OZBILJNOST UBIJA

Objavljeno:
OZBILJNOST UBIJA

„Ja mislim i radim ozbiljno!“ spontana je reakcija na imperativ dokazivanja vlastite koristi: izvođenjem uloge „ozbiljnog pisca“ nastojimo uvjeriti i druge i sebe, da naše djelovanje ne predstavlja višak na ovome svijetu. U tom smislu, čak i dok žustro prosvjedujemo protiv aktualnog ekonomskog sistema i njegove ideološke nadgradnje, može nam se dogoditi da reproduciramo logiku na kojoj je taj sistem izgrađen.

 

Za potrebe ovoga teksta anketirao sam nekoliko poznanica i poznanika iz književnog polja na temu: kako zamišljate ozbiljnog pisca? Pritom sam naglasio da pod odrednicom „ozbiljan“ ne mislim „legitiman“, što je značenje koje ona katkad preuzima, već imam na umu druga značenja, aspekte i konotacije „ozbiljnosti“. Odgovori su varirali – neki su „ozbiljnog pisca“ zamislili  kao strogog gospodina u zrelim godinama, neki kao staloženog mudraca s pokerfejsom, a neki kao šarmantnog frajera-zavodnika; za većinu ispitanica i ispitanika svakako je muškarac, bijelac i heteroseksualac. Međutim, čini mi se da bih na osnovu odgovora mogao postaviti još širu i korisniju definiciju: „ozbiljnog pisca“ određuje to što on doista vjeruje da je pisac. Aludiram na znameniti iskaz Jacquesa Lacana da luđak nije samo prosjak koji vjeruje da je kralj, nego i kralj koji vjeruje da je kralj; naime, naš ozbiljni pisac odrednicu „pisca“ shvaća ne kao simbolički mandat koji preuzima, ili poziciju koju u nekom trenutku zauzima u kompleksnom sistemu međuljudskih odnosa i institucionalnih struktura – književnom polju – nego kao dio same svoje esencije i ovozemaljskog poslanja. On pisac jest, a činjenica da piše, objavljuje, prima književne nagrade, itd. prije bi bila posljedica nego uzrok tog egzistencijalnog stanja.

Ne dvojim da će se čitateljstvo uglavnom spremno nasmijati liku kojeg sam upravo pokušao skicirati. U pitanju je, dakako karikatura; pa ipak, čini mi se opisana „ozbiljnost“ nije relikt nekih prošlih vremena. Naprotiv, usudio bih se reći da je ona premrežila književni život u puno većoj mjeri nego što to obično pretpostavljamo, te da je upijaju i prerađuju – često u suptilnim oblicima, ali ne manje intenzivno – i mnoge/i među nama koje/i se užasavaju gore prikazanom „ozbiljnom piscu“.

Čini mi se da pritisak da dokažeš kako misliš ozbiljno i zaslužuješ tako biti i shvaćen/a u književnom polju posljednjih godina samo raste; ni kako Web 2.0 prevodi naše kulturne sredine u digitalne formacije, a granice između osobnog i profesionalnog se tope, atmosfera u tom pogledu ne postaje opuštenija. Naprotiv, dok na Facebooku navigiram među svojim „profesionalnim“ poznanstvima – koja obuhvaćaju poprilično šarolik spektar identiteta, samorazumijevanja, opredjeljenja i pozicija – čini mi se da distance prema vlastitom radu i djelovanju među akterima književnog polja nikad nije bilo manje. Spisateljice i pisci, kritičarke i kritičari, literarne aktivistkinje i aktivisti, implicitno se i eksplicitno upinju da dokažu kako misle „ozbiljno“, kako nisu pali s Marsa i kako njihov rad i trud nije lišen društvene relevancije.

Uzroke takvog raspoloženja lako možemo naći u činjenici da se uspon društvenih mreža u našim književnostima događa uporedo s agonijom tradicionalnih institucionalnih struktura i kolapsom njima pripadajuće logistike. U našem se dobu sve literarne i paraliterarne aktivnosti autsorsaju se na pojedinca: postajemo vlastiti promotori i agenti, koji za ekranima svojih laptopa rade na proizvodnji vlastite „vidljivosti“, na promociji vlastitog rada, i na profesionalnom networkingu. Kulturna, društvena i medijska konstelacija tako (pre)oblikuje doživljaj sebe, preko noći nas redom pretvarajući u ozbiljne pisce. Dakako, plaća za većinu ostaje slaba i neizvjesna, a radni uvjeti podjednako nepovoljni – koliko se god ozbiljno shvaćali i predstavljali.

Također, suvremeni kapitalizam ne samo da sve sfere ljudskog življenja i aktivnosti nastoji podrediti svom utilitarističkom imperativu, nego i želi postići da ljudi uvijek i posvuda taj imperativ internaliziraju. Književno polje i individue koje ga čine u tome nisu izuzetak. Ne stigneš se ni osvrnuti, a već se zatekneš u neizvjesnoj borbi za dokazivanje vlastite produktivnosti i opravdanosti svoga posla, pravdajući zašto baš pišeš (smišljaš, izmišljaš, kritiziraš, prevodiš, uređuješ…) umjesto da, recimo, bdiješ za šivaćom mašinom ili lopataš na gradilištu. Što si svjesniji da su pisanje i srodne aktivnosti rđava materija za takva mjerenja i samjeravanja, tim se više frustracije množe. „Ja mislim i radim ozbiljno!“ spontana je reakcija na imperativ dokazivanja vlastite koristi: izvođenjem uloge „ozbiljnog pisca“ nastojimo uvjeriti i druge i sebe, da naše djelovanje ne predstavlja višak na ovome svijetu. U tom smislu, čak i dok žustro prosvjedujemo protiv aktualnog ekonomskog sistema i njegove ideološke nadgradnje, može nam se dogoditi da reproduciramo logiku na kojoj je taj sistem izgrađen.

Naravno, atomizirani i izolirani kakvi jesmo, kao protagonisti književnog života ne raspolažemo podjednako dobrim predispozicijama da spomenute mehanizme prepoznamo i pokušamo subvertirati.  Recimo, budući da se u materijalnom smislu zasad nalazim u relativno komfornoj poziciji, meni osobno je bez sumnje mi je daleko lakše biti relaksiran i/ili ironičan spram sebe samoga i svoga rada nego što bi to bilo nekome tko živi i planira od honorara do honorara i od roka do roka (indikativno je da, budući da žene u književnom polju u prosjeku lošije stoje u odnosu na muškarce i daleko rjeđe zauzimaju mjesta moći, susrećemo sve više „ozbiljnih spisateljica“). Koleg/ic/ama kojima se „ozbiljnost“ čini kao zalog vlastitog opstanka moj poziv na distancu i ležerniji samodoživljaj može se činiti kao goli cinizam. Međutim, da trendovi o kojima je bilo riječi djeluju (auto)destruktivno i toksično, da proizvode tjeskobu i paranoju – u to sam posve uvjeren.

(Ne)ozbiljnost nije isto što i (ne)odgovornost prema sebi, tekstu, ili drugima. Ironizirati, s vremena na vrijeme svoju poziciju, nasmijati se vlastitom radu i vlastitim investicijama u taj rad, ne znači nipodaštavati vlastito znanje, trud ili zanimanje. Kritička refleksija i dijalog o politikama prijateljstva i suradnje u koje se uplićemo kako bismo gradili svoju poziciju u polju ne podrazumijevaju priznanje oportunizma ili vlastite nedoraslosti izazovima sustava. Bez strategija izgradnje distance, pribjegavat ćemo potiskivanju i racionalizaciji, i sve se češće osjećati prisiljenima da grčevito uprizorujemo „ozbiljnost“ – na način koji prema unutra, u nama samima, djeluje destruktivno, a prema vani ponekad i komično. 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu