Među zvijezdama

Objavljeno:
Među zvijezdama

Krivine su oštre ali imamo osjećaj da bi u slučaju sudara automobili koji dolaze iz suprotnog pravca upali u naše crne rupe

zdravko mamić, neobični kontrapunkt, ime politike,

ljute trokutne oči, pune dijagrama,

zdravko mamić, bučni kontrapunkt, ne dozvoljava brzinu,

ime kontraakceleracionizma, zdravko mamić,

slika u glavi velikog jazz bubnjara, koji je odrastao

u bronxu, zdravko mamić, u meni nema crnca, zdravko mamić,

ljubav na prvi pogled, iza njega sija sunce, iza njega

nastavlja se svijet, u njegovim ustima mala rupica iz koje

prolazi slovenski jezik

                                                                                                                                                                                iz pjesme „Zdravko Mamić”

Prijepodne u Slovenskim Konjicama igramo PlayStation, a onda ja i Amadej kolima njegove majke krenemo u Ljubljanu, na prosvjed protiv piknika pomirenja, kojeg organizuju ljevica i krajnja desnica. Preko Bluetootha povežem svoj Deezer sa zvučnim sistemom vozila. Pustim kompilaciju umjetnika izdavačke kuće Rough Trade Electronics. Iz zvučnika se šire basovi, koji nam masiraju kožu, ali čini se kao da je to masiranje samo priprema za nešto što tek stiže. Upadamo u šumu. Prestaje neobično pjevanje Johna Mausa, prestaje kralj zemlje Outsida i nastavljaju Ford & Lopatin. Basovi na mjestima, gdje su nas prije toga masirali, buše crne rupe, koje se otvaraju u našim tjelima. U transu se ljuljamo napred i nazad. Krivine su oštre ali imamo osjećaj da bi u slučaju sudara automobili koji dolaze iz suprotnog pravca upali u naše crne rupe. Iz šume na rub ceste silaze šumske životinje sa nakitom od šumskog voća. Gruvaju. Poslije nekog vrema počne nam se činiti da se vrtimo u krug. Upali smo u nekakav štajerski Blair Witch. Spasavamo se slučajno, kad mi telefon zablokira. U tišini se otvara put prema polju. Kroz otvorene prozore ulazi miris đubreta.

Okupljamo se na Kongresnom trgu. Šetamo sa transparentima, koje smo napravili sami. Na njima piše: “protiv susjeda” ili  precrtano “familija” ili “totalitarizam je realnost?” i slično. Iz daleka se već iz parka čuju sumnjivi zvuci. Kad se približimo, ispostavi se da su prilično slični onima iz pornića. I zaista, vidimo onda, nacisti i ljevičari se jebu. Čuje se zvuk vaginalnih prdeža, vlage kroz koju prodiru kurčevi, zvukovi uz grčeve koje podstiče tehnika dubokog grla, gaging naime, udaranje guze u kukove i tako dalje. Na jednom mjestu uz drvo nalazi se human centipade, a uz njega skinutih pantalona sjedi neki lik sa VR spravom na glavi i drka.

Kad nas usred jebanja ljudi ugledaju, počinju zavijati očima, još glasnije stenjati da bi im pozavideli na užitku. A tu i tamo nađe se i neka dobronamjerna osoba, koja kaže nešto u stilu: “jao, vi ste mladi, trebali biste se voljeti, vama mora da je dosadno, ja bih vas rado zagrlio/la, mi bi vas sa veseljem pojebali, prepustite se nama. Nema smisla svoj život provesti u nedojebanosti, bez ljubavi, sa gorčinom u sebi. Mi smo svi familija – premala smo sredina da bi se mrzeli i ogovarali. Eto, ja sam naci, on je komunista. Ali oboje smo pre svega ljudi, i imamo svoje potrebe za pripadanjem i ljubavlju. Što se tek to vama desilo u životu kad ste tako nesrećni.” U nekom trenutku netko dovikne: “Ma pustite njih, ovo su religiozni fanatici.” To se odnosi na neku polemiku u kojoj sam kritikovao retardirani antiklerikalizam koji dijele liberali i fašisti. “Neka se oni slobodno druže sa svojim imaginarnim prijateljima, hohoho. Mi imamo svoje. Srednji vijek je već davno prošao.”

Kako vrijeme teče, većina se naših ljudi pridružuje masovnom jebanju. Ostajemo ja i Amadej. Odlučimo se vratiti u Slovenske Konjice i nastaviti sa igranjem PlayStationa. Na putu slušamo Death Grips i onda skrećemo u Celje te se zaustavimo na benzinskoj pumpi na raskrscnici Kidričeve i Mariborske. Naručimo kafu i kiselu vodu sa ukusom limuna i jeftinog šećera. Od nekuda se začuje: “It’s midnight at a liquor store in Texas, another day is done. When a boy walks in the door and points a pistol, he can’t find a job, but Lord, he’s found a gun. He pulls it off with no trace of confrontation, then he lets the old man run out in the street. Even though he knows they’ll come with guns a blazing. Already he can feel a great relief. Oh, how many travelers get weary, bearing both their burdens and their scars. Don’t you think they’d love to start all over and fly like eagles out among the stars? He pictures the arrival of the cruisers, sees that old familiar anger in their eyes. He knows that when they’re shooting at this loser they’ll be aiming at the demons in their lives.

Onda se začuje pucnjava, ali ja sve vidim – odnosno ništa ne vidim – u nekakvim bojama, počinju me boljeti rane koje su prije probušili basovi iz kola, a iz crnih rupa mog tijela podiže se nekakva magla u raznoraznim bojama, kao nekakav dim iz pištolja, smrdi na barut. Pokazuje se sablast živog Zvonimira Roška, koja nešto kuca na kompjuteru, kao da opisuje zbivanje, koje on vidi, a ja ne. Možda njegovo kucanje proizvodi taj pasus na engleskom, a možda ga on samo zapisuje.

Muanis Sinanović (Novo mesto, 1989.), pesnik i književni kritičar. Član redakcije Radio Študenta i Prolettera

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu