Melodije poraća i tranzicije

Objavljeno:
Melodije poraća i tranzicije

Rodić slijedi mitologiju bitništva i punk-rock kulture, mada se lirski protagonist sam ne poziva izravno na njih. On je subjekt koji želi biti underground i to mu polazi za rukom, a sličnosti s ovim ili onim supkulturnim pokretom ili poetičkom ladicom nameću se same od sebe

Vuk Rodić: Gutač nula, Vrijeme, Zenica 2017.

Vuk Rodić predstavnik je neorealističke poetike (onoga što se u hrvatskom pjesničkom polju naziva „stvarnosnom“ poezijom) i autentičan baštinik bitničkog luzerstva. Pedesetak nenaslovljenih tekstova nanizano je u neprekinutom konceptualnom (a mogli bismo reći i stilskom i tematskom) kontinuitetu koji djeluju gotovo kao terapeutski solilokviji lirskoga subjekta, okrenutoga uglavnom prema sebi, turobnoj sadašnjosti, ništa boljoj (ratnoj i poratnoj) prošlosti i ipak ponekim sjećanjem na sretno djetinjstvo. Što imamo očekivati nedvojbeno ćemo vidjeti u uvodnoj pjesmi: „Osjećam nesnosan svrbež na dupetu/Poderane sandale su moj Ferrari/U njima se smucam sarajevskim ulicama/Često se upitam zašto sjedim u dosadnim kafanama/Što ne nosim kravatu?/Zašto pišem poeziju?/Ja, eksponat u muzeju ništavila.“ Upisane koordinate su ulica, lutalaštvo, kavane, socijalno stanje subjekta, ulični sleng i dakako sama poezija. Protagonist ove poezije imat će jaku potrebu opetovano ukazivati na teško socijalno stanje i možda čak neuralgične točke vlastite prošlosti od kojih je život možda mogao krenuti drugim smjerom, a kojima se kao traumatskim jezgrama uporno vraća ili ih obilazi. Tako često spominje šuplje cipele, mokre čarape i prazan hladnjak, samo jedan primjer: „Mokrih čarapa vratio sam se kući/Psi se kolju ispod prozora/Šibicom palim cigaretu/Frižider zjapi/Pavlaka i sirće od jabuke/To je sve moje bogatstvo…“ Ta traumatična mjesta u biografiji mogu se locirati u vrijeme školovanja i studiranja, jer je prema tome dobu izrazito negativan: „Škola mi je išla na kurac/Osip sam dobijao od naizust naučenih versa/Od klasika sam učio poeziju/Ne od dosadnih profesora književnosti…“ Osim lošeg iskustva sa školama, protagonist nekoliko puta dotiče, ali dublje ne pojašnjava, trenutak napuštanja studija, npr.: „Meni se više nije ostajalo u Boki/Mojim drugovima s faksa nije bilo jasno iako sam bio dobar student/Što sam odlučio napustiti školovanje/Jednostavno sam zakoračio preko praga u mrak…“ Tješi se pisanjem i sjećanjima na djetinjstvo, jedino razdoblje koje ga ispunja srećom, primjerice: „Prošlost je stotinu tmina prekrilo/Sjećanje na djetinjstvo me liječi/Iščezne tamna sjena s lica/Manje bole modrice na duši…“  

Izraz mu je gotovo u potpunosti demetaforiziran, a njegova zaokupljenost teškim socijalnim stanjem prožeta je učestalim metatekstualnim komentarima, ponekad  terapeutskim, ponekad i narcističkim i mistifikatorskim. Tako će o pisanju govoriti da je „proces reparacije mozga/Lijek od ratnih trauma i političkog nasilja“, zatim općenito o pjesničkom poslanju: „Pjesnik jeste dijagnostičar“, da bi o svojoj pjesničkoj potentnosti posvjedočio „Mogu čak i da objavim ove stihove/Toliko sam moćan/Proklet da sam“. No malo dalje o sebi piše: „trčao sam mračnim hodnikom ka izlazu/epilog je da sam školovanje završio/na jedvite jade/totalno nepismen/desilo se čudo/knjiga me zarobila/književnik sam/čuvar jezika/čuvar vlastitog sna…“ On dakle tvrdi da je totalno nepismen i unatoč tome književnik i čuvar jezika, drugim riječima, ulica i život njegova su škola. Tu Rodić definitivno slijedi mitologiju bitništva i punk-rock kulture, mada se lirski protagonist sam ne poziva izravno na njih. On je subjekt koji želi biti underground i to mu polazi za rukom, a sličnosti s ovim ili onim supkulturnim pokretom ili poetičkom ladicom nameću se same od sebe.

Njegova zaokupljenost pisanjem ide sve do kritike kritike, pa ispisuje i ovakve stihove, ne zna se da li osvetnički ili preventivno: „Knjiške uši pseudofilozofi par exellence/ne uzimaju knjigu na čitanje/s dobrom namjerom/dar takvih spodoba nije objektivan/kritički osvrt/dar je apriorna mržnja/ne treba ih ozbiljno shvatiti/uživam kada lome zube na blistav stih…“ Teško je bilo koji od navedenih stihova analizirati, osobito iz pozicije kritičara, no zapaziti je da ih on itekako ozbiljno shvaća kada im posvećuje ovakve retke. Hoće li kritičar polomiti zube na te stihove nezahvalno je tvrditi, ali kada pjesnik, u maniri poetike dosjetke napiše dvostih „Farma brojlera je kokošiji Auschwitz/da to nije samo trening za rat?“, netko dobronamjeran mogao bi primijetiti da se brojleri ne izgladnjuju nego tove i da je sličnost s konclogorima tek površna. (Mjesto otvara prostor veganima, zaštitarima životinja i antifašistima opće prakse za polemičke čestitke, pa se ograđujem priznanjem da sam u najvećoj mjeri svjestan sudbine utovljenih brojlera). No, čak i Rimbauda bi se moglo podbosti kad bi se našao slabiji stih, a navedeni nisu reprezentativni za Vuka Rodića. U Gutaču nula ima znatno uspjelijih stihova i tekstova, a ni dosjetka mu nije omiljen povod za pjesmu. Njegovi tekstovi mahom su razvučeniji, asocijativno se nadograđuju, pa tako kraj pjesme uglavnom nema izravne tematsko-motivske veze s početkom – no u kontinuitetu osjeti se logika, a to je logika tijeka svijesti, Rodićeve pjesme stihovani su monolozi, bilo mišljeni, bilo govoreni, sebi ili drugima (Drugima). Radi se o poeziji „iskustva egzistencije“, da se sad poslužimo Mrkonjićevom terminologijom, dok će Tomaš na ovitku reći da „poezija Vuka Rodića ne imitira beskompromisan život, beskompromisan život imitira poeziju Vuka Rodića.“ S time se i ne moramo složiti, ali da je riječ o reflektiranju života na poeziju, pa i poezije na život (makar život Vuka Rodića), to je nedvojbeno.  

Rodićev doživljaj svijeta izrazito je negativan i tu njegova poezija niti u jednom trenutku ne čini iznimku niti protagonist pronalazi ikakvu nadu. Kretanje između oporih komentara na stvarnost, na vlastito socijalno i zdravstveno stanje i prošlost s jedne te refleksija na vlastito pisanje i moć poezije s druge strane činit će ukupnost njegovih tematsko-motivskih dosega, nerijetko nerazlučivo povezanih: „pisanje pjesme je overdrive/mora se paziti na krivine i rupe na putu/rezervoar mora biti pun/veliki pjesnici iz zamke/izađu s najboljim stihovima/na koncu ko se ne zna parkirati/i nije pjesnik/konac pjesme mora biti nenasilan i elegantan/kucam na mašini/cigareta je u zubima/samo me erekcija može poremetiti u pisanju/baciti u očaj…“ Ujednačen stilski i formalni obrazac koji pritom slijedi ne pomaže odviše u probijanju kroz ovu poeziju (na kojoj nismo polomili zube, niti ušli u nju s lošim namjerama), jer u konačnici dovodi do overdosea životnim crnilom i beznađem, i to njegovim privatnim, na što je čitatelj slobodan pristati, kao što i ne mora. Ako se mene pita, dovoljno mi je i mojih životnih problema. Kome nije, svidjet će mu se ova poezija znatno više nego meni. I to je u redu.

Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) autor je dviju nagrađivanih pjesničkih knjiga i književni kritičar

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu