Nova ljevica i njena kritika

Objavljeno:
Nova ljevica i njena kritika

Postoji terminološki sukob po pitanju definicije i imenovanja ljevice. Ne radi se samo o već navedenom sporu oko toga što određuje suštinu ljevice – svjetonazorska ili klasna pitanja – nego i o tome tko i na temelju čega ima pravo sebi ili drugima pripisivati poziciju ljevice

Nedavno osnivanje snažno anti-nacionalistički i anti-klerikalno usmjerene Nove ljevice (NL) izazvalo je niz kritika pripadnika lijevo-teorijskog miljea, a dijelom i polemiku u kojoj NL uglavnom zastupa njen predsjednik, povjesničar i aktivist Dragan Markovina. Kritike kažu da je riječ o elitističkoj grupi akademika i boraca za ljudska prava koja neće uspjeti u namjeri demontaže mitološko-nacionalističkog diskursa „Tuđmanove Hrvatske“. U neformalnim razgovorima čuju se i drastičnije teze, poput onih da će NL pogrešnim strategijama ugroziti, ako ne i upropastiti šanse ljevice da nakon četvrt stoljeća ponovno postane legitimna politička opcija.

Spomenute kritike – s kojima se dijelom slažemo – taksativno ćemo nabrojiti, pri čemu je većina spornih točaka usko povezana te ih je samo uvjetno ili konceptualno moguće razdvajati.

Prvo, radi se o elitističkoj partiji prominentnih intelektualaca liberalno-građanskog habitusa koja će – obraćajući se srednjoj klasi, a bez dodira sa širim masama – biti osuđena na irelevantnost političke margine te neće uspjeti povesti željenu duboku transformaciju društva. U startu je, znači, riječ o bazi.

Drugo – što je centralna točka spora – pitanje je da li u oblikovanju društvene realnosti primat ima ekonomsko ili takozvano idejno polje. Markovina prednost daje idejnoj sferi te drugoj strani u raspravi – koju naziva „ekonomska ljevica“ – nekorektno pripisuje vulgarni ekonomizam, to jest svođenje svih društvenih problema na onaj klasni. Štoviše, predsjednik NL-a tvrdi da bi po tezama njegovih kritičara završili u nacional-socijalizmu. Po Markovini klasno se pitanje može riješiti – odnosno popraviti ekonomsko i socijalno stanje u zemlji – tek nakon što se delegitimira državotvorni projekt iz devedesetih godina. Dosljedno tome on forsira borbu protiv nacionalizma, a ekonomiju stavlja na sporedno mjesto. U stvarnosti kritičari opravdano inzistiraju na neodvojivosti obje sfere te simultanom zalaganju za progresivne svjetonazorske vrijednosti i za ekonomska prava većine. Riječima Mate Kapovića iz Radničke fronte, „izmještanje ‘svjetonazorske’ problematike u nekakav vakuum koji nema doticaja s ekonomskom sferom analitički i taktički [je] potpuno neobranjivo.“ Ovdje se radi o sukobu po pitanju analize. To nije nebitna teorijska ili skolastička rasprava, jer se odražava na niz ključnih pitanja.

Konkretnije, ona diktira odgovore na pitanja kako se organizirati, kako politički djelovati i koje društvene slojeve mobilizirati. Evidentno se ponovno radi o bazi, ali baza određuje i političku strategiju. Markovina kao ciljne skupine navodi „pristojne ljude lijeve građanske orijentacije“ razočarane SDP-ovim odustajanjem od toga da bude „civilizacijska brana nacionalističkoj desnici“, potom sudionike nevladinih prosvjeda, studente i ugrožene manjine.[1] Kritika pak navodi da nosioci društvene promjene mogu biti samo širi radnički slojevi – upravo oni koji su sada uvelike u okrilju desnice – a ne srednja klasa. Kako njima prići i na koji ih način pridobiti? Daljnji prigovor NL-u glasi da politika ne funkcionira poput racionalne diskusije u kojoj na kraju pobjeđuju utemeljeniji argumenti, kao što je slučaj u akademskoj sferi, nego da treba razmišljati i o drugačijim metodama mobilizacije karakterističnim za radničku klasu, poput štrajkova.

Četvrta točka tiče se Markovinine definicije poretka sadašnje „Tuđmanove Hrvatske“. Radi se o razlici oko shvaćanja funkcioniranja društveno-političke konfiguracije te toga što uopće definira sadašnji sistem. Pri tome Markovina liberale, za razliku od kritičara, definira kao antisistemske. Peta točka tiče se geneze sistema, odnosno tumačenja historijskih događaja koji su vodili raspadu Jugoslavije i ratu. Kritičari tu uglavnom zamjeraju ignoriranje povijesnih kontinuiteta te ekonomskog konteksta razbijanja federacije.

Šesto, postoji nesuglasje po pitanju ciljeva, koje vjerojatno odgovara ideološkoj razlici između progresivne – dakle ne blairističke – socijaldemokracije i demokratskog socijalizma. No obje su strane posvećene razgradnji Tuđmanove Hrvatske. Pojam u pitanju je simplifikacija ograničene upotrebljivosti, no za svrhe ovog teksta dovoljne, kao oznaka za sustav stvoren početkom devedesetih. Ironično, s obzirom da je glavna stranka opozicije dijelom preuzela ideološke koordinate koje je zadao HDZ, više istine ima u HDZ-ovom inzistiranju da su oni „stvorili Hrvatsku“ – koliko god to bila laž – nego li u opozicijskom osporavanju istog.

Sedmo, postoji terminološki sukob po pitanju definicije i imenovanja ljevice. Ne radi se samo o već navedenom sporu oko toga što određuje suštinu ljevice – svjetonazorska ili klasna pitanja – nego i o tome tko i na temelju čega ima pravo sebi ili drugima pripisivati poziciju ljevice. Iz histeričnih reakcija nacionalista na osnivanje NL Markovina izvodi stav da to garantira autentično lijevu poziciju stranke. Međutim, kako on sam tvrdi da nečiju političku poziciju u prvom redu određuju njegovi protivnici, ne treba ga čuditi da mu lijevi kritičari osporavaju status ljevice na temelju toga što on zanemaruje postavku po kojoj se sukob kapitala i rada nalazi u osnovi lijeve ideje.

Osmo, i možda najvažnije: ne samo da će pogrešnim strategijama NL sabotirati vlastite ciljeve, nego bi mogla povrh toga ozbiljno ugroziti (i tako mršave) izglede ljevice. Umjesto forsiranja problema privrede i radništva – uz simultani antinacionalizam i antiklerikalizam, ali „u paketu“ s ekonomijom – NL bi apsolutnim forsiranjem idejnog te zanemarivanjem klasnog mogla betonirati podjelu na „pro-jugoslavensku“, u hegemonskom imaginariju ipso facto „antihrvatsku“ građansku ljevicu te „hrvatske“ radne mase (vidi esej Marka Kostanića u Le Monde Diplomatiqueu). Tako je stranka u opasnosti da oteža razbijanje nacionalističkog konsenzusa i reorijentaciju zemlje prema ekonomskim lijevo-progresivnim politikama naspram dominantnim više ili manje liberalnim obrascima.[2]

Sumirano, činjenica da šef NL-a kao apsolutno primarnu postulira idejnu sferu izvorni je uzrok grešaka na analitičkoj, historijskoj, strateškoj i ostalim razinama. Nadalje, kakva god bila neslaganja u ciljevima, ona su vjerojatno mnogo manja od sukoba oko pitanja što je baza ljevice te koje su ispravne političke strategije. Dakle, kritičari Markovini prigovaraju krivu analizu društva te nerazumijevanje funkcioniranja politike.

Ovaj prilog duguje nizu već objavljenih komentara. Izdvajamo tekst na portalu Bilten, Kapovićevu polemiku s Markovinom na sajtu Novog Plamena, komentar Luke Matića te spomenuti Kostanićev esej. Kako su do sada objavljena samo temeljna načela i polazišta ekonomskog programa NL-a, koristit ćemo se i Markovininim javnim istupima. Cilj je dublje sagledati pojedine sporne točke – bez strogog slijeđenja izložene taksonomije – ali i mapirati moguće dodatne. Osim toga, pokušat ćemo izvući zaključke za perspektive stranke i šanse za njen doprinos pozitivnoj promjeni društva, nasuprot onima koji je unaprijed otpisuju.

Slaganje u dijagnozi?

 

NL i njeni kritičari donekle se slažu u opisu bolesti. U temeljnim načelima stranke stoji da je „hrvatsko društvo još od početka devedesetih značajno obilježeno militantnim nacionalizmom sve do rehabilitacije ustaštva, sve prisutnijim klerikalizmom, pljačkom zajedničkih dobara i sve većim socijalnim raslojavanjem. Takve tendencije predstavljaju dugoročnu prijetnju demokratskim procesima u Hrvatskoj i budućnosti većine njenih građana. Socijalno raslojavanje dovelo je do ruba siromaštva ili preko njega značajan dio građana, prije svega nezaposlene ili potplaćene radnike i radnice, mlade te umirovljenike.“ Skraćeno, Tuđman i HDZ – uz asistenciju opozicije, u prvom redu socijaldemokrata – su gurnuli društvo u identitarnu, društvenu i privrednu katastrofu. Markovina stupove današnje Hrvatske identificira u mitologizaciji Franje Tuđmana i Domovinskog rata, antisrpstvu, razgradnji anifašizma, klerikalizaciji te u „kriminalnoj privatizaciji“ i „gotovo potpunoj destrukciji društvene imovine (…) u skladu s Tuđmanovom vizijom o 200 bogatih obitelji“.

Međutim, lijevi kritičari – oni desni te nacionalno-liberalni cinici, koje je ovdje popisao Viktor Ivančić, nisu predmet ovog teksta – povlače argument kako su socijalno raslojavanje i antiradnička politika prisutni još od početka osamdesetih godina i mjera štednje uvedenih u SFRJ nakon sporazuma s MMF-om, ako ne i od pro-tržišnih reformi šezdesetih. Dodat će i da su upravo radnički pokreti – nastali, prema istraživanju Nece Jovanova, kao posljedica tih politika – stvorili masovnu bazu koja je potom kindapirana i iskorištena za nacionalističke mobilizacije. Ni krivica za katastrofu nije apsolutno svodiva na jednog aktera ili partiju, bez uzimanja u obzir dubljih, strukturnih razloga. Drugim riječima, razlike izbijaju čim se od površinske deskripcije okrenemo uzrocima.

Nadalje, upravo nesuglasice po pitanju definicije sistema omogućavaju Markovini da bivšu ministricu vanjskih poslova i dugogodišnju predsjednicu pro-poduzetničke liberalne Hrvatske narodne stranke Vesnu Pusić definira – uslijed njenog protivljenja HDZ-ovom nacionalizmu – kao antisistemsku političarku. Bez da problematiziramo odnos hrvatskih liberala prema nacionalnoj državi, jasno je da je Markovinina klasifikacija Pusić moguća zato što u njegovu definiciju patoloških elemenata sustava ne ulazi kapitalizam[3]. Štoviše, i na osnivačkoj skupštini NL-a govorili su predstavnici HNS-a, stranke koju čak i mainstream komentatori zovu promotorima krupnog kapitala, i zbog toga napadaju NL. Markovina, dakle, nije dosljedan kada kao problem navodi uništenje društvene imovine – jer bi stradala u svakom kapitalizmu – međutim, nenavođenje kapitalizma dosljedno je njegovom apsolutnom prioritiziranju idejne, nauštrb ekonomske sfere.

Jugoslavija, socijalizam, uzroci nacionalizma

 

Svaka ljevica na ovim prostorima morala bi se odrediti prema dva ključna – i traumatična – prošlostoljetna iskustva ljevice na ovim prostorima: Jugoslaviji i socijalizmu. Markovina se u bezbroj javnih nastupa hrabro zalagao za rehabilitaciju Jugoslavije. Jedna od njegovih knjiga naslovljena je Jugoslavenstvo poslije svega, a s pravom citira i Marie-Janine Čalić, po kojoj je Jugoslavija „najozbiljniji modernizacijski projekt“ na našim prostorima. U medijskom priopćenju, napisanom kao reakcija na prijetnje dobivene povodom osnivanja NL-a i na kontroverze koje je pojava stranke izazvala i u mainstreamu, jasno stoji da osnivači stranke „uvažavaju pozitivno naslijeđe socijalističke Jugoslavije“ te da je Markovina lično SFRJ smatrao normalnom i svojom zemljom, uz zdravorazumski real-politički dodatak da partija ne planira zasnovati novu Jugoslaviju.

Sa socijalizmom su stvari manje jednoznačne. Ni socijalizam ni kapitalizam ne spominju se u do sada objavljenim programskim dokumentima, neobično za stranku koja, kako je njen predsjednik najavio u intervjuu Globusu, treba biti „lijevo u punom smislu te riječi“. U očekivanju ekonomskog programa – trebao bi biti izrađen do februarske skupštine stranke – koristit ćemo druge izvore. U knjizi Povijest poraženih iz 2015. Markovina snažno ističe brojne pozitivne tekovine socijalističke revolucije – poput industrijalizacije, samoupravljanja, prava žena, idejnog modernizma u arhitekturi i umjetnosti, kao i „svijest o tome da bi radnik i javni interes trebali biti na prvom mjestu“. Afirmativno citira i Šimu Vranića, koji je ustvrdio da je SR Hrvatska – za razliku od Tuđmanistana – „najuspješnija država u povijesti hrvatskog naroda“. Istovremeno on tvrdi da je poništavanje rezultata socijalističke revolucije manji problem od nacionalističke politike. To je razumljiv stav kada se uzme u obzir zlo koje su donijeli ratovi. Međutim, Markovinino potpuno razdvajanje ekonomskog i idejnog previđa činjenicu koliko događanja osamdesetih i devedesetih ostaju nepotpuno objašnjena ignoriraju li se ekonomski razlozi masovnog gubitka legitimiteta socijalističkog poretka, što je otvorilo prostor za nacionalizam i na što je – kao što smo naveli u prethodnom poglavlju – ukazala lijeva kritika. U tom slučaju, pisali smo, ostajemo nijemi pred pitanjem zašto su mase protiv vlastitih interesa podržale nacionaliste, dok nacionalizam postaje vrst usuda, neobjašnjive metafizičke sile koja nastaje izolirano od društvene realnosti.

Uzroci raspada i hegemonije nacionalizma nisu svodivi na monokauzalna objašnjenja. Ključnu ulogu jesu odigrali nacional-idealisti poput akademika SANU-a ili Tuđmana, stvorivši ideološki software kojim je napadnut jugoslavenski projekt, i utoliko je Markovina u pravu. Ipak, pravo je pitanje kako i zašto nacionalizam stiče potporu većine u društvu, ili makar potporu onih koji mogu presudno utjecati na političke procese. U cjelovitom objašnjenju katastrofe ulogu igra i ispravna liberalna kritika jugoslavenskog poretka kao političke diktature Saveza komunista, odnosno birokratske klase, nad državom i društvom. Zahvaljujući toj diktaturi je – bez institucionalnih mehanizama podjele i nadzora vlasti, kao i pluralno organiziranog društva te demokratski legitimiranih institucija – Slobodan Milošević nakon pobjede u frakcijskim borbama SK Srbije uspješno uspostavio kontrolu nad nizom institucija, a potom je lako proizveden radikalno nacionalistički mainstream. Na ljevici – i to ponajprije onoj oštro kritičnoj prema kapitalizmu – općenito nedostaju sustavna analiza i kritika demokratskih i ostalih deficita bivše države, mimo uobičajene koncentracije na strukturne ekonomske razloge koji su pridonijeli raspadu: od političkog života, kontrole nad medijima i uloge represivnog aparata, do partijskog kadroviranja i negativne selekcije kadrova – koji traju do danas – te brojnih drugih elemenata.

Međutim, nedavno je u vrlo zanimljivom intervjuu u Novom listu – koji ruši većinu mitova hrvatskog nacionalizma – sam Vladimir Šeks ustvrdio da su „pucanja po ekonomskim i socijalnim pitanjima“, potom izbijanje štrajkova, odnosno „nezadovoljstvo zbog nesuglasja stvarnosti i proklamiranog samoupravnog socijalizma“ odigrali ulogu u delegitimizaciji poretka i zajedničke države. Stvarnost je, Kučanovim riječima, bila taj izvor koji je neprijatelje Jugoslavije opskrbljivao municijom protiv koje komunisti nisu imali odgovor, jer „argumenti koji proistječu iz realnosti su mnogo učinkovitiji od onih koji dolaze iz ideologije“.[4]

Ovdje se radi o pitanju što je uzrok, a što posljedica. Markovina vrlo decidirano – primjerice u intervjuu Žurnalu – rat, nacionalizam i klerikalizam apostrofira kao prvobitne uzroke, a ne posljedice poraza ljevice i socijalno pravednog društva. Odgovori su, međutim, vjerojatno kompleksniji od takve simplifikacije, ako ne i sasvim suprotni.

Kapitalizam, europa, antifašizam

 

Ni po pitanju kapitalizma NL za sada nije decidiran. U polazištima ekonomskog programa spominju se konkurentno gospodarstvo i poduzetništvo, a Markovina se u spomenutom razgovoru potrudio istaknuti da „ne vidi ništa radikalno ni u jednoj ideji koju zastupaju (…) Ne tražimo kolektivizaciju. Samo tražimo normalno društvo“. Činjenica je da je u njegovim istupima, kao i u spomenutim polazištima, vidljiv čitav niz ekonomski progresivnih lijevih politika: obraćanje radnicima i radnicama, nezaposlenima i loše plaćenima, uočavanje problema prekarnog rada, suprotstavljanje udruženom udaru politike i kapitala na javne resurse, pozitivno vrednovanje uloge države u ekonomiji, ostvarivanje rasta zaposlenosti i ekonomske pravednosti te zalaganje za progresivni porezni sustav. Markovina također ispravno postulira nužnost zajedništva zelenih i lijevih ideja.

Nezahvalno je, moguće i nekorektno nagađati, no čini se vjerojatnim da je ideal neka vrsta „kapitalizma s ljudskim licem“. Radi se o ključnom mitu ovdašnje tranzicije, koji se sastoji u tezi da nije problem u kapitalizmu samom, nego u načinu njegove implementacije. Arhineprijatelj je tako „divlji kapitalizam“, bez propitivanja koliko je u uvjetima europske periferije uopće moguć drugačiji tip kapitalizma, kako je moguće stvoriti konkurentno gospodarstvo, a da se to ne postiže obaranjem cijene rada, ili koliko pauperizacija građana potpomaže nacionalizam, koji se opet povratno koristi kao disciplinski mehanizam represije socijalnih nezadovoljstava.[5]

Strategija „bočnog udara“ – odnosno napada na Tuđmanovu Hrvatsku mobilizacijom oko socijalno-ekonomskih pitanja – možda je jedini put radikalne transformacija društva, ukoliko je ona moguća bez globalnijeg geopolitičkog sloma

Ne postoji formuliran stav ni prema Europskoj uniji – koju lijevi kritičari vide u prilično negativnom svjetlu – osim što je ovlaš rečeno da će se stranka zalagati za politiku mira i povjerenja „u najboljoj tradiciji EU-a“. Izostanak artikulirane kritike EU-a od strane NL-a bio bi iznimno problematičan u eri u kojoj se glavne kontinentalne političke bitke vode u ime otpora neoliberalnim politikama štednje i diktature tržišta čiji je glavni proponent upravo EU. Te su politike dovele do rasta nejednakosti i – voilà! – proizvele strukturne preduvjete za snažan rast nacionalizma od Ujedinjenog Kraljevstva, preko Francuske do Njemačke i Grčke, zbog čega je Unija u ozbiljnoj krizi. U Njemačkoj čak i mainstream lijevi intelektualci poput Wolfganga Streecka pišu da Unija demokraciju neće spasiti nego dokrajčiti, s obzirom da evoluira u autoritarni imperij u kojem su tržišta i investitori zakonski zaštićeni od političkih zahtjeva većine, dok će se (post)demokracija svesti na „kombinaciju pravne države i zabave za srednje klase“.

Osnivači Nove ljevice koji dolaze iz civilnih udruga poput Vesne Teršelič i Zorana Pusića snažno i dosljedno su se zalagali za solidarnost s izbjeglicama te napadali politiku „tvrđave Europe“ nakon što je s aktualnim izbjegličkim valom postao očit rasizam Europske unije. No, nepostojanje ozbiljne kritike Unije i po ekonomskim pitanjima bilo bi pogrešno već i iz taktičkih razloga, jer bi se time znatno biračko tijelo – neraspoloženo prema Uniji i uvelike nereprezentirano – prepustilo opasnim pajacima iz Živog zida.

Sad smo ozbiljno na području neslaganja: socijalizam, geneza nacionalizma, kapitalizam, Europa. Barem oko antifašizma ne bi trebalo biti spora. Međutim, iako je sam Markovina dosljedno inzistirao na neodvojivosti antifašističke borbe i Komunističke partije na području Jugoslavije, pojedini osnivači Nove Ljevice – ujedno i osnivači Antifašističke lige Republike Hrvatske – izbjegavaju, čini se, tu konkretnu povijesnu povezanost. Time se antifašizam dezinficira od socijalističke revolucije, a u trijadi „Jugoslavija, socijalizam, antifašizam“ prvo Jugoslaviju, a potom antifašizam odrješuje od socijalizma. Doduše, NL na razini ikonografije baštini elemente petokrake, simbola snažno obojenog komunističkom simbolikom: treba se nadati da je to korak u antirevizionizam, a ne u kontradikciju.

Građani i kolektivi

 

U intervjuu emitiranom u jesen 2015. na Trećem programu Hrvatskog radija – prije njegovog pretvaranja u ideološku ispostavu Kaptola – Markovina ističe da „dok se ne obračunamo s nacionalizmom nećemo uvesti ni direktnu demokraciju ni samoupravljanje (…) ako je i uvedemo, to će biti izravni put u fašizam, kao što je pokazao i ovaj referendum Željke Markić. Ja sam apsolutno u ovim okolnostima protiv ikakve ideje direktne demokracije, jer ona u ovako obrazovanom društvu može voditi samo tome“. Ne samo Markovina, nego i brojni medijski kritičari liberalne provenijencije koristili su homofobni referendum udruge U ime obitelji – kojim je 2013. u RH brak definiran isključivo kao zajednica muškarca i žene – kako bi postulirali općenitu opasnost davanja glasa masama. Nasuprot tom vježbanju prezira prema građanima, po kojem važna pitanja treba prepustiti prosvijećenoj manjini, povodom spomenutog referenduma Danijela Dolenec ukazivala je da su neobaviještenost i nekompetentnost građana upravo posljedica višedesetljetne Volksphobie hrvatskih elita koja se ogleda i u referendumskom zakonodavstvu. Upozorila je i da se „prosvijećeni građani“ postepeno stvaraju upravo participacijom u odlučivanju – dakle vježbanjem direktne demokracije – ne padaju s neba.

Koliko god strahovi od kolektiva naizgled bili empirijski opravdani, i povodom osnivanja NL-a Dolenec je sažela u čemu je suština problema, istaknuvši da je glavna prijetnja za stranku „ostanak unutar liberalne paradigme ‘građanskog’ i ‘pristojnog’, nasuprot tobožnjem divljaštvu.“ Ne samo da je taj stav elitistički i da „esencijalizira nekakvu prosvijećenu, tolerantnu manjinu, nasuprot konzervativne, zadrte većine“, nego je Dolenec u narednoj rečenici sažela ono što bi trebao biti osnovni strateški naputak: “Umjesto toga, program ljevice treba graditi na pretpostavci da se velik broj društvenih skupina – dio kojih sada možda jest mobiliziran kroz desne, isključive politike – može okupiti oko egalitarnog, emancipacijskog programa koji teži ukidanju klasnih i statusnih nejednakosti“.

Rečeno za NL važi tim više zato što je riječ o političkoj partiji koja pretendira duboko promijeniti društvo. Njen modus operandi nužno mora biti drugačija od pozicije i načina djelovanja civilne udruge.[6] Ona, također, mora djelovati drugačije od djelovanja individualnih intelektualaca kao „društvene savjesti“, koji svoju funkciju dobrim dijelom ispunjavaju time što jasno i pošteno imenuju društveno zlo. Partija s takvim ambicijama treba – nakon programskog profiliranja – ciljati na omasovljenje i zadobivanje društvene većine na svoju stranu. Odnosno, upravo suprotno od Markovinine skepse prema masama, koja se da naslutiti i iz njegovog naglašavanja da je NL „normalna građanska, aktivistička ljevica“, što djeluje kao da poručuje srednjoj klasi kako se ne mora bojati lijevog populizma.[7]

A ako je omasovljenje cilj, pitanje je oko kojih ideologema i vizija je moguće omasoviti stranku te kako je organizirati. Kao što je rečeno, to možda znači i izlazak iz horizonta građanina, kao i prisjećanje i na jedno jugoslavenstvo drugačije od građanskog.

Opet o jugoslavenstvu, Tuđmanovoj Hrvatskoj i njenoj demontaži

 

U Povijesti poraženih Markovina piše o jugoslavenstvu kao moralnom činu nacionalne izdaje, ukoliko naciju promatramo „kroz dominantne narative jedinstva i stalno prisutnog patosa koji tendira šovinizmu“, pozivajući se opsežno na esej Viktora Ivančića „Jugoslavija i izdaja“ koji se bavi Srđom Popovićem. Ideja jugoslavenstva tu je definirana u odnosu na svoj emancipacijski potencijal od nacionalističkog kolektiva. Jugoslavenstvo, dakle, nije model nacionalne pripadnosti, nego – Ivančićevim riječima – „’popovićevski model’ jugoslavenstva u našim okolnostima nije drugo nego antinacionalizam u svom odgovornijem izdanju (…) Riječ je, dakle, o angažmanu koji se manifestira kroz građansko nepristajanje na sve što ne može biti usuglašeno s univerzalnim normama, pa makar to bilo samo središte nekog kolektivnog identiteta.“

U Hrvatskoj sigurno postoji značajan broj građana kojima su odiozni Franjo Tuđman i kolektivni identitet oko kojeg je „stvorio“ ovu Hrvatsku, organiziran oko antisrpstva, antijugoslavenstva, razgradnji antifašizma, i tako dalje. Njima se još više gadi SDP-ovo natjecanje s HDZ-om u državotvorstvu, zbog kojeg je Ivančić Zorana Milanovića proglasio „poštenim HDZ-ovcem“. Brojnost te populacije potvrđuje činjenica da je Stipe Mesić dvaput dobio predsjedničke izbore na žestokom antituđmanizmu i čitavo to vrijeme bio najpopularniji političar. Također, ankete upućuju na to da je Titova popularnost usporediva ili veća od Tuđmanove. Ukratko, naročito s Davorom Bernardićem na čelu SDP-a, Nova ljevica ima solidne šanse da s određenim postotkom uđe u Sabor. Time bi se javni diskurs pomakao ponešto ulijevo, politička scena bi dobila iskrene i angažirane antinacionaliste, a antituđmanovski građani politički dom. To nije malo, s obzirom da je u Hrvatskoj na djelu institucionalizacija laži ne samo o prošlom, nego i o Drugom svjetskom ratu.

Ipak, ako stranka i dobije priliku za sudjelovanje u vlasti, da li je to dovoljno za demontažu Tuđmanove Hrvatske? Teško. Za tako nešto potrebno je bitno više od partije koja bi bila identificirana kao „parlamentarna frakcija antihrvatskih Jugoslavena“ (doduše, u nacionalističkom umu „antihrvatski Jugoslaven“ je pleonazam), odnosno stranke „pristojnih građana“. Nepristajanje uz kolektiv ispunjen šovinizmom ispravna je i etički jedina moguća gesta bilo grupe bilo pojedinca, ali kao politički program stranke nije dovoljna. Partija koja kao primarni sadržaj nudi samo ono što će dominantno biti interpretirano kao „nacionalna izdaja“ neće potkopati državotvorni konsenzus. Ona mora uvjeriti društvo u svoj program.

Markovina u polemici s Kapovićem tvrdi da u društvu oko svih stupova Tuđmanove Hrvatske – osim „kriminalne privatizacije“ i „destrukcije društvene imovine“ – postoji konsenzus. Taj konsenzus kaže da je današnja Hrvatska u prvom redu ne-Jugoslavija (i ne-Srbija). Identitet hrvatske države opstoji samo zahvaljujući neprestanom proizvođenju fantazme Jugoslavije. Kao što kaže Ivančić, „[z]ahvaljujući naporima vladajuće kaste ona egzistira kao neophodna fikcija, e da bi se pomoću iste gnojila iluzija o njenom tobožnjem antipodu.“

Kako, dakle, Markovina misli srušiti državotvorni konsenzus samo frontalnim retoričkim napadom na srce identiteta – antisrpstvo, prevlast Katoličke crkve i drugo – i ničim više? Naime, ako će vladajući konsenzus – zabetoniran leševima ubijenih u ratovima, a još daleko više djelovanjem manipulatora trauma poput novinara, „prosvjetara“, veteranskih udruga, popova, lingvista, političara, ukratko svih zaduženih za interpretaciju svijeta te čitavog državnog aparata – takvu strategiju NL-a nužno prepoznati kao oživljavanje zombija Jugoslavije (a već jest), neće li taj konsenzus, temeljen poput svake neuroze na potiskivanju i lažima, suočen s izravnom ugrozom samo ojačati, poput neurotičara čiji se simptomi pogoršaju kad mu se u lice saspe istina?

Pri tom se nalazimo u razdoblju u kojem je konsenzus – preuzimajući od Jugoslavije sve najgore – više nego ikada kanoniziran kroz parade, svečana obilježavanja pobjeda i poraza te crno-bijela ispiranja mozga u školama, bezgrešniji i sakrosanktniji nego ikad nakon što je sud u Haagu oslobodio Gotovinu i Markača, što su mešetari istinom proglasili iskupljenjem čitave Tuđmanove politike. Što, dakle, ako histerične reakcije na osnivanje NL-a te prijetnje njenim članovima nisu samo – kao što Markovina smatra – izraz straha da je demontaža počela, nego su i u funkciji proizvodnje i mobilizacije identiteta Tuđmanove Hrvatske, koji time reaktivno jača?

Ako je tako, možda pravi – ne u smislu „moralno ispravan“, nego politički plodonosan – put za rušenje tog konsenzusa nije onaj koji se svodi na donkihotovski udar – glavom kroz konsenzus – i ništa više. Ni pitanje demontaže tuđmanizma, niti ono suprotstavljanja desnom populizmu nema, kao što Markovina tvrdi, jedini konkretan odgovor u „slobodnom govoru, lišenom kalkulacija i straha, u svakoj mogućoj prilici“. To je nužno, no ne i dovoljno, a nikako finalni horizont lijeve politike. Kao što nisu dovoljni samo hrabrost i iskrenost.

Koliko god to izgledalo kao nemoguća misija, potrebna je stranka koje može zastupati čitavo društvo i privući glasače van populacije „izdajnika“, a da istovremeno ne izda moralni – ali i klasni – imperativ suprotstavljanja nacionalizmu, reviziji antifašizma i klerikalizmu, koje jest potrebno napadati uvijek i svuda. Kao što je uvijek, svuda i bez ostatka nužno upozoravati na zločin(e) nacionalnog projekta. Stvoriti takvu stranku ne znači svoditi sve na klasu ili desnopopulistički podilaziti nacionalizmu i ksenofobiji.

To ne znači odbaciti ni Jugoslaviju – naravno, u smislu simboličkog naslijeđa na kojem treba graditi, jer je kao realni politički program pokopana – ali znači u prvi plan staviti i neke druge sadržaje. Jer, ako pozitivno jugoslavenstvo (nasuprot šovinističkom ili boljševičkom) znači antinacionalizam, modernizaciju (tek napola uspjelu) i emancipatorni identitet, to nije sva istina o njemu. Jugoslavija je ime i za pokušaj – koliko god nedovoljan – društva socijalne pravde, zasnovanog na interesima većine. Postoji jugoslavenstvo građana, ali i radnika. Kao što ljevica može biti i identitet i klasa, ali tek u kombinaciji zadobiva puni smisao.

Nova ljevica i politika identiteta vs. strateški kroše

 

U sadašnjoj konfiguraciji društva, strategija „bočnog udara“ – odnosno napada na Tuđmanovu Hrvatsku mobilizacijom oko socijalno-ekonomskih pitanja – možda je jedini put radikalne transformacija društva, ukoliko je ona moguća bez globalnijeg geopolitičkog sloma (što nije tema teksta). Taj ideološko-strateški kroše – što ne znači zanemarivanje svjetonazorskog direkta, nego paralelni napad – možda je presudni način kojim je moguće većini društva „prevesti“ jezik koji opisuje nepravdu ovakve Hrvatske. Kapovićevim riječima, „samo se tako može izbjeći situacija u kojoj se ljevica nalazi danas, a u kojoj je radništvo i sirotinja u velikoj mjeri prešlo u ruke desnice“. Tada bi, ako je politička snaga koja mobilizira građane po tim pitanjima ista koja dosljedno i uporno zastupa antinacionalizam, antifašizam i tako dalje – možda počeli padati i svjetonazorski stupovi Tuđmanove Hrvatske, temeljene na konceptima devetnaestog stoljeća i stvarane zločinima.

Ne radi se samo o tome da je ljevicu načelno nemoguće koncipirati mimo položaja radničke klase u središtu. To možda znači propustiti šansu da se veliki dio društva, koji sada – a protiv svojih interesa – gorljivo podržava konsenzus, dugoročno okrene protiv njega i to zahvaljujući točki na kojoj je on vjerojatno najslabiji. Prisjetimo se Šeksovog „nezadovoljstva zbog nesuglasja stvarnosti i proklamiranog samoupravnog socijalizma“. Još početkom sedamdesetih, pa i kasnije, većina je Hrvata posve prihvaćala Jugoslaviju. Prestali su biti Jugoslaveni prvenstveno zbog Slobodana Miloševića, ali i zato što su – metaforički rečeno – prestali postojati materijalni uvjeti da budu Jugoslaveni. Odnosno zajednička država im više nije nudila bolju budućnost. Svakako, propustiti iskorištavanje potencijala ekonomskih sukoba u društvu, a protiv „tuđmanovskog konsenzusa“ vjerojatno znači biti politički slijep.

Osim toga, inzistiranje na vrijednostima solidarnosti, jednakosti, pa i samoupravljanja znači rehabilitirati Jugoslaviju najprije u njenim – za nacionalistički um – „neproblematičnijim“, zaobilaznim elementima, premda je za dio šovena i javno školstvo velikosrpska izmišljotina. Markovina zapravo pogrešno definira stupove ove države: posljednji ideološki stup nije kriminalna privatizacija, nego anti-socijalizam koji je u hegemonom imaginariju duboko isprepleten s antisrpstvom. O implikacijama te konstruirane semantičke veze treba ozbiljno razmisliti kada se odluči napasti nacionalizam: odbacivanje anti-srpstva značit će i pozitivno prevrednovanje prezrenog socijalizma. Suprotna strategija bila bi pogrešna. Uspješan put do rehabilitacije jugoslavenstva kao antinacionalizma vjerojatno vodi kroz rad na izgradnji radničke solidarnosti. Uspješna pobuna protiv Tuđmanove Hrvatske bit će pakleno teška, a pouzdanog recepta nema, kao što primjećuje Bilten. Čak ni strategija istovremene borbe na oba polja nema mnogo izgleda za uspjeh, a borba samo u idejnoj sferi – moguće nimalo.

Međutim, postoji još jedno semantičko-leksičko pitanje koji vodi direktno u suštinu problema Nove Ljevice. Podjela na idejnu i ekonomsku sferu koja se uvriježila kod razgovora o NL-u – dijelom zahvaljujući samom Markovini – u stvari je pogrešna. Ona implicira da se u ekonomiji ne radi o idejama, to jest da ekonomija nije također područje ideologije, nego polje slobodno od vrijednosti. Što je rješenje? Pod pojmom „idejne borbe“ Markovina misli na zalaganje za antinacionalizam, antifašizam i tako dalje. Dakle, svjetonazorske vrijednosti nasuprot ekonomiji? Ni to nije idealno, naime, da li netko preferira diktat tržišta ili pozitivno gleda na ulogu države također je stvar svjetonazora.

Eto zašto je Markovinina bitka možda unaprijed izgubljena: „idejna borba“ u biti znači teren politike identiteta, a to je neprijateljska igra. Nacionalističke borbe – prevlast identiteta kao odrednice kojoj je sve podređeno stvorile su ove države. Što ako je nacionaliste nemoguće pobijediti dokle god igramo njihovu igru i time ostajemo u njihovom diskursu? Ako smo – zalažući se za umiveniji, „normalniji“ identitet, identitet s više antifašizma – i dalje njihovi zarobljenici, jer su oni ti koji diktiraju pravila?

„Naime, sazrela je i u meni ideja (…) da identitet kao analitička kategorija više ničemu ne služi i da ga istraživač kulture i društva danas može pominjati samo pod znacima navoda“ – piše Ivan Čolović u uvodu zbirke eseja Rastanak s identitetom. Autor najprije dovodi u pitanje samu mogućnost „boljeg“ nacionalnog identiteta: „Ni ja više ne mislim da se teorijski može elaborirati neki model nacionalnog identiteta bolji od onoga koji nudi nacionalizam, na primer tako što bi se uvažila saznanja o njegovoj konstruisanosti, pluralnosti, relacionalnosti, hibridnosti ili dinamičnosti, i na taj način pomoglo praktičarima politike identiteta da je povedu putem tolerancije i poštovanja razlika između ljudi“.

Čolović zatim pojašnjava o čemu se zapravo radi. „[T]akva nastojanja, dokle god govore o nacionalnom identitetu i samim tim što o njemu govore, ne dovode u pitanje ono na čemu se zasniva njegova omamljujuća moć (…) verovanje da identitet (nacionalni, etnički, kulturni) zaista postoji, te da se prema njemu – ma šta mislili – moramo nekako odrediti. Sada želim da i ja iskoračim iz ovog u suštini teološkog diskursa i identitetu kažem: zbogom, putevi se naši razilaze.“

Možda je ovo odgovor koji pridonosi objašnjenju problema zašto su liberalne politike – nudeći koncept „boljeg“ ili „otvorenijeg“ hrvatstva ispale impotentne pred nacionalističkim jurišima: kako pobijediti one koji su vođe igre te imaju ovlasti odlučiti tko je izdajica, a koga se može pripustiti na teren? Možda se radi o tome da treba Markovinu okrenuti naopako, zaigrati drugu igru čija pravila nacionalisti ne diktiraju i s nje napadati nacionalizam: igru na terenu klase.

Organiziranje slobodnog govora i radnika

 

Više kritičara istaknulo je da intelektualna provenijencija stranačkih kadrova oblikuje i njihovo zamišljanje politike, odnosno da je riječ o preuzimanju NGO-ovskih i akademskih obrazaca djelovanja. Slobodan i utemeljen govor neće sam za sebe mnogo postići. Organizacije i nezavisni mediji već desetljećima suočavaju društvo s ratnim zločinima bez prevelikog uspjeha. Možda je za Vergangenheitsbewältigung, kao što kaže Holm Sundhaussen, u najpovoljnijem slučajno potrebno dvadeset do trideset godina, ako je suditi po primjeru Njemačke.[8] Smjenom generacija doći će mladi koji nemaju mentalne blokade svojih roditelja, a dragocjen rad kontrajavnosti prodrijet će u udžbenike, medije, i tako dalje, odnosno nagristi hegemoniju nacionalističkog imaginarija.

Međutim, ova su društva zasnovana na lažima. U tome nisu izuzetak, no poricanje zločina uvjet je opstanka njihovog samorazumijevanja. Takav kult nacije, podržan od državnog aparata, može u nekim slučajevima biti vrlo rezistentan na suočavanja s neprerađenom prošlošću: imamo primjer Turske i Armenaca. Sundhaussen podsjeća kako se uopće ne radi o ustanovljavanju istine. Ona je barem u grubom poznata, od Tuđmanovih transkripata o podjeli Bosne do haaških presuda o genocidu. Riječ je o tome kako probiti mentalne blokade koje ljude sprečavaju da određene stvari percipiraju. Te blokade nisu stvar klase. Ne radi se o tome da posjednici istine prosvjećuju inferiorne radnike. Notorna je uloga zlotvorne inteligencije, a pored toga – što je nedostatno spomenuto – „radne mase“ nisu nikakvo homogena ili inherentno nacionalistička gomila.

U intervjuu za časopis Reč iz 2000. Boris Buden podsjeća kako ljudi „bez konkretne političke potrebe ne prepoznaju stvarnost. Ukoliko oni nemaju koncept političke akcije, da ne kažemo ideološku formu, oni ne mogu prepoznati stvarnost“.[9] Buden kritizira teoriju medija kao manipulativnog sredstva koje modelira stvarnost. Znači, ideja da je dovoljno imati slobodne medije i istinite informacije, pa će se narodu samim tim promijeniti svijest – a potom će narod politički djelovati, i tako dalje – ne stoji. Da bi bili ostvareni uvjeti u kojima bi građani mogli prihvatiti istinu o zločinima nužno je graditi alternativni ideološki model, i to političkom borbom koja mora ponuditi drugačiju formu društva. A taj software zahtijeva i odgovarajući hardware, odnosno sposobnu i razgranatu organizaciju, a ne samo povezivanje intelektualnih enklava otpora u stranku.

Unatoč svim kritikama nepromišljenosti, nedosljednosti te krivih strateških postavki njenog predsjednika, Novu ljevicu treba snažno podržati

Potencijal postoji, pitanje je kako ga aktualizirati. „Radnička klasa u Hrvatskoj otišla je u raj i potpuno iščezla iz svijesti stotina tisuća Hrvata, koji zapravo pogrešno misle da pripadaju srednjoj klasi“, piše u nedavnom istraživanju antropologinja Tee Škokić i Sanje Potkonjak. „Radništvo nije samo ono malo zaposlenih u industriji, nego i golemi broj nezaposlenih, neplaćenih i prekarnih radnika u uslužnom sektoru. Mnogi od njih, premda smatraju sebe srednjom klasom, imaju sve razloge podržati radikalnu transformaciju političkih, ekonomskih i kulturnih odnosa (…) Tranzicija je potpuno ispraznila značenje radničke klase i prognala ju iz društvene svijesti. Zato rasprava o kapitalističkoj restauraciji (…) zanemaruje pitanje klasnih odnosa i postaje isključivo lament za nestankom srednje klase i njezina visokog životnog standarda.“ O ovome bi, mimo traženja glasača u srednjoj klasi, predsjednik NL-a trebao razmisliti.

Kad Markovina kaže da neće ekonomski problemi iznijeti novu ljevicu, u pravu je – utoliko što ništa neće samo po sebi iznijeti novu ljevicu ukoliko je neki agent ne organizira. Apelativnim djelovanjem odozgo neće se mnogo postići: kritički intelektualci to rade četvrt stoljeća, a rezultat je da SDP-ovi gradonačelnici otkrivaju proustaške spomenike. Ključna su proizvodnja društvenog subjekta i širenje baze kroz borbe odozdo. Spomenuto istraživanje navodi da je u prvom desetljeću tranzicije postotak radnika učlanjenih u sindikate pao s 90 na 50 posto. Koliko god sindikati u Hrvatskoj bili problematični, ova bi društvena sfera trebala bit prirodan partner za stranku koja pretendira biti lijeva i socijaldemokratska, ako je suditi po statutu NL-a. Najveći gubitnici tranzicije su radnici. Ujedno i politički najnereprezentiraniji, ne u smislu da ne glasaju, nego da ne postoji stranka koja dosljedno artikulira njihove interese.

Tekst Jovice Lončara „Pitanja organizacije“ potcrtava dodatne razloge zbog čega je dio lijeve kritike NL dočekao sa skepsom i kao srljanje: „organizirati novu studentsku organizaciju, sindikat ili političku partiju nije lako jer obično znači izgradnju infrastrukture od nule. (…) [O]d izuzetne je važnosti razmišljati o mogućnosti preuzimanja postojeće infrastrukture koju bi se onda stavilo u pogon. (…) [I]zgradnja bilo kakve političke organizacije, a da se nije obavilo korake na stvaranju nužne infrastrukture čak i nakon početnih uspjeha (primjer Laburista na parlamentarnim izborima 2011.) brzo dovodi do otrežnjenja.“

Bez držanja ovog na pameti NL bi lako mogao ponoviti sudbinu Održivog razvoja Hrvatske (Orah). Lijevo-zelena stranka Mirele Holy u jednom je trenutku imala anketnu potporu od skoro 18 posto, a danas je nepostojeća. U tom kontekstu zlokobno djeluje puni naziv Nove ljevice – „Stranka za demokratizaciju društva i održivi razvoj“.

Perspektive

 

Unatoč svim kritikama nepromišljenosti, nedosljednosti te krivih strateških postavki njenog predsjednika, Novu ljevicu treba snažno podržati. U političkom prostoru suvisla opozicija ne postoji: izgleda da se urušava čak i sistemska opozicija, a antituđmanovska i antisistemska jedva da je ikad postojala. Zahvaljujući ugledu koji uživaju osnivači stranke – zasluženim hrabrim i društveno iznimno vrijednim angažmanom, u nekim slučajevima višedesetljetnim – NL će izboriti određenu vidljivost. Markovinino snažno zalaganje za razbijanje državotvornog konsenzusa sigurno je već ohrabrilo mnoge koji su do sada šutjeli. Ne samo da je time – kao i spremnošću preuzimanja osobnog rizika – zaslužio svako poštovanje, što nikad nije bilo sporno, nego će to stranci dati solidan početni zamah.

Zbog toga NL treba shvatiti kao šansu. Već i upad Živog zida pokazuje djelomičnu otvorenost političkog polja. Stranka je tek osnovana i treba joj dati priliku. Oštra kritika je neophodna, ali praksa je bolja od kritike, makar i unutarfamilijarne. Najgore i najtužnije bolesti ljevice su sektašenje i pravovjernost. Markovini se to ne može prigovoriti: on je u više navrata izjavio je želju za suradnju s Radničkom frontom, koja bi morala prihvatiti ponudu. Svaki kritičar treba imati na umu citat Roe Bastosa: „militantnost, u bilo kojem području ljudske aktivnosti, iziskuje iznimnu dozu velikodušnosti: jednostavni egoizam izoliranja u uzvišenu poziciju nekovrsnog svetog čudovišta ne funkcionira.“ Ljevici trebaju inkluzivnost – što svakako uključuje i lijevo-liberalne intelektualce – te odricanje od infantilnih, naivnih maštarija da je prekosutra moguće ukinuti tržište i stvoriti carstvo pravde. Inkluzivnost s onu stranu građanskih horizonata – ukoliko žele izaći iz enklava i politički nešto napraviti – treba i liberalnim intelektualcima, dakle treba im „ekonomska ljevica“. Potom im zajedno trebaju radnici.

U hrvatskim uvjetima lijevi liberali i marksistički kritičari sinergijom i suradnjom mogu samo dobiti. Prvi će osvajati javni prostor, a drugi mogu u taj prostor diseminirati pristup s većim naglaskom na klasu. Na lijevoj sceni postoje udruge poput BRID-a, Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju, koja posjeduje znatno praktično iskustvo u suradnji s radnicima i sindikatima. Subjekt se proizvodi kroz interakciju i političko djelovanje. Nova ljevica je daleko od toga da bude zatvorena: među njenim ciljevima i programima su ne samo zaposlenost, ekonomska pravda i pozitivan stav spram uloge države u ekonomiji, nego i ekonomska demokracija. NL tako treba biti work in progress, a moguće pogrešne postavke mogu se modificirati. Uostalom, nije korektno – što doduše provodi i ovaj tekst – izjednačavati stavove stranke i njenog predsjednika. Markovina i NL također trebaju izbjeći da stranka bude one man show. Dugoročno će izgradnja lijevog bloka morati značiti suradnju s SDP-om, naravno kada izađu iz bernardićevskog glavinjanja, no još veća prepreka bit će soft tuđmanizam te stranke, mimo kojeg vlada ideološka bezidejnost.

Rušenje tuđmanovskog konsenzusa vjerojatno je moguće samo zajedničkim radom dosljednog antinacionalizma i izgradnje solidarnosti. Ne shvati li to Nova ljevica, u opasnosti je da još jednom izazove razočarenje, dodatno otuđi široke slojeve od ljevice i izruči ih – u fazi raspadanja tuđmanovskog konsenzusa – neartikuliranim desnim populistima iz Živog zida ili klerikalnim pokretima. Zbog ispravne senzibiliziranosti na svaki trag ustaštva, ali zanemarivanja eksploatiranih radnika, Novu ljevicu već ismijava i mainstream, vrlo nekorektno doduše, no ne i bez povoda. Ne da ne treba biti stidljiv s kritikom kapitalizma, ona je možda i uvjet uspjeha antinacionalizma. A lijevo-teoretska scena nipošto ne treba s arogantnim snobizmom prezreti pokušaj Nove ljevice.

Neprijatelj je difuzan i milijunoglav, prepreke su goleme, uspjeh nevjerojatan. Možda je zajednički rad prvi korak.

Objavljeno: 29.01.2017.

Jerko Bakotin (Split, 1984.) je novinar i putopisac. Objavio knjigu književnih reportaža Bratstva i ubojstva, gajđin


  1. Iz intervjua objavljenog u Globusu 9. 12. 2016. djelomično je dostupan na http://www.jutarnji.hr/globus/vec-ga-zovu-hrvatskim-ciprasom-mladi-lider-crvene-hrvatske-osnovao-novu-stranku-spasit-cemo-lijevu-ideju-koje-u-sdp-u-vise-nema/5372459/
  2. Ova kritika nije, barem koliko je autoru poznato, do kraja izrečena, ali se može deducirati ukoliko se ostale kritike Nove ljevice čitaju na fonu spomenutog eseja u LMD-u.
  3. Taj odnos je moguće problematizirati. Vidi na primjer intervju Borisa Budena za portal Lupiga. http://www.lupiga.com/vijesti/boris-buden-hrvatska-u-europi-nikada-nece-imati-moc-kakvu-je-imala-u-bivsoj-jugoslavijiO esencijalističkom nacionalizmu Vladimira Gotovca, ikone hrvatske liberalne scene u devedesetima, vidi Budenov esej „Njegova najautentičnija autentičnost“, objavljen u zbirci kolumni Barikade i dostupan na http://elektronickeknjige.com/knjiga/buden-boris/barikade/njegova-najautenticnija-autenticnost/
  4. Puni citat Milana Kučana iz spomenutog Kostanićevog eseja u LMD-u: glasi “Komunisti su u defanzivi jer naše politike ne daju nikakve rezultate, ne okreću stvari u boljem smjeru, ne obećavaju perspektivu. Zato su komunisti šutljivi i u defanzivi pri napadu kritičara i opozicije koji svoje argumente crpe iz realnosti: situacija ih opskrbljuje municijom, a argumenti koji proistječu iz realnosti su mnogo učinkovitiji od onih koji dolaze iz ideologije.“
  5. Topos „divljeg kapitalizma“ je, inače, u ovdašnjem liberalnom imaginariju – bez da taj stav imputiramo osnivačima Nove ljevice – vezan s pričom o „bijegu s primitivnog Balkana u Europu“. Problematično je to da, osim što proeuropski liberali često gorljivo sudjeluju u demontaži klasnog kompromisa, njih taj (auto)rasizam i „san o Europi“ dovodi u neugodnu nesvjesnu vezu s Tuđmanom kao poklonikom Huntingtonove teze o Balkanu kao mjestu sukoba civilizacija. U ekstremnom slučaju tog prezira prema susjedima razlika s nacionalističkim šovinizmom je više kozmetička te se svodi na pitanje da li je granica civilizacije određena odlukom AVNOJ-a ili salvetom Paddya Ashdowna. Europske integracije zasnovane na pripadnošću zajedničkoj kulturi nužno impliciraju kultur-rasizam. O kontinuitetu rigidne dihotomije Balkan/Europa u hrvatskom tranzicijskom imaginariju, kontinuitetu koji nominalno socijaldemokratski te liberalni upravljači iz 2000-ih dijele s nacionalizmom iz 1990-ih vidi tekst Stipe Ćurkovića „Hrvatski tranzicijski san o Europi“.http://lemondediplomatique.hr/hrvatski-tranzicijski-san-o-europi/
  6. Vidi spomenuti tekst Luke Matića.
  7. Iz navedenog intervjua u Globusu.
  8. Iz razgovora autora ovog teksta sa Sundhaussenom, emitiranom na Trećem programu Hrvatskog radija i objavljenom u Zborniku radova Trećeg programa za 2014. godinu.
  9. Cijeli razgovor dostupan na http://www.b92.net/casopis_rec/60.6/pdf/075-95.pdf

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu