Mrvice sa stola buržoaskog društva

Objavljeno:
Mrvice sa stola buržoaskog društva

Podršku dugujemo ne majkama, već principu koji ove žene brane ispred crnogorske Vlade, vičući, kisnući ili igrajući moravac. Dugujemo je neovisno od toga jesmo li ili nismo žene, jesmo ili nismo majke –  ko god da smo, uvijek se preko naših tijela prebijaju računi nehumanih i neodgovornih politika 

 

Osmi mart 2017. Crna Gora dočekuje u distopijskom scenariju koji bi, sigurna sam, posramio i razbjesnio naše revolucionarne pretkinje koje su se prije nepunih 100 godina prvi put okupile na kotorskim ulicama, kako bi obilježile Međunarodni dan žena. Tada su bokeške socijalistkinje u saradnji sa članovima radničkih i političkih (socijalističkih i komunističkih) organizacija napravile »javni zbor protiv skupoće i aprovizacionog odbora«. Zboru je prisustvovalo oko 300 radnika i radnica. U osmomartovskom Proglasu kojeg su u okviru borbe za opšte pravo glasa, na nivou Jugoslavije objavile socijalistkinje u »Radničkim novinama« stoje zahtjevi koje bismo, i sa distance od skoro stotinu godina, mogli i sada potpisati: »Danas će svjesne žene osuditi idiotski i haotični poredak kapitalističkog društva i demonstrirati za ostvarivanje socijalističkog društva u kome će žena biti ravna muškarcu u svemu, kako u dužnostima, tako i u pravima. (…) Žena se osloboditi ne može sitnim mrvicama sa stola buržoaskog društva. Neznatne reforme više revoltiraju i korumpiraju no što čine boljitak.«

Ovaj osmi mart biće sedmi dan takozvanog protesta majki pred zgradom Vlade u Podgorici, organizovanog nakon niza protesta u drugim crnogorskim gradovima koji su počeli krajem decembra prethodne godine. Pre nešto više od godinu dana majkama troje ili više djece sa 15, odnosno 25 godina staža/evidencije na Birou, izmjenama crnogorskog Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti, omogućeno primanje doživotne naknade u visini od 70, odnosno 40% prosječne zarade u Crnoj Gori. Balon je, međutim, već pukao, te je budžetom za 2017. godinu predviđeno umanjenje ovih davanja za 25%. Reklo bi se da su ove „neznatne reforme“ bile kap koja je prelila čašu i koja je na ulice istjerala inače trpeće i stoički nastrojene „crnogorske majke“. One su, sva je prilika, posljednja linija odbrane elementarne pravne sigurnosti u kojoj stečena prava ne mogu retroaktivno biti ukinuta ili umanjena, nakon što su odigrala predizborni tango i napunila glasačke kutije.

Prve inicijative za dobijanje ovih prava javljaju se već 2012, na prvi pogled, sa neočekivanih adresa.  Unija slobodnih sindikata Crne Gore usvaja Rezoluciju o zaštiti materinstva i očuvanju stope nataliteta, a Liberalna partije Crne Gore naredne godine na Cetinju pokreće peticiju za dodjeljivanje nacionalnih penzija majkama troje ili više djece. U međuvremenu, ženske nevladine organizacije i njihove predstavnice upozoravaju na diskriminatorsku i paternalističku prirodu ovih inicijativa.

Veličanje majke i materinstva oduvijek je bio pouzdan indikator retradicionalizacije društva, jer vraća ženu u sferu privatnosti i smanjuje njenu slobodu ograničavajući je na tradicionalnu ulogu u društvu, prisvajanjem prava na njenu matericu kao mjesto fizičke reprodukcije društva, nacije i države. Društvo koje misli o ženi prvenstveno na relacioni način – kao o majci, sestri, kćeri ili ljubavnici pokazuje da ne prepoznaje i ne prihvata ženu kao politički, ekonomski i društveni subjekt. Nesposobnost da se o ženi misli van odnosa sa porodicom i muškarcem svjedoči da je u takvoj društvenoj svijesti ona i dalje biće za drugog, koje jedino u relaciji dobija smisao i vrijednost. Materinstvo je tako prepoznato kao prva i najvažnija uloga žene koja predstavlja realizaciju njenih „najboljih“ osobina – brižnosti i požrtvovanosti, spremnosti da se zarad tog novog života odrekne vlastitog. Eksploatacija ove veze između majke i djeteta zarad perpetuiranja sistema koji počiva na ženskoj potčinjenosti, bespoštedna je. Okivanje u zvijezde zapravo je ugrađivanje u temelje patrijarhalnih odnosa, poput života mlade Gojkovice, u Skadar uzidane, sa prozorima na dojkama i očima, da bdi i doji dok se nakon sedam dana zauvijek ne ohladi u kamenu.

Prizemna retorika kojom je LP argumentirala u prilog pokrenute peticije proglasila je nacionalne penzije jednim od “najurgentnijih crnogorskih pitanja”, budući da je, prema njihovim riječima, crnogorskom stanovništvu prijetila “opasnost od biološkog istrebljenja”, dok su iz Unije slobodnih sindikata dodali kako “žene koje rode više djece, zbog svog doprinosa državi, treba da imaju poseban status i privilegije”. Zanimljivo je da jedna sindikalna organizacija rađanje shvata kao“doprinos” koji žene daju državi i za koji treba da budu „nagrađene“ nacionalnom penzijom, umjesto da radi na oslobođenju žena, ostvarivanju njihovih radnih prava, boljem položaju radnica na tržištu rada i osiguranju institucionalizovane brige o djeci kroz funkcionalne i dostupne državne vrtiće i besplatno školstvo.

Novi Zakon o socijalnoj i dječijoj zaštiti bio je diskriminatoran po više osnova. Osim što pravi razliku između žena koje su rađale i onih koje to nisu, ili pak nisu dovoljan broj puta, zakon je diskriminatoran i prema muškarcima, budući da neovisno o tome koliko su učestvovali u podizanju djece, očevi nemaju pravo na korišćenje ovih naknada. Umjesto da progresivnim zakonskim odredbama, poput neprenosivog prava očeva na tromjesečni roditeljski dopust, stimuliše muškarce da preuzmu značajniju ulogu u roditeljstvu i ravnopravno učestvuju u njemu, on ih je u tradicionalističkom ključu „abolirao“ od roditeljstva i predstavio ga kao isključivu odgovornost majki. Na ovakve i slične kritike, predlagači zakona su odgovarali da ova mogućnost nije obaveza već izbor žena  – ako se ne slažu sa ponuđenim zakonskim rješenjem, ne moraju ni da ga koriste. Ovakva argumentacija iskazuje svirepi cinizam zakonodavne vlasti, budući da je siromaštvo žena u Crnoj Gori sve teže i sve nepodnošljivije. Imajući to u vidu, razumljiva je ekstatična podrška koju su ovoj inicijativi dale neke žene, iako ona predstavlja najobičnije podmićivanje demagoškom retorikom i udjeljivanjem socijalnih beneficija, a na uštrb istinske borbe za slobodu i ravnopravnost.

Iz drugog puta, najviše zahvaljujući razdoru u tada vladajućoj koaliciji DPS i SDP, u ljeto 2015. godine biva usvojen predlog poslanika SNP-a da žene koje su rodile troje ili više djece mogu postati korisnice naknada, koje su i počele primati januara naredne godine. Poslanica DPS-a, partije čiji su članovi glasali protiv ovih izmjena, podnijela je inicijativu za ocjenu ustavnosti ovog zakona, da bi kasnije odustala od nje. Naime, Vlada je odlučila da implementira ovaj zakon kako bi pokazala nesposobnost opozicije da napravi ozbiljan proračun troškova primjene ovog zakona (ispostavilo se da ima mnogo više mogućih korisnica nego što je to predlagač mislio). Katastrofalna procjena njegovog fiskalnog uticaja bila je savršen alibi za novu-staru vlast da u projekciji budžeta za 2017. godinu, naknade smanji praktično za četvrtinu. Time je u značajnoj mjeri umanjila stečena prava korisnica, koje su, da bi ih dobile, odustajale od drugih prava – bilo onog na penziju, bilo davanjem otkaza u firmama u kojima su do tada radile.

Princip da jednom stečena prava ne mogu biti oduzeta ovih dana brane korisnice naknade za majke troje i više djece koje protestvuju pred Vladom. Premijer u poslovičnoj oholosti i pokondirenoj, mačistčkoj  otuđenosti ne propušta da majke podsjeti na svoju neinformisanost i savršenu nesenzibilisanost na pitanja elementarnih ljudskih, pa tako i ženskih prava. Nakon što je rekao da iza protesta stoji Demokratski front, prije par dana im je dodatno poručio „neka idu kućama, kod svoje djece” i da  “nema tog pritiska koji može promijeniti odluku Vlade.“ Poruka je dakle više nego jasna – niti protesti mogu proizvesti političke promjene, niti su žene ispred Vlade politički subjekti, već korisnice socijalne pomoći kojima je mjesto kod kuće.

Najviše zabrinjava činjenica da niti pozicija niti opozicija u Crnoj Gori nema toliko soli u glavi da se odlijepi od seksističke tradicije i uvaži  ljudskost žena, proizvodeći istom logikom čitavo društvo zavisnika i podanika, primalaca nezasluženih olakšica, tantijema ili socijalne pomoći koju dobijaju milošću vlastodršca.

Protest majki prati i nažalost očekivan izostanak interesovanja crnogorskih medija, nespremnim da prepoznaju važnost događaja. Što god mislili o zakonu na osnovu kojeg su ova prava ostvarile ona  – ako hoćemo da živimo u državi pravne sigurnosti – ne smiju biti ugrožena ili oduzeta. Solidarnost i podrška temeljnim vrijednostima neophodna je i mimo dijeljenog identiteta. Podršku dugujemo ne majkama, već principu koji ove žene brane na ulici, vičući, kisnući, pjevajući ili igrajući moravac. Dugujemo je neovisno od toga jesmo li ili nismo žene, jesmo li ili ne majke jednog, dvoje ili desetoro djece – ko god da smo, uvijek se preko naših tijela prebijaju računi nehumanih i neodgovornih politika. Puno je stvari namrtvo pogrešno u vezi sa ovim dešavanjem, njegovom predistorijom, nekim njegovim porukama, ali to ne mijenja prirodu samog protesta, ne narušava njegovu opravdanost, niti temeljni uvid feminističke politike – da su naša tijela bila i ostala bojno polje na kome se patrijarhat rve sa slobodom.

Paula Petričević, filozofkinja iz Kotora. Bavi se medijskom reprezantacijom žena u domaćoj i međunarodnoj periodici.  

 

 

 

 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu