O-sloviti: jezikom polne razlike

Objavljeno:
O-sloviti: jezikom polne razlike

O-sloviti govorom polne razlike znači potresti jezik novootkrivanjem koje ne samo da podriva postojeću sintaksu, nego i sprječava svaku formu vlasništva, prisvajanja, rastemeljuje unaprijed datu i pretpostavljenu, nepromjenljivu univerzalnu riječ, pravi mjesta za drugačije sačinjeni govor, za potisnuti ili cenzurisani jezik drugog pola koji zahtijeva da ugleda svjetlost dana

Tokom svoje višemilenijumske povijesti, prepune pitanja i odgovora, na kojima su se temeljile civilizacije, rađale discipline, uobličavali putevi istine i spoznaje, razvijale tehnike znanja, vaspostavljao etički kosmos, nazirali tragovi smisla, uzdrhtavala nauka, razbuktavao duh, sporili umovi, ratovale ideje, obrušavale građevine humaniteta, nije se filozofija proslavila slovljenjem o ženi, nije je ni proslavila, rijetko joj je davala riječ, a od oslovljanja koje smo dobili u nasljeđe, ostala je prijeteća praznina, mjesto kojeg nema, lišenost, odvojenost od mjesta, ili postajanje mjestom drugoga. Ili mjesto koje (ona) mora da bude a da ga ne zauzima. Prostor koji mora da bude na raspolaganju a da prostorom ne raspolaže. I uvijek pod lupom. U ogledalima koja je zasljepljuju čineći je pridjevom rečenice čiji subjekt nikad ne može da bude. I, najzad, pred ogledalom u kojem iskri kao subjectum, u potrazi za svojim uzrokom, ali nikad mišljena kao takva. I pred pitanjem može li biti videća ako nije vidljiva.

Za Lis Irigare žena je u povijesti zapadne patrijarhalne kulture i filozofije bila tek ogledalo za muškarce, počev od spekuluma, ogledala koje se koristi u ginekološkoj ordinaciji, mišljenog kao instrumenta moći nad ženama, te sporedno sredstvo, objekat za njegovu, mušku upotrebu. To „drugo“, mračno, tamno, tjelesno, mistično, nevidljivo, nijemo, ona iznosi na vidjelo bez ustručavanja, izvan izraza propisanih androcentričnim načinom razmišljanja. Žena, zapravo, još uvijek ne postoji, jer je naš diskurs nesposoban da je predstavi drugačije do kao negativan odraz muškarca, prostor kojem se pripisuju neželjene osobine, gubici, manjkavost, bezvrijednost, nagoni ka smrti. Žena je zаvisnа suprotnost muškom, ne-muško, kopijа muškog originаlа, pаtologizovаno i kаstrirаno muško itd. Dokle god se posmatra očima muškaraca, ona ostaje u domenu neostvarenih mogućnosti. Izlaz iz ove surove predodređenost isastoji se u prolasku kroz ogledalo, pri čemu je žena istovremeno „s obje strane ogledala“, te tako ne može biti ostavljena izvan promišljanja. Ali prolaziti i bivati s obje strane nije dovoljno ni da bi se olakšao a kamoli uklonio teret onoga povijesnoga i vječitoga bivanja pred, u i pod ogledalom. Kao što nije dovoljno tek izvući iz anonimnosti žene koje su svojim perom, i često pod muškim imenom, ovome svijetu dodjeljivale svoje ideje, priče i iskustva, i glasno ih osloviti. Takođe, sumnjam da je dovoljno, mada jeste nužno, direktno debatovati s filozofskim nam savremenicima/cama, i biti u nekakvoj zasjedi, kritikujući odvajkada postojeći i neupitni autoritet filozofskog diskursa. Niti se možemo zadovoljiti pojednostavljenim pokušajima određivanja ženskog koji se svode na to da se žensko, kao različito, suprotstavlja muškarcima, odnosno muškom.

Ženski identitet može se i mora uspostaviti u jeziku, jeziku koji nije neutralan, jeziku koji ne uvodi, ne podvodi, ne svodi. Jeziku koji se preispitujuće i raskrinkavajuće (us)postavlja spram nadmoći filozofskog logosa, njegove opštosti i istrajavanja na tome da svu drugost i sve druge svede na ekonomiju istog; jeziku koji se, uprkos svojim često dekonstruktivističkim „vrlinama“ koje bježe od davanja odl(i)(u)ka, ipak odlučno ustrojava, jer je svjestan vlastite odgovornosti i obaveze, jer je uvidio pogubnost univerzalizacije koja, svojim podrazumijevajućim aksiomatskim mehanizmima, pretenduje da proždre ili u pepeo pretvori svaku mogućnost izvan-totalizujućeg-mišljenja. Otuda neophodnost da se ponovo otvore figure filozofskog diskursa, poput ideje, supstancije, subjekta, transcendentalne subjektivnosti, apsolutnog znanja, da bi se iz njih izvuklo ono što su pozajmili a što je žensko, od ženskog, da bi se „pokazali“ i vratili ono što duguju ženskom. Jer upravo je drugost ženskog bilo žrtva najsistematičnijeg filozofskog poduhvata svođenja na istost, odnosno svođenje polne razlike na „neutralnu“ ekonomiju istog bio je najgori i najkonstantniji zločin zapadne filozofije. Zato se morao zbiti osvit, rađanje, postajanje nove etike, etike polne razlike, etike strasti koja, opiranjem moći kojom zapadni filozofski projekat hoće da iskorjeni razlike među polovima u sistemima koji su samoreprezenti muškog subjekta, izumijevanjem drugačijega teksta, novoga obraćanja, pokazuje prstom na neutralizaciju polne razlike u povijesti, preobražava pitanje drugog u pitanje polno drugog, i tim gestom kao da želi da otre i spere filozofsko-etičku nepravdu, zasvagda raskidajući s tradicijom i tradiranim jezikom i mišljenjem.

Da bi se govorilo ženski, parler-femme, da bi se o-slovilo jezikom polne razlike, jezik se ne smije niti može posjedovati, internalizovati – taj napor zahtijeva preobražaj cjelokupne etike i mišljenja, ponovno tumačenje svega znanog nam, uključujući relacije subjekt-govor, subjekt-svijet, subjekt-drugi, subjekt-kosmos, i reinterpretaciju samoga subjekta koji se uvijek piše u muškom rodu, pa i onda kada je univerzalan (čovjek), uprkos tome što čovjek nije neutralan nego polan. Ako ženski polni jezik nedostaje, žena je raskućena, od nje je uzeto, isključena je iz življenja u riječi koja je ne opojmljuje osim kao materijal za izgradnju, niti joj se obraća; i tako atopična, ne uspijeva da dosegne ono za sebe. Ako pak progovori poznatim, utvrđenim govorom, koji je lišava mjesta a iz kojeg ne može da izađe, pitanje je da li govori kao ona, da li izlazi iz svoje nenastanjive istosti, da li je paralisana u svome etičkome djelovanju, da li je artikulisani jezik oslobađa posredničke uloge… Stoga žensko govorenje, o-slovljenje jezikom polne razlike jeste svojevrsni izlazak iz postojećih sistema razmjene, bijeg, nadvisivanje poznatih jezičkih puteva i produkcije logosa, pristajanje na riječ koja je uvijek u opasnosti i koja u svakom trenutku iznova sebe izumijeva.

O-sloviti govorom polne razlike znači potresti jezik novootkrivanjem koje ne samo da podriva postojeću sintaksu, nego i sprječava svaku formu vlasništva, prisvajanja, rastemeljuje unaprijed datu i pretpostavljenu, nepromjenljivu univerzalnu riječ, pravi mjesta za drugačije sačinjeni govor, za potisnuti ili cenzurisani jezik drugog pola koji zahtijeva da ugleda svjetlost dana. Parler-femme, iako ohrabrujući gest (ženske) samolegitimacije, samopotvrde, konačnog samoviđenja, nakon ućutkivanja i zatočeništva, nužno znači i dialogos, poziv (muškom) drugom, a ne raskid s njim i otklon od njega, kako se često beslovesno spočitava. To je politički čin, odnosno zahtjev za dekonstrukcijom naturalističke ideje o ženskoj prirodi kao pasivnoj, o ženskom kao skrivenom, skromnom, povučenom, zatvorenom u misteriju, o ženi kao tajni koja izmiče spoznaji i razumijevanju i čiji je način postojanja stid. To je reakcija protiv filozofijâ koje sprječavaju taj dijalog i zatvaraju polje istinskog ženskog prisustva. A pitanje, problematika, tematizovanje ženskog i prisustvo stvarne, empirijske žene, nerazdvojni su: simbolična i diskurzivna dimenzija neodvojive su od materijalne, empirijske i povijesne. Ne mora postojati simetrija među polovima da bi se govorilo, slovilo i oslovljavalo. Naprotiv, polna razlika jemstvo je prestanka otuđenosti, osuđenosti, privida i predodređenosti, prestanka ogledanja u muškom, zaustavljanje instrumentalizovanja i iskorišćavanja ženskog za mušku intencionalnost u postajanju subjektom. Kroz riječ polne razlike, čiji je status povezan sa statusom naše kulture i njenoga jezika, od-govara se odricanju jezika ženama, i oslobađa(mo) se kvalifikativa nepoznatog, nepredstavljivog, neukrotivog i nepriznatog ženskog, te briše(mo) njegovo organičavanje na gestovne, tjelesne i asocijalne psihoze. Ne čudi što je za Lis Irigare polna razlika ono pitanje našeg vremena koje bi nam donijelo spas ukoliko o njemu mislimo i što predstavlja horizont svijeta plodnijeg od ma kojeg danas poznatog.

Svijet bez jezika teško je zamisliti. Bez jezika svijet je nemoguće percipirati, pojmiti. A cijeli jedan jezik postojao je i boravio u tišini. Jezik žena, posrednica otjelovljenja i svijeta muškaraca, koje su stoljećima spoticane u pokušajima da proizvedu svoj jezik-tijelo-svijet. Svijet koji nikad nije postojao, ali koji je ipak prisutan, kao potisnut, prikriven i potencijalan. Jezik polne razlike kao jezik žena u svim njihovim razlikama, kojim se iskopčavaju iz zajedničke učaurenosti u gospodarenje nad njima, koji se izvlači iz stegnutosti, i ide ka, razračunavajući se sa zahvatanjem i aproprijacijom i konačno prevazilazeći povlačenje. Jezik žena koje moraju moći znati da se djelovanjem razlike preispituje i kritikuje svedenost na isto(st), i čija je etika otpora usmjerena na ono bolje koje nije samo ovdje i sada i nama, već svevremeno i nadvremeno. I koje se ne bore muški nego ženski.

Kristina Bojanović (Podgorica, 1984.), filozofkinja. Bavi se feminističkom teorijom, proučavanjem i prevođenjem savremene francuske filozofije.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu