Partizani „tuđeg“ nacionalizma: Izrael, Palestina i antiimperijalisti

Objavljeno:
Partizani „tuđeg“ nacionalizma: Izrael, Palestina i antiimperijalisti

 U svojim kritikama Izraela ljevica nije napredovala od 1967. Čak je i (liberalna) akademija, s kojom ona kao bije ljuti boj, otišla nekoliko tramvajskih stanica dalje u svojoj verziji materijalističke analize situacije

 

„…dužnost klasne partije proletarijata je prosvjedovanje i odupiranje nacionalnom ugnjetavanju, a ono izvire ne iz posebnog ‘prava naroda’, kao što npr. njezina težnja ka društvenoj i političkoj jednakosti spolova uopće ne izvire iz bilo kojeg posebnog ‘prava žena’ na koja se pozivaju pokreti buržoaskih emancipatorica. Dužnost proizlazi jedino iz općeg protivljenja klasnom režimu i svakom obliku društvene nejednakosti i društvene dominacije, jednom riječju: iz osnovnih postavki socijalizma.“

                                                                                      Rosa Luxemburg: Nacionalno pitanje i autonomija

 

„Trivijalnost je zlo – trivijalnost, koja je u formi svijesti i uma koji se prilagođava svijetu kakav je, koja se pokorava principu inercije. A ovaj princip inercije je uistinu ono što je radikalno zlo.“

                                                                                       Theodor W. Adorno: Metafizika: koncepti i problemi

 

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 12. prosinca 2011. prisustvovao sam predavanju dvojice turskih anarhista o ideološkom zaokretu Radničke partije Kurdistana (PKK) s marksizma-lenjinizma ka demokratskom konfederalizmu – tj. anarhizmu. Predavanje se zapravo sastojalo od puštanja PKK-ovih propagandnih filmova Spring in Kurdistan i Serhildan, gotovo ni po ničemu različitih od snimaka koje smo prethodno mogli gledati na HRT-u s npr. Kosova. Izrazito uski i emotivno nabijeni narativi s ciljem potpunog uvlačenja gledatelja u određeni nacionalistički vir, a sve upakirano u lijevi emancipacijski celofan.

Nekoliko godina kasnije „socijalna revolucija“ u Rojavi izazvala je histeriju među međunarodnom ljevicom. Nova 1936. je bila na pomolu, da bi „nekim čudom“ postala proxy američkog imperijalizma i krenula u pregovore za suradnju sa Saudijskom Arabijom. Čak je i izraelski premijer Benjamin Netanyahu nedavno izjavio kako Izrael u potpunosti podržava uspostavljanje nezavisnog Kurdistana, iako je i dalje smatra PKK terorističkom organizacijom. Dakako, svi oni koji su prethodno upozorili na de facto izostanak bilo kakvog klasnog karaktera ove „socijalne revolucije“, odnosno istaknuli njezin projekt izgradnje nacije-države tj. nacionalizam, odbačeni su kao „podli“, „idealisti“, „čistunci“… No realnost je ponovno još jedan antiimperijalistički imperijalizam.

Glavno pitanje ovog članka je: što to točno politički aktivisti imaju od zagovaranja „tuđeg“ nacionalizma? Ovo pitanje promatram iz kuta najpoznatije propale borbe za „nacionalno oslobođenje“ – sukoba Izraela i Palestine.

Maskirajući ga kao anticionizam, kritiku Izraela i njegovog imperijalizma, ljevica si je svašta dozvoljavala. To se odrazilo i na njezine ne tako davne političke strategije i saveze, npr. u Europi, kao i trockističke brljotine o „kritičkoj potpori“. Ona se ovdje u potpunosti predala zagovaranju „tuđeg“ nacionalizma, širenju „tuđe“ nacionalističke mitologije i šovinizma, a sve pod kišobranom izrazite moralnosti, humanizma, sveopće zabrinutosti za druge i ono najgore – internacionalizma. Dakako, potpuno nesvjesna svoje i regionalne povijesti te okupana u vlastitom narcizmu bez imalo samorefleksije pridonijela je tome da se danas većina kritika cionizma odbacuje kao antisemitizam. Nešto u potpunosti nedopustivo.

U svojim kritikama Izraela ljevica nije napredovala od 1967. Konstantno cirkulirajući par ispraznih fraza, ona je još uvijek pod staklenim zvonom nekog pretencioznog filma Jeana-Luca Godarda. Čak je i (liberalna) akademija, s kojom ona kao bije ljuti boj, otišla nekoliko tramvajskih stanica dalje u svojoj verziji materijalističke analize situacije. Pa tako ljevica i dalje urliče o Izraelu kao nedemokratskom, aparthejdu itd., zahtjeva palestinsku državu, kao realpolitičko „dvodržavno rješenje“ (eng. „two-state solution“), ili kao isključivo Palestinu, te „happy end“ svoje najdraže narodnooslobodilačke borbe.

Demokracija je početak i kraj, ona je cilj sama po sebi, ali i neprikosnoveni ideal ljudske emancipacije. Trivijalnost buržoaskog žargona.

Doduše podigao bih dva prsta da postavim još jedno pitanje: „ako govorimo o ljevici – gdje je tu radnička klasa? Zašto stalno govorimo o ‘narodu’, ‘nacijama’ i ‘državama’? Je li razlika između domaćeg nacionalizma i ovog ‘tuđeg’ u crvenoj zvijezdi i palestinkama?“

Dakako, ovo je jedno od provokatorski retoričkih pitanja zbog kojih ću zasigurno do kraja sata stajati u kutu.

„Tuđi“ nacionalizam kao vlastiti politički identitet

Ako ima išta gore od zagovaranja nacionalizma „vlastite“ nacije, to je zasigurno preuzimanje nacionalizma „tuđih“ nacija kao vlastitog političkog identiteta. To je u suštini jedna toliko besmislena pozicija utemeljena isključivo u narcisoidnoj samoidentifikaciji pojedinca sa uvjetima života koji nemaju nikakve materijalne veze s njim.

Govoreći o samom odnosu Hrvatske, Izraela i Palestine, Hrvatska ima iznimno nedvosmislen stav te priznaje Izrael i ne priznaje Palestinu. Zapravo, ova tema je potpuno nevažna i marginalizirana u hrvatskom političkom diskursu, kojim trenutno prevladava povijesni revizionizam, identitetska politika vezana za Drugi svjetski rat i tehnokratsko slavljenje neoliberalnih politika. Hrvatska ljevica, kao i zapravo ljevica diljem cijele bivše Jugoslavije, jednostavno prihvaća pro-palestinski stav kao identitetsku odrednicu jednog šireg europskog ljevičarskog folklora.

Sama se tema obrađuje većinom kroz pokoji tekst, predavanje i panel kojima zapravo prevladava isti sentiment, a oni više skoncentrirani na ljudskopravašku i humanitarnu problematiku obično ponude više od onih kojima prevladava isključivo ljevičarski folklor. Ovdje bih mogao, doduše isključivo anegdotalno, ubaciti i nedavne ispade bizarnog populizma saborskog zastupnika Živog zida Ivana Pernara, te njegove pustolovine po hrvatskim televizijama koje su mu „branile“ da priča „istinu o Palestini“ sve dok najboljeg sugovornika nije pronašao u neoustaškom treš voditelju Velimiru Bujancu. Pernarove su pustolovine završile u Saboru odobravanjem neofašista Zlatka Hasanbegovića koji mu je poručio tek: „Quds (Jeruzalem) je naš!“

Ljevičarski folklor u svojoj suštini nije ništa manje bizaran. On više duguje vlastitom emotivnom narcizmu o „spašavanju svijeta“ i kojekakvim pamfletima s mnoštvom jednostavnih izravnih rečenica nego proučavanju povijesti, ekonomije i politike regije. Vrhunac dosega su komentari Tariqa Alija ili pak zastarjeli radovi Edwarda Saida.

Govoreći o samoidentifikaciji s „tuđim“ nacionalizmom, možemo govoriti o dva ekstrema. Tako s jedne strane imamo klasičnu ljevičarsku fantaziju koja još uvijek živi u 1967. te zamotana u palestinke mašta o velikoj narodnooslobodilačkoj borbi pod zastavom PLO-a, preciznije marksističko-lenjinističkog PFLP-a. S druge pak strane, u državama njemačkog govornog područja javio se jedan poprilično nebulozan pokret nazvan Antideutsche (anti-Njemci) koji u potpunosti idealizira Izrael, zahtijevajući od ljevice da se „solidarizira“ sa Izraelom, ostavljajući za sobom i tekstove poput onih u kojima se tvrdi kako je Ariel Sharon „bliži komunizmu od svojih kritičara“, jer on je „izraelski Buenaventura Durruti“. Sasvim je jasno da je ovaj pokret zapravo plod određenih kontradikcija unutar njemačke ljevice, vezanje u njihovo povijesno nasljeđe – iako ovo u suštini nije nikakvo opravdanje.

Oba ekstrema nude svoja rješenja sukoba, „palestinskog pitanja“ i mira na Bliskom istoku – i to kroz promoviranje nacionalističke supremacije i šovinizma nacija kojima ne pripadaju. Razlika je u tome što jedni to nazivaju „nacionalnim oslobođenjem“, a drugi „obranom jedine demokracije na Bliskom istoku“. Za stvarno stanje na terenu, klasne odnose unutar spomenutih društva, kao i druge odnose, poput onih patrijarhalnih, nikoga nije briga. Na prvom mjestu je nacija određene etničke skupine i njezin sukob s drugom nacijom.

I dok su Antideutsche u svom diskursu često samo korak od otvorene islamofobije, a to je, ako uzmemo u obzir njihovo stanište u europskim državama njemačkog govornog područja, izrazito sklizak teren, tako su i pro-palestinski ljevičari često korak od otvorenog antisemitizma. I tu upravo leži najveći problem Antideutschea: njihova je pojava i nebuloznost onemogućila bilo kakvu kritiku antisemitizma europske ljevice.

Antisemitizam je već uvriježeno smatrati samo podvrstom rasizma. U članku „Dualism of Capitalist Modernity: Reflections on History, the Holocaust, and Antisemtism“, objavljenom u knjizi Jews and Leftist Politics. Judaism, Israel, Antisemitism, and Gender (2017.), Moishe Postone ističe kako postoji bitna razlika u tome što se u većini rasizama onaj drugi smatra inferiornim, dok moderni antisemitizam ne tretira Židove kao inferiorne već kao zlu destruktivnu moć – „antirasu koja se suprotstavlja čovječanstvu“. On Židovima pripisuje iznimnu moć no ona nije ni konkretna ni fizička, već je apstraktna, univerzalna, globalna – ona je jedna ogromna međunarodna zavjera. Zbog toga Postone zaključuje kako je moderni antisemitizam svjetonazor koji, izrastajući iz prethodnih oblika antisemitizma, nastoji objasniti probleme današnjeg kapitalizma. On se očituje u svom populističkom antihegemonskom i antiglobalnom karakteru, jer ovaj svjetonazor brka, i to u potpunosti svjesno i s jasnom političkom agendom, „apstraktnu trenutnu dinamiku globalne dominacije kapitala“ s dominacijom „međunarodnog židovstva“.

Za vrijeme Hladnog rata Sovjetski savez je sklopio saveze s mnoštvom autoritarnih režima na Bliskom istoku koji nisu imali nikakvih stvarnih dodirnih točaka sa staljinističkom, odnosno „revizionističkom“ post-staljinističkom ideologijom SSSR-a, štoviše često su sami progonili vlastitu ljevicu. Ova savezništva stvaraju ideju „anti-amerikanizma“ kao novog ruha antiimperijalizma, odnosno kao „miješanje apstraktne i dinamične dominacije globalnog kapitala sa SAD-om – ili u nekim trenutcima SAD-om i Izraelom.“

Ovdje je važno prokomentirati shvaćanja Nove ljevice koja je nakon 1967. palestinsku borbu vidjela kao centralnu antikolonijalnu borbu – diskurs koji je preživio i do dana današnjeg. Komentirajući analizu Nove ljevice, Postone ističe kako pojedinac nužno ne mora biti protivnik palestinske borbe ako bi prokomentirao načine na koji antiimperijalističke grupe u Europi koriste termin „cionizam“. Odnosno, prvi problem je to što se cionizam većinom tretira kao „zloćudna globalna sila toliko neizmjerno moćna da čak može odlučivati o politikama američke supersile“. Drugi problem vuče korijenje iz studentskih pokreta 60-ih u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Ljevica se uvijek identificirala sa žrtvom te se u početku identificirala sa Izraelom. No nakon rata 1967. ovaj diskurs se naglo mijenja te izraelski Židovi postaju nacisti, a Palestinci „pravi“ Židovi – odnosno kroz retoriku zasnovanu na Holokaustu dolazi od obrtanja uloga. Dakako, riječ je o jednoj vrlo opasnoj trivijalizaciji Holokausta.

Postone završava kako među ljevicom, posebice onom antiimperijalističkom, postoji jedan veliki problem redukcionizma i nerazumijevanja povijesnih procesa europske povijesti, kao i procesa odbijanja suočavanja s istom. Antiimperijalistička ljevica je tako konstantno pokušavala pronaći rješenje u „ne-Zapadnim“ nacionalističkim pokretima, što nije predstavljalo velik problem onda kada su ti pokreti, barem nominalno, bili antikolonijalne borbe koje su predvodili komunisti. No danas drugi igrači kolo vode. Bez ikakve ideje o progresivnoj društvenoj preobrazbi, ali s velikom potrebom da obrane određeni nacionalizam, antiimperijalistička ljevica pokazuje kako joj nedostaje adekvatan koncept kapitalizma. I zbog toga oni ne vide emancipaciju kao izgradnju novih društvenih oblika već isključivo kao uništenje „globalnog zla“, odnosno cionizma i SAD-a.

Izrael kao „jedina demokracija na Bliskom istoku“

Cionisti, ali i mnogi međunarodni pobornici Izraela, vole isticati tezu o tome kako je Izrael „jedina demokracija na Bliskom istoku“. Kritičari Izraela znaju pak isticati kako on uopće nije demokracija te ističu pojmove poput „naseljeničke kolonizacije“ (eng. settler-colonialism), aparthejda, etnokracije (Oren Yiftachel) itd. Doduše, mnoge su od ovih definicija zasnovane na pogrešnom tumačenju i/ili idealizaciji određenih političkih pojmova i procesa, čija je svrha više moralna osuda vezana uz izraelsku vanjsku politiku i militarizam, nego definiranje stvarnog stanja.

Jedan od takvih članaka je i onaj izraelskog povjesničara i aktivista Ilana Pappea No, Israel is Not a Democracy objavljen u američkom ljevičarskom listu Jacobin. Kritizirajući one koji smatraju kako je došlo do drastične i nedemokratske promjene u Izraelu nakon 1967., Pappe ističe kako Izrael nikad nije ni bio demokracija. Prema njemu Izrael nije demokracija zbog podjarmljivanja manjina, svoje politike dodjeljivanja zemlje, okupacije, rušenja palestinskih domova, uništavanja palestinskog otpora, privođenja i zatvaranja Palestinaca bez suđenja itd.

No ovdje je odmah u početku potrebno vrlo jasno prerezati sve moguće marginalne, apstraktne i idealističke definicije onoga što je za nekoga demokracija i reći kako u ovom tekstu demokraciju promatram isključivo iz pozicije onoga što ona realno jest. A demokracija je politički sustav u kojem je narod suveren u državi te, koristeći svoje univerzalno glasačko pravo, bira svoje parlamentarne predstavnike na slobodnim demokratskim izborima koji se ponavljaju u zakonom propisanim intervalima. Iz toga proizlaze i trodioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, ustav, vladavina zakona itd.

Sama ideja da je realna demokracija nešto više od pukog zadovoljavanja ovih pravno-politoloških okvira je smiješna. Pogotovo kada se demokratičnost realne demokracije diskvalificira kroz idealtipske i apstraktne modele i vrijednosti. Tako da, ako bismo na demokraciju gledali izvan modela suverenosti, odnosno kao model koji zagovara određene vrijednosti, ne bismo vjerojatno pronašli niti jednu državu koja bi zadovoljila ostvarivanje tih vrijednosti u praksi. Npr. Sjedinjene Američke Države su definitivno demokracija, demokracija koja je imala robovlasnički sustav, u kojoj još uvijek postoji rasna segregacija i čije se poštivanje ljudskih prava svakodnevno preispituje. Demokracije su i države koje su započinjale ratove, koje konstantno krše ljudska prava manjina i/ili nedomicilnog stanovništva, koje su svoju državnost izgradile na genocidima (npr. armenski genocid koji su počinili Mladoturci) itd.

Doduše, postoji jedan jako rasprostranjen trend među ljevicom, koji je zapravo ukorijenjen u politici narodnog fronta 30-ih godina, koja zadaćom ljevice smatra obranu demokracije od radikalne desnice. Npr. nedavno je urednik Jacobina Bhaskar Sunkara u članku za New York Times pisao kako je danas demokracija ugrožena od strane desnice te kako je socijalizam u svojoj esenciji ideologija radikalne demokracije. Ovakvi stavovi nam zapravo govore dosta toga koliko je politički oportunizam uništio esenciju marksističke kritike i demokracije i države kao takve, a pridodamo li ih shvaćanjima demokracije kakva je iznio Pappe, sve nam to ostavlja jednu ogromnu zbrku te teoretski, ali i realpolitički metež. Metež koji gubi iz vida marksistički koncept kapitalizma, ali i ulogu države u kapitalizmu.

Shodno svemu ovome, Izrael je u toj mjeri demokratska država koliko i bilo koja druga demokratska država na svijetu – jer zadovoljava ustavne okvire demokracije. Doduše, on ni u kom slučaju nije „jedina demokracija na Bliskom istoku“ jer iste okvire zadovoljavaju minimalno Turska i Libanon.

Isto tako, važno je reći kako Izrael nije društvo aparthejda, a sama optužba za aparthejd je isključivo moralističkog karaktera. U razgovoru za portal Slobodni Filozofski izraelski je marksist Moshe Machover, koji je doduše već dulje vrijeme stacioniran u Londonu, raspravljajući o izraelskom „naseljeničkom kolonijalizmu“ objasnio dva modela kolonijalizma koje su marksisti prepoznali. Oba modela imaju zajedničko to što protjeruju autohtono stanovništvo. Ono gdje se razlikuju je to što prvi, tzv. izrabljivački, model integrira autohtono stanovništvo kao glavni izvor radne snage i politička ekonomija ovog modela upravo ovisi o iskorištavanju tog stanovništva, dok kod drugog, tzv. isključivog modela, doseljeničko stanovništvo ne ovisi o autohtonoj radnoj snazi, te nastoji potisnuti, etnički očistiti ili čak istrijebiti (npr. u slučaju Tasmanije) domaće stanovništvo. Iz razlikovanja ova dva modela kolonijalizma Machover izvlači i svoj komentar o aparthejdu i Izraelu:

„[Južnoafrički aparthejd] je bio osnovan na drukčijem modelu kolonizacije (…) Naseljenici su bili relativno malobrojno manjinsko stanovništvo u Južnoj Africi; trebali su većinsko afričko stanovništvo, afričku radničku klasu, zato što je ekonomija zemlje ovisila o radu potonjih. Ali nije bilo moguće zauvijek potlačivati ovu većinu i negirati joj politička prava. Vođe naseljenika razumjeli su da trebaju ustuknuti. Dekolonizacija nije uključivala socijalističku transformaciju; bio je to buržoaski dogovor bez krvoprolića. Nije došlo do eksproprijacije naseljenika. Većina, afrička radnička klasa, ostala je u odnosu izrabljivanja, ali je ipak mnogo toga postigla, osvojila je politička prava.

U Izraelu/Palestini, situacija je sasvim drukčija. Većina žrtava cionističke kolonizacije, najveći broj palestinskih Arapa, dio je vanjske, a ne unutrašnje radne snage o kojoj ovisi izraelska ekonomija. Dekolonizacija Izraela/Palestine zahtijevat će svrgavanje cionističkog režima, svojevrsno de-cioniziranje Izraela. Međutim, jedina društvena snaga koja je za to sposobna izraelski je narod, primarno izraelska radnička klasa.“

Određeni pristupi problemu Izraela često imaju za posljedicu i zatvaranje očiju pred situacijom u arapskim državama koje ga okružuju ili pak tumačenje određenih procesa isključivo kroz prizmu izraelske okupacije, izraelskog imperijalizma, izraelske kolonizacije itd.

Nedavno je agencija The Associated Press objavila zastrašujući reportažu NGO-a Human Rights Watch o ženskim pravima u arapskim zemljama. Naime, Maroko i Egipat jedini su ukinuli olakšice za silovatelje ukoliko ožene svoju žrtvu. Nedavno im se pridružio i Jordan, dok je ovaj zakon na snazi u Tunisu, Libanonu, Siriji, Libiji, Kuvajtu, Bahreinu, Alžiru i Palestinskoj teritoriji. Kako je reportaža bila koncentrirana prvenstveno na probleme u Jordanu, možemo tako pročitati razne slučajeve u kojem su maloljetne djevojke bile izložene raznom seksualnom nasilju, te potom odbačene od vlastite obitelji zbog nanošenja sramote samim time što su bile žrtve. Neke od njih su čak i ubijene od strane vlastite braće ili oca, koji su potom odslužili manje od šest mjeseci zatvora zbog ubojstva.

Stoga je nemoguće napadati Izrael za ono što se prešućuje kod druge strane i pretvarati se kako nas zanima išta osim najprimitivnijeg navijanja. Ako iza ljevice stoji ideja o ispunjavanju humanističkog komunističkog projekta, ona si to ne smije niti dozvoliti. Isto tako, pravilnim definiranjem određenih pojmova možemo samo dobiti puno bolju sliku o društvu koje kritiziramo.

Problem s Izraelom ne leži u tome što je on društvo aparthejda – jer on to nije. Problem s Izraelom ne leži u tome što on nije prava demokracija – jer on to jest. Ali sama činjenica da je Izrael demokracija ga ne čini „jedinom demokracijom na Bliskom istoku“ niti ga izuzima iz bilo kakve kritike. Glavni problem Izraela proizlazi iz njegove izrazito militarističke politike u regiji, modela isključive „naseljeničke kolonizacije“, raspada velikih carstava (Otomanskog, Britanskog itd.), te kapitalističkog načina proizvodnje.

Nerealnost realpolitike

Ljevica ovom sukobu pristupa iz tzv. realpolitičke perspektive. Ona je u potpunosti svjesna kako narodnooslobodilačke borbe u suštini predstavljaju suradnju sa „progresivnim“ snagama lokalne buržoazije. To je nužan korak, za ujedinjavanjem svih progresivnih snaga u borbi protiv kolonijalizma. Isticati radničku klasu i problem kapitalizma kao globalnog načina proizvodnje od kojeg se „ne može sakriti“, kao i činjenicu da su sve narodnooslobodilačke borbe 20. stoljeća završile upravo time što je lokalna buržoazija preuzela uzde od kolonizatorske, je u ovakvom sukobu u potpunosti deplasirano i „čistunski“.

U potpunosti je uzaludno ukazivati ne samo na povijesne činjenice 20. stoljeća nego i na analize, poput one Rose Luxemburg, čiji bi nam uvidi mogli pripomoći u dešifriranju naše stvarnosti. S druge strane će nas jednako tako dočekati savršeno zatvoreni ideološki sustavi od Lenjinovog Imperijalizma, do raznih Staljinovih, Maovih i ostalih piskaranja, sustavi toliko zatvoreni da su svrha sami sebi i, čitani u svom posebnom ključu, u potpunosti imaju smisla. Marksizam ovog oblika je u suštini antimarksizam, jer je zasnovan na gotovo teološkom iščitavaju isključivo košer literature, umjesto analize trenutnog stanja stvari i same kritike.

No dakako, svijet nema pretjerano veze sa fantazijama i racionalizacijama ljevice. U kontekstu situacije u Izraelu/Palestini ljevičarska „rješenja“ već dulje vrijeme nisu aktualna. Tako su nedavno liberalne izraelske novine Haartez objavile zanimljiv članak švedskog profesora Björna Brennera, inače autora knjige Gaza Under Hamas: From Islamic Democracy to Islamist Governence (2017.), pod nazivom Is Europe More Desperate for a Palestinian State Than the Palestinians?  Brenner analizira kako danas ne postoji realno rješenje za stvaranje palestinske države, posebice jer ne postoji više niti jedna realna snaga koja bi ga iznijela. Prema njemu, većina Palestinaca je iznimno nepovjerljiva i kritična prema PLO-u, odnosno Fatahu, kojeg smatra korumpiranim, a institucije koje je postavio nefunkcionirajućima. Oni preferiraju mirno rješenje sukoba, ali ne smatraju „dvodržavno rješenje“ više realističnim. Arapske države koje, ruku na srce, nikad nisu bile pretjerano solidarne sa Palestincima, polako su počele normalizirati svoje odnose sa Izraelom – koji se pokazuje kao vrlo dobar ekonomski partner u budućnosti. Tražeći neko rješenje, Brenner smatra kako bi EU trebala preusmjeriti svoj fokus sa izgradnje nacije-države u Palestini na pružanje humanitarne pomoći.

Bez obzira na to, dio ljevice i dalje čvrsto stoji uz PFLP – koji je danas zapravo saveznik i suradnik islamističkog Hamasa. Tako je 2014. u intervjuu za +972 Magazine Leila Kahled, de facto personificirani simbol PFLP-a i palestinske narodnooslobodilačke borbe, dala svoju podršku Hamas-u:

„Hamas vjeruje da je Palestina sveto mjesto koje pripada muslimanima, i to se ne slaže s našim idejama, PFLP-ovim. No sada rasprava nije o ideologiji, već o oslobođenju. Svatko tko se bori protiv Izraela je u istom rovu kao i mi.“

Sličan argument možemo pronaći i na službenim Internet stranicama PFLP-a, gdje npr. u članku iz 2013. stoji kako je Hamas vitalni dio palestinskog nacionaloslobodilačkog pokreta, kako PFLP ne traži od nikoga da odustaje od svoje ideologije, te kako je potrebno izgrađivati prijateljske odnose sa svim arapskim i islamističkim strankama. Ovo zapravo pokazuje samu političku slabost organizacije.

U članku Ni Izrael, ni Palestina, objavljenom u prosincu 2012. u Zarezu, pisao sam o samoj pozadini Hamasa, ali i sukoba unutar palestinskih elita. Hamas je osnovan s idejom da zamjeni sekularni arapski nacionalizam PLO-a svojom islamističkom vizijom društva. Zbog toga se nije niti libio pomagati Izraelu u borbi sa PLO-om. Njegov cilj je uvođenje Šerijata, „propovijedajući svoju mitsku viziju pred-kapitalističke zajednice Zlatnog doba islama“, ali za razliku od grupa poput ISIL-a nema namjeru biti dio „globalnog kalifata“, već isključivo cilja na narodno oslobođenje Palestine.

Nedavno je Hamas promijenio svoju povelju priznajući granice iz 1967. Ova promjena je bila iznimno precizno lansirana te je izašla dva dana prije nego se američki predsjednik Donald Trump sastao sa Fatahovim Mahmudom Abbasom. Stvarne političke implikacije ove promjene tek će uslijediti, ali možemo primijetiti da je to pokušaj Hamasa da uđe kao legitimni partner u pregovore sa Izraelom, poziciju koju je do sada imao isključivo PLO. Isto tako, možemo i spekulirati kako je riječ o evaluaciji vlastite snage i mogućnost te pokušaju traženja drugog rješenja.

Autorica knjige The Gaza Strip: The Policial Economy of De-Development (1995.), Sara Roy u članku objavljenom u London Review of Books prezentirala je, među ostalim, i razmišljanja palestinskog stanovništva u Gazi. Zanimljivo je primijetiti koliko je većina njezinih sugovornika na prvom mjestu isticala želju za sigurnošću, zaposlenjem te veliku odbojnost prema teokratskim reketima koji su im nametnuti:

„Sve što nam oni [Izraelci] moraju dati je prozor za življenje normalnog života i sve ove ekstremističke grupe bi nestale. Hamas bi nestao. Zajednica se mora obračunati… s ovim grupama, ne IDF-ovi tenkovi i avioni.“

Roy je svoj članak sastavila prema dojmovima svojeg zadnjeg posjeta Gazi u svibnju 2014. godine. Ističući razmišljanja samih stanovnika, poput gore navedenog, upozorila je na strašne uvijete života u Gazi, koja se nalazi u već jedanaestoj godini izraelske blokade, odnosno humanitarnog šoka, kojeg podupiru SAD, EU i Egipat. Nezaposlenost je zabrinjavajuća, ljudi rade za iznimno niske nadnice, u porastu je prostitucija, bez obzira na islamistički karakter vlasti Hamasa, a mladi ljudi se često priključuju ekstremističkim grupama i reketima iz ekonomskih, a ne ideoloških razloga.

Stoga, u stilu ekonomske ideologije europske pomirbe poslije Drugog svjetskog rata, Roy ističe ideje stanovnika Gaze:

„…’Da su Izraelci pametni’, rekao mi je jedan religiozni musliman, ‘otvorili bi dvije ili tri industrijske zone, izvršili sigurnosnu provjeru i pronašli najpoželjnije među nama i zaposlili ih. Al-Qassem bi ispario vrlo brzo i svi bi bili sigurniji… Džamije bi bile prazne.’ Rečeno mi je da su mnogi mladići napustili al-Quassema nakon što su dobili mjesto u jednom od Gazinih stambenih naselja, ne želeći pretvoriti svoj novi dom u izraelsku metu. ‘Ono što trebamo su izraelske tvornice i palestinske ruke’, rekao je lokalni biznismen. ‘Jedna vreća cementa zapošljava 35 ljudi u Gazi; s jednim radnikom u Izraelu imate sedam ljudi u Gazi koji se mole za sigurnost Izraela. Zamislite Made in Gaza brend,. Mogli bismo ga prodavati regionalno i prodavao bi se kao vrući kolači. Gaza bi imala koristi, a imao bi i Izrael. Sve što želimo su otvorene granice za izvoz’.“

Možemo li shodno tome pogledati na mogućnost razrješenja sukoba iz neke perspektive koja nije utemeljena na pobjedi jednog ili drugog nacionalizma?

Sve se češće pojavljuje ideja rješenja u binacionalnoj državi, odnosno državi s dva konstitutivna naroda: Arapskim i Židovskim. Dakako, bilo kakvo rješenje je otežano izraelskim militarizmom, nastavljanjem kolonizacije na Zapadnoj obali, ali i rastućim konzervatizmom i desnim ekstremizmom u društvu koje širi vladajuća stranka Likud. Likud, također, konstantno gura ideju o Izraela kao državi isključivo etničkih Židova. Bez obzira na moj anti-nacionalizam, nemoguće se ponašati kako je riječ o ravnopravnom odnosu moći suprotstavljenih strana u rješavanju, ali i izazivanju problema.

Govoreći o samim rješenjima, ponovno bih se pozvao na intervju s Machoverom, koji je iznio svoje viđenje takvog rješenja:

„okvir za razrješenje sukoba između Izraelaca i Palestinaca ne može biti stavljen u ‘kutiju’ Palestine (zemlje koju je stvorio imperijalizam 1922. godine, nad kojom je Velika Britanija vladala putem mandata Lige naroda od 1922. do 1948, a kojom trenutno vlada Izrael), već okvir mora biti cijela regija arapskog Istoka. Razrješenje sukoba ne može poprimiti tzv. ‘buržoasko-demokratski’ oblik, već mora biti zasnovano na socijalističkoj revolucionarnoj transformaciji regije.“

Machover ovdje suštinski ponavlja „liniju“ koju je postavila njegova nekadašnja socijalistička organizacija Matzpen. Njezin jedini nedostatak je oslonac na panarapski nacionalizam, a rješenje mora uključivati sve etničke grupe u regiji.

Dakako, sasvim je jasno da je, koliko god to zvučalo dalekim i nedostižnim, pravo rješenje problema nemoguće u okvirima kapitalizma. A dok god se bavimo „nacionalnim“ umjesto klasnim, kapitalizam će biti siguran tu gdje je. On je siguran jer, kako je rekao ruski pisac Vasilij Grossmann u svom istoimenom romanu, „sve teče...“

Juraj Katalenac (Osijek, 1990), posljednji Luxemburgist u pustinji post-moderne. Pisao je za Zarez, H-alter, Jacobin, Slobodni Filozofski, Proletter, Lake Note, Insurgent Notes…

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu