Novi val

Objavljeno:
Novi val

Hut Kono je napisao zanimljivu, distinktivnu knjigu s podosta dobrih pjesama i upečatljivih stihova. No kao cjelina Padajući izbornik ipak ponešto kaska za najboljim recentnim knjigama pripadajuće „šire generacije“


Aleksandar Hut Kono: Padajući izbornik, Fraktura, Zaprešić 2015.


Već svojim poimanjem identiteta, punim prihvaćanjem istoga kao konstrukta koji u najširem smislu uvijek pripada fikciji, te kreativnim poigravanjem istim pri fabrikaciji mitske figure Autora, Aleksandar Hut Kono unosi zanimljivu dinamiku u domaće pjesničko polje. Potonje, pa i uz već davni blagoslov onoga poznatog lagati, zašto ne – uz rijetke iznimke poput Saške Rojc (pri čemu je u pitanju heteronim) ili Svena Adama Ewina (klasični pseudonim) – u spomenutu figuru i uz nju vezane činjenice (ponovno Maković) iz nekog razloga još uvijek upire kao tromi pjesnički sivonja, polaže u taj gral Autora iznenađujuće mnogo, pa i dobrano nakon njegove filozofsko-teorijski višestruko proklamirane smrti. Hut Kono, sudeći po bilješki o piscu te online dostupnim izvorima, uspješno gradi poliperspektivni, ili barem evoluirajući, mijeni sklon autorski lik, temeljen na katkad teško razlučivoj kombinaciji fikcije i fakcije. Susretali smo ga tako, prije Aleksandra, kao Vinka, rođen je i u Požegi i u Kairu, odrastao je i nije odrastao u Sjevernoj Africi, a kad se tomu pridruže japansko prezime, živopisne akademske titule i jezične kompetencije te trenutni život u Londonu i zanimanje opernog libretiste, mistifikacija autorskog lika ide u red onih velikih modernih pisaca, bez obzira na faktografsku provjerljivost, „istinitost“ većine navedenih stavki. Hut Kono tim autorskim glasom barata učinkovito, povremeno možda i suviše učinkovito, ne mareći za finese i modulacije koje iziskuju pojedine pjesme.

            Solidnim prvijencem Nabrajanja iz 2013. – knjigom koja je izbjegla najveći dio standardnih zamki prvijenaca, ali je patila od konstantnog suviška retorike – Hut Kono se javio kao već formiran pjesnik. Padajući izbornik tako uglavnom raspisuje i razrađuje (ponegdje doduše i  uprošćuje) prethodno predstavljene registre, obrasce i modalitete. Četrdeset uglavnom dužih pjesama i kraćih eseja te mikro-eseja raspoređeno je u tri numerirana ciklusa. Ova je organizacija, čini mi se, mogla i izostati, budući je uvršteni materijal izvedbeno dosljedan te tematsko-motivski dosljedno raznorodan, dok se kroz čitavu knjigu više-manje ravnomjerno izmjenjuju stihovni i prozni sastavci. U potonjima, koji tek iznimno iskorače u prostor (doduše uvijek protejske) pjesme u prozi, dominira refleksivni diskurs, a ponekad je u pitanju i sustavnija, analitička razrada teze. Smjestiti ih je negdje na razmeđu Dragojevićeve prozne poezije i esejistike, prije svega „Bilježnice“, Oblučarovih mikro-eseja te odjeka tradicionalnih Zen koana. Većina ih, poput „Bez naslova“, „U kazalištu“, „O simbolu…“ zasebno gledano funkcionira vrlo dobro, no vjerojatno bi se bolje snašli u nekoj drugoj, na njih same usredotočenoj knjizi. S druge strane, upravo rečene proze ovo izdanje kao cjelinu spašavaju od stupica u koje će ne tako rijetko zalutati pojedini stihovi.

            Hut Konove su pjesme uglavnom duge, narativne i strofički organizirane, pri čemu redak i strofa najčešće slijede semantičke cjeline. Njihov se ritam – dojmu doprinose brojna ponavljanja, figure poput anafore, raznorazne varijacije, invokacije, refreni – prelijeva iz taksativnoga nizanja svakodnevnoga govora bliskoga proznim pasusima, u kompozicije koje prizivaju eho muzičkih songova. Potonje je naglašeno uz operu i scenu vezanim nizom provodnih motiva poput arije, scene same, opernih primadona, raskošnih glasovnih registara i slično. Za neke, poput „Pokušaj zemljovida“, tako nije dokraja jasno zašto su uopće raspisane u stihove, dok se druge, na primjer „Gledam da se ubijem“, čitaju kao da gotovo podrazumijevaju glazbenu pratnju. Potonji je sastavak također dobar primjer Konove sklonosti Witzu i humornom poentiranju, koje oscilira između sofisticiranoga, pomalo grotesknog, pajtonovskog senzibiliteta, i onoga koji iskače iz registra pjesme te ostaje podrealiziranim. Dobar dio pjesama organizira kronotop puta, no one se ne svode na putopisne krokije i vedute, već prije pružaju okvir nomadske izmještenosti i scenografiju egzotičnih lokacija koje služe kao kulisa za asocijativna meandriranja čvrsto postavljenoga lirskog protagonista, koji se često, koliko je to moguće, približava na početku spomenutoj snažnoj autorskoj konstrukciji. Hut Kono, kojim god kutkom globusa prešetavao protagonista, nastoji ocrtati i socijalnu refleksiju zatečenog stanja, te se spram društveno destruktivnih procesa u koje je neizbježno i svakidašnje uronjen postaviti kritički. Iako je iz autorovih javnih istupa jasno da ga navedene teme i pristupi zanimaju i kao intelektualca, moguće i aktivista, u pjesničkoj realizaciji one se uglavnom doimaju nedorečeno, kao u pjesmi „Vrijeme od kamena“ (posvećenoj žrtvama ustaškog logora Slana), jednoj od slabijih u knjizi. Spomenuti snažni subjekt pokazuje se povremeno također problematičnim, i to baš kada pokušava zanijekati vlastitu monolitnost – kada se predstavlja razloženim, poliperspektivnim i polifonim. Proklamirana se polifonija ne pokazuje uvjerljivom: svi implicirani glasovi – bili oni izmješteni rodno, pripisani nekoj povijesnoj ličnosti ili pridruženi kakvom imenovanom protagonistu/liku – jedan su i isti, dominantni glas, izraz i registar sveprisutnoga protagonista, njegovo identično zrcalno umnožavanje.

Najuspjelije pjesme, poput „Šetnje“, „Nasilja“, „Zemlje na kraju svijeta“, „Za najvrelijih dana u srpnju“, „Čarobnice iz unutrašnjosti“… razvijaju uglavnom neku neobičnu misao ili ideju, podvlače sklonost k izglobljenom i pomalo bizarnom; njihova čvrsto postavljena struktura dobro podnosi iskričavu slikovitost i jaku metaforiku, te dokazuje Konovu vještinu u dramaturškom vođenju narativa, kompoziciji te učinkovitom poentiranju.

Ono što čitatelja ove inače sasvim solidne knjige povremeno zbunjuje može se, čini mi se, sažeti u dva citata. U mikro-eseju „Ceh“ protagonist postavlja pitanje koje se mjestimice nameče čitatelju, i na njega odmah odgovara: „Zašto? Nemam pojma, ali činilo mi se zgodno napisati ovu rečenicu“. Još bi neki, ironično mišljeni, redci iz apostrofiranog eseja mogli poslužiti u istu svrhu. Drugi nalazimo u pjesmi „Nasljedstvo“, i glasi jednostavno: „Ja. Ja. Ja“, te je također ironično uokviren. U kombinaciji sa spomenutom retoričnošću i izrazitom apelativnošću pjesama, potonja sveprisutnost subjekta proizvodi neželjen efekt te može rezultirati pomalo docirajućim tonom.  

             Valja se osvrnuti i na decentne, dobro pozicionirane ilustracije Dominika Vukovića, kojima se nema što prigovoriti, ali nisam posve siguran što rade u ovoj knjizi. Vrlo su rijetko ilustrativne u doslovnom smislu (što je, naravno, usluga ovoj uknjiženoj simbiozi), no nisam zapravo siguran da je u pitanju simbioza – da tekst iz njih ili one iz teksta izvlače neku „korist“, neku „dodanu vrijednost“. Frakturino je izdanje raskošno i vrhunski opremljeno, moguće i za nijansu suviše raskošno; nekako mi se čini da bi poezija, pogotovo ovako „glasna“ bolje funkcionirala u nekom „tišem“ izdanju.

            Hut Kono je, da rezimiramo, napisao zanimljivu, distinktivnu knjigu s podosta dobrih pjesama i upečatljivih stihova. No kao cjelina Padajući izbornik ipak ponešto kaska za najboljim recentnim knjigama pripadajuće „šire generacije“, onima Ane Brnardić, Ivana Šamije i Gorana Čolakhodžića. Svakako nam je međutim, s pojavom još nekolicine mlađih autora poput Martine Vidajić, Darka Šeparovića i Alena Brleka, ustvrditi novu i dobrodošlu dinamiku u domaćim pjesničkim vodama: Hut Kono bez sumnje pripada tom novom valu. Antologija Hrvatska mada lirika 2014, čiji sastavljač potpisuje i ovaj tekst, tek godinu i nekoliko mjeseci nakon njezina pojavljivanja izgledala bi poprilično drugačije.

 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu