Novi Novi kvadrat

Mirko Ilić: Iz povijesti ljudske gluposti, Ogranak Matice hrvatske u Bizovcu, 2016.
Objavljeno:
Novi Novi kvadrat

Ono što nije upitno je sirova snaga Ilićevih stripova, zavodljivost pojedinih tabli i vesela suigra jezikâ koja se i danas, kao i nekad, jednako besramno ruga, podjebava, šali, komentira i propituje ljudsko iskustvo te sve to čini u univerzalno razumljivom kodu odvojenom od vremena i uvjeta svog nastanka. Sasvim dovoljno kako za prva, tako i za nova čitanja

Treba li uvijek i ispočetka pisati o Novom kvadratu? Višeslojno je to pitanje, a odgovor na njega utoliko teži jer ga koče moje vlastite predrasude o ulozi, namjeni i adresatu teksta na internetu. Trebalo bi, za početak, reći da je Novi kvadrat poput one Schröedingerove mačke – istovremeno mrtav i živ. A to nije ni jedina dualnost koja ga opisuje. Novi kvadrat je mit i ne-mit. Mit zbog toga što se u skoro četrdeset godina od nestanka grupe nije pojavila ni jedna stručna monografija, studija, pregledni ili izvorni članak koji bi Novi kvadrat makar sumarno (makar bolno pozitivistički) smjestio u kontekst hrvatske kulture dvadesetog stoljeća pa je veći dio njegovog postojanja i uloge u povijesti iste ostao unutar usmene, pripovjedne sfere aktera i tangencijalnih suradnika/tumača. Istovremeno je i ne-mit jer mit podrazumijeva aktivan odnos, relaciju između predaje i prakse, između onih koji kulturu žive i onoga iz čega kultura izvire.

            Da me se ne shvati krivo – o Novom se kvadratu pisalo, nadugo i naširoko. S njim se polemiziralo, i za vrijeme njegova djelovanja i poslije, kad su polemike izgubile svaki smisao, njega se tumačilo i uvijek ga se, poglavito oko obljetnica, uskrisivalo. Utoliko je svih ovih desetljeća živio, iako kvaliteta tog života nije uvijek bila na zavidnoj razini. Unatoč mnoštvu paratekstualnih priloga kojima se okruživao i hranio narativ o Novom kvadratu, danas je sasvim legitimno postaviti pitanje o naslijeđu, utjecaju i prisutnosti Novog kvadrata, podjednako u kontekstu autorskog rada mlađe generacije i recepcijskog horizonta mlađe publike. Stripovi aktivnih mlađih autora u pravilu nisu ni u kakvoj relaciji s poetikom stripova Novog kvadrata (najbliža joj je, ako već ne po grafičkom stilu, formatu table i propagandnoj podršci, a ono po energiji i drčnosti, bila fanzinska generacija devedesetih), a recepcijski horizonti neke nove publike punili su se na drugim izvorima (malo zbog toga što su se uvjeti distribucije i recepcije stripa temeljito izmijenili, a malo zbog toga što donedavno nije bilo sasvim jednostavno doći do stripova objavljenih krajem sedamdesetih). Iz tih se razloga može reći kako je Novi kvadrat, paratekstovima unatoč, faktički mrtav (čime se ostvarilo ono što je Darko Macan zazivao prije skoro dvadeset godina[1]) i kako ga ništa ne može (niti treba) oživjeti.

            Stoga se čini da je odgovor na prvo pitanje pozitivan. O Novom kvadratu doista će trebati pisati uvijek ispočetka, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što će s godinama sva opća mjesta trenutnog kolektivnog imaginarija poput Poleta, VUS-a, „Sedam sekretara SKOJ-a“, „Saveza socijalističke omladine Hrvatske“ – sve ono unutar čega djeluju i s čime komuniciraju njihovi radovi – sve više gubiti na prepoznatljivosti i značenju. No, svaka dobra i jaka umjetnost nije ovisna o kontekstu. Kontekst ni na koji način ne sidri čitanje/značenje, niti išta govori o životu djela u nekom drugom vremenskom odsječku. Bez konteksta, ostaju nam goli stripovi, a goli stripovi Mirka Ilića, prezentirani u antologijskom albumu Iz povijesti ljudske gluposti, imaju potencijala opet utjecati na budućnost stripa. Makar ovaj put govorili glasom pojedinca, a ne kolektiva.

             Spomenuti album moguće je promatrati iz sva tri vremenska aspekta tj. iz prošlosti, iz sadašnjosti i budućnosti. Prošlosni aspekt potenciraju predgovor Stjepana Micaka i kontekstualizirajući tekstovi (dakako, reprintatni) Veselka Tenžere, Pere Kvesića, Slavenke Drakulić, Darka Glavana i samog Ilića. Predgovor smješta album unutar mitološkog ili barem intimističkog nostalgičnog diskursa o energiji mladosti i poslovičnim „boljim vremenima“, a ostali  tekstovi ocrtavaju „uvjete proizvodnje“ kao i osnovne postavke polemičkog diskursa o Novom kvadratu. Ilićevi stripovi, njih pedeset, potenciraju sadašnjost i budućnost. Gledano iz sadašnje perspektive, beskrajno je olakšanje vidjeti izbor Ilićevih stripova skupljen i objavljen na jednom mjestu. Takav pothvat unosi nekakav red u bibliografski nered hrvatskog stripa, i štedi vrijeme i živce od nekad neizbježnog kopanja po arhivima starih tiskovina. Pothvat skupljanja također je i pothvat otkrivanja ili barem vraćanja Ilićevih radova u život suvremene kulture. To otkrivanje istovremeno je i zalog budućnosti. Jer negdje će, netko, najvjerojatnije u knjižnici, blaženo nesvjestan i Poleta i Novog kvadrata i cijele te priče otvoriti Ilićev album, a zajedno s njim i bogati svijet stripa, grafičke metafore, utjelovljene ideje i mašte. Hoće li se i što iz tog susreta roditi, prelazi okvire ovoga teksta.

            Susret s Ilićevim stripovima neće proći bez problema. Upitna je, dakako, današnja vrijednost Ilićevog „metateksta“. Sva ona sila formalnih i pripovjednih eksperimenata s kojima se i suvremeni i domaći strip, u svim svojim podvarijantama, već odavno srodio ili odrodio. Upitan je, dakako, njegov učinak u doba hiperinflacije svega, a poglavito grafičke komunikacije koja se u svojim beskrajnim permutacijama nameće kao osnovni jezik internetskog komunikacijskog sustava. Ono što nije upitno je sirova snaga Ilićevih stripova, zavodljivost pojedinih tabli i vesela suigra jezikâ koja se i danas, kao i nekad, jednako besramno ruga, podjebava, šali, komentira i propituje ljudsko iskustvo te sve to čini u univerzalno razumljivom kodu odvojenom od vremena i uvjeta svog nastanka. Sasvim dovoljno kako za prva, tako i za nova čitanja.

            Novi kvadrat odavno je valoriziran. Možda nije valoriziran sustavno, možda ga je još uvijek moguće reinterpretirati ili iščitati nanovo, no veći dio tog posla ostat će unutar okvira specijalističkih interesa. Isto vrijedi i za veći dio Ilićevog opusa. Umjesto još jedne analize Ilićevih stripova, čini mi se važnijim spomenuti još i ovo. Iz povijesti ljudske gluposti pojavljuje se u trenutku gotovo potpune autorske slobode. Uz sve dobro u vidu širine tema i stilova suvremenih stripova liberalizacija i svojevrsna demokratizacija domaće stripovske proizvodnje dodatno je dezintegrirala ionako slabo homogenizirano polje domaćega stripa. Da bi neka umjetnička praksa ostala živa i aktivna u tijelu kulture, da bi o njoj mogli govoriti kao o činjenici, umjesto kao o ekscesu, nisu dovoljni sporadični i gotovo slučajni izleti u njeno polje. Potrebno ju je ušiti u tradiciju, suočiti je s prošlim i stvoriti joj identitet izgrađen na dijalogu između onoga što je bilo i onoga što tek može biti. Nužan (no ne i dovoljan) uvjet za takav pothvat su referentne točke. Ovaj je album jedna od njih i bilo je krajnje vrijeme da ga netko objavi.  

[1] http://www.jergovic.com/ajfelov-most/vampiri-u-hrvata/

Matko Vladanović (Split, 1984.) piše o književnosti i stripu. Objavio je knjigu Izdevetane domaćice: Kritički ogledi o hrvatskom stripu

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu