Okočana revolucija

Objavljeno:
Okočana revolucija

Džej Džej Okoča: AB revolucija, Podgorica, 2016.

Dok žurka u Boki jenjava, žurka je u boci, paracitiraju Okočice, ali bočice još nisu napunjene molotovljevim koktelima. Još se, doduše sa dna, ispijaju Milo-tovljevi kokteli, još koji mjesec pred kraj žurke DPS.

Wile E. [Coyote] is my reality. Bugs Bunny is my goal.
Chuck Jones

Dok se bokeški d moll turizam raspršuje u obračunima između škaljarske i kavačke bande, a kruzeri jednokratnih vizitera kao prejedeni mirni kitovi spokojno seru u mirnu vodu zaliva u pozadini, sa Džej Džej Okočom se prestrojio i crnogorski rap. Turizam su uspješno ovjerili Who See, ali nas je njihov lokal-garni-turirani lijepo upakovani tour-de-boka zaljuljao u mjestu. Oni na komercijalnom vrhuncu deklarativno odustaju od daljeg trasiranja ambivalencija između turizma i terorizma, deklamujući svoje nemam ti kad  kao liberalsko “otrježnjenje” od prokuženog lazybag alternativiranja, pa u vrata koja su otvorili svoju mršavu nogu zabija dvojac Džej Džej Okoča.

Rez je oštar, stvar je (i) politička. Sve bliže Alžir-Parižanima, parizerima preživljavača, Džej Džej Okoča kočenje ponire široko, i dublje, niže, prema radničkoj klasi koja stalno iznova traži svoju pjesmu, zabavnu, usmenu i masnu. Kroz postturistički otpad, srednjeklasno čistilište gdje nema i neće biti obećanih ležaljki, udobnih soba, aranžiranih obroka raspjevava se vez vlažne vedrine, bez lažne pridike. Između globalnog sve globalnijeg i lokalnog sve lokalnijeg je – njihov trap, zamka koja se dubi kao derivat prezasićenja, drajv indiferencije usljed previše nataloženih prekoračenja. Okoče ne odlaze pod Ostrog iz pred-ostrožnosti, već vozom u Danilovgrad i Nikšić na svirku, dok voz gađaju klinci kršima, više ne ni krišom. Treba razumjeti tu obijesnost, podostrožnu, kontra liberalskog moraliziranja nad nepismenom omladinom ludom za turbofolkom. Ovi momci, monci, svoj krug vrte bez aspiracija na dopadljivost široj publici na skupo naplaćenim bijelim ležaljkama gustog plažnog budvanskog i bokeškog avgusta, kasnije dugo napadanim u naknadnom turističkom kajanju vračarskog novembra. Ta im je šira publika – uska. A njihovo kretanje kroz pejzaž, kao i kroz reference, postaje trasiranje wild boutique realnosti, a ne praćenje ili od-slikavanje turističke mape: kontakt sa ili upliv realnog zamjenjuje blijede reprezentacije.

Nije to ni turizam ni terorizam. To je neko turiranje, izazovno, pred nijemim tuđim voznim parkom, pa vožnja kroz teritoriju, užeglu, gluvu, zgužvanu. Gusti(rani) politički čekić kićenja kucka tu slalom kroz preznane javne tajne naspram wannabe kič uštogljeništva jednog pod-stanovišta, pod-stanarstva u vlastitom prostoru – nezajažljivom pejzažu mediteranskog sprženog žutila i smeđe dopovske smole: od nesmajne zbijenosti bokeške, njegoševe i hercegovačke (ulice), do posne širine divlje ljepotice podostrožnog post-ruskog Montenegra, Skadra, Drača i ostalih gradova drevne Zete. Gdje se podostrožje i strobostrožje ustrojavaju nepogrešivim mehanizmima sporazuma predostrožnih i stražnjih izlaza, a sve siromašnijim mamlazima se ostavljaju nacionalistički rendgenski nalazi: mutna tama iza bijelih kostiju.

Alan Badju uvodi i reaktuelizuje ep kao moguću re-aktivaciju komunizma, njegov nužni književni rod. Taj ep danas može biti trep, kao forma verbalne akcije i akcionizma. Tu poezija nije svjetlucava ispovjedna lirika, već epska, ritmizirana redaljka nad mrtvim i živim, nad izgubljenim i ponovo nađenim otpacima posredovane i neposredovane stvarnosti[1]. Šejmas Hini, irski pjesnik, nobelovac iz 1996, upitan ko je novi veliki pjesnički glas, odgovorio je – Eminem. Dok se nova, tanka pjesnička produkcija guši u samozadovoljnom spomenarskom nasilju lijenih poluinteligenata, karijernih pjesnika i pjesnikinja sa ambicijama koje završavaju u ovlašnim tračicama sve jadnijih i praznijih kulturnih rubrika novina i portala, te dok se jalovo u alteraciji književnog mnjenja jednom godišnje raspravlja da li je penzioner Dilan zaslužio nagradu švedskih književnih penzionera žirirera ili naklonost prašnjavih katedri žiranata za nacionalnu književnost, prava verbalna transgresija kao reakcija na realni jad crnogorskog mainstreama odigrava klasnu i političku borbu i u formi ovog svježeg (t)rapovanja dvojca Džej Džej Okoča.

Pucaju himeni nivelacije, himne imenovanja, manihejska aminovanja

U Okočenim rimama politika je to koja verbalizuje i prazni svoje probleme kroz liste, prozivke i nabrajanja. Pjesme albuma AB revolucija čine zajedno mini ep, listanje referenci, slalom kroz samoobnavljajući spisak, kroz šum ili mještansko meškoljenje, namještanje, premještanje silueta kroz sabijeni mizanscen: manipulacija i prozivka, menu imena, nominovanje kao neko mini miniranje.

Zamka je to koja ne želi da ruši zamak niti da u makaze hvata nekakvom ambicijom sticanja suvišnih ingerencija. Upravo zato što ne žele biti pjesnici, niti muzičari, Okoče uspješno na oba polja ospoljavaju simptome: jezika a ne poezije, zvuka kao buke, a ne muzike kao institucije. Trap je tu izlaz za mlaz, a ne trendy uhljeb za mamlaze.

Džejevi Okočice ne lebde u nekom samozadovoljnom mačo ko-je-viteštvu, mada, shodno logici žanra, ne bježe od mudovištvenih viškova, nego se wit-eški aktiviraju unutar prenapučenog medijskog pejzaža, te incestuozne nervoze crnogorskog javnog i tajnog prostora, Maču Pikčua sa viškom označiteljske ukočenosti, malograđanske kočopernosti pretvornog pret-a-personala u koji se pretvara svaka rutina mlade države. Tovarom govana tu novu bezimenu klasu ovdje gađaju, ili prije – mažu, mažuckaju, drugovi Poetic i Random, pa se taj poetic randomness, ta poetska nasumičnost Džej Džej Okoča okomljava na plemenske čuvare i dvorske udvorice duhovitim rimama, naturalističkim slengom novopodgoričkim, bilo da je on prepročišćen i napregnut kao kod Randoma ili slow, cool, ironiziran kao u stilu Poetic-a. To je flow istovaren na pragove wannabe buržoazije koja bi, suludom logikom smješe neoliberalne alavosti i pandurske udbaške discipline, da niveliše, a da ne bude imenovana. Ne-imenovanje postaje ovo posno imenovanje: nejmovanje ništavila, spisak spiskanog. Poraženi No Name konsenzus jedne minule generacije odzvanja u pjesmama Randoma i Poetica između bijesnih nominacija krivaca i štokholmskog sindroma žrtava. Bezimeni konsenzus nove klase i nove kreativne klase oličen u krahu no name nevinosti dječaka bačenih na Eurosong da otplešu svoje koreografisano ništa i potonu ponovo u poluanonimnost palanačke prekarne muzikantske klase, kod Okočica zazvečao je još bolnije. 

Dok žurka u Boki jenjava, žurka je u boci, paracitiraju Okočice, ali bočice još nisu napunjene molotovljevim koktelima. Još se, doduše sa dna, ispijaju Milo-tovljevi kokteli, elita sve više kuka, poneko pravi distancu, a poneko grabi još koji mjesec pred kraj žurke DPS. Lomi se polupovlači, presvlači, Duško Dugouško se svuda provlači, crta i on svoje žarače, i govori, lomi, prelomi, odlučno jer stanje je odlično, odlično, poručuje odlučno da bezbjedni smo, bezbjedni, a Okoče nabrajaju, ubrajaju, muče sudski nalog: “Domaće ili ptarši – Hašim Tači”, “Bijelo ka pjena od mora – Savo Bačić”, “Imam nos za te stvari – Raško Katić”, “Imamo višak kila – Seka Aleksić”, “Sudbina mi je trava i bele linije – Pjerluiđi Kolina”.

Preživljavanje je preživanje ovih nabrajanja, kao lozinki za pražnjenje. Instalira se pukotina, u atmosferu između podjeba i odjeba, bijesa i sabijenog cinizma, koji puca, iscuruje i prosipa se po namještenim dojč mještanima i namještenjima, aliteracijskim racijama. Psihopolitički, svi su proleteri, pa su svi i zbijeni u kašu čija politika ostaje neodređena. Da li je zbijenost neanonimnog društva proizvela ovakav svoj subverzivni afekt u vidu ove vedre slatkokisjele slalomske prozivke? Možda, kao još jedan znak da se još nismo dobro sabrali. Ili da nam je ipak bolje nego što opornutistički kukuckamo (dobar je Milo, i mi bi isto, da nam se strefilo)

Tu se podostrožje i strobostrožje ustrojavaju nepogrešivim mehanizmima sporazuma zaostrožnih i stražnjih izlaza, a sve siromašnijim mamlazima se ostavljaju nacionalistički rendgenski nalazi: mutna tama iza bijelih kostiju

Imena, imena, nabrajanja, nabrajanja, grade gest, trep-tanje, vijugavi, žilavi lanac gestova protiv pseudolegitimne anonimnosti tlačilaca, nepomenika, žilavih vječitih istih pretendenata na istinu vođenja, ili vođenje istine u tamne vilajete crnogorskih predgrađa, đe je sve toliko blizu i toliko pomiješano, zbijeno, da je čudo kako za sada pucaju samo interkokainski fajtovi. Crna Gora ipak ne gori, nego se suši.

High Flow File o Low Life Tekovinama

Okoče su kočoperno zabacile svoje koče (kočarenje – izlov ribe kočom) na mnogo strana, tu trzaju, plešu, citiraju citate. Intertekstualnost je odlika hip hopa – na njemu je nastala, u (post)produkcijskom smislu, a skrečovanje kao metod (uvijek već) jeste intertekstualna praksa, sa manje ili više destrukcijske intencije. Ili dekonstrukcijske svijesti. Kao i same tehnike sempla i montaže, čija je citatna moć ambivalentna, podrivajuća koliko i podražavajuća. Puno je u AB revoluciji citata, mreža je to u koju se lovi sve, svaštanešto, od omaža do parodijskih elemenata, a gotovo da se svaki stih vezuje za neku eksternu referencu, bila ona politička, popkulturna, geografska ili mentalitetska. Okočijana mentalitetska skaska vješto izbjegava suvišno moraliziranje nad kičem i moralnim padom (to kasko osigurano mjesto liberalske aberacije), ili pseudoherojsko patetiziranje uličnih nepravdi.

Tu se poukuje, neki poker, pouker, žarač[2], umjesto pouke, poduke: džara se i vari, vareći se rovari ali se ne bode, ne probada, nego se žaračem crta mapa za neko pomnije pamćenje, usljed pada, linija pada, poput onog iz Le haine, obris Bodlairea, ali i De Niro koji se ovdje reparodira, kao i Monteniggersi, uz omaž ali i otklon, jer ništa nije sveto, a da se pritom toj anti-svetosti ne poklanja nekakav martirski ili herojski ton, već trap-ovska indiferencija vibrira između trasha i trenda, samougađanja i provociranja. Otkad “alternativa” više ne znači suprotstavljanje, pa čak više ni simulaciju alter-nativiranja dominantnih formi ideologije ili pop kulture, i rap je postao samo još jedan od stilova, manira u reprezentacijama želje za moć, ugled i bogatstvo: pomodni stilem, melizam koji zamazuje, aproprijisano turističko kostimiranje. Analogije između rap-trap i (simfo)rock-punk smjena u tom smislu su samoočigledne.

Tu ima kvartovskog preduzetništva, ali je ono daleko od snova o bogaćenju, ili eskapizma u koji razumljivo tone dobar dio rap produkcije, spakovane u ambivalenciju mainstream ponude i potražnje

Nema predostrožnosti u linkanjima, suludoj smješi univerzalnog i lokalnog. Što lokalnije – to moćnije, to su znali i Homer i Džojs, te i Zejdi Smit, nedavno: I’m never interested in writing a kind of neutral, universal novel that could be set anywhere. To me, the novel is a local thing. Kod Džej Džej Okoča to se ozvučuje ovako: Tu smo, naši smo, nije naše našli smo. Osim što funkcioniše kao trasiranje zapečenosti zatečenog, stih može da se čita i kao oda montaži, te kolažnom de-plasiranju referenci. Kao kreiranje meta-referencijanog citatnog otpora pretencioznim pret-a-portretima iz (na)mjesne medijske paradigme. Svi smo tu, sve podsjeća na sječu, sreću. Sručeno u vruću, sičijastu učestalost opštih i opštinskih mjesta, turizam i terorizam urastaju u rizom kroz cinizam prezira, ali i zarozane, preznane rezone. Nervoza se relaksira atmosferom totalne in-out-in-out inkluzivnosti. To je atmosfera koju u crnogorskom političkom miljeu već više od dvije decenije zadaje sam Đukanović: uđem, izađem, uđem, izađem, i onda nikad nije gotovo. Samo se obličja odlazaka i dolazaka smjenjuju u indiferentnom šarenilu. 

Okoče crtaju svoje lajne, a lajne ko lajne, imaju svoju logiku distribucije, pa i svoju distributivnu bistrinu, ali i (ne)uhvatljivost. Poezija ulice se crta na cd ili Sudbina mi je trava i bijele linije – Pjerluiđi Kolina. Linearnost naracije pjesme nije jednosmjerna, ali nije ni haotična: tiče se asocijativnih nizova u isprekidanim crtama i crticama koji se preklapaju sa medijskim nizovima: imena i nominacije, funkcije i afunkcionalnosti smjenjuju se u smjesi dovitljivog peckanja i slow doperskog vijuganja u vedrom miru kladioničarskog očaja. 

Jer Srdžbu mi boginjo pevaj Ahileja Peleju sina sadrži u sebi sličan omjer imena i nominacija. Srdžbom, ali i imenovanjem, počinje najvažniji ep zapadne poezije. I ne samo to: tu nam se pjesma pjeva, za nas, koji je prisvajamo, tražimo, otimamo od Velikog Drugog. Repetitivna Smrt (popa Mila Jovovića) kojom započinje najvažniji epski album Ramba Amadeusa proročki repetira i oročuje smrtonosne devedesete. Ova pjesma je ključna ne samo zato što je čista aproprijacija – znakoviti totalni prepjev, već i zato što Rambo Amadeus takvim posuđivanjem najbolje sudi a najmanje liberalski moralizira.

Džej Džej Okoča zabacuju svoje svoje mreže u skladu sa trenutnom logikom zatečenog infoprostora. Nizovi isijavaju prenatrpanost infopejzaža, kombinaciju lokalnih mitologema i irelevancije globalnih medijskih (nepo)kretnji: većina riječi upotrijebljenih u pjesmama su aproprijacije, citati, pozajmice, aluzije, omaži: trashtrap koji računa sa sve jačom irelevancijom citatne snage, ali i sa njenom ironijskom indiferencijom. Gomilanje ovako spakovanih javnih tajnih i vajnih najamnih pritajenica proizvodi atmosferu, unutar koje na nekom drugom mjestu pucketaju sitne instalacije pukotina i prskotina. U postinstinskom, interpasivnošću izbockanom pejzažu, infotekst polako nasljeđuje i potiskuje svaki referentni intertekst. Kreativnost je tu navigacija, kreiranje trake kretanja, a ne neko umišljeno izmišljanje, čiji je kraj mislio i prekrojio i sam Kiš. Djelo se ispostavlja u procesu između praćenja ritma i zadavanja ritma kretanja. Trenje kretnji kretena sa trpljenjem pritajenih nema teleološku ekologiju. Samo raspuštene i ponovo prikupljene stileme, ovdje destilovane logikom kontrolisanog gomilanja. Bijes bljeska sa tacne pune citata, pukontina biva sabijena, instalirana u atmosferu koju prave preznane z(n)amke: rusvaj i rosfraj.

Trap kao refresh-podžanr rapa radi sa ambivalencijom, nastanjuje se usred nje, uvozi, izvozi, citate i diktate. Tako i referenca na Monteniggerse nije bez ironičnog podjeba: dvadeset godina kasnije, La Haine još uvijek radi, ako je već Kasovic posustao, ali ne istim modelima, pa zato ni Rapido-Montenigers trojac ne ostaje bez suptilne kritike. Iako je u krajnjoj liniji to drugarski podjeb, kolektivno prisjećanje te podsjećanje na imperativ novog zatezanja struna, na trap-ovsko okretanje temama bez obligacija isuviše trapavih edukativnih poteza, živjela-droga-živio-burek oportunizanja, koje su, moguće, u subkulturnom miljeu, nekada samo u liberalskoj zanesenosti pseudo-urbanizacijom mladog crnogorskog glasačkog tijela, odložile podizanje roletni prema današnjem lažnom sjaju realiteta tekovina. Smjenjuju se preživljavanje i preživanje, žilavi uvidi i sitna strateška povlačenja, kevtanja i ujedanja, strategije diverzije i verziranosti unutar prizemljenih udžerica tradicijskog settinga: podjeb i odjeb. 

Tu ima kvartovskog preduzetništva, ali je ono daleko od snova o bogaćenju, ili eskapizma u koji razumljivo tone dobar dio rap produkcije, spakovane u ambivalenciju mainstream ponude i potražnje. Uspjeh proleterske klase i dalje je lišen političke konkretizacije svoje moći, odijeljen od klasne elevacije prema emancipaciji: otuda snažne tautologije, te pomirljivost za realitetom dog eat dog ulične logike, bez bling bling posrnuća prema hedonističkim verzijama adaptacije. Politika ove logike i dalje traži svoju harmonizaciju, iako ima svoje mnoge pjesme, harmonije i harmonike. Logika ove politike još uvijek pegla svoju nemoć bijesom sabijenim u lajavi cinizam. Bijes ojačan humorom morfijum je za ne-još-subjektivizovane mase.

Šta predstoji Džejevima, šta Okočama? Svakako da dublje uđu u razradu mogućnosti interpretacije. “Donošenje teksta” im sa zanatske strane zna biti isuviše deklamatorno, te im valja još bolje izbrusiti vještine majstora rapovanja kao raspolaganja vremenom, virtuoznosti kašnjenja i sustizanja, napetosti i razrješenja u razmještanju verbalnih fraza po frazama bitova: kako se koristi rubato, kako modelira dinamika, šta sve još može da se radi sa glasom. Tekst vajaju tu i tamo isuviše predvidljivo “posloženo” ili treperski isuviše deklamatorno; mogli bi i mnogo više da variraju naglaske, kašnjenja i ubrzavanja u odnosu na to što im omogućuju tekstualni semantički klasteri ili prigodna atmosfera bitova. Ponekad njihovi gosti ove tehnike bolje koriste, ili samo – dobro nadopunjuju atmosferu zadatu njihovim manirima: Strogor donosi “naturalistički” stil koji pjesmi daje poseban lokalni spin, između kašnjenja i žurbe, lazy i hype atmosferičnosti, a Gudroslav pjesmu Momci u kojoj dominira gertrude-steinovski beskrajni refren sa svojim ambivalentnim pljaštim-plašim, podiže u kodi pjesme u viši registar u tenzičnom, mono-tonskom bg maniru.

Jasno je da je kvalitet ovog albuma više konceptualni nego zanatski, auteurski više nego kraftmenski. To se odnosi i na samu muzičku matricu, neambicioznu ali dovoljno dovitljivu i upo-trep-ljivu. O svemu ovome siguran sam da Okoče već misle, spremaju nove stvari da navale dalje kroz vrata koja su odškrinuli. Opjevati to zbijeno, dičnoporočno-porodično ludilo tri ulice i tri familije i četiri pet, star jug Bogdana, Bebe i babe, Bana, Mimu, Mila, Igora, Sveta, Blaža, kumove, braću, drugove, tastove, testere, svatove i osvetnike, nije lako. Jer je realnost poslovično luđa od bilo kakvog oslovljavanja, ili ludizma re-kreiranja. Ali se toliko lascivno nudi umjetničkoj razradi da je jezivo da CG anderdgaund scena nije mnogo dinamičnija. Sudeći po Džej Džej Okoča, možda se, konačno, sprema njeno jačanje. 

 

  1. Sjetimo se Brkice Vukovića i njegovog nominalističkog fetišizma imena i prezimena, ili Šalamunove pjesme Mrtvi momci ,, te Kišovog opsesivnog nabrajanja i njegove sprdnje sa Dobricom Ćosićem (Pjesnik revolucije na predsedničkom brodu koja je unutar srpske kulture bila transgresivni hip hop prije hip hopa, a njegova žovijalna parodija lirike mrtve drage znak opreza pred mlakomudim visokokulturnjačkim restlovima u “književnom svijetu”.
  2. Šalamunova prva, prevratnička knjiga u jugoslovenskoj poeziji nosi naslov Poker

 

Vladimir Đurišić (Titograd, 1982.), pjesnik i teoretičar muzike. Glavni i odgovorni urednik Prolettera.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu