Naše i vaše nasilje

Objavljeno:
Naše i vaše nasilje

Umjesto gađenja prema obespravljenima koji, nesvjesni vlastitih uvjeta reprodukcije kao i reprodukcije društvenih odnosa, igraju u histeričkom teatru, oštricu treba usmjeriti na privid racionalnosti vladajućih

Uvijek se u situacijama bezumnog nasilja desnice, kao i u slučaju nasilja ispred i u splitskom HNK povodom predstave Olivera Frljića Naše i vaše nasilje, pokaže kako svaka politika treba uključiti dozu psihologizacije. Uobičajene na ljevici (ali i u liberalnom taboru) glase: „idioti“, „bezumnici“, „budale“ itd. Problem ljevice koja odluči ostrašćenu desnicu verbalno vrijeđati nije u tome da se „spušta na njihovu razinu“, već u tome da previše jednostavno interpretira sliku koju vidi. Trogloditi koji viču, vrijeđaju i divljaju ispred HNK potaknuti glasinama o tome što se u toj (ruku na srce prosječnoj) Frljićevoj predstavi izvodi, sudjeluju u jednom obliku teatra koji se u psihoanalizi naziva „histeričkim teatrom“. Histerički teatar je „igra“ između subjekta i njegovog Nad-Ja koji predstavlja autoritet, bilo da je riječ o Bogu, Prirodi, Povijesti, Društvu, Državi ili Stranci. Subjekt u tom teatru nesvjesno igra ulogu za nekoga i pred nekim, a kako bi ga autoritet poslušao i pogledao (pogladio po glavi poput roditelja). Teatar predstavlja oblik regresije u kojoj subjekt gubi svaku kontrolu prepuštajući se sudu „Onoga“ koji sve zna i sve vidi (psihoanaliza tu instancu naziva „subjektom za kojeg se pretpostavlja da zna“) i koji će, vidjevši histerika tako golog u svojem bijednom odsustvu kontrole – reagirati, zaštiti ga. Histerik viče „oče zar ne vidiš da gorim?“ (Freudovo poznato pitanje iz Tumačenja snova), očekujući da ga Otac zaštiti. Psihologija mase djeluje tako da skupina ljudi odabere isti Nad-Ja za svoj autoritet. Ono što će za pojedinca biti Otac, masi će biti kolektivni autoritet. Našim je desničarima ta instanca kombinacija boga, nacionalne države i prvog hrvatskog predsjednika.
No zašto je to važno, zašto uopće pridavati pažnju psihologiji ličnosti u slučajevima politički motiviranog nasilja? Pa zato što bez psihologizacije nije moguće razumjeti poteze deprivilegirane klase. To je ne samo važno već i neophodno svakoj lijevoj politici, ukoliko uistinu želi prići radnicima i radnicama, potlačenima, poniženima i osiromašenima.
Problem je u tome da njihov autoritet, taj Nad-Ja kojemu divlje pjevaju „Zovi samo zovi“ očekujući njegov silazak na Zemlju, ne postoji – on je herbarij njihovih mitologija, vjerovanja, snova i nadanja – no svejedno proizvodi učinke – odnosno osigurava da njihova pozicija ostane bijedna i nepromijenjena.

Bog je uvrijeđen

Primjerice ideja da je „Bog uvrijeđen“ Frljićevom predstavom, što je jedan od natpisa koji su prosvjednici istaknuli, upućuje na to da se subjekt poistovjetio sa svojim autoritetom, te da više ne prepoznaje da je ta instanca imaginarna i izvan subjekta (koji jednostavno ne može znati što bog „misli“ o nekoj predstavi). Problem naravno nije tek u pukoj iluziji – iako oni jesu ljudi u zabludi – već je problem u stvarnim učincima te iluzije. Vjerovanje da je bog uvrijeđen i da predstava vrijeđa „nacionalne osjećaje“ kao da su oni živo tkivo koje se može povrijediti – osigurava da subjekt ostane tamo gdje jest – na svojim klasno podređenim pozicijama. To da se vjeruje u potrebu zaštite nacionalnih osjećaja i boga, uzrokuje bijedni položaj isključenih klasa, jer one više nisu u mogućnosti primijetiti tko je njihov neprijatelj, tko je taj koji je odgovoran za njihovu socijalnu, kulturnu i političku isključenost.
Mnogi su s pravom primijetili da je to desničarima vjerojatno bio prvi odlazak u kazalište. No nije razlog likovanja činjenica da su desničari nekulturni i zato bijesni – jer to nije razlog već posljedica njihove klasne deprivilegiranosti koja je onda uzrokom njihove neobrazovanosti i bijesa. Drugim riječima, ukoliko uklonimo simptom, nećemo izliječiti bolest. Oni nisu nasilni jer su nekulturni već deprivilegirani, isključeni i zakinuti za participaciju u društvenom životu i zbog toga podložni instrumentalizaciji. Najalarmantnije jest to da bjesnoća koju demonstriraju desničari ne dira one koji su odgovorni za njihov bijedni položaj. Dapače, tu klasu instrumentaliziraju, kao što to čini Ministrica kulture.
Oni koji su odgovorni za bijedu siromašnih ljudi koje grije nacionalizam i religijski fundamentalizam, pak, ovjenčani su aurom racionaliteta, prosvjećenosti, pa i znanstvenosti – sve odreda epitetima koji ih odvajaju od bezumne mase. Klase na vlasti uvjeravaju pak Hrvatsku kako znaju i mogu, i kako ukoliko nismo sigurni ni u što drugo, možemo biti sigurni da nisu bezumni, zadojeni nacionalizmom i fundamentalizmom. Nije li to slika vladajućih bez obzira kojeg stranačkog predznaka oni bili (Plenković, Milanović ili Obuljen Koržinek)?
Nije li pojava nove desnice i novih religijskih fundamentalista upravo ove aure – potvrda rečenog? Ukoliko želite vladati samo se trebate riješiti strasti i zastupati racionalitet. Da je riječ o vladajućem diskursu najbolje svjedoči pojava kreacionističkih udruga koje kreacionizam brane „znanstvenim dokazima“, a ne vjerom. Ideje racionaliteta u kapitalizmu uistinu mogu biti i kreacionizam i privatno vlasništvo, i patrijarhat i korporativni feminizam. Kapitalizam jest uistinu svjetonazorski otvoren – otvoren je za sva vjerovanja i poglede na svijet – sve dok se ne dirne u njegov političko-ekonomski temelj – fundament načina proizvodnje, eksploataciju radnika. Drugim riječima, najbolji dokaz nemoći desnice jest prvo – prakticiranje histeričkog teatra – to je siguran dokaz da je desnica „starog kova“ na rubu – i drugo – njihov kraj najavljuje i pojava novog tipa desnice – udruga poput „U ime obitelji“ koje dolaze iz nevladinog sektora, koje su vješte u debatiranju i svoje stavove brane „hladne glave“. S jedne strane teatra su histerici – s druge vladajući.
Zbog ove lažne opozicije ljevica treba prokazati najveće nerazumlje, ne ono histeričnih masa – već onih koji se kriju pod prividom racionaliteta tržišne ekonomije, profita kao mjere svih stvari, imperativa učinkovitosti i sličnih novovjekih principa zbog kojih se društvo dijeli na one uključene i isključene. To historijsko (iako ne histerijsko) bezumlje nas dovodi do toga da postajemo (turističko) osoblje Europi, nezaposleni, u stalnom prekarnom statusu, da nam je uskraćeno pravo na puku reprodukciju, stanovanje, slobodno vrijeme, mirovinu i druge nekad zagarantirane osnove.
Zato umjesto gađenja prema obespravljenima koji, nesvjesni vlastitih uvjeta reprodukcije kao i reprodukcije društvenih odnosa, igraju u histeričkom teatru, oštricu treba usmjeriti na privid racionalnosti vladajućih – oni su bezumni i vode nas u ponor, a ne obespravljena masa koja kao svoje fetiše uzima boga i naciju. Fetiši su, ponekad, gotovo razuman odgovor subjekta koji odabire nešto umjesto ničeg, bilo kakav smisao umjesto besmisla. S druge strane, racionalitet vladajućih –  sistematizacije koje idu za ukidanjima radnih mjesta, produktivnost koja može bez radnika, učinkovitost koja je sama sebi svrhom – pravo su bezumlje.

Iracionalnost birokracije

Valorizacija desnice kao „idiota“, priprostih, budaletina i tome slično, istovremeno je i amnestija („ne znaju šta čine“) i patronizacija koja lijevu kritiku smješta u poziciju koja je bliska vladajućima, jer podrazumijeva da se svjetinu jednostavno treba civilizirati – a upravo to vladajući čine danas svima nama. Tranzicija koja se zbiva je tranzicija „uglađivanja“ Hrvatske. Ta tranzicija podrazumijeva odricanje od jakih emocija u korist racionaliteta. Nisu li tome najbolji dokazi razni instituti i zakoni koje donosimo koji nas trebaju „civilizirati“? Nije li ta patronizacija navodno uređene Europe čista demagogija? O čemu pričaju europski kritičari kada govore o fašizaciji jugoistočne Europe? O tome je posebno bila riječ u slučaju tzv. izbjegličke krize kada je zapadna Europa optuživala Višegradsku skupinu zbog nehumanog odnosa prema izbjeglicama, dok su sami pozitivnim propisima i birokratskim mehanizmima onemogućavali izbjeglice da se zadrže u njihovim zemljama ili zatvarali granice.

(Frljićeva predstava, usput, iako pogađa neke točke izbjegličkog pitanja, baš ovu asimetriju propušta primijetiti. Ona je kritika načina na koji se Europa nosi s tzv. izbjegličkom krizom. To je vrlo apstraktna kritika, opće-humanistička, koja tek natukne da je riječ o nafti, sukobu moćnika i slično. Ali zašto dolazi do tog sukoba, nije jasno. Ona jest brutalna, njezina poruka glasi „muslimani su silovani“, a ta se metafora konkretizira u prizorima fizičkog nasilja. No ona zapravo promašuje bit jer su oni uistinu na svome izbjegličkom putu najčešće „silovani“ na jedan birokratski i „uglađen“ način, a ne fizički. Ovoj predstavi ukratko nedostaje kritika političke ekonomije, zbog čega kroz nju nije niti objasniti asimetriju do koje dolazi između ekonomskog centra i njegove periferije.)
O čemu govore ako uzmemo u obzir primjer nedavnih predsjedničkih izbora u Austriji, gdje je umalo pobijedio kandidat krajnje desnice koji je na predizborne skupove dolazio s oružjem, ili ako uzmemo Francusku, u kojoj u drugi krug ulazi Marine Le Pen kandidatkinja ekstremne desnice? Ipak, upravo su Hrvati danas najoštriji kritičari Hrvatske – vlada uvjerenje da je kod nas sve neorganizirano i divlje, te da samo trebamo prepisati pravila civilizirane Europe gdje je sve „već davno“ riješeno.
Ukoliko pogledamo sve pokazatelje dobrog života (a bruto nacionalni dohodak nije uvijek najvažniji) – urbanizam, zaposlenost, zdravstvo, slobodno vrijeme, te načine provođenja tog slobodnog vremena – Hrvatska u razdoblju socijalizma predstavlja primjer koji bi Europa trebala slijediti, a kojemu se tek približila u doba tzv. „države blagostanja“, koja je i sama bila tek posljedicom prijetnje „crvene pošasti“ i dugotrajnih sindikalnih borbi. Iako mi neka od tih nasljeđa još uvijek živimo, konsenzus oko „racionaliteta“ Europe ukinut će i ono malo socijalne pravde koja nam je preostala. U nasljeđe i dugo sjećanje valja pohraniti činjenice tog „kaosa“, poput one da je trećina stanovnika živjela u državnim stanovima, da smo se potpuno besplatno školovali, besplatno liječili i slično.
Iza propagirane, prividno racionalne tranzicije stoji rezon koji na kraju može biti puno okrutniji i od nacionalizama i religijskih fundamentalizama. To je rezon kapitalizma, profitnog usmjerenja, imperativa tržišta koje u svojem temelju ima nejednakost, neravnopravnost i podjelu. Seljačka buna vjerojatno nije izgledala lijepo, sudionici su i sami možda bili divlji ljudi, možda i histerični, no ideja za koju su se borili bila je ona socijalne pravde. Dakle, dva se pitanja postavljaju – nije li upravo racionalitet u obliku kapitalo-parlamentarizma najopasnija prepreka socijalnoj državi, a ne folklor desničara, koliko god on bio neugodan? I drugo, nije li temeljno pitanje za ljevicu danas – kako sve lažne autoritete zamijeniti idejom racionaliteta socijalne pravednosti, kako masi objasniti da je instrumentalizirana, da je trebala najglasnije vikati protiv lex Agrokora i Todorićevih mutnih poslova, a ne protiv kulture?
Među ljudima koji su se našli na suprotnim stranama u nizu sukoba pa i u slučaju prosvjednika ispred splitskog HNK bilo je više sličnosti nego između svih njih i klase na vlasti (a ona će zakupiti i to kazalište i radnike u njemu, a siromašni više neće moći, čak i ako će htjeti, u to isto kazalište). Radnici su danas u pravilu desnog političkog opredjeljenja, ljevicu drži srednji sloj u siromašenju – učitelji, profesori, studenti. I jedni i drugi će ukoliko ne plate račune biti deložirani iz svojih stanova, računi će im biti ovršeni, a pokretnine i nekretnine oduzete. Ukoliko tajkuni ne plaćaju svoje račune za njih se pišu i zakoni ako je potrebno. Zbog toga je potrebno svaki svjetonazorski sukob (pa i oko religije) prokazati tek kao simptom dubljeg problema.
Neki su komentatori primijetili da se ispred kazališta zbivala predstava koja predstavlja upravo odigravanje narativa iz naslova – ono čemu smo svjedočili moglo bi se opisati upravo riječima „naše nasilje nije ništa u usporedbi s vašim nasiljem“. Još se snažnija simbolika odvijala unutar kazališta, kada je pjesmu desničara „Zovi samo zovi“ publika nastojala nadglasati pjesmom „Kad bi si ljudi na svijetu“. Vaše i naše nasilje predstava je o izbjegličkoj problematici, dok se ispred kazališta i u kazalištu odvijala domaća drama desnog nasilja. Ovo nadnacionalno „naši i vaši“ prevedeno u nacionalno upravo je u skladu s prizorom, a dječja pjesma „Kad bi svi ljudi na svijetu“ nedovoljno snažan odgovor na ono čemu svjedočimo. No kako postoji nepoklapanje oko onog što je naše a što vaše u ovim izvodima, tako i onkraj njih postoji treće nepoklapanje – ono klasno – niti nacionalno, niti religijsko, niti svjetonazorsko – već materijalističko. Tom se nasilju treba obratiti neka buduća predstava, a onda će možda i svi zajedno zapjevati jednu svima poznatu pjesmu.

Katarina Peović Vuković (Zagreb, 1974), magistrirala je i doktorirala na FFZG, zaposlena je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Nedavno je objavila knjigu Marx u digitalnom dobu. Dijalektički materijalizam na vratima tehnologije

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu