednoj jedinoj, izmučenoj ljubavi njenog dosadašnjeg života: erotski ograničenom poznavaocu G.W. Pabsta sa NY Univerziteta, koga izjeda neurotično ubjeđenje da postoji određen broj erekcija koje su, u bilo kom datom trenutku ostvarljive u svijetu, tj. da njegova nabreklost uzrokuje, na primjer, splašnjavanje nekog možda zaslužnijeg, izmučenijeg uzgajivača prosa iz Trećeg svijeta i sl., tako da pri svakoj nabreklosti doživljava isti intenzitet krivice koji bi neki drugi, manje ekscentrično izmučeni docenti doživjeli ako bi se ogrnuli, recimo, krznom mladunaca foke. Molly, još uvijek, svakih par nedjelja sjeda na brzi voz da ga posjeti, da mu se nađe ako mu se, nekom sebičnom igrom slučaja, ukruti, gurajući ga u mračne ponore samognušanja i ekstremne potrebe za razumijevanjem i ljubavlju koja ne osuđuje. Ona i jadna Molly Notkin potpuno su iste, Joelle razmišlja dok, sama, sjedi i posmatra doktorske kandidate koji srču vino – sestre, sestre bliznakinje. Njen strah od direktne svjetlosti, Notkin. Maskiranje i brčići, veo iza vela. Koliko je, ustvari, sub rosa bliznakinja u svijetu? Šta ako je nasljeđe, umjesto linearno, razgranato? Šta ako nije uzbuđenje ono koje je konačno, ograničeno? Šta ako, u biti, postoje samo dvije stvarno različite jedinke koje tumaraju po magli istorije? Ako sve razlike potiču od te jedne razlike? Cjelovito i djelimično. Oštećeno i neokrznuto. Deformisano i parališuće lijepo. Ludak i bolničar. Skriveno i zaslijepljujuće otvoreno. Izvođač i publika. Nikad zenovsko Jedno, uvijek Dvoje; jedno izokrenuto u konveksnom sočivu.
Joelle razmišlja o onome što nosi u torbici. Sjedi, sama, pod lanenim velom i u ljupkoj suknji, krišom posmatrana, slušajući odlomke razgovora koje razaznaje u opštoj graji glasova, ali ne videći nikoga, dok apsolutni kraj njenog života i njene ljepote promiče pred očima kao u objektivu trepteće stare 16-milimetarske ručne kamere, projektovan na bijelo platno koje je, za promjenu, okrenuto prema njoj, od ujka Boba zaokretom na Orina i Jima i YYY, pa na današnju mokru šetnju od centralne stanice Red Linea, čitavim putem do East Charles ulice, korakom samosvjesnim i zvaničnim, mada nepobitno dražesnim, čitavim putem koji je vodi do njenog posljednjeg časa, posljednjeg dana pred veliku proslavu ONAN Međuzavisnosti. Od East Charlesa do Back Baya, put danas vodi kislim uglačanim sijenabraon ulicama, pored luksuznih radnji sa tendama i drvenim natpisima sladunjavih kolonijalnih tipografija, a ljudi je gledaju kao što gledaju slijepce, ogoljenim pogledima, nesvjesni toga da ona uvijek sve vidi. Zato joj se sviđa ova kvasna šetnja, sve je mliječnobijelo i oreolom ozareno kroz vlažni lan vela, cigleni trotoari Charles ulice, neotkrhnuti i bezličnoprometni, noge na automatskom pilotu, ona je mašina percepcije, čvrsto steže okovratnik mantila uz kragnu pončoa tako da prstom na bradi može da ograničava pokrete vela na licu, neprekidno razmišlja o onome što nosi u torbici, zaustavlja se u diskontu duvana i kupuje dobar tompus u staklenoj cjevčici, a onda, blok kasnije, pažljivo odlaže tompus među bujajuće otpatke na vrhu borzelene ugaone kante, zadržava cjevčicu, stavlja cjevčicu u torbicu, čuje tamtam kiše na zategnutim kišobranima i čuje kišu kako šišti niz ulice, vidi i kapljice koje se lome i sastavljaju na poliuretanskom mantilu, kola svickaju pored nje uz onaj posebni usamljeni zvuk kola na kiši, brisači stvaraju crne duge na sjajnim vjetrobranima taksija. U svakoj uličici se nalaze zeleni IWD kontejneri uz koje su postavljeni manji, crveni IWD kontejneri, koji preuzimaju višak iz onih zelenih. I zvuk drvenih đonova njenih klompi nadovezuje se na odlazeći stakato slabašnih ženskih potpetica, prema zapadu, dok se ulica Charles približava Boston Commonu, sve manje neobičnom i luksuznom: raskvašeno smeće – ravno kako samo vlažno smeće može biti – pojavljuje se na trotoarima i na rubu pločnika, i sada sumorno obojeni ljudi sa kesama i kolicima za namirnice mjerkaju đubre, čuče kako bi ga bolje podigli i probrali; i šuštanje i pomaljanje ekstremiteta u kontejnerima po kojima prebiraju ljudi koji čitav dan ništa drugo ne rade nego što prebiraju po IWD kontejnerima; i modri, bosi ekstremiteti nekih drugih ljudi šire se u koronalnim zracima iz zamrzivača u svakoj od tri ulice svakog bloka, i mali slapovi kišnice, sa ivica nagiba na crvenim dodatnim kontejnerima šljapkaju po poklopcima zamrzivača, van ritma tampapatamampatampatam; neko radi Šššššššššš iz ćoška, i mrtvački ispijena ili podbula lica recituju praznini sa uvučenih pragova zastrvenih kišom, i za jedan, na drugog skoncentrisan trenutak, Joelle žali što nije sačuvala tompus nekome za poklon, i krećući se ka zapadu, na teritoriji Vječnih prosjakluka na samom kraju Charlesa, počinje da udjeljuje sitniš koji joj traže sa pragova i iz pridignutih, naopako okrenutih kutija; i pitaju ju je koja je fora s velom uz nedostatak suptilnosti koji je njoj, ipak, miliji. Čađav čovjek u kolicima, mrtvačkoblijedog lica pod NOTRE RAI PAYS kačketom, u tišini pruža ruku za novčićem – naduvena crvena posjekotina na tom profi dlanu samo što se ne zaliječi i kao da se zatvara na njene oči. Poput brazde u tijestu. Joelle mu pruža presavijenu US dvadeseticu i dopada joj se što on ne progovara.
Kupuje 0,473dl Pepsi-kole u zaobljenoj plastičnoj boci, u dragstoru čiji je jordanski prodavac samo blijedo gleda kada ga pita da li ima Veliku crvenu soda vodu, tako da se zadovoljava Pepsijem i izlazi i prosipa tečnost u ispusni kanal i gleda je kako se na njemu braonkasto pjenuša i zadržava jer je rešetka na otvoru zapušena lišćem i raskvašenim smećem. Nastavlja da hoda prema Commonu, sa praznom bocom i staklenom cjevčicom u torbici. Nije bilo potrebe da u dragstoru kupi i Chore-Boy žicu za čišćenje.
Joelle van Dyne je mučno živa i zarobljena u kavezu, i sa krila režisera može da se sjeti svega, svakog trenutka. Biće to čin najintenzivnije zaokupljenosti sobom, samouništenje, zatvoriti se u spavaću sobu ili kupatilo Molly Notkin i naduvati se toliko da će samo pasti i prestati da diše i pomodriti i umrijeti, hvatajući se za srce. Nema više naprijed-nazad. Boston Common je kao raskošna jama oko koje se uzdigao Boston, 1.99 km2 sjajnog drveća i kapajućih ekstremiteta i zelenih klupa na vlažnoj travi. Golubovi posvuda, isti garavi krem kao na vrbinim korama. Tri crna momka, postrojeni kao žilave vrane na naslonu klupe, odmjeravaju njene oblike i zovu je kučko sa bezopasnom naklonošću i pitaju gdje je vjenčanje. Nema više odlučivanja da prestane u 23:00, nakon čega jedva preživljava jednočasovnu emisiju i posrćući dolazi kući u 01:30 i onda puši ostatke sa Chore-Boy žice, ne prestajući ni ovaj put, naravno. Nema više bacanja Materijala i onda, poslije pola sata, kopanja po smeću, nema više ispitivanja tepiha na sve četiri, u nadi da će pronaći trunčicu koja dovoljno liči na Materijal da bi pokušala da je popuši. Nema više progorijevanja poruba na velovima. Južnu ivicu Commona čini Boylston ulica sa 24/7 dragstorima, luksuznim, kašmirskim šalovima i maskama za mobilne telefone, portirima sa zlatnim pletenicama, zlatarima sa tri imena, ženama sa slojevito ošišanim šiškama, radnjama koje po kupcima povraćaju široke bijele kese sa monogramima i ručkama od trske. Vlažni kišni veo zamagljuje stvari, kao Jim koji je osmislio neonatalno sočivo koje zamućuje predmete po uzoru na neonatalnu mrežnjaču, sve je prepoznatljivo ali bez kontura. Zamućivanje koje je više deformišuće nego nejasno. Nema više hvatanja za srce na noćnoj bazi. Ono što liči na izlaz iz kaveza su, u stvari, rešetke kaveza. Popodnevne smješe. Ulaz na kojem piše IZLAZ. Krajnja anularna fuzija: eksponat i kavez. Jimov Kavez III: Besplatna predstava. Kavez je, nekako, ušao u nju. Izmiče joj genijalnost svega toga. Zabava je davno napustila Previše. Nije više u stanju da laže sebe da je u stanju da prestane ili da još uvijek uživa u tome. Svrha više nije ograničavanje i popunjavanje rupe. Granice rupe više se ne razaznavaju. Pokisli veo čudno miriše. Nešto u vezi sa onim slušaocem i mjesecom, rekao je da mjesec nikada ne skreće pogled. Okreće se, ali i ne. Požurila je kući posljednjim metroom i konačno pristala da se suoči sa situacijom, sa stanjem u kojem ona više ne uživa ona ga mrzi i želi da prestane ali ne može da prestane ne može da zamisli da prestane i da živi bez njega. Uradila je ono što su, na kraju, i Jima natjerali da uradi, priznala je da je bespomoćna u odnosu na kavez, na ovu neslobodnu predstavu, plačući, bukvalno stiskajući srce, pušeći parčiće Chore-Boya koji je upotrebljavala da zarobi isparenja i pripremi smješu, zatim parčiče tepiha i acetatnih gaćica kroz koje je, par sati ranije, procijedila rastvor, plačući i bez vela i vunaste kose, groteskni klovn na sva četiri ogledala na zidovima sobice.

HRONOLOGIJA PRIHODONOSNOG SUBVENCIONISANOG VREMENA™ ONAN ORGANIZACIJE SJEVERNOAMERIČKIH NACIJA, PO GODINAMA
(1) Godina Whoppera
(2) Godina Tucks medicinskih maramica
(3) Godina Dove sapuna u probnom pakovanju
(4) Godina Perdue čudesne piletine
(5) Godina Maytag bešumne mašine za pranje sudova
(6) Godina Yushityu 2007 dopune za matične-ploče-video-kertridža-mimetičke-rezolucije-lake-za-instaliranje za Sisteme TP Infernatron/InterLace za ličnu, profesionalnu i mobilnu upotrebu (sic)
(7) Godina Mliječnih proizvoda iz srca Amerike
(8) Godina Depend pelene za odrasle
(9) Godina Glada78

Jimov prvijenac, Orin – izvanredan panter i izvanredan eskivator bačene kiseline – jednom je pokazao Joelle van Dyne dječiju kolekciju ljuštura Lemon-Pledge spreja za poliranje, koji su igrači u školi koristili kao zaštitu od sunca. Noge različitih veličina, komadi nogu, mišićave ruke, zbirka maski sa pet otvora, sve prikovano za vertikalnu tablu od špera. Pod nekim ljušturama nije bilo imena.
Istočna Boylston ulica znači da opet prolazi pored crne bronzane konjaničke statue bostonskog pukovnika Shawa i njegovog 54. MA puka, koja je sada osvijetljena zrakama izlazećeg sunca, pukovnikova metalna glava i isukani mač protivzakonito ogrnuti ogromnom kvebečkom fleur-de-lis zastavom, na kojoj su sve četiri stabljike ljiljana preinačene u crvene oštrice, tako da je sad zastava, apsurdno, crvenoplava; tri bostonska pandura na merdevinama, sa motkama i makazama; kanadski agitatori dolaze po noći, u predvečerje Međuzavisnosti, vjerujući da svakoga boli peta što vješaju stvari po istorijskim ikonama, i to baš anti-ONAN zastave, kao da je svakome ko nije plaćen da ih skida potpuno svejedno da li su one tu ili ne. Suicidi i ljudi u kavezu mogu teško da razumiju da je nekome toliko žarko stalo do nečega. Ovdje su i dileri istočnog Boylstona, sirene onog drugog, drugačijeg kaveza, postrojeni, kao i uvijek, ispred FAO Schwartza, mali crni dječaci, toliko crni da su plavi, užasno mršavi i mladi, jedva više od živih sjena u pletenim kapama i duksevima do koljena, i u blještavobijelim dubokim patikama, premiještaju se i duvaju u skupljene šake, aludirajući na dostupnost određenog Materijala, jedva primijetno, držanjem i smorenim praznim značajnim pogledima. Nekim prodavcima je dovoljno da samo budu tu. Neki vidovi prodaje: klijent dolazi tebi, i Gle! Panduri sa zastave preko puta uopšte ne obraćaju pažnju na njih. Joelle žuri pored reda dilera, tj. pokušava da žuri, klompe se sazuvaju i klepeću, oklijeva za trenutak prije nego što stavi glavu pod jaram, još uvijek u dohvatu ispruženih ruku posljednjeg smorenog dilera; zato što ovdje, na ulici ispred Shwartza, stoji neobična oglasna tabla, nikakav živi trgovac već čovjekolika figura od nečega boljeg od kartona, netaknuta od prodavača koji kao da je ne primjećuju, tabla na zglobnom stalku koji se naginje pozadi i pravi ugao, nešto poput foto stalka, u 2-D, figura čovjeka u kolicima, u kaputu i sa kravatom, krila pokrivenog ćebetom, bez nogu ispod ćebeta, uhranjenog lica koje je vještački zarumenjeno nekom strašnom radošću, osmijeha koji se krivi sve do vrhunaca bijesa i veselja, u ekstazi koju je teško gledati, ćelave i plastične i zabačene glave, očiju uprtih u plave arlekinske mustre postolujnog neba, uprtih nagore kao pri epileptičnom napadu, ili u ekstazi, podignutih ruku koje se pružaju u gestu potčinjenosti ili trijumfa ili zahvalnosti, a njegova začudo deblja desna ruka pridržava crni žljeb kutije nekog novog filmskog kertridža čija se distribucija i reklamira, kertridž se plazi kao jezik iz proreza na njegovom dlanu (bez linija); samo što nema ničega sem reklamne table i kertridža koji nijedan krvoločni prodavac nije uklonio, ne pominje se naslov, nema kratkih pohvala i citata i pozivanja na kritičarske palčeve, kutija kertridža je od jednostavne standardnocrne, možda malo zaobljenije plastike, neobilježena. Kese sa namirnicama dviju Orijentalki upleću se u njen mantil, koji se njiše dok Joelle nakratko zastaje, osjećajući procjenjivačke poglede dilera; neko, zatim, dovikuje nešto panduru koji je već na pola puta do zastave, zove ga po imenu i taj neznatni eho razbija čini; mali crni dječaci skreću pogled. Niko od prolaznika ne primjećuje reklamnu tablu ispred koje Joelle stoji i razmišlja. Ovo je kao antireklama. Skreće pažnju na neizrečeno. Vodi ka neizbježnosti koju biste radije porekli. Ništa novo. Tabla je, međutim, skupa i upečatljiva. Filmski kertridž vjerovatno ne sadrži ništa, ili je kutija prazna, bezvrijedna, mogla bi se u potpunosti izvući iz proreza na dlanu figure. Joelle je izvlači, gleda i vraća. Njen posljednji flert sa filmskim kertridžima. Jim ju je više puta koristio. Jim ju je, na kraju, snimao čudesno dugo i sa više sočiva odjednom, odbijajući da sa njom podijeli konačni rezultat i umirući bez oproštajne poruke.79 Njeno mentalno ime za čovjeka bilo je Beskrajni Jim. Kertridž ulazi u tablu uz klik. Jedan od mladih dilera zove je Mama i pita gdje je sahrana.
Neko vrijeme, poslije kisjeline, pošto je Orin otišao i Jim došao i natjerao je da učestvuje u onoj tiradi snimljenog izvinjenja i onda nestao i vratio se samo da bi – prije četiri godine sedam mjeseci šest dana – otišao, neko vrijeme, pošto se prihvatila vela, neko vrijeme je uživala da se baš napuši i da čisti. Joelle je uživala. Ribala je lavaboe dok se nisu zacaklili. Brisala je prašinu sa plafona, bez merdevina. Usisavala je kao sam nečastivi i mijenjala je kesu u usisivaču poslije svake sobe. Imitirajući ženu i majku koju su obojica odbili da smaknu. Incandenzinu četkicu za zube je koristila za struganje fuga između keramičkih pločica.
Duž Boylstona, automobili su parkirani u trostrukim redovima. Brisači su na onom podešenju koje Joelle, koja ne vozi, zamišlja kao natpis POVREMENO na upravljačkoj tabli. Komanda za brisače se, u starom automobilu samo njenog ličnog Tatice, nalazila na štapiću uz komandu za žmigavce. Prolaze prazni žuti taksiji, šište po ulicama. Više od polovine taksija koji prolaze pored nje, na kiši, hvale se dostupnošću, ljubičasti brojevi svijetle ispod TAXI. Već kada se prisjeća stvari, Jim je, osim velikog filmskog genija i njenog najbližeg prijatelja, bio i svjetski šampion u zaustavljanju bostonskih taksija, poznat po tome što je, ne zaustavljao već materijalizovao taksije na mjestima gdje bostonskih taksija, po svemu što je dobro i istinito, jednostavno nema, prizivao je bostonske taksije npr. u Veedersburgu, Indiana i Powellu, Wyoming, nešto u vezi sa autoritetom koji je podignutoj ruci davala Jimova visina, dolazeći taksi je bio izložen nečemu nalik na paralaksu, dok je jurcao ulicama po kojima vjetrovi valjaju lopte suvog korova, i pojavljivao se pod Incandenzinom uzdignutom rukom kao da traži blagoslov. Bio je on visok i fizički usporen muškarac, koji je gajio veliku ljubav prema taksijima. I oni su mu je uzvraćali. Nikad više u taksi, za više od četiri godine poslije svega toga. I tako Joelle van Dyne, a.k.a. Madam P., na izmaku snaga, suicidalna, sada izbjegava kola il’ fijakere, njene masivne klompe zvanično odzvanjaju na glatkom cementu duž Boylstonskih trotoara pored kružnih vrata finih radnji, prema jugoistoku, prema ozbiljnoj stambenoj zoni od mrkog pješčara, otvoreni mantil se uvija oko pončoa i razbija kišni kontinuitet na kapljice i mlaziće.
Pošto je tog jutra posljednji put ispušila domaći freebase kokain, zapalila ostatke Chore-Boy žice i dobre gaćice koje je upotrijebila kao posljednji filter, gušila se od acetatnih izgoretina pošto ih je savjesno isitnila i popušila, i pošto je plakala i proklinjala ogledala i posljednji put bacila pribor, pošto je sat kasnije prilično nezvanično otišla do stanice metroa pod skupinom olujnih oblaka i slabašnih, ljepljivih krhotina jesenjih gromova kako bi se odvezla do Upper Brightona i do Lady Delphine, kako bi od Lady Delphine uzela pravu stvar, tako pravu da usred high-a prekine sa svim, u subotu, u slučaju da se odmah ne onesvijesti, i kako bi rekla L.D. da, kada joj je prošli put rekla zbogom, to je, ustvari, bio pretposljednji put, a da je ovo posljednji put, ovo je konačno zbogom, kako bi uzela pravu stvar od Lady Delphine, plaćajući dvostruko više za 8gr, jedno velikodušno zbogom, dok je hodala prilično nezvanično do stanice metroa i stajala na platformi, stalno zamjenjujući slabašne udare groma za dolazak voza, želeći još i žudeći toliko da je osjećala bubrenje mozga u okviru lobanje, a onda prijatan i mio crni postariji čovjek, u kišnom mantilu i šeširu sa malim, crnim percetom zadjenutim za traku, sa naočarima crnog okvira kakav mogu da izaberu stariji crnci, sa izmorenim ali dostojanstveno blagim ponašanjem starijih crnaca, čekajući sam, sa njom, na hladnoj i mutnoj platformi metroa na Davis trgu, taj čovjek je uredno presavio Herald po dužini, stavio ga pod mišku iste ruke kojom je dotakao rub šešira i zamolio za izvinjenje u slučaju da joj smeta, rekao je, ali već u par navrata imao je priliku da vidi te lanene velove, baš kao taj njen, i bio je zainteresovan i znatiželjan. Naglasio je svaki slog riječi zainteresovan, u čemu je Joelle, iz Kentuckuja, uživala. Ako može biti toliko slobodan, rekao je, dodirujući rub šešira. Joelle se potpuno povezala sa njim, izuzetna rijetkost čak i van programa. Dobro joj je došlo da se koncentriše na nešto drugo, izgledalo je da voz neće nikada stići. Primijetila je da, iako se sama anegdota prilično raširila, posljedice te epizode nisu bile poznate, dodala je, kao da se taj dio želio sakriti. Unija gnusno i nevjerovatno deformisanih (UHID) je nezvanično osnovana u Londonu 1940. godine p.S., u Londonu, UK, od strane razrooke supruge junior člana Donjeg doma, koja je pritom bila rascjepanog nepca i puna čireva, dame kojoj se Ser Winston Churchill, UK premijer, poslije ispijanja više čašica porta i punča na prijemu organizovanom u čast administratora američkog Zakona o sajmu i najmu, obratio na način sasvim neprimjeren društvenim odnosima između civilizovanih dama i gospode. Nesvjestan da ovim činom kumuje stvaranju Unije koja treba da pruži skopofobičnu i empatičnu podršku, kao i genezu robusnih unutrašnjih resursa ohrabrivanjem bestidnog i neograničenog sakrivanja, W. Churchill – kada ga je dama, ničiji otirač, usiljeno i osorno obavijestila da joj se čini da je on žalosno pijan – dao je anegdotski odgovor da, iako on jeste, bogami jeste, svakako da je pijan, sljedećeg će jutra opet biti trijezan, dok će ona, draga dama, i sjutra biti gnusno i nevjerovatno deformisana. Churchill, u tom istorijskom periodu sigurno pod teškim emocionalnim stresom, ugasio je, zatim, tompus u daminom šeriju i nježno položio maramicu za brisanje ruku na njeno buknulo lice. Laminirana UHID članska kartica, koju je Joelle pokazala zainteresovanom starijem crnom gospodinu, sadržala je ove podatke, kao i mnoge druge, u toliko sitnom fontu da je u isto vrijeme izgledala i prazna i oštećena.

PUTATIVNI CURRICULUM VITAE HELEN P. STEEPLY, 36, 1.93M, 104 KG, AB MJA
1 godina , Time (Pripravnik visoke stručne spreme, sektor „Kreatori novosti”);
16 mjeseci, Decade Magazine („Naj-šik i naj-bljak”, vodič kroz stil i trendove), sve do zatvaranja Decade;
5 godina, Southwest Annual (slike iz života, ispovijesti, gerontološko-medicinske reportaže, turističke reportaže i portreti značajnih ličnosti);
5 mjeseci, Newsweek (11 mini reportaža o estradi i trendovima, sve dok izvršni direktor u koga je bila zaljubljena nije napustio Newsweek i odveo je sa sobom);
1 godina, Ladies Day (portreti značajnih ličnosti i medicinsko-kozmetičke reportaže – ponekad uz istraživački rad – sve dok se, one nedjelje, izvršni direktor nije pomirio sa ženom, a H.P.S. se, odžeparena i lišena torbice na W.62, zaklela da nikada više neće živjeti na Manhattanu);
15 mjeseci – do danas, Moment magazin, Jugoistočni biro, Erythema AZ (reportaže o medicini, lakim sportovima, ličnostima, i trendovima kućnog videa, pomenuta u impresumu, status gostujućeg urednika)

Nastavila je prvo do Upper Brightona, a onda do zadružnog mrkog pješčara na ivici Back Baya, tamo gdje je nekada živjela sa Orinom da bi zatim prešla kod Molly Notkin, ujedno počasne zvanice i hostese današnje žurke, koja od juče uživa ABD preddoktorski status iz Filma & teorije filmskih kertridža na MIT-u zato što je istog dana omunjila zloglasnu preponu usmenih ispita tako što je ispitnom komitetu ponudila dramatično izvedenu i, ako ona smije dodati, potresnu usmenu kritiku postmilenijumske marksističke teorije filmskih kertridža, i to sa tačke gledišta samog Marxa, Marxa kao kobajagi-teoretičara i -poznavaoca filmskih kertridža. Još obučena kao K.M. dan kasnije, u slavu i čast – ućebane i pubis-crne brade – Homburg naručen direktno iz Wiesbadena, čađ iz potpuno opskurne britanske suvenirnice specijalizovane za glib – ona nema pojma da je Joelle u kavezu još od godine Dove sapuna u probnom pakovanju, nema pojma šta su ona i Jim Incandenza petljali dvadeset jedan mjesec, jesu li bili ljubavnici ili šta već, da li je Orin otišao zato što su bili ljubavnici ili šta već,80 ili da Joelle čak i sada živi od, ruku na pluća, izuzetno velikodušne rente koju joj je ostavio čovjek za koga je skinula veo ali sa kojim nikada nije spavala, otac čudesnog pantera, beskrajni šaljivdžija, režiser finalnog opusa koji je bio toliko magnum da je Jim sam tvrdio da je morao da ga skloni pod ključ. Joelle nije nikada vidjela završenu verziju, niti je vidjela ikoga ko ju je vidio, i sumnja da bi bilo kakav skup scena toliko patoloških koliko su bile one snimljene kroz dugo, kvarcno, samozamagljujuće sočivo na kameri, mogao biti toliko zabavan da natjera Jima da izjavi da mu je zabavnost stvari koju je oduvijek želio da napravi na kraju slomila srce.
Penjući se pohabanobijelim stepenicama na treći sprat, još uvijek drhteći zbog jutarnjeg interruptusa, Joelle nalazi da joj penjanje teško ide, kao da se gravitacija penje zajedno sa njom. Zvuci žurke se čuju već na drugom spratu. Evo i Molly Notkin, još obučene kao otrcani Marx, na vratima pozdravlja Joelle sa izrazom lažnog iznenađenja koji US hostese koriste kada dočekuju goste. Notkin pridržava Joellin veo dok ova skida prvo pokisli mantil, pa pončo, a zatim, sa dva uvježbana prsta, neznatno zadiže veo kako bi uručila dvostruki poljubac, ukiseljen od cigara i vina – Joelle nikada ne puši dok je pod velom – i pita kako je Joelle stigla, i ne čekajući odgovor nudi je onim čudnim kanadskim sokom od jabuke koji i jedna i druga vole, i koga se Joelle, u privatnosti doma svoga, odrekla i zamijenila ga Velikom crvenom soda vodom svog djetinjstva, što Notkin ne zna, i još uvijek misli da je ekstraslatki kanadski sok manje-više najveći porok i Joelle i nje same. Molly Notkin je jedna od onih dobrih duša prema kojima očajnički želiš da budeš učtiv, ali moraš to da sakriješ jer bi ona bila užasnuta ako bi samo posumnjala da si prema njoj učtiv iz bilo kog razloga.
Joelle pravi nemoj-da-me-zezaš gest. „Onaj baš baš dobri?”
„Onaj koji izgleda blatnjav koliko je svjež.”
„Gdje si ga pronašla u ovo doba, ovako daleko na istoku?”
„Onaj koji praktično treba da procijediš koliko je svjež.”
U dnevnoj sobi je gužva i prevruće je, svira jeftini mambo, zidovi su još uvijek prljavobijeli, ali su lajsne sada obojene u bogato poslastičarsko braon. Ima i vina, Joelle primjećuje, veliki izbor na starom kredencu za koji su, kada su ga kupile, bila potrebna tri čovjeka u sivim trenerkama i cigarama u uglovima usana da ga iznesu uza stepenice, izbor boca različitih oblika i prigušenih boja i različitih nivoa sadržaja. Molly Notkin polaže prljave nokte jedne ruke na Joellinu mišku, a druga ruka je na glavi stolice Maye Deren, koja se avangardno duri iz živopisnih, vlaknima ojačanih polimera, i priča Joelli o usmenom ispitu, skoro vičući, zbog čega će promuknuti prije nego što se sve ovo tužno završi.
Dobri blatnjavi sok puni Joellina usta pljuvačkom koja je dobra skoro kao i sok, i laneni veo se suši i počinje opet utješno da leprša pod njenim dahom, i ona, uspravljena, sama i tajno zagledana od strane osoba koje i ne znaju da znaju njen glas, osjeća potrebu da pred ogledalom podigne veo, da obradi nešto netaknutog Materijala iz torbice, podigne veo i oslobodi zarobljenu grabežljivu stvar iznutra kako bi udahnula jedini gas koji bez vela može da podnese; osjeća se užasno i tužna je; izgleda kao smrt sama razmazane maskare; niko ne zna. Plastična Pepsi boca i staklena cjevčica i upaljač i pakovanje glicinskih kesica su tek oblik u uglu platnene, od kiše potamnjele torbice koja leži u ćošku pored njenih klepetavih klompi. Molly Notkin stoji sa Ruthefordom Keckom i Crosbyjem Baumom i radikalno pogrbljenim muškarcem ispred Infernatron uređaja koji je obezbijedila škola. Baumova široka pleća i pompadur skrivaju šta god da je na ekranu. Glasovi akademika su nazalni, kultivisano oklijevaju prije početka svake rečenice. Većina filmova Jamesa O. Incandenze su nijemi. On se samodefinisao vizuelnim filmadžijom. Njegov oštećeni, nasmijani dječak, koga Joelle nikada nije upoznala zato što ga Orin nije podnosio, često je nosio kutije sa sočivima, kezeći se kao neko ko škilji u jarku svjetlost. Ono nepodnošljivo derle-glumac Smothergill znao je da pravi grimase na račun dječaka, koji bi se samo smijao, i time dovodio Smothergilla do gnjevnih ispada koje je Miriam Prickett uspijevala da smiri u kupatilu. Stari CD latinskog revivala prihvatljivom jačinom dopire iz zvučnika ušarafljenih u saksije i obješenih u četiri ćoška krem plafona. Veća neobuzdana grupa pleše na raščišćenom prostoru između gomilice režiserskih stolica i vrata spavaće sobe, uživajući naročito u minimalnom mambu godine Depend pelene za odrasle, jesenašnjoj anti-pomami Istočne obale, plesači koji skoro da se ne pomjeraju, i na najsuptilniji mogući način nagovještavaju puckanje prstima ispod pravih uglova laktova. Orin Incandenza, nije zaboravila, imao je jadni, pjegavi, natečeni lakat iznad podlaktice veličine jagnjećeg buta. Ruku je lako zamijenio nogom. Joelle je dvadestet šest mjeseci bila jedina ljubavnica Orina Incandenze, a optička draga njegovog oca dvadeset jedan mjesec. Strani akademik skoro franciskanske ćele kasa ekstremitetom kao osoba sa protezom – MIT ga je zaposlio poslije njenog vremena. Pokreti boljih igrača su toliko sićušni i evokativni i hipnotišući, njihove skoro statične mase grče se i nekako uvijaju oko divne mlade djevojke, objektivno lijepe, čija leđa minimalno talasaju u lakoj, uskoj, prugastoj, mornarskoj plavo-bijeloj majičici dok ona aludira na cha-cha marakama koje ne sadrže ništa što bi zveketalo i posmatra sebe kako skoro pleše u dugačkom ogledalu izuzetnog kvaliteta koje je, pošto je Orin otišao, Joelle zabranila Jimu da kači na zid, i zavukla ga pod krevet licem okrenutim na dolje; sada je ono uokvireno ogledalo na zapadnom zidu, okačeno između dva prazna, kičastozlaćana okvira, koji daju Notkin šansu da misli da je retroironična, budući da je dala da se okviri uokvire u manje nakićene okvire, lukavo aludirajući na ranoeksperijalističku modu izrade umjetničih djela od opreme za izlaganje umjetnina, uokvireni okviri okačeni, ne baš simetrično, na obje strane ogledala koje je isjekao za scene te posljednje grozne stvari u kojoj ju je natjerao da se pojavi i deklamuje neskriveno praznih tonova koje je kasnije preuzela za svoje radio nastupe; djevojka stoji u transu, u alternaciji plave i bijele koju uzdužno presjecaju zraci sunca, skockana, uroljana, toliko razbijena dobrom berbom da su joj se usne objesile, a pridruženi mišići obraza izgubili integritet, obrazi se treskaju kao i ta izvrsna prsa u mornarskoj majičici. Gleda se sa nesamosvjesnom fascinacijom u jedinom upotrebljivom ogledalu koje nije u kupatilu. Manjak stida zbog opsjednutosti samom sobom. Da nije Kanađanka? U ogledaloškoj sekti? Sigurno nije u UHIDu: potpuno pogrešan nastup. Ali sad, dok joj skoro nepomični čovjek u jahaćoj kacigi nešto šapuće, naglo se okreće od svog odraza da objasni, ne toliko čovjeku koliko nikome posebno, čitavoj razigranoj masi: Samo sam posmatrala svoje sise govori gledajući dolje niz tijelo zar nisu prelijepe, i dirljivo je, ima nečega toliko srceparajuće iskrenog u onome što govori da Joelle osjeća potrebu da joj se približi, da joj kaže da sve jeste i biće u redu, izgovorila je prelijepe kao ono zainteresovan, naglašavajući svaki slog, svaki samoglasnik, pokazujući klasu i porijeklo sa srceparajućom otvorenošću koju je Joelle oduvijek smatrala ili izuzetno glupom ili izuzetno hrabrom, djevojka koja podiže prugaste ruke u gestu trijumfa ili bezazlene zahvalnosti zato što je baš ona baš ovako građena, ove “sise” koje su nekom date a nekome ne, bezlazleno ekstatična, Joelle sada vidi da nije pijana nego je na ekstaziju, Joelle vidi iz grozničave ustreptalosti i očiju razrogačenih toliko da iza očnih jabučica virka moždana tvar, a.k.a. X ili MDMA, beta-nešto, jedan od prvih sintetičkih, emotivnih esida, tzv. droga ljubavi, hit među umjetničkom mladeži pod recimo Bushem i nasljednicima, koja je od tada pala u relativan zaborav zato što su ubistvene posljedice skidanja dovedene u vezu sa impulsivnom upotrebom automatskog oružja u javnosti, posljedice u poređenju sa kojima skidanje sa freebasea izgleda kao vikend na moru emocija, jedina razlika između samoubistva i ubistva, možda, je to gdje lociraš vrata kaveza: da li bi ubila nekog drugog da izađe iz kaveza? Da li ono, kao fatalno i skopofilično djelo koje je Jim napravio, na ovom mjestu, od njenog nepokrivenog lica početkom godine Dove sapuna u probnom pakovanju, predstavlja kavez ili vrata? Da li je uopšte sklopio kadrove u nešto koherentno? Nije bilo ničega koherentnog u kozmologiji majka-smrt i izvinjenjima koje je ponavljala opet i opet, nadnesena nad tim samoiskrivljujućim sočivom koje je naslonio u karo kolica za bebe. Nikad joj nije dopustio da vidi rezultat, čak ni neobrađene snimke. Ubio se manje od devedeset dana kasnije. Manje od devedeset dana? Koliko mora da bude jaka želja da pobjegneš da te natjera da staviš glavu u mikrotalasnu pećnicu? Jedna glupkasta žena, koju su djeca znala kao Boaz, stavila je mačku u mikrotalasnu da je osuši poslije kupanja, namjestivši uređaj tek na Otopljavanje, i mačka je završila svuda po kuhinjskim pločicama. Kako se namješta uređaj tako da ga možeš aktivirati i otvorenih vrata? Da li postoji neko dugme, kao za svjetlo na frižideru, koje možeš da zakočiš selotejpom? Da li bi se selotejp istopio? Ne može da se sjeti da je, za ove četiri godine, ikada o tome razmišljala. Da li ga je ona nekako ubila, nadnoseći se, bez vela, nad sočivo? Ženi zaljubljenoj u svoje grudi čestitaju jedva mičući ljudi sa staklenim lalama u ustima, najneznatnijim mogućim aluzijama na aplaudiranje, i Vogelsong sa Emerson Collegea iznenada pokušava da napravi stoj i odmah mu pozli i pretvara se u sluzavu ektoplazmu boje šljive, koju ostali plesači i ne pokušavaju da izbjegnu ili zaustave, i Joelle se pridružuje aplaudiranju Xtatičnoj ženi, zato što stvarno jesu, Joelle može slobodno da prizna, prsa baš jesu privlačna, u Uniji se to označava sa Privlačno u okviru podnošljivih i relativnih granica; njoj ne smeta da vidi odobravanje ljepote, u okviru podnošljivih i relativnih granica; više ne osjeća empatiju ili majčinsku brigu, želi samo da proguta svaku preostalu kap pljuvačke koju će proizvesti u životu i da izađe iz ovog pomoćnog sredstva, da se još petnaestak minuta Previše Zabavlja, da eliminiše svoju sopstvenu mapu uz podsticaj slijepog boga svih bezvratnih kaveza; i spušta se, klizeći, sa Mélièsovog krila, sićušni pad, napreduje, noseći glomaznu torbicu i čašu mutnog jabukovog soka, prema vratima negdje iza linija smirene konge i gungulica ove tople i sućutno teorijske žurke. I onda, opet, zastoji, komešanja, prolaz do kupatila je blokiran. Ona je jedina žena pod velom ovdje, čitavu akademsku generaciju ispred većine kandidata, i prilično je se plaše čak iako većina ne zna da je ona Auralna ličnost, plaše je se zato što je odustala a ne zakazala, vežu je za uspomenu na Jima i zato za nju prave određene bitnije socijalne ustupke, dozvoljavaju joj da zastaje i orbitira i isključena stoji na marginama pokretnih grupa, krišom posmatrana, vela konkavnog svaki put kada udahne, podbočena i nonšalantno čekajući da se oslobodi kupatilo na dnu spavaće sobe, Iac-carino, Chaplin-arhivar, i žutičavi stariji čovjek otišli su u Mollynu spavaću sobu i ostavili širom otvorena vrata, čekajući nonšalantno, ignorišući stranog akademika koji želi da zna zaboga ko ju je zaposlio sa tim velom, drsko se okrećući od njega, mozak koji bubri u koštanoj kutiji, pamteći svaki detalj kao da sakuplja prazne školjke, pijuckajući mutni sok ispod uredno zadignutih uglova vela, sad gledajući u, umjesto kroz, prozračni veo, što Deformisani rade umjesto zatvaranja očiju kad žele da se koncentrišu na zvukove, dopuštajući da je Posljednja Žurka preplavi, graziocno zaobilažena od strane raznih cirkulišućih gostiju i jednom ili dvaput skoro dotaknuta, videći samo plimu pa osjeku bjeline, slušajući razne cirkulišuće glasove onako kako nepokrivena mladež, na primjer, kuša vino.
‘Ovo je tehnološki konstituisani prostor’
‘— otvara pravo na Remingtona u groznom đedovskom flanelskom odijelu, crno-bijelo, silueta pokriva čitav kadar sa tim b & w stvarčicama Bouvier ga je naučio da manipuliše f-koracima u imitaciji one odvratne stare Super8ice, prvi srednji plan, pogled van kamere, ne pokušava da sakrije da čita sa telepromptera, znaš onako monotono, i govori “malo je stranaca koji znaju da njemačka riječ Berliner u narodu označava običnu krofnu sa džemom, tako da je Kennedyjevo seminalno ‘Ich bein ein Berliner’ bilo pozdravljeno od strane teutonskih masa uz oduševljenje koje je samo naizgled bilo političke prirode,” zatim kažiprstom i palcem cilja sebi u sljepoočnicu a asistent udvostručava otvor blende tako da odjednom ovaj džin –’
‘Umro bih braneći tvoje ustavom zagarantovano pravo na grešku, druže, ali u ovom slučaju —’
‘Nisu bile toliko lijepe dok im Rutherford nije zabranio da spavaju potrbuške.’
‘Ne ne govorim ti da je ovo, sav ovaj prostor u kojem ja i ti konverziramo, sve ovo je tehnološki konstutuisan prostor.’
‘A du nous avons foi au poison.’
‘Dobar je sir, ali znadoh i za bolji.’
‘Hej Mainwaring, predstavljam ti Kirbyja, naš Kirby pati, upravo mi je pričao o tome i sad bi htio da i tebi ispriča o tome.’
‘— čista misterija zašto se Eve Plumb nije pojavila, svi ostali su bili tamo, čak i Hendersonova i ona gđa Davis u ulozi Alice koju su bolničari pod nadzorom morali da odvedu u kolicima, o Bože i Peter, koji je izgledao kao da nije jeo ništa sem kolače posljednjih četrdeset godina, Greg sa onom apsurdnom perikom i čizmama od zmijske kože, jeste, ali su djeca ipak bila prepoznatljiva, misteriozno, to preddigitalno insistiranje na vremenskom kontinuitetu, u njemu je bila magija i raison čitavog projekta, znaš već, ti pratiš preddigitalnu fenomenologiju i Brady-teoriju. I dobro ali odjednom ova potpuno inkogruentna sredovječna crnkinja kao Jan!’
‘De gustibus non est disputandum.’
‘Gluposti.’
‘Inkongruentna crnkinja u glavnoj ulozi možda treba da naglasi užasnu bijelu dominaciju neodvoj –’
‘Ukupan istorijski efekat ove seminalne emisije je užasno, užasno promijenjen. Katastrofalno promijenjen.’
‘Ulaze Eisenstein, Kurosawa i Michaux u kafanu.’
‘Znaš one kertridže masovne proizvodnje, za mase? Koji su toliko loši da su perverzno dobri? Ovo je gore od toga.’
‘— takozvani fantom, ali je stvaran. I pokretan. Prvo kičma. Onda ne kičma, već desna očna duplja. Onda, odjednom, očna duplja zdrava kao drijen, ali palac, palac me spotiče, nikako da se smiri.’
‘Zajebavao se sa nagibom emulzije kako bi svi uglovi teserakta izgledali pravi, osim u —’
‘Tako da sam ti ja fino sjeo tik pored njega, znaš, tako da nije imao prostora da utekne ili da mrdne, Keck je rekao da im je trebalo punih deset metara, tako da sam malo nakrivio šešir, samo malkice, ovako, samo ga nakrivio ustranu ovako i sio praktično čovjeku na koljeno, upitao ga za šarane, čovjek uzgaja pedigrirane šarane, i naravno možeš da zamisliš šta —’
‘— interesantnije iz hajdegerovske perspektive je, a priori, da li je prostor kao koncept uokviren tehnologijom kao konceptom.’
‘Lukavo je pokretan, kao sablast ili duh —’
‘Zato što su emocionalno labilniji u toj fazi.’
‘”Stavi protezu?” rekla je. “Stavi protezu?”‘
‘Ko je snimio Inciziju? Ko je radio kinematografiju za Inciziju?’
‘— način može biti film qua film. Comstock kaže da, da bi uopšte postojao, mora da bude nešto više nalik na farmaceutsku estetiku. Neki gadni postanularni skopofilični pravac. Suprasubliminarni itd. Neka vrsta apstraktne hipnoze, optički dopamin-okidač. Snimljena deluzija. Duqette kaže da više nije u kontaktu sa troje kolega. Kaže da se veći dio Berkeleya ne javlja na telefon.’
‘Mislim da niko ovdje ne može da ospori da su cice apsolutno očaravajuće, Melinda.’
‘Jeli smo blini sa kavijarom i mileramom. Jeli smo Gourmand tortice. Jeli smo džigericu u krem sosu sa pečurkama. Rekao je da će se on pobrinuti za sve. Rekao je da on časti. Pečene artičoke prelivene nekom vrstom aioli sosa. Jagnjetinu punjenu guščijom paštetom, tortu od dvije vrste čokolade i ruma. Sedam vrsta sira. Sorbe od kivija i brendi u snifter čašama za koje su ti bile potrebne dvije ruke da ih zavrtiš.”
‘Ta od kokaina uvela pederčina u svom Mini Morrisu.’
Filmski stručnjak sa protezom: ‘Ventilatori uopšte ne zadržavaju sve u Velikoj Konveksnosti. Polako će sve doplivati nazad. Sve se vraća, sve se plaća. To je ono što vaša nacija odbija da nauči. Stalno će doplivavati. Ne možete poklanjati svoja govna i začepiti svaku rupu, zar ne? U prirodi govna je da doplivava, nazad, nazad. Ja, ja se dobro sjećam kada je vaš Charles bio kao bijela kafa. Vidite ga sada. Plava rijeka. Svakodnevno gledate rijeku koja je se plavi kao crvendaćevo jaje.’
‘Hoćeš da kažeš Velika Konkavnost, Alaine.’
‘Hoću da kažem Velika Konveksnost. Znam šta hoću da kažem.’
‘I onda se ispostavilo da je stavio Ipekak u brendi. Najodvratnija stvar koju ste ikad vidjeli. Svi posvuda šikću ko kitovi. Čuo sam ranije za termin projektilno povraćanje, ali nisam nikad mislio da mogu – da je moguće naciljati, pritisak je bio takav da si mogao da naciljaš. I, gle ono kad njegovo tehničko osoblje iskače ispod stolnjaka kao ispod zavjese, on vadi platnenu stolicu i klapu i počinju fino da snimaju čitavo odvratno šiktanje posrtanje viku—’
‘Ove glasine o konačnom kertridžu-donosiocu-ekstatičke-smrti cirkuliše kao začepljeni WC još od Bešumne, zaboga miloga. Samo se raspitajte, pomenite neki nepoznati istraživački grant, nabavite stvar iz kojegod sijenke tržišta gdje se navodno nalazi. Pogledajte. Uvjerićete se da je to, bez sumnje, samo visokokonceptualna erotika ili sat rotirajućih spirala. Ili nešto nalik na kasnog Makavejeva, zabavno samo kada se završi, ako bolje razmislite. ‘
Išarani paralelogram p.m. sunca elongira tranzit po zapadnom zidu zadružne zgrade, preko bocama zatrpanog kredenca i staklenog kabineta sa antikvarskim spravicama za montažu i rešetkastim ventilom i policama sa umjetničkim kertridžima u dosadnim crnim i sivosmeđim kutijama. Biljezima optočen muškarac sa jahaćom kacigom ili joj namiguje ili ima tik. Tu je i klasična predsuicidalna čežnja: sjedi ovdje na trenutak, želim sve da ti ispričam. Ime mi je Joelle Van Dyne, holandsko-irskog porijekla, odrasla sam na porodičnoj farmi istočno od Shiny Prizea, Kentucky, jedinica ¬pH<7,0 hemičara i njegove druge žene. Sada govorim bez akcenta, osim kada sam pod stresom. Visina 1.7m, težina 48kg. Zauzimam prostor i imam određenu masu. Udišem i izdišem. Joelle nikada do danas nije bila svjesna konstantnih napora koji su potrebni samo da bi se udisalo i izdisalo, veo koji se povlači u nos i krug usta a zatim se lagano povija kao zavjese u oknu.
‘Konveksnost.’
‘Konkavnost!’
‘Konveksnost!’
‘Konkavnost sunce ti jebem!’
U kupatilu je viseći element sa ogledalom iznad umivaonika i kukica za peškire, u dnu je spavaće sobe. Spavaća soba Molly Notkin izgleda kao spavaća soba nekoga ko u krevetu provodi značajne vremenske periode. Hulahopke bačene na lampu. Ne mrvice već komadine krekera vire iz sivog mulja izrovane posteljine. Slika faloneurotičnog Njujorkera na istom trouglastom savijenom stalku kao i antireklama za prazni kertridž. Ziploc kesica puna trave i EZWiders rizle i sjemenke u pepeljari. Knjige njemačkih i ćiriličnih naziva hrptolomački položene na bezbojnom tepihu. Joelli se nikad nije sviđalo to što je fotografija Notkinovog oca zakucana na ikoničkoj visini na zid iznad uzglavlja, planer sistema negdje oko Knoxville TN, njegov osmijeh osmijeh čovjeka koji nosi bijele mokasine i cvetić koji prska vodu. I zašto su kupatila uvijek mnogo bolje osvijetljena nego bilo koja soba u čijem se dnu nalaze? Morala je da skine dva vlažna peškira sa unutrašnjeg vrha vrata kupatila kako bi ih potpuno zatvorila, ista stara trula kvaka iznad brave koja nikad neće fino da uđe u svoje ležište, muzika na žurci sad je mutirala u neku odvratnu kompilaciju umirovljenih rock klasika uz sve sumorne dentalne asocijacije koje soft rock nosi, spoljašnja strana vrata je ukrašena kalendarom Selektivne Automatizacije Knoxvillea prije Subvencionisanog vremena i isječcima fotografija Kinskog kao Paganinija i Léauda kao Doiniela i neobrubljene filmske slike gomile iz nečega što liči na Petersonov The Lead Shoes, i, zanimljivo, fotokopirana stranica jedne jedine objavljene monografije iz oblasti teorije filma dotične J. Van Dyne, M.A.81 Joelle, kroz veo i sopstvene ustajale ekshalacije, miriše komplikovane začine prostorije, mix sandalovine u malom osvježivaču prostora ukrašenom ljubičastom peteljkom, dezodorans i oštri miris trulog limuna, uspomenu na proliv uzokovan stresom. Niskobudžetni celuloidni horori kreirali su dvosmislenost i, moguće, eliziju stavljajući ? poslije KRAJ, to je ono što joj pada na pamet: KRAJ? u mirisima kukolja i sumnjive akademske probave? Porodica Joelline majke nije imala unutrašnji vodovod. Sve je u redu. Potiskuje patetične ovo-će-biti-posljednje-što-mirišem misaone sheme. Joelle će se ovdje Previše Zabaviti. Prije svega, bilo je toliko zabavno na počecima. Orin niti je neodobravao niti je učestvovao; njegov urin je zbog fudbala bio otvorena knjiga. Jim nije toliko neodobravao koliko je bio prazno nezainteresovan. Njegovo Previše je bio čisti burbon, i on je život živio punim plućima i onda otišao na detoksifikaciju, opet i opet. Ovo je jednostavno bilo previše zabavno, na početku. Mnogo bolje nego ušmrkavanje Materijala kroz urolane novčanice i iščekivanje hladnog gorkog curkanja u dnu grla i čišćenja odjednom prostranog stana sve do kosti dok ti se usta trzaju i grče bez tvoje saglasnosti ispod vela. Freebase oslobađa i kondenzuje, do implozije kompresuje čitav doživljaj jednog strašnog raznosnog pika na grafikonu, inhalirani orgazam srca koji čini da se osjeća stvarno privlačna, zaštićena granicama, bez vela i voljena, sagledana i sama i dovoljna i ženstvena, puna, kao da je na trenutak posmatra Bog. Uvijek vidi, poslije inhalacije, baš na apeksu, na samom piku grafikona, Berninijevu Ekstazu Sv. Tereze, iza stakla, u Vittoriji, iz ko zna kojeg razloga, svetica u ležećem položaju, polumlitava, njenu lelujavu kamenu mantiju zadiže anđeo koji u drugoj ruci namiješta ogoljeno koplje za taj najbolji od silazaka, nogu utrnulih pri otvaranju, izraz anđela, ne milosrđe već savršeni grijeh trnjem okrunisane ljubavi. Stvar je bila ne samo njen bog i kavez, nego i njen ljubavnik, takođe, đavolast, anđeoski, od kamena. Daska na WC šolji je podignuta. Čuje helikopter negdje na istoku, saobraćajni helikopter iznad Storrowa, i vrisku Molly Notkin dok se lomi i krcka ogromna čaša u dnevnoj sobi, zamišlja njenu bradu kako ukoso visi i usta iz kojih kulja šampanjac dok otpisuje lom samo kao indikaciju jedne vrh Žurke, kroz vrata čuje izvinjenja ekstatične Melinde i Mollyn smijeh odzvanja kao krik:
‘Oh sve padne sa zida prije ili kasnije.’
Joelle je zabacila veo, koji joj sad pokriva lobanju kao u nevjeste. Pošto je bacila lule i zdjele i filtere opet ovog a.m. moraće da se snalazi. Na pultu starog umivaonika, iste nebašbijele boje kao i pod i plafon (tapete su izluđujuće neizbrojiva šara ruža upletenih u neke vijence na štapovima) na pultu se nalazi stara čekinjava četkica za zube, tuba Gleema uredno istisnuta sa dna, bljutavi stari NoCoat strugač jezika, prozirna smola, NeGram, pomada za depilaciju, tuba Monostata neistisnuta sa dna, parčići zulufa sa lažne brade i kovrdže zelenih upotrijebljenih mentol konaca za čišćenje zuba i Parapectolin i skroz neistisnuta tuba spermicidne pjene i nema šminke i dobri gel za kosu u velikoj tegli bez poklopca i dlake oko tuba i prazna kutija tampona dopola napunjena niklima i penijima i trakama za kosu, i Joelle prelazi rukom preko pulta i vruuuum ode sve preko ivice ispod male šipke oko koje je peškir, krvnički obmotan i osušen u čvrstoj spirali zategnutog konopa, i, ako neki predmeti i pobjegnu i raspu se po podu u redu je jer sve mora da padne prije ili kasnije. Na raščišćenom pultu sad stoji Joellina bezoblična torba. Nedostatak vela, ona ne zna kako, neutrališe mirise kupatila.
Bila je ona snalažljiva i ranije, ali već oko godinu dana Joelle nije bila u stanju da se ovako usredsrijedi na nešto. Iz torbice vadi plastičnu Pepsi bocu, pakovanje drvenih šibica smješteno u plastičnu kesicu da ostane suvo, dvije deblje omanje glicinske kesice, obje sa 4gr koke farmaceutskog nivoa, žilet sa jednom ivicom (sve teži za nabaviti), malu crnu Kodachrome kutiju čiji sivi poklopac otvara i odbacuje da bi došla do sode bikarbone, samljevene fino kao talk, praznu staklenu kutiju tompusa, savijeni kvadrat Raynolds-Wrap folije, veličine karte za igranje, i amputirano parče donjeg dijela kvalitetne vješalice. Veliko plafonsko svjetlo baca sjenke njenih ruku na ono što joj je potrebno, tako da pali i svjetlo na ogledalu ugradnog ormarića. Svjetlo zamuckuje i bocka i obasjava pult hladnom bezlitijumskom fluorescencijom. Skida četiri igle i sklanja veo sa glave i stavlja ga na pult pored ostalog Materijala. Male glicinske kese Lady Delphine imaju inteligentne klizne zatvarače, koji su zeleni kad su zatvorene a plavi i žuti kada nisu. Presipa polovinu sadržine glicinske kesice u staklenu cjevčicu i dodaje upola manje sode bikarbone, prosipajući nešto sode u blistavobijelu zagradu na pultu. Ovo je njen najusredsrijeđeniji trenutak u najmanje godinu dana. Odvija ručicu za hladnu vodu i čeka da voda postane stvarno hladna, onda smanjuje mlaz do kapanja i vodom puni do vrha ostatak cjevčice. Drži cjevčicu uspravno i nježno kucka stranu tupim nelakiranim noktom, gledajući kako voda zatamnjuje prahove ispod. Pali dvije sijalice, udvostručene ogledalom, koje obasjavaju desni dio lica dok drži cjevčicu iznad plamena šibice i čeka da smješa proključa. Koristi dvije šibice, dva puta. Kada cjevčica postane pretopla za držanje, uzima i presavija veo, i koristi ga kao rukavicu za rernu preko prstiju lijeve ruke, pazeći (iz navike i iskustva) da ne dozvoli da donji uglovi postanu smeđi u bliskom kontaktu sa plamenom. Trenutak pošto je smješa proključala, Joelle zamahom gasi šibice i odbacuje ih u WC šolju, čuje se najkraće moguće šištanje. Uzima parče crne žice koje je nekad bila dio vješalice, i počinje da miješa upravo proključalu smješu u cjevčici, osjećajući kako se brzo stvrdnjava i pruža sve veći otpor sićušnim kružnim pokretima žice. Prvi put kada su joj zadrhtale ruke tokom ovog dijela procedure, postala je svjesna da joj se ovo sviđa više od bilo čega što bilo kome može da svidi a da preživi. Ona nije glupa. Rijeka Charles, koja se odmotava daleko ispod kupatila bez prozora, jarko je plava, nježnije plava na vrhu zbog nove kišnice koja čini da se ljubičasti prstenovi pojavljuju i šire, dublje Magic-Marker plave ispod razrijeđenog dijela na površini, galebovi kao otštampani na razvedrenom nebu, nepomični kao zmajevi od papira.
Tupo tump! odjekuje negdje iza velikog zaravnjenog Enfield brda, na južnoj obali rijeke, veliki ali relativno bezobličan valjkasti projektil, uvijen u smeđi poštanski papir i obmotan užetom, katapultiran je u širokom, nagore usmjerenom luku koji galebove tjera da rone i rotiraju, smeđi paket se brzo pretvara u tačkicu na još uvijek mutnom sjevernom nebu, gdje žuto-smeđi oblak visi malo iznad linije koja dijeli nebo i teren, vrha koji se polako rasipa i otvara tako da oblak počinje da liči na ne baš lijepu korpu za otpatke, oblak čeka. Unutra, Joelle čuje samo mali dio tupog tump!, što može ukazivati na bilo što. Jedina druga stvar, osim ove sa kojom se upravo sprema da pretjera, koja je činila da se približno ovako osjeća: U Joellinom djetinjstvu, Paducah, na pristojnoj udaljenosti od Shiny Prizea, još uvijek je imala par javnih bioskopa, šest, i osam autonomnih auditorijuma, načičkanih u zasebnim košnicama na marginama međudržavnih tržnih centara. Imena bioskopa su se uvijek završavala na -plex, razmišljala je. Džaplex ili Buplex. Nikada ranije nije obratila pažnju na to. I nije bilo jednog jedinog filma koji je pogledala tamo, kao djevojčica, a da za njim nije skoro presvisla od ljubavi. Radnja uopšte nije bila bitna. Ona i samo njen lični Tatica tamo u prednjem redu, uvijek su sjedeli u prednjim redovima malih, uskih, pregrijanih -plexova, duboko u teritoriji vratnog kočenja, puštali su da im ekran ispuni čitavo vidno polje, njena ruka u njegovom krilu i zajednička velika kutija Crackerjacksa u njenoj ruci i gazirana pića sigurna u malim plastičnim prstenovima usječenim u plastiku rukohvata njihovih sjedišta; i on je, uvijek držeći drvenu šibicu u uglu usta, pokazujući na četvtasti svijet, na ovu ili onu glumicu, na džinovske savršene 2D ljepotice koje su se svjetlucale na platnu, uporno ponavljao, uporno, da je ona mnogo ljepša od ove ovdje ili one tamo. Stojeći u tihom redu, čekajući da kupi –plexne papirne karte koje su ličile na račune iz piljare, znajući da će poludjeti za celuloidnom zabavom ma šta ona bila, divno nevina, još uvijek misleći da se kvalitet odnosi na medvjediće iz Qantas reklama, stojeći držana za ruku, očiju u visini izbočine njegovog novčanika u zadnjem džepu; nikada se, poslije toga, nije osjetila toliko zbrinutom, sve do ove ljubavne afere, zagrijevanja i pušenja, prije pet godina, prije Incandenzine smrti, na početku. Panter nikada nije uspio da učini da se osjeti tako sigurnom, nikada nije učinio da osjeti kao da je obuzima nešto čijeg prisustva nije ni bila svjesna a čiji je ulazak, u isto vrijeme, čini srećnom. Zabava je slijepa.
Najnevjerovatnija stvar u čitavoj stvari je da, kada se soda i voda i kokain izmješaju baš kako treba i zagriju baš kako treba i izmješaju baš kako treba i kada se smješa ohladi, tada ona postaje previše gusta za miješanje i konačno spremna da izađe klizeći kao kozije govno, ništa više od zvuka naopako okrenute boce kečapa i kurvin sin isklizne, modelirani cilindar očvrsnuo uz crnu žicu, njuške zaobljene dnom staklene cjevčice. Prosječni neisječeni komad freebasea liči na okrugli .38. Ono što Joelle sad u tri poteza izvlači iz staklene cjevčice je monstruozna bijela viršla, korn-dog sa okružnog sajma, malo grubljih strana, kao mâché, par grumuljica se zadržalo unutar cjevčice, koje grabiš i pušiš prije Chore-Boysa i gaćica.
Sada nešto manje od dva minuta stoje između nje i Previše Zabave da bi neki smrtnik mogao da se nada da će je podnijeti. Otkriveno lice u prljavom, osvijetljenom ogledalu šokira intenzitetom udubljenosti u zadatak. Iz spavaće sobe čuje Reevesa Mainwaringa koji govori nekoj djevojci helijumskog glasića da je život ustvari samo jedna duga potraga za pepeljarom. Previše Zabave. Koristi žilet da poprečno presiječe komade iz viršle freebasea. Ne možeš da sastružeš pretanke listiće, odmah bi se raspali u prah, a ni ne gore onako dobro kao što bi čovjek očekivao. Tupe komadine su SOP. Joelle siječe dovoljno komada za otprilike dvadesetak dobrih hitova. Liče na mali kamenolom na mekšini presavijenog vela, tu na pultu. Njena brazilska suknja nije više mokra. Plava Napoleon III brada Reevesa Mainwaringa često sadrži mrvice hrane. Ekstaza Svete Tereze stalno izložena u Vittoriji u Rimu, a ona nije uspjela da je vidi. Nikada više neće reći I Gle! i pozivati ljude da vide tamu kako pleše na licu ponora. Lice ponora je bio njen prijedlog naslova za Jimov neviđeni posljednji kertridž, za koji je on rekao da bi bio previše pretenciozan, a onda upotrijebio lobanju iz scene na groblju iz Hamleta, to uopšte nije pretenciozno, smijala se. Njegov uplašeni pogled dok se smijala posljednji je, pa da crkne, izraz lica koga se sjeća u vezi sa čovjekom. Orin je oca ponekad zvao On Sam, ponekad Luda Roda i jednom, greškom, Tužna Roda. Pali jednu drvenu šibicu, odmah je gasi i pritiska vrelu crnu glavu o stranu plastične boce. Progorijeva bocu i pravi malu rupu. Helikopter je vjerovatno bio saobraćajni helikopter. Neko na Akademiji je bio nekako povezan sa nekim saobraćajnim helikopterom koji je bio uključen u nekakvu nesreću. Ne može, pa da crkne. Napolju niko ne zna da se ona ovdje sprema za Previše. Čuje Molly Notkin kako viče hodnicima da li je neko vidio Kecka. Na njenom prvom teorijskom seminaru Reeves Mainwaring je okarakterisao jedan film kao “očajno koncipiran”, drugi kao “žalosno popustljiv” i Molly Notkin se pretvarala da ima napad kašlja i imala je Tennessee akcenat i tako su se i upoznale. Od Reynolds-Wrapa treba da napravi štitnik kojim će pokriti otvor boce. Pravi štitnik za dop je veličine naprstka, sa stranama koje se šire kao otvoreni pupoljak. Joelle koristi vrh zakrivljenih makazica za nokte da probuši sićušne rupe u kvadratu aluminijske folije i oblikuje je u plitki lijevak dovoljno velik da propusti benzin, sužavajući vrh tako da lako uđe u otvor boce. Sada ima pajp sa monstruozno velikom zdjelom i štitnikom, sada, i stavlja unutra dovoljno komada za pet ili šest hitova odjednom. Mali komadi roksa leže na gomilici, žuto-bijeli. Naslanja eksperimentalno usne na progorenu rupu na strani boce i uvlači, a zatim, usredsrijeđena, pali još jednu šibicu i proširuje rupu. Misao da nikada više neće vidjeti Molly Notkin ili cerebralnu Uniju ili UHID braću i sestre ili YYY inžinjere ili ujka Buda na krovu ili njenu maćehu u Ludari ili njenog jadnog ličnog Taticu sentimentalna je i banalna. Misao o onome šta se sprema da uradi ovdje sadrži sve ostale misli i banalizuje ih. Čaša soka je na poklopcu WC šolje, poluprazna. Poklopac WC šolje je lagano orošen kondenzacijom nepoznatog porijekla. To su činjenice. Ova prostorija u ovom stanu je zbir mnogih pojedinačnih činjenica i misli. Ništa više od toga. Usredsrijeđenost na postupke koji će dovesti do eksplozije njenog srca postala je samo jedna od takvih činjenica. Bila je misao, a samo što nije postala činjenica. Što je bliže ostvarivanju to apstraktnije djeluje. Stvari znaju da postanu veoma apstraktne. Konkretna prostorija je zbir apstraktnih činjenica. Da li su apstraktne činjenice ili su apstraktne samo reprezentacije konkretnih stvari? Srednje ime Molly Notkin je Cantrell. Joelle spaja još dvije šibice i sprema se da ih kresne, ubrzano dišući kao ronilac koji se priprema za dug silazak.
‘Rekoh ima li nekog unutra?’ Glas pripada mladom postneoformalisti iz Pittsburgha koji afektira kontinentalnost i nosi askot koji nikako da ostane na svom mjestu, kuca sa oklijevanjem osobe koja je sigurna da je neko unutra, vrata kupatila koja su sklopljena od trideset šest to jest tri puta 12 po dužini uvučenih dvostruko zakošenih kvadrata u deformisanom pravougaoniku od pare smekšalog drveta, ne baš bijelog, donji spoljašnji ugao evo tu je sirovo drvo, oguljeno konstantnim udaranjem u zlu metalnu ručku donje fijoke, kroz vrata i crveni ofset i nadurene glumce i kalendare i scenu velike gužve i stidnu spiralu blijedoplavog dima iz gomilice pepela boje slona i male crne ugarke u folijskom lijevku, dim plav kao dekica za bebe, razlio ju je niza zid pored zategnutog peškira, držača peškira, krvavocrvenih tapeta i pažljivo pregorjelih električnih utičnica, svijetla i oštra i gorka nijansa plave uzavrelog neba koja je ostavlja da sjedi u fetalnom položaju, sa bradom u koljenima u još jednom sjevernoameričkom kupatilu, bez vela, toliko lijepa da se to riječima ne može opisati, možda Najljepša Djevojka Na Cijelom Svijetu, a.k.a. PGOAT, koljena uz grudi, izvrnutih peta u hladnoći koja se širi iz porcelanske kade na šapicama, Molly je nekoga zamolila da kadu prelakira u plavo, lak, držeći bocu, odlično pamti slogan za prethodnu generaciju kupaca Izbor Nage Generacije, tada kada je dopirala do zadnjeg džepa i bila neuporedivo ljepša od bilo koje od ružičastih titanki prema kojima su podizali poglede, njegova ruka u njenom krilu njena ruka u kutiji razgrće bombone kako bi došla do Nagrade, još zabavnije, previše zabave u sebe, veo na pultu iznad nje, smješa u lijevku gotova iako se još uvijek tanano puši, grafikon dolazi do najvišeg vrha, trna, vrška, najbolja putanja strijele, tako dobra da ne može više i poseže za ivicom hladne kade da se uspravi dok šum žurke, bijel, dostiže, za nju, stereofonijsku liticu jačine pred eksploziju zvučnika, ljudi se jedva trzaju i razgovori vijugaju na pozadini stare grozne prekarterovske stvari koja ponavlja “Tek smo počeli”, Joellini ekstremiteti su tako daleko da uvažavanje komandi liči na čaroliju, obje klompe jednostavno nestale, nigdje ih nema, a čarape su čudno mokre, pridiže glavu da se suoči sa nečistim ogledalom ormarića, dvostruki plamen još uvijek u uglu stakla samo uvojak plamena koji je pojela sad drhturi kao pčelinje nožice kroz vazduh stakla koristi ga da locira veo bez lica i ono šta je u njemu, opet puni lijevak, pepeo posljednjeg punjenja je najbolji filter na svijetu: to je činjenica. Udiše i izdiše kao iskusni ronilac —
‘Ko je bre unutra? Ima li koga? Otvarajte molim vas. Evo cupkam sa noge na nogu. Čuj Notkin neko se zaključao unutra i, pa, ne zvuči najbolje, a i prilično se osjeća.’
— I kleči povraćajući preko ivice hladne plave kade, đelje ivicu kade otkrivajući nešto pješčano i bijelo i grubo ispod laka i porcelana, povraće blatnjavi sok i plavičasti dim i tačkice merkurohromatske crvene u slivnik na šapice postavljen, i opet čuje i kao da vidi, na pozadini vatre i krvi zatvorenih kapaka, vazduhoplove na lopaticama, visoko u noći, kako motre na protok, na helikoptere upaljenih svjetala, debelih prstiju plavog svjetla sa jednog neba, kako tragaju.
78 (Finalni ugovor zaključen između G.F.R. Co. Iz Zanesville-a, OH, i Biroa za podršku prihoda, SAD Ured za ostale usluge, Vienna VA, potpisan 15. decembra Y.D.A.U., podložan ratifikaciji od strane Nadzornog komiteta ONAN Sektora za tegove i mjere.)
79 I bez, bilo bi suvišno dodati, jedne od onih videozapisanih suicidnih poruka ili dirljivih oproštanja terminalnih bolesnika, čije su zagrobne digitalne oreole, poslije kratkog booma, kao i videofoniju, već od Godine Dove sapuna u probnom pakovanju koristili samo prostaci i jadno bijelo đubre, a najjadniji su koristili tabloe slavnih i poznatih u rangu Elvisa ili Carsona za upućivanje svojih posljednjih pozdrava.
80 Orin Incandenza je znao da Joelle van Dyne I Dr. James O. Incandenza nisu bili ljubavnici; g-đa Avril Incandenza nije znala da nisu bili ljubavnici, iako Jim, već u vrijeme Joellinog poznanstva sa njim, nije bio u poziciji da bude ičiji ljubavnik, neurološki govoreći, iako Joelle misli da Avril toga nije bila svjesna, pošto Avril i Jim nisu bili intimni jedno sa drugim, tj. bračno, već dugo vremena, mada Jim nije znao tačan razlog zbog koga je Avril kategorično odbijala da bude intimna sa njim sve do incidenta sa Volvom, kada je Avril, navodno, bila sa nekim (Orin nije želio da kaže sa kim i da li je uopšte znao sa kim) u Volvou, i, lijeno – i katastrofalno, podsvjesno ili ne – i, vjerovatno, postkoitalno lijeno napisala ime te osobe u magli zamagljenog automobilskog prozora, ime koje je nestalo sa maglom ali se pojavilo sljedećeg puta kada se prozor zamaglio, što se dogodilo upravo kada se Jim dovozio do ovog mrkog pješčara da snimi Joelle, kroz zamagljujuće sočivo, u čudnoj sceni majčinskog “užasno-mi-je-žao” monologa, u njegovom posljednjem djelu koje joj nikada nije pokazao, i odredio je pohranjivanje kertridža u mesingani kovčeg zajedno sa njim samim u istom testamentu u kojem je dodijelio Joelli apsurdni godišnji dohodak (super za zavisnost), koji Avril nije željela da se sroza da ospori, ali koji teško da nije mogao da doprinese ideji da su oni ipak bili ljubavnici, Joelle i Jim.
81 ‘Teorija i praksa Peckinpahove upotrebe crvene,’ Classic Cartridge Studies vol. IX, nos. 2 & 3, YY2007MRCVMETIUFI/ITPSFH, O, OM(s).

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu