O jednom izboru, ili o čemu govorimo kada ne govorimo

Objavljeno:
O jednom izboru, ili o čemu govorimo kada ne govorimo


Postjugoslavenska književnost jeste gradilište, bauštela na mjestu minirane polifunkcionalne modernističke tipologije kojoj Jugoslavija ne predstavlja više od temelja, a jugoslavenska književnost više od skele. Postjugoslavenska književnost, dakle, vektorski nije usmjerena unatrag. Ona ne označava primarno pogled na jedno još uvijek ne do kraja konstituirano, trusno književno polje koje, uslijed svog prelaznog karaktera, nosi prefiksom zanijekan eho napuštene paradigme; ona upire prema naprijed, stoji za svojevrsnu optimalnu projekciju


Jednom (sada već bivšem) ministru, u ime jednog sasvim osobnog izbora

Govoreći o književnoj proizvodnji postjugoslavenskih zemalja i njezinom kontekstu, to jest referirajući se na pripadajuće književno polje, redovito – umjesto neslavne „regije“ ili „regiona“ te čitavog niza eufemističkih ideologema – koristim poprilično nepreciznu no zainteresiranom recipijentu, bez obzira prihvaćao je isti ili s gnušanjem odbijao, istovremeno čini se posve razumljivu odrednicu „postjugoslavenske književnosti“ te onu „postjugoslavenskog književnog polja“. Ukoliko kontekst implicira sinkroniju, ne libim se niti ispuštanja prefiksa „post“. Kao proizvođač književnih tekstova, dakle jedan od aktera naznačenoga polja, nemam nikakvu potrebu za etničkom eksplikacijom; u strukturi moga književnog i intimnog identiteta ona je posve irelevantna, najprisutnija možda upravo kroz činjenicu vlastitoga izostanka. Ukoliko je spomenutom identitetnom konstruktu baš nužno prikačiti uokvirujući atribut, biram u pravilu onaj koji apostrofira kulturno-politički horizont čija ga je ideja, pa onda i pripadajuća kulturna i društvena proizvodnja, presudno oblikovala: onaj jugoslavenski.
        Rečeno, pritom, ne podrazumijeva da se posve odričem uvriježene, geopolitički ovjerene tipologije postjugoslavenskih etničkih književnosti, da tu podjelu ne priznajem, ili što slično. Kada je, ipak, riječ o pojavama, problemima ili fenomenima koji nadilaze itekako postojeće te ponekad znatne lokalne razlike i specifičnosti vezane uz hrvatsko, srpsko, bosanskohercegovačko, crnogorsko, slovensko ili makedonsko (Kosovo upadljivo izostaje) književno polje, vraćam se ponovno naslovnoj sintagmi, i sebi kao (post)jugoslavenskom piscu. Taj je izbor, razumije se, prije svega i otvoreno politički.
        Poprilično je, naime, jednostavno definirati postjugoslavenske zemlje, no s književnošću izvedenom iz apostrofirane složenice situacija nije ni približno toliko jasna. U tom je svjetlu, u kontekstu okasnjelih, pervertiranih nacionalnih moderni te usporedne restauracije klasne moći i cementiranja kapitalističkih proizvodnih odnosa, taj njegov politički aspekt presudan. Terminološki istovremeno nije nimalo sretan. Umjesto podrivanja dominantne kulturne hegemonije i izgradnje jednog neovisnog, na kritici ideologije utemeljenog kategorijalnog aparata on može, sasvim neželjeno, implicirati i puku zamjenu petrificiranih ideoloških paradigmi ili, još gore, prizvati sentimentalne projekcije arkadizirane, nereflektirane i nekritički servirane „bolje prošlosti“. Osim što je iritantno i uglavnom blesavo, potonje može biti vrlo opasno po političku potentnost termina, ugrožavajući njegov kako simbolički, tako i realpolitički kapital. Drugu stranu te nezgrapnosti predstavlja spomenuta terminološka nepreciznost. U pitanju je prije svega svojevrsna nedosljednost u načinu definicije i opsegu pojma „jugoslavensko“ te uključivosti pridodanoga prefiksa – ista ona „samorazumljivost“ koja mu osigurava kakvu-takvu operativnu učinkovitost; njegova implicitna semantička „prevodivost“ nasuprot rezolutnog ideološkog nerazumijevanja. Te se nedosljednosti dadu, brzopotezno, plošno i redukcionistički, za potrebe ove skice sažeti u niz kratkih pitanja. Kada točno započinje postjugoslavenska književnost? Na koju i kako pojmljenu Jugoslaviju se odnosi zadani prefiks? Je li književnost nastala na zajedničkom policentričnom jeziku „više“ postjugoslavenska nego one na slovenskom ili makedonskom, to jest, nije li se taj termin ograničio na prostor srpskohrvatskog jezika, i time se na neki način iznevjerio? Nije li to, uostalom, samo potvrda predsecesijskog stanja? Koliko je uopće slavenski kontekst presudan, odnosno što s kosovskom književnošću albanskog izraza i drugim manjinskim književnostima? – samo su neka od njih.
        Fundamentalno, naprotiv, pitanje – što je (bila) jugoslavenska književnost u svojoj ukupnosti, sa svim svojim specifičnostima i proturječjima – trenutno pada u drugi plan. Iako je odgovore na njega potrebno uvijek iznova artikulirati, problem postjugoslavenske književnosti u ovom trenutku nije stvar arheologije: na njega valja odgovoriti arhitekturom. Postjugoslavenska književnost jeste gradilište, bauštela na mjestu minirane polifunkcionalne modernističke tipologije kojoj Jugoslavija ne predstavlja više od temelja, a jugoslavenska književnost više od skele. Postjugoslavenska književnost, dakle, vektorski nije usmjerena unatrag. Ona ne označava primarno pogled na jedno još uvijek ne do kraja konstituirano, trusno književno polje koje, uslijed svog prelaznog karaktera, nosi prefiksom zanijekan eho napuštene paradigme; ona upire prema naprijed, stoji za svojevrsnu optimalnu projekciju. Neki njezini segmenti, jasno je, već više ili manje učinkovito egzistiraju. U pitanju je nova tipologija na starom fundusu koja, već prema stupnju vlastite realizacije, jednom može, možda i mora iznjedriti i vlastitu, od jugoslavenskog državnog projekta emancipiranu terminologiju. Ta je projekcija, napomenuti je, inkluzivna – nema suštinskog razloga zašto bi ta nova tipologija bila ograničena historijskim, već neko vrijeme nepostojećim državnim okvirom. Ipak, boljeg temelja od Jugoslavije nemamo, i nema razloga da se taj temelj ne nazove svojim imenom. Najbolji dokaz u prilog tome nefunkcionalne su, klimave društvene, političke, kulturne pa i književne konstrukcije onih za koje povijest počinje jugoslavenskim ratovima, njihova bijeda koja u ovom trenutku bliješti posebnim sjajem: odbljeskom baklje ugašene u lokvi krvi.
        Govoreći o političkom i kulturnom naslijeđu jugoslavenske ideje kao temelju, priznajući i eksplicirajući taj temelj, u vidu prije svega imam Jugoslaviju kao najveći i najučinkovitiji modernizacijski projekt na ovim prostorima, prvi koji – poslije rimske i austrijske imperije, osmanlija, mlečana, bonapartista i još ponekih – nije ujedno nosio snažan kolonijalni, eksploatatorski pečat. Emancipatorni potencijal jugoslavenske ideje, „duh vremena“ nalaže da je to potrebno podvući, neodvojiv je od političke platforme u njezinoj osnovi, one iste koja se danas gestom gura pod tepih pod sumnjivom, revizionističkom egidom „drugog totalitarizma“. Nesumnjivi poraz jedne historijske emanacije naznačene ideje, međutim, apostrofira nužnost da se ta ideja podvrgne strogoj kritici, preispita i preosmisli.
        No što, dakle, za književnog proizvođača, pogotovo jednog rođenog u onoj Orvelovoj godini, pred sam istek zaliha pax iugoslava, konkretno znači biti (post)jugoslavenskim piscem? Odakle potreba za takvim širim, a opet prilično usko postavljenim okvirom? Što fali i fali li uopće išta jednostavno hrvatskom piscu? Proslavljeni slogan drugog, šezdesetosmaškog feminističkog vala – osobno je političko – vrijedi i kada se čita u obrnutom smjeru: političko je, naime, najčešće i najdublje osobno. Osobna povijest, u tom svjetlu, politička je povijest par excellence. Ono na početku priloga apostrofirano „ja“ formirano je, valja to jasno reći, bez i najmanje svijesti o nacionalnoj pripadnosti i uopće relevantnosti iste, van vjere i religije, u kontekstu takozvanog miješanog braka niže srednje klase nastale spajanjem jedne radničke i jedne vojničke porodice, u jezičnom kontekstu obilježenom s jedne strane dalmatinskim dijalektom, a s druge ravnomjernom upotrebom slovenskog jezika i srpskohrvatskog idioma specifičnog za jugoslavensku armiju. Kroz obrazovanje i promjene mjesta stanovanja usvojio sam uglavnom izražavanje hrvatskim standardom zajedničkog jezika – na kojem manje ili više i pišem – te potvrdio posvemašnju irelevantnost nacionalne ili vjerske komponente pri određenju vlastitog identiteta, tj. potpun izostanak etničke identifikacije. Pritom operativnu, „legalnu“ odrednicu hrvatskog pisca prihvaćam, često u praksi koristim te nalazim uostalom iz više aspekata sasvim točnom. Istovremeno ona je, iz perspektive osobnoga identiteta, nedopustivo redukcionistička i svodi se u principu tek na boju pasoške knjižice te, donekle, standard kojim se u književnosti služim. Njezin na etnicitetu baziran, dodijeljeni karakter nužno je bilo odbaciti, u srce tog atributa postaviti odabrani, arbitrarni, nenacionalno mišljen konstrukt temeljen na jasno određenoj političkoj agendi, skupu vrijednosnih i svjetonazorskih preferenci, te primarnom referentnom kulturnom polju. Moj se kulturnopolitički identitet, pa tako i onaj književni, aktivno oblikovao na proizvodima u tom trenutku uglavnom već upokojenoga jugoslavenskog kulturnog kruga: na jugoslavenskoj glazbi, jugoslavenskom filmu, jugoslavenskoj književnosti i, još jednom, političkoj ideji u pozadini jugoslavenskog projekta. Pluralizam i poliperspektivnost jugoslavenskog kulturnog polja predstavljaju, dakle, moj primarni referencijalni fon. Kao kulturni konzument i dalje aktivno pratim njegove metamorfoze i emanacije, a kao kulturni proizvođač u njemu nalazim primarnog adresata. Moje knjige objavljuju se, prevode ili distribuiraju na čitavom postjugoslavenskom prostoru, aktivno sudjelujem u njegovom „književnom životu“, primarni implicitni čitatelj mojih knjiga postjugoslavenski je čitatelj. Gradilišta su, otpočetka je jasno, dva: postjugoslavenski pisac ne postoji bez postjugoslavenskog čitatelja.
        Kako će se sve to, taj usvojeni književni i izvanknjiževni identitet u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti zvati i kako će točno izgledati ne znam, no onaj vektor, ona optimalna projekcija upire u pravom smjeru. Prašina gradilišta postjugoslavenske književnosti, evidentno, sasvim je osoban izbor, a svako gradilište podrazumijeva rad, napor, te prije svega postojanje volje i/ili nužnosti. U kombinaciji potonje dvije, čini mi se, leži pokretačka snaga projekta, a u količini uloženoga rada i napora stabilnost novonastale tipologije. Na to nas, ako ništa, prisiljava spomenuta sve osjetnija, očita bijeda trenutka: baklja se u krvi zagrcnula, a mrak se ne jede. U tami nije moguće čitati.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu