Mogu li dobiti vašu pažnju, molim?

Poezija u doba društvenih mreža
Objavljeno:
Mogu li dobiti vašu pažnju, molim?

Stari, postmodernistički buntovnici su rizikovali da izazovu čuđenje i jecaje: šok, gađenje, uvrede, cenzuru, optužbe za socijalizam, anarhizam, nihilizam. Današnji su rizici drugačiji. Novi pobunjenici mogu biti umjetnici voljni da rizikuju da budu optuženi za sentimentalnost, melodramu. Lakovjernost. Mekušavost 


Sjećam se – sjedim na zadnjem sjedištu u autu svojih roditelja, tokom duge vožnje do kuće od aerodroma u Melburnu, i slušam mamu kako priča tati da je „dva sata surfovala netom“ na aerodromu u Americi. Bila je 1995, i imao sam sedam godina. Slušao sam mamu koja je objašnjavala kako „net“ funkcioniše i činilo mi da je u pitanju neka nova aktivnost, novi hobi, poput plivanja ili igranja šaha. Osjetio sam radoznalo divljenje prema mami, kao da je ona nekako bila u kompjuteru i surfovala na digitalnim plavim talasima sa futurističkim, zamućeno pikselizovanim Amerikancima.

Kada smo u kući dobili internet, moji roditelji su znali više o njemu od mene i moje sestre. Morali su da nas uče kako da koristimo dajlap modem, kako da pravimo šifre i korisnička imena, kako da koristimo imejl. Tata je čitao knjige i časopise o internetu, i  sjećam se da mi je pričao kako će to promijeniti svijet, kako će uskoro svako i svuda na svijetu moći da postane genije.

Nije prošlo dugo, doduše, prije nego što sam počeo provoditi mnogo više vremena na internetu nego moji roditelji. Vratio bih se iz škole i sledećih nekoliko sati proveo u ćaskanju sa prijateljima i strancima u čat grupama. Internet za mene nije bio izvor obrazovanja, kao za tatu. Informacije koje sam dijelio u čat grupama bile su banalne i isprazne. Koristio sam ga kao još jedno sredstvo komunikacije i zabave. Nisam previše razmišljao o tome. Neosjetno sam u svijest integrisao tu apstraktnu mrežu koja je povezivala milione soba, baš kao što sam integrisao telefon ili TV.

U jednom članku u Njujork Tajmsu, septembra ove godine, Tao Lin, pisac koji živi u Njujorku, govori o sigurnom i ličnom načinu na koji je internet postao dio njegovog života. Baš kao ja, Lin je dovoljno star da bi se sjećao vremena bez interneta, ali i dovoljno mlad da bi iskusio kako je to sam istraživati internet kao tinejdžer. Lin piše da ponekad zamišlja internet kao NLO koji je jednog dana sletio u njegovu baštu, i koji su njegovi roditelji isprva primjećivali, ali su kasnije za njega izgubili interesovanje, dok je on, njihov sin, „kao po instinktu“ preusmjerio svoj život prema njemu.

Uprkos entuzijazmu mog oca, mislim da se on, poput Tao Linovih roditelja, odvojio od interneta, kao da je bio prevaren ili ostavljen. Kada sa njim pričam o društvenim mrežama, nije zbunjen njihovim konceptom, ali se pita zašto bi iko osjetio poriv da bude dio svega toga. Mislim da tata i dalje zamišlja internet kao beskrajno digitalno skladište za dijeljenje starih medija, mjesto za jednostranu interakciju sa knjigama, muzikom i video snimcima – a ne interakciju sa drugim ljudima.

Kako društvene mreže nisu fizički medij, poput radija, televizije ili kompjutera, i kako se „emituju“ preko starije tehnologije, teško ih je konceptualizovati kao medij, poput, recimo, televizije. Ali, kao što je Maršal MekLuan istakao, svaki novi medij se isprva čini kao „običan kod za prenošenje starijih dostignuća i oformljenih misaonih obrazaca“, a tek kasnije bude shvaćen kao medij koji iznosi „nove jezike sa novim i jedinstvenim moćima izražavanja“.

Valter Benjamin je 1936. godine pisao kako su prvi fotografi koristili aparate da bi fotografisali ono što se ranije slikalo ili rezbarilo, poput portreta ili pejzaža, ali kada je taj medij postao popularniji, ljudi su počeli koristiti aparate na nove načine: da fotografišu mjesto zločina, masovne migracije ljudi, sportske događaje, ranije neuočive pokrete životinja. Slike i ljudska percepcija svijeta su se prenosile tim novim medijem, iako ova transformacija nije bila namjeravana kada je on stvoren.

Vjerovatno je rano za prognoziranje kakve će nove forme ranije nezamislivih kulturnih proizvoda omogućiti društvene mreže. Može se desiti i da društvene mreže budu prepoznate kao medij o kom je Maršal MekLuan pričao 1962. godine, kada je napisao „sledeći medij, što god on bio – može biti produžetak svijesti“.  Može se desiti i da društvene mreže, u bliskoj budućnosti, budu priključene nekom novom mediju, nekoj spravi koja omugućava telepatiju. Ne znam. Ali čini mi se da u pisanju Tao Lina i drugih ljudi njegovih godina počinjem da uočavam prve izraze nove vrste umjetnosti koja se razvija sporo i potajno u svjesti onih koji su odrastali tiho „prikačeni“ i koji komuniciraju instinktivno.

 

Tao Lin: Kako biti ljudsko biće na internetu?

Kada je Tao Lin 2005. godine diplomirao novinarstvo na Univerzitetu Njujork i počeo pisati u bibliotekama na Menhetnu, pokrenuo je i blog koji je nazvao „Čitalac depresivnih knjiga“. Septembra te godine, Lin je na svom blogu napisao: „Od svih pisaca koje sam čitao, smatram da bi najteže bilo stvoriti kompjuterski program koji bi pisao kao što je pisala Lori Mur…  ona je bila manje robot i više ljudsko biće od svih drugih pisaca koje sam čitao, rekao bih“. Lin poredi pisanje Lori Mur sa pisanjem koje ima „prizvuk odsutnog autora“,  u kom ima mnogo opštih mjesta, klišea i sredstava za razvijanje radnje, tehnika koje čine da se Tao Lin „osjeti nejasno prevarenim, nejasno neživim i nejasno očajnim“, kao da je „autor napravio klona od samog ili same sebe, dok on ili ona kod kuće, spavaju, jedu, žive svoj stvarni život, a ja glupo pokušavam da stvorim ljudsku vezu sa klonom, sa stvari kojoj je oduzeta svijest, sa neljudskim stvorom, strašilom“.

Lin, koji nije obrazovan u oblasti robotike i kompjutera, ne piše, rekao bih, o tehničkim ograničenjima kompjuterskih algoritama, već postavlja filozofsko pitanje o jeziku i tehnologiji: kako da povežem svoje emocije sa drugom osobom kroz jezik na način koji jedan algoritam nikad ne bi mogao replikovati? Šta moj jezik čini ljudskim?

U svojoj prvoj knjizi poezije, vi ste malo srećniji od mene (2006), Lin svjedoči o svojoj ljudskosti kroz nemetaforične opise „neuzvraćenog osjećaja usamljenosti, beznačajnosti, smrti, ograničenog vremena i nasumične prirode postojanja“. Prva pjesma u knjizi se zove „neki od najsrećnijih momenata u životu mi se dešavaju na AOL instant mesindžeru“:

Stvoriću novu kategoriju
na listi prijatelja mog instant mesindžera
nazvaću je
„ljudi koji se meni sviđaju, ali se ja njima ne sviđam“
i premjestiću tvoj nadimak u tu grupu
i pozvaću te u svoju kuću i pokazaću ti to
i ti ćeš reći, „da mi se ne dopadaš, zar bih došla“
i pogledaćeš me u lice
i ja ću imati iskren odgovor na tvoje pitanje
reći ću ti da si došla iz ljubaznosti
i nakon nekog vremena ćeš otići kući
i nećeš me zvati
a neću ni ja
i nakon nekog vremena mi se više nećeš sviđati
i nakon nekog vremena ćemo zaboraviti jedno na drugo
i nakon nekog vremena bićeš predivna i sama u svom kovčegu
a ja ću biti sam i hladan u svom kovčegu.

Književni kritičar AD Džejmson smatra da poezijaTao Lina pripada nekoherentnom, grupnom senzibilitetu koji se pojavio nakon 11. septembra 2001. godine, koji se oslanjao na iskrenost a ne na ironiju. Džejmson, koji ovaj senzibilitet naziva Nova Iskrenost, opisuje ga kao „ponovno buđenje interesovanja za dragocjeno, sentiment, sladunjavo i ljepuškasto“ koje se provlači kroz filmove Vesa Andersona, muziku Sufjana Stivensa i Decembrista, i kroz pisanje Dorotee Laski, Nejta Pritsa i Met Harta, između ostalih. Iako ima malo konkretnih sličnosti između ovih umjetnika, njihovi radovi su, čine se, inspirisani željom da se lično iskustvo direktno prenese drugim ljudima. To znači da se čitanje poezije ili slušanje pjesme ne svodi na tumačenje značenja, već na emotivni efekat.

Ovo se može kontrastirati sa konceptualizmom, ironijom i eksperimentsanjem sa formom kojim su se bavili sjevernoamerički pisci prethodnih decenija, poput Dejvida Fostera Valasa, koji, u eseju u kome tumači uticaj televizije na pisanje fikcije u Americi, predviđa da se povratak iskrenosti može desiti kao reakcija na ironiju i hladnoću, što će, jednim dijelom, biti izazvano i budućom tehnologijom koja će neizbježno zamijeniti televiziju:

Budući književni „pobunjenici“ u ovoj zemlji će se možda pojaviti u obliku neke čudne gomile protiv-pobunjenika, rođeni za posmatranje, koji se nekako usuđuju da odstupe od ironičnog načina gledanja, koji imaju djetinje smjelosti da prihvate i primjerom potkrijepe jednosmejrne principe. Koji se prema običnim, zastarjelim problemima i emocijama u životu Amerikanaca ophode sa poštovanjem i uvjerljivo. Koji izbjegavaju samoživost i zamaranje kuka. Ovi bi kontra-pobunjenici pali u prošlost prije nego bi i nastali, naravno. Mrtvi na papiru. Isuviše iskreni. Očito potisnuti. Nazadni, čudni, naivni, anahronistični. Možda će u tome i biti poenta… Stari, postmodernistički buntovnici su rizikovali da izazovu čuđenje i jecaje: šok, gađenje, uvrede, cenzuru, optužbe za socijalizam, anarhizam, nihilizam. Današnji su rizici drugačiji. Novi pobunjenici mogu biti umjetnici voljni da… rizikuju da budu optuženi za sentimentalnost, melodramu. Lakovjernost. Mekušavost. 

Iskrenost je, možda, odgovor na internet tehnologiju, i o njoj govori velik broj mlađih pisaca, uključujući Kristal Saut, koja u eseju „Predstavi se“ piše o tome kako je internet oblikovao njen identitet u tako važnom periodu života da se ona više i ne trudi da razdvoji onlajn i oflajn iskustva. Saut primjećuje da se izazov odrastanja na internetu svodi na razumijevanje toga kako da se neljudske, matematičke mašine iskoriste za prenošenje njenih ljudskih, nematematičkih emocija; piše, recimo o iskustvu sticanja prijateljstava na internetu:

Nekim meni veoma dragim ljudima sam prišla putem interneta. Otkrila sam rad Krista Vuda kroz jednog drugog umjetnika na internetu, Rajdera Ripsa, koji je bio opčinjen Vudovim radom i njegovom pažljivo sklopljenom personom. Stupila sam u kontakt sa Vudom preko Gugl- čata nakon dosta vremena provedenog uz njegovo onlajn stvaralaštvo. Jedna od prvih stvari koje mi je rekao bila je „Predstavi se“, naređenje da objasnim ko sam i šta želim. To je poštena naredba u savremenoj internet kulturi, gdje ljudi često primaju zahtjeve za prijateljstvo od stranaca, bez ikakvog konteksta. I ja sam shvatila da mogu svoje postojanje sumirati na G-četu, na osnovu toga što sam znala o toj drugoj osobi, ili toga što sam mislla da on želi znati o meni, na mjestima gdje su se naši identiteti poklapali.

Predstavljanje na internetu je iskustvo koje se odvija bez roditelja, samostalno stečena vještina za ljude rođene između 1982. i 1992, čiji su roditelji bili svjesni internet NLO-a u bašti, ali se instinktivno nisu usmjerili prema njemu. Tao Linovo stvaralaštvo je, razumljivo, postalo popularno među ljudima koji su rođeni u ovom vremenskom okviru. On je 2008. godine formirao samostalnu izdavačku kuću pod imenom Muumuu House, koja je objavila radove mnogih pisaca rođenih u prethodno naznačenom periodu – Morgan Bojl, Elen Kenedi, Brandon Skot Gorel i Zakari Džerman – koji su pisali slično hladnokrvnim, otuđenim ali egzistencijalno preokupiranim i emocionalnim stilom. Čitanje njihovih radova stvara osjećaj da pokušavaju da polože naopaki Turingov test; kao da pokušavaju da dokažu svoju ljudskost preko ekrana, kroz svoje pisanje. U onlajn društvenom okruženju, sposobnost da se emocije i značenje prenesu što je direktnije moguće postaje važnije od eksperimentisanja u formi. Za one koji su odrasli uz internet, za razliku od svojih postmodernih prethodnika, stvaranje sopstvenog identiteta kroz tekst je plitko; Internet jeste jedno biće zasnovano na tekstu koji se neprestano mijenja i koji je beskrajno povezan u jednu problematičnu struju postojanja.

Između 2006. i 2010. godine, Tao Lin je koristio svoj blog za agresivnu promociju svog pisanja, objašnjavajući svoj postupak idejom da će mu slava na internetu doprinijeti lakšoj zaradi, koja omogućava dalje pisanje. U februaru 2007. godine, napisao je na svom blogu ovo:

Ako se osjećate loše jer promovišete sebe, imate pogrešan način razmišljanja (jer se ne koristite činjenicama, već spolja nametnutim idejama i pritiskom), ili treba da ste manje prisutni i da radite upravo suprotno od promovisanja sebe, ukoliko ne želite da budete kontradiktorni. Ako osjećate sramotu ili gađenje zbog promovisanja, to znači da niste u stanju da sagledate sebe bez predrasuda, prosto kao „alat“, ili se stidite i osjećate krivicu zbog sopstenog postojanja, zbog toga šta radite sa moći, uticajem i novcem koji već imate. (Čitalac depresivnih knjiga, Lin)

Neke inovativne tehnike samostalnog promovisanja koje je Tao Lin koristio su:

  1. Zahtjev da ljudi koji prate njegov blog pišu pohvale za njegove knjige.
  2. Objavljivanje pisama odbijenice koje je primio od raznih književnih dnevnika, a koje je ređao od najljubaznijih do najgrubljih.
  3. Objavljivanje email-a u kom je otpustio svog književnog agenta.
  4. Traženje droge preko Tvitera.
  5. Pisanje detaljne liste za ljude koji prate njegov blog, koja precizno navodi načine na koje mu oni mogu pomoći da promoviše svoju karijeru.
  6. Prodaja Majspejs računa na Ibeju za 8100 dolara.
  7. Prodaja 6 dionica u vrijednosti od 10% svog tada nedovršenog drugog romana Ričard Jejts u vrijednosti od 2000 dolara po dionici.

Ove stvari su Tao Linu donijele dosta pažnje, kako pozitivne tako i negative. Na primjer, Emili Gould sa bloga Gawker, kom je Tao Lin bez kolebanja poslao promotivni materijal, napisala mu je otvoreno pismo u kome ocjenjuje njegovu promotivnu taktiku:

Tao Lin, znam da čitaš ovo. Želim da znaš da sam zbog tvoje nisko kvalitetne marketing strategije, sto procentno ubijeđena da nikada neću pročitati tvoju prokletu knjigu sa tim vickastim naslovom… Tvoje igrice kojima tražiš publicitet nisu dovoljno zanimljive za sticanje slave ili ulazak u kulturu poznatih. Zapravo, ti si vjerovatno najiritantnija osoba sa kojom smo ikad došli u kontakt, a ne bi vjerovao kakvo nam je prijemno sanduče. Prestani. Prestani smjesta. A mi ti više nikada nećemo pomenuti ime. (Strajker)

Neki drugi onlajn komentatori su protumačili Linovu taktiku kao dokaz da je on „prvi autor koji je shvatio kako da iskoristi viralni potencijal interneta“. Slično Endiju Vorholu koji je eksperimentisao tako što je kao radni materijal koristio masovnu produkciju i prezasićenost medija, Tao Lin je eksperimentisao sa promovisanjem sebe, služeći se blogom kao medijem. Iako je to promovisanje odbojno nekim čitaocima, generalni efekat je smanjenje distance između Tao Lina i njegovih čitalaca, jer ohrabruje njihovo učešće. Mnogi od njegovih čitalaca su stupili u direktan kontakt sa njim preko imejla, odgovarajući na njegove brojne promotivne aktivnosti. Iako se ogavna, ironična i promovišuća strana Tao Lina, na neki način, čini nedosljednom sa njim kao veoma emotivnim, gotovo krhkim piscem fikcije i poezije, ta nedosljednost postoji samo ako na njegov blog gledate kao na nešto odvojeno od knjiga koje je objavio. Ako bi se, nekada, objavio jedan tom „Odabranih djela Tao Lina“, jako inovativno pisanje bi se moglo odabrati iz njegovog onlajn „baljezganja“.

 

Meri Kalovej: Portret umjetnika u “meme” epohi

Zajednica koja se, do 2010. godine,  okupila oko Muumuu House se sastojala velikim dijelom od čitalaca Tao Lina na internetu, čiji je rad dobijao na važnosti kroz kritike u Njujork Tajmsu i drugim „čuvarima” kulturnog autoriteta “iz stvarnog života“. Otprilike u isto vrijeme, „Alt Lit“ je postao termin koji se koristio za registrovanje ovakvih pisaca, a skovan je na Tambler blogu pod nazivom Alt Lit Gossip. Etimologija termina je nepoznata, ali moguće da je djelimično bila inspirisana popularnim blogom pod imenom Hipster Runoff, gdje se riječ „alt“ (alternativno) koristi kao pridjev za kulturne elemente koji ne pripadaju mejnstrimu. Iako Tao Lin sebe ne smatra pripadnikom Alt Lit kruga, osim ako ga u njega ne svrstaju, radovi koji se objavljuju na Alt Lit Gossip blogu, i drugim blogovima te vrste, pod direktnim su uticajem njegovog oskudnog, sažetog, hladnog, otuđenog, neemocionlnog načina prenošenja veoma škakljivih i ličnih iskustava. Iz tog razloga se veći dio pisanog sadržaja koji je stvoren između 2010. i 2011. godine na ovom blogu sastoji od vrlo intimnih detalja emotivne rastrojenosti, seksualnih iskustava i iskustava sa drogom. Ovo je povezalo Alt Lit blog sa drugim publikacijama kao što su Thought Catalog i Vice, koji su se postavili kao alternativni (hipster) javni distributeri koji svoje reportaže nazivaju „imerzionim“, poput priča u post-Gonzo novinarskom stilu o „stvarnim“ događajima, ispričanim u prvom licu.

Dvadesetjednogodišnja studentkinja univerziteta Portland Meri Kalovej 2011. godine je Tao Linu svojevoljno imejlom poslala rukopis od 15000 riječi – priču koju je napisala o seksualnim iskustvima sa relativno poznatim piscem od oko četrdeset godina iz Njujorka. Tao Lin je pristao da Muumuu House objavi rukopis, pod uslovom da promijene ime pisca u „Edrijen Broudi“ kako bi mu zaštitili identitet. Meri Kalovej je bio pseudonim koji je mlada spisateljica koristila.

Njen stil, koji podsjeća na pisanje dnevnika u kom se pisac otkriva, koristila je jedna loza pisaca koja, između ostalih, uključuje i Artura Remboa, Simon de Bovoar, Anais Nin, Džeka Keruaka i Keti Aker. Poput ovih pisaca koji joj prethode, Kalovej je sebe izložila emotivnim ekstremima kako bi mogla pisati o njima. Ono što njeno iskustvo čini drugačijim je metod, ritam i okvir izlaganja priče

Priča počinje imejl prepiskom u kojoj Meri Kalovej piše Broudiju kako se divi njegovom radu, i šalje mu link za svoj Tambler. Nakon što on ohrabruje njeno pisanje, Kalovej leti za Njujork da se upoznaju i saznaje da on ima djevojku. Uprkos tome, njih dvoje provode par dana zajedno, pričaju o marksizmu, razgledaju odjeću u American Apparel-u i više puta imaju seks. Kao Tao Lin, Kalovej priča o događajima neusiljenim, hladnim, poslovnim jezikom. O priči Kalovejeve Tao Lin kaže: „Dopalo mi se njeno umijeće da da objektivan prikaz sjećanja, koji je uz to, bez predrasuda“:

Jedno od nas je pomenulo da umjesto toga svrši po mom licu.
„Nikad to ranije nisam uradio…“, rekao je.
Rekao je da će to uraditi, potom da neće, i stalno se tako premišljao dok nisam zakolutala očima.
„A sad mi još kolutaš očima.“
„Pa hoćeš li ili nećeš?“
„Pošteno pitanje…“
Pogledala sam u njega, pomalo iznervirana.
„Okej, hoću“, rekao je.
A zatim ga je, nekoliko minuta kasnije, izvukao i skinuo kondom. Bio je pokraj mog lica, na koljenima.
Vidjelo se da ima tremu, i plašila sam se da neće moći da svrši. Da bih mu olakšala, odglumila sam scenu iz nekog  japanskog porno filma koji sam jednom odgledala. Otvorila sam oči, pogledala ga i nasmiješila se.
Potom, kad mi je konačno svršio po licu, zastenjala sam i prstima spermu pomjerila do usta i počela da sisam prste. Na licu mu se pojavio ogroman glup osmijeh, kao da nije mogao da povjeruje, da shvati koliki je srećnik.
„Osjećam se tako ranjivo“, rekao je drhtavim glasom.
Iznerviralo me što se koncentrisao samo na svoja osjećanja nakon što mi je svršio po licu.
„Možeš li me slikati telefonom?“,  upitala sam.
Ustao je, uzeo moj telefon i slikao me nakon što sam mu objasnila kako. Nije pitao zašto želim fotografiju, nije ništa ni pomenuo, kao što sam se nadala da neće.
„O, ništa se ne vidi, isuviše je mračno“, rekla sam, gledajući fotografiju.

Kada je Tao Lin postavio njenu priču na Muumuu House vebsajtu, aktivnosti na blogu su se malo zahuktale. Neki blogeri su hvalili njen jasan i iskren stil pisanja, dok su je drugi optuživali za patološki narcisizam i manjak talenta. Kao što se moglo očekivati, priča je izazvala kontroverze u izdavačkoj zajednici  Njujorka, jer su ljudi na internetu tražili i saznali ko se krije iza imena Edrijena Broudija.

Prije nego što je postala slavna na internetu, Kalovej je imala Tambler blog na kom je pisala slične priče o svojim seksualnim iskustvima, uključujući opis jednog kratkog perioda u Londonu kada je za seks dobijala novac. Takođe je na blogu postavljala svoje obnažene slike koje su pratile priče. Kalovej objašnjava da je pisala na blogu kako bi „izrazila svoj način gledanja/subjektivnost jer mi se činilo da me niko ne razumije. Pretpostavljam da sam u osnovi htjela da se povežem sa drugima kako bih se osjećala manje samom“.

Taj stil, koji podsjeća na pisanje dnevnika u kom se pisac otkriva, koristila je jedna loza pisaca koja, između ostalih, uključuje i Artura Remboa, Simon de Bovoar, Anais Nin, Džeka Keruaka i Keti Aker. Poput ovih pisaca koji joj prethode, Kalovej je sebe izložila emotivnim ekstremima kako bi mogla pisati o njima. Ono što njeno iskustvo čini drugačijim je metod, ritam i okvir izlaganja njene priče. U prošlosti, priče su morale biti prihvaćene od strane izdavačkih kuća, a potom i podvrgnute uređivanju i, ponekad, cenzuri. Danas, blogovi poput LiveJournal (onlajn dnevnik) i Tamblera dozvoljavaju piscima da objave svoja iskustva milionima ljudi, bez ikakvih posredničkih filtera. Prije nego što je Tao Lin objavio „Edrijena Broudija“ preko Muumuu House, Kalovej je već postavila priču na ličnom Tambler blogu sa piščevim pravim imenom i svojom fotografijom sa njegovom spermom na licu.

Zanimljiva studija kulture perzina (personal magazines) Ane Poleti, u njenoj knjizi Intimna efemera, pruža zanimljivo poređenje. Kultura perzina je ogranak post-pank kulture zina iz devedesetih. Za razliku od drugih zina, sadržaj perzina je eksplicitni izraz ličnosti kako bi se uspostavila jasna i intimna veza između autora i čitaoca. Tambler, sa blogovima poput onog koji potpisuje Moli Soda, čija post-punk/pobunjenička estetika izgleda kao prerađena verzija popularnih perzina iz devedesetih, dobar je primjer postojećih paralela između perzina i blogovanja.

Kao materijalnim, ručno pravljenim stvarima, perzinima dizajn treba raditi od samog početka; raspored teksta, kvalitet papira, metode štampanja su sve idiosinkrastični izrazi estetske filozofije. Dok blogovi imaju prilagodljive HTML formate, ipak u osnovi ima estetike dizajna kojom se bave vlasnici/programeri koji posjeduju/grade izvjesnu platformu, i u toj estetici leži i filozofija koja diktira kako će informacije biti predstavljene. Takođe, za razliku od perzina, koji se štampaju u malom broju i dijele se manjoj zajednici istomišljenika, jedan vrlo intiman post na blogu može da se proširi i transformiše nešto lično, individualno u internet meme. Postoji rizik da se pojedinac depersonalizuje i da bude shvaćen kao simbol nekog većeg kulturnog trenda, kao što je slučaj sa Meri Kalovej, koja je, nakon objavljivanja svoje priče, postala simbol onoga što su mnogi na internetu prozvali kulturnim narcisizmom, voajerizmom i infantilnom egzibicionizmom – čime je postala tema anonimnih i nemilosrdnih onlajn kritika.

U svom spisu Umetničko delo u veku svoje tehničke reprodukcije, Valter Benjamin govori da kritika glumca u filmu sliči kritici neživog predmeta, a ne ljudskog bića. Ovaj se utisak pojačava na internetu, gdje je kritika nekontrolisana i trenutna, ne nosi odgovornost i stoga je lišena empatije. Nakon objavljivanja „Edrijena Broudija“, Kalovej je bila podvrgnuta intenzivnom onlajn promatranju i zlostavljanju. Prisjeća se: „Neprestano sam, do granice psihičke iscrpljenosti, razmišljala o tome, dovodeći sebe do napada panike koji su kulminirali skrivanjem u gostinskom kupatilu na božićnoj žurci mojih roditelja. Tu sam se sklupčala u položaj fetusa i hiperventilirala“.  Kalovej se, kao i mnogi drugi autori, služila internetom kako bi se približila publici i ostvarila bliskost, ali ta ista tehnologija je nju podvrgla beskrajnom prostoru nekontrolisane mržnje.

 

Alt Lit: Mogu li dobiti vašu pažnju, molim?

Stiven Tuli Dirks, stvaralac popularnog onlajn Alt Lit magazin/bloga Pop Serial, izjavio je da Alt Lit, prije svega, predstavlja cirkulaciju tekstova putem „spone“ između čitalaca koji uspostavljaju interakciju i sami doprinose velikom broju blogova. Teoretičar Majkl Varner u svojoj knjizi Zajednice i kontra-zajednice pruža teorijsku podršku Dirksovoj definiciji, i uočava kako izvjesne zajednice „ožive tek sa tekstovima i njihovim cirkulisanjem“.  Varner ove zajednice koje se zasnivaju na tekstu naziva „publikom“, ne u smislu da su poput prave publike, fizički vezani, već se samostalno okupljaju oko diskursa specifičnih tekstova:

Zajednica je diskursni prostor koji ne sačinjava ništa drugo do sam diskurs. Autoteličan je; postoji samo kao cilj zarad kog se knjige objavljuju, emisije emituju, govori drže, onlajn radovi objavljuju i mišljenja stvaraju. Postoji kroz vrlinu obraćanja.

Varner dodaje da su članovi zajednice, u teoriji, stranci. Stoga je učestvovanje, a ne ranije oformljene veze između članova publike, ono što „stvara osjećaj pripadanja i aktivnosti“. Kako zajednice traže učestvovanje – traže od čitaoca da „izučava, pita, odbija, misli, odlučuje, sudi i tako dalje“ – istorijski gledano, bilo je praktičnih prepreka dok se nisu oformile. Recimo, uvodni članci u novinama su oduvijek služili čitaocima kao tema za razgovor. Ipak, aktivnost ove zajednice biva nasilno prekinuta zbog činjenice da se novine prvo  štampaju, a potom isporučuju putem poštanske službe.

Alt Lit, kao zajednica koja se razvila gotovo sasvim zahvaljujući društvenim mrežama, nije nailazila na takve barijere kao štampani mediji. Dok god čitalac ima pristup internetu i neku vrstu računara, on može učestvovati, bukvalno u bilo koje doba dana. Društvene mreže su napravljene tako da dozvole strancima da učestvuju u diskursu o tekstovima: hiperlinkovi, heš-tagovi, @, lajkovi i reblogovi su digitalno ubrzani metodi koji omogućavaju učešće u diskursu. Svaki put kada osoba uđe na Fejsbuk i klikne lajk za neku pjesmu i novi status, ona postaje dio publike, rekao bi Varner.

Kako biste zadobili pažnju u Alt Lit krugovima, morate učestvovati ne u naletima, već konstantno, sasvim i u cjelosti; učešće time postaje test izdržljivosti. Na neki način, sadržaj pisanja postane manje bitan, samo dok je objavljen, kao neka vrsta odbrambenog advertajzinga koji služi da podsjeti čitaoce da je pisac i dalje živ. Ovakva atmosfera stvara prožimajuću napetost zbog nestalnosti čitalačke publike. Ako „odstupite od tastature“ i prekinete učešće, makar na minut, pažnju čitalaca će skrenuti drugi pisac, koji neumorno objavljuje, pa čak i ako njegovo pisanje sadrži samo bezumne plitkosti

Nedavno sam pročitao jedan Fejsbuk post popularnog Alt Lit pisca Heika Džulijena, u kom izražava svoje razočarenje u Alt Lit pisce jer se ne koriste intenetom na pametan, promišljen i „značajan“ način:

Alt Lit ne uspijeva kao umjetnički pokret jer je agresivo neradoznao. U suštini, veliki dio pisanja se može smatrati kreativnim i nefiktivnim, ali genijalnost ovog žanra se ogleda u novom pristupu komunikaciji u sredini koja se razvija kroz tehnologiju. Ali sami pisci se nisu dokazali pred izazovom kao ljudi koji teže da stvaraju značajnu umjetnost, možda nisu uvjereni da takav izazov uopšte postoji… Možda sam naivan, ali mislim da ljudi koji pišu na internetu mogu stvoriti nešto veliko. Nažalost, vrlo se malo ljudi zaista trudi.

U prvih par minuta nakon objavljivanja ovog posta, Heiku se javio velik broj Fejsbuk korisnika koji su odgovarali u odjeljku za komentare ispod posta:

Rod Nakin: pitam se jesu li ljudi oduvijek smatrali da je rad njihovih savremenika neadekvatan, beznačajan, neopravdan, šta god. pitam se jesu li ljudi svakog doba mislili da su pokreti i njihovi predvodnici bili samo nova imena za stare ideje, prerade prethodnika, koje se trude da izgledaju svježe. pitam se mislimo li uvijek da se drugi ljudi ne trude koliko mi.

Tais Benoa: Mislim da su mnogi pisci sa Alt Lit-a prešli u stvaran život i nisu uspjeli da iskoriste priliku da sarađuju sa net umjetničkim pokretom i drugim kulturama zasnovanim na netu. Amin.

Den Vrigings: @Rod Nakin, nebitno je da li Alt Lit ima „plitke moralne vrijednosti, pune besmislica i ispovijedanja,“ jer su slične žalbe upućivane na račun sada već uspostavljenih književnih žanrova.

Gilbert Morgan: Nekad sam bio Internet trol. Život mi je bio lagan. Onda sam upoznao vas, i sad imam osjećanja i mrzim se.

Algebra Haksli: mislim da nije naivno to što se prodajemo. ali mislim i da treba da ohrabrimo ljude da dobro porade na nečemu prije nego što to objave svijetu.

Meti Hilok: Bitniji je rad od rezultata

Zek Stoun: pozitivnost je dobra ako je zarad suočavanja sa nečim

Algebra Haksli: meni je to smiješno… što više pokušavam da uništim Alt-Lit (vrlo sebično s moje strane), više se ljudima činim kao dio AltLit kulture

Ima izvjesne doze ironije u ovom Fejsbuk postu: Heiko Džulijen kritikuje savremenike jer nisu dovoljno ljubopitljivi kada se koriste internet tehnologijom, ali odmah i sam biva uključen u onlajn kritičku debatu o prirodi Alt Lita, koja je dobila na obimu i intenzitetu  u roku od par minuta. Ovaj Fejsbuk razgovor, kada se sagleda kao kolektivni izraz, može biti primjer tog „velikog“ i „značajnog“ oslanjanja na tehnologiju, koji Džulijen zahtijeva od svojih savremenika, iako nijedan komentar, sam za sebe, nije naročito pronicljiv. Pronicljivost je utkana u razgovor i saradnju, u koju stranci voljno stupaju, u stvarnosti Fejsbuka. Drugim riječima, cijela ova razmjena informacija jeste poruka.

Moguće je da se Heiko Džulijen osjeća razočarano zbog odsustva granica oko Alt Lit publike. Drugim riječima, možda lakoća sa kojom drugi mogu pristupiti Alt Lit zajednici smanjuju smisao koji on vidi u svom pripadništvu tom krugu. Kako Fejsbuk omogućava i živahnoj publici da se uključi u diskurs o Hari Poter fan fikciji, u literaturu o superiornosti bijele rase i da ocjenjuje nivo privlačnosti djevojaka drugih ljudi, taj momenat „smisla“ koji je povezan sa publikom se umanjuje, kao da se osjećaj pripadnosti smanjuje sa porastom broja mogućih zajednica kojima jedna osoba može pripadati.

Zarad poređenja, zamislite grupu koja se formira oko uvodnih članaka u novinama; učešće je odabrano (učesnike bira urednik), i podvrgnuto pravilima. Kada je Varner napisao Zajednice i kontra-zajednice 2002. godine, prije uspona društvenih mreža, spekulisao je da „ako se promjene u infrastrukturi nastave odvijati ovim tempom, i ako se načini poimanje promijene u skladu sa tim, odsustvo preciznog ritma može otežati povezivanje lokalizovanih činova čitanja sa načinima posredovanja koji dominiraju u društvenoj mašti modernosti“.

Heiko Džulijen je u paradoksalnoj poziciji gdje želi da postavi ograničenja oko Alt Lit-a, iako distribucija njegove umjetnosti zavisi, u suštini, od nepostojanja granica. Njegov uspon do mikro-slave u Alt Lit svijetu je bio ubrzan njegovim konstantim, beskrajnim učešćem – kroz stalno preplavljivanje sadržajem. Džulijen zna da mora nastaviti sa učešćem, ako i želi da ostane prepoznatljiv, jer će u suprotnom njegovi čitaoci izgubiti interesovanje. Kako biste zadobili pažnju u Alt Lit krugovima, morate učestvovati ne u naletima, već konstantno, sasvim i u cjelosti; učešće time postaje test izdržljivosti. Na neki način, sadržaj pisanja postane manje bitan, samo dok je objavljen, kao neka vrsta odbrambenog advertajzinga koji služi da podsjeti čitaoce da je pisac i dalje živ. Ovakva atmosfera stvara prožimajuću napetost zbog nestalnosti čitalačke publike. Ako „odstupite od tastature“ i prekinete učešće, makar na minut, pažnju čitalaca će skrenuti drugi pisac, koji neumorno objavljuje, pa čak i ako njegovo pisanje sadrži samo bezumne plitkosti.

 


Pisao sam o postovima Heika Džulijena na svom Tambler blogu i postavio link na njegovom Fejsbuk zidu. U roku od nekoliko sati, on i određeni broj drugih ljudi, odgovorili su na moj post. Na Tambleru je bio reblogovan preko 30 puta. Sjutradan je Heiko napisao dug odgovor na moj esej i postavio ga u odjeljku za komentare na mom postu. Ovo je iskustvo potvrdilo sve ono o čemu sam pisao: brzo, gotovo trenutno učešće čitalačke grupe, i sve manji jaz između „umjetnika“ i „čitaoca“, ili u ovom slučaju, „umjetnika“ i „kritičara“:

 

Stiv Rogenbak: Tata, to nije meme, to je način života

Dijelom kao odgovor na aninimnost i okrutnost koju internet omogućava, Stiv Rogenbak, dvadesedšestogodišnji američki pjesnik i veganski aktivist je dao novu procjenu Alt Lit-a, rekavši da je to jedna pozitivna zajednica, koja samu sebe održava kroz učešće.

Prethodne tri godine, Rogenbak je promovisao ideju učešća do krajnjih granica. Početkom 2010. godine, napisao je i samostalno objavio džepno izdanje minimalističke, sentimentalne, gotovo pastoralne poezije pod imenom ja sam kao oktobar kad sam mrtav. Rogenbak je odštampao 1000 primjeraka knjige i poslao ih, besplatno, mnogim od svojih onlajn čitalaca, a potom je postavio, takođe besplatnu, elektronsku verziju na internet. Po izdavanju knjige, objavio je sledeću poruku na blogu:

želim da vas ohrabrim da se služite mojim pisanjem i umjetnošću kad god poželite. ono je tu samo kako biste vi uživali u njemu. možete moje pjesme postavljati na vaš blog, moju umjetnost dijeliti na fejsbuku. možete štampati i nanovo objavljivati moja djela gdje god želite, sa ili bez zasluge. možete ih mijenjati pa opet objaviti. možete ih prodati pod svojim imenom.

Rogenbakovi onlajn čitaoci su bili srećni što mu mogu pomoći u distribuciji. Dijelili su linkove za njegovu elektronsku knjigu po socijalnim mrežama, a oni kojima je Rogenbak poslao besplatan papirni primjerak su se slikali sa knjigom i to postavili onlajn. Do ljeta 2011. godine, preko 15 000 ljudi je preuzelo primjerak ja sam kao oktobar kada sam mrtav. Uporedite to sa „tradicionalnim“, štampanim načinom distribucije, u kom se prodaja od 200 primjeraka smatra odličnom.

Iako Rogenbak nije ostvario direktan profit od objavljivanja svoje prve džepne knjige, pažnja koju je ona izazvala među onlajn zajednicama je uzrokovala i stvaranje jedne zajednice ljudi kojima je on direktno mogao prosleđivati svoje kulturno stvaralaštvo, uključujući majice, naljepnice i postere, od kojih, kako smatra, može dovoljno zaraditi da nastavi sa tim načinom života. Ako bi se o njegovim pjesmama sudilo samo na osnovu apstraktne ideje „književne vrijednosti“, one se ne bi mogle nazvati revolucionarnim, ali  njegovi metodi distribucije i umrežavanja sa ljudima putem društvenih mreža se moraju smatrati dijelom njegovog stvaralaštva. Njegova formula za samostalno objavljivanje je jednostavna: postavite besplatan sadržaj onlajn, izgradite čitalačku publiku, a potom sakupljate povratne informacije. Provjera i uređivanje se vrše u javnosti, što pruža prednost da povratne informacije i ohrabrenja neprestano pristižu. Ovo predstavlja novu paradigmu za izdavače, koja vrednuje pažnju i stvaranje zajednica jednako kao estetske inovacije, pritom ne praveći razliku između čitalaca i prijatelja.

Estlete su transformisale pojam djela, iz serije izolovanih projekata u neprekidno projektovanje nečijeg umjetničkog identiteta kao prepoznatljivog, jedinstvenog brenda… Ovo je preokrenulo tradicionalni recept kojim se ranije služilo da bi se stvarala umjetnost i publika. Današnji umjetnici na internetu moraju imati pubilku da bi stvarali umjetnost. Kada estleta jednom sakupi publiku, ona postaje dio njegovog medija

Od kada je objavio svoju prvu džepnu knjigu, Rogenbak je počeo pružati bogat doprinos brojnim onlajn društvenim zajednicama. Na Jutjubu su njegovi snimci, koji su kombinacija apsurdnog humora i veganskog aktivizma; stvara makro fotografije sa poetičnim stihovima „urezanim“ na jpeg format; održava video konferencije za čitanje poezije i intervjue sa čitaocima; tvituje, Fejsbuk i Tviter neumorno koristi za komentarisanje, i, što je zadivljujuće, odgovara gotovo svim svojim obožavaocima kada mu se obrate putem društvenih mreža. Svrha ovako dosljednog i ujednačenog objavljivanja sadržaja je, prema Rogenbaku, izgrađivanje prepoznatljivog brenda, a potom i privlačenje i održavanje pažnje usmerene na taj brend.

Poezija koju je počeo objavljivati od 2013. godine bavi se ekperimentisanjem sa jezikom interneta. Rogenbakova posljednja zbirka poezije  AKO NE VOLIŠ MJESEC TI SI SERONJA je sastavljena zahvaljujući platformama društvenih mreža, kao što su Jutjube i msn mesendžer, i uključuje ton i kulturne reference kojima se uglavnom služe mladi kada komuniciraju onlajn:

Mislio sam da sam kopirao URL, ali kad sam pritisnuo command+v, na browser sam iskopirao „KOOOOOOOOJIIIIII NABOOOOOJ.“

Volim Kad Vidim Da Su Mnogi Moji Čitaoci Psi Ali Ako Ikad Otkrijem Da Niste Psi U Stvarnom Životu Najebali Ste

Jezik izgrađuje na osnovu internet slenga, koji je nanovo kontekstualizovan u formi poezije, ne ispravljajući pritom greške u kucanju, a potom taj proizvod daje internetu i neumorno ga promoviše viralnom distribucijom. U AKO NE VOLIŠ MJESEC, Rogenbak koristi određene fraze, poput „heš-tag YOLO“, toliko puta da ne mogu odoljeti porivu da to povežem sa njim i njegovim brendom, poput kampanje koju Nike vrši sa frazom „Just Do It“.

Godine 2012, Rogenbak je osnovao jedan zajednički Tambler blog pod imenom Poezija, koji objavljuje „fotografije poezije, poezije na Tviteru, imejlu, g-čatu, kritike knjiga na Amazonu, čat za korisničke usluge; poeziju sa Vikipedijinim člancima, komentarima sa blogova, pingovima, gugl bombama, komentarima sa video snimaka sa Jutjuba; poeziju sa Fejsbuka, sa Fejsbuk bilješkama, Fejsbuk događajima, Fejsbuk fotografijama, Fejsbuk video snimcima i Fejsbuk zahtjevima za prijateljstvo“.

Poput ove slike, velik dio sadržaja Internet Poezije nastaje od autorizovanih slika i skrinšotova razgovora na društvenim mrežama, ohrabrujući brzo stvaranje novog sadržaja. Ovaj metod kulturnog stvaralaštva je dobio naziv „quickshit“ na pojedinim onlajn zajednicama za pisce. Quickshit obuhvata brzo napisane i amaterske elektronske knjige poezije, koje se distribuiraju u pdf formatu preko društvenih mreža. Izbjegavajući književne zbirke, Quickshit pisci imaju potpunu slobodu u tome kako i šta objavljuju, i to bez spolja nametnute kritike, uređivanja i kontrole kvaliteta, oni lako mogu objaviti na desetine elektronskih knjiga godišnje. Posljedica Quickshit stila objavljivanja je to što kvalitet biva zamijenjen privlačenjem pažnje.

Ovaj brz, mješovit sadržaj je kritikovan zbog svoje plitkosti i ispraznosti. Džaron Lanier, naučnik za informacione tehnologije, čije je ime od ogromne važnosti kada se govori o procesu koji je internet učinio dosupnim široj bazi korisnika, pisao je da ona kultura koja prisvaja nešto ne poštujući  izvore, i koja kvantitet vrednuje više od kvaliteta, obezvređuje individualnost i originalnost jer čini da kulturno stvaralaštvo izgleda kao rezultat kolektivnog uma košnice, što ide na štetu pojma pojedinačnog umjetnika. Lanierova poenta je da pojedinačnim umjetnicima, a ne tehnologiji koju oni koriste, treba odati priznanje za kulturno stvaralaštvo. „Ne možemo dozvoliti da se toliko divimo našim izumima“, piše on, „jer ono što je bitno kod štamparskih presa (i tehnologije, generalno) su stvaraoci, a ne mehanizam“.

Internet umjetnik Bred Tromel tvrdi da je Lanierov stav izgrađen na ideji „individualnog remek-djela“, koja kao takva ne postoji među mlađim umreženim umjetnicima. Tromel je 2009. godine pokrenuo Tambler blog pod nazivom The Jogging, koji funkcioniše kao Internet Pozija, samo za vizuelne umjetnike;  slike koje se postavljaju su stvorene, prije svega, od strane mladih umjetnika koji „gaze po vještini i kontemplativnom promišljanju svojom neposrednošću i brzim stvaranjem“. Tromel ove hiperproduktivne umjetnike i pisce naziva „estletama“, jer brzina kojom stvaraju zahtijeva atletske vještine, a ne prefinjenost. Estlete su, piše Tromel, „transformisale pojam djela, iz serije izolovanih projekata u neprekidno projektovanje nečijeg umjetničkog identiteta kao prepoznatljivog, jedinstvenog brenda… Ovo je preokrenulo tradicionalni recept kojim se ranije služilo da bi se stvarala umjetnost i publika. Današnji umjetnici na internetu moraju imati pubilku da bi stvarali umjetnost. Kada estleta jednom sakupi publiku, ona postaje dio njegovog medija“.

Konceptualni pjesnik, Kenet Goldsmit je 2011. godine napisao knjigu Nekreativno pisanje, koja savremenog pisca predstavlja kao prisvajača i programera, organizatora već postojećih podataka, a ne kao stvaraoca originalnog teksta. Ova nova vrsta pisca, tvrdi Goldsmit, ne smatra svoje djelo kreativnim izrazom subjektivnosti i ličnog genija, već ga vide kao dio saradničke mreže.

„Fasciniran sam književnom karijerom koja nastaje po uzoru meme. Zamislite pisca kao meme mašinu. Uzbudljivo je.“

Goldsmit objašnjava da „iako ova nova vrsta pisanja ima elektronski sjaj u očima, rezultati su jasno analogni, inpirisani radikalnim modernističkim idejama, spajajući ih sa tehlnologijom dvadeset i prvog vijeka“. Zahvaljujući ovom „modernističkom“ načinu razmišljanja, Goldsmit je i dalje dužnik ideje da umjetnost ima objektivnu estetsku vrijednost, i da se može kvantitativno mjeriti kako bi se stvorila neka vrsta hijerarhije umjetničke vrijednosti. Goldsmit piše: „Onog trena kada izbacimo prosuđivanje i kvalitet kroz prozor, bićemo u nevolji. Demokratija je prihvatljiva za Jutjube, ali je recept za katastrofu kada govorimo o umjetnosti“.

Ideja „objektivne književne vrijednosti“ nije saglasna sa motivacijom pisaca i umjetnika o kojima sam do sada pisao. Rekao bih da je „objektivna književna vrijednost“ ideja koja biva direktno izazvana aktivnostima pisaca i umjetnika na društvenim mrežama. „Objektivna književna vrijednost“ uvećava distancu između umjetnika i publike samom pretpostavkom da ono što doživljavamo dok čitamo pjesmu nije komunikacija sa samim pjesnikom, već urođena, mjerljiva vrijednost, koja je obezličeno sadržana u pjesmi. Međutim, u vremenu društvenih mreža, pisci ne žele da budu odvojeni od svog djela i publike jer upravo njihova ličnost i publika sačinjavaju to djelo.

Goldsmit sagledava kakav uticaj tehnologija ima na pisanje, ali postoji izvjestan generacijski jaz između njega, Tao Lina, Meri Kalovej i Stiva Rogenbaka. Dok se on svojim idejama trudi da uveća distancu između stvaraoca i djela, oni su se trudili da približe čitaoca, da mu postanu prijatelji, da se osjete utješeno i manje samo. Stvar je u tome što Goldsmit nije internet „domorodac“ i nikada neće biti toliko uronjen u internet kao ovi pisci. Nije imao to iskustvo građenja svog identiteta putem onlajn čatovanja ili igrica, sam u sobi, kao adolescent koji eksperimentiše. NLO u dvorištu nije oblikovao njegov život.

Iako Goldsmit može ironično govoriti da je on tek jedan čvor u mreži, ovu su relnost internet „domoroci“ podsvjesno upili tokom godina u kojima su se formirali. Moraju se izdvojiti kao ljudi u svijetu u kom su mašine posrednici. Njihova estetika postoji u tenziji između ekstaze veze i strepnje solipsizma. Ima strahovite strepnje kod svih ovih pisaca, sentimentalnosti kojoj se Goldsmit protivi kao nimalo ironična želja za neposrednom komunikacijom. A kada je ovo motivacija za stvaranje umjetnosti, objektivne ideje književne vrijednosti postaju mnogo manje važne.

prevela Marija Jojić

Oskar Švarc, australijanski pjesnik. Bavi se proučavanjem uticaja novih tehnologija na književnost.

 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu