Meditacija u Lagunitasu

Objavljeno:
Meditacija u Lagunitasu


prevod sa engleskog: Brano Đurišić

 

Gozba

Parovi su se muvali po verandi i ćaskali,
muškarci koji su bili sa muškarcima i muškarci
sa mladim ženama, poželjnim, piskutavih glasova,
ili sa suprugastim damama koje izlažu svoja
lijepo oblikovana lica i bakarni ten. Ona je
izvadila ćurku iz rerne i njeni su prijatelji ćakulali
na trijemu, na stabilnoj svjetlosti. Zamišljala ih je
kako u malim grupama plutaju prema hrani, svršavajući
rečenice, dok podižu krastavac ili parče ćurke, grickajući
sa nesvjesnim zadovoljstvom. Onda je zamislila
kako sve to umješno postavlja, bijelo meso, hljeb,
antipasto, pečurke i salatu, aranžirano
na stolu od hrastovine, uredno, zamišljala je
kako svi oni silaze, kao da plešu,
kada ih ona pozove. Isjekla je meso
i onda je plakala. Onda je u mraku plakala.
Nije znala šta želi.


Meditacija u Lagunitasu

Svo novo mišljenje je o gubitku.
I u tome je slično starom mišljenju.
Ideja da, na primjer, svaka pojedinačna stvar
izrasta iz osvijetljene jasnoće neke opšte ideje. Da je
klovnoliki djetlić koji probija mrtvu skulpturu
stabla crne breze, svojim prisustvom, neki tragični
otpadak prvog svijeta, u kome je svjetlo još bilo
nepodijeljeno. Ili sama pomisao da nema svijeta
u kome postoji stvar koju grm kupine predstavlja,
svijet je elegija onome što označava.
Pričali smo o tome do kasno sinoć, i u glasu
prijatelja čuo sam pritajenu patnju, neku
umalo pa gunđavost. Kasnije sam to razumio,
takvom se logikom sve razgrađuje: pravda, kosa,
žena, ti i ja. Vodio sam ljubav sa jednom ženom
i sjećam se kako sam ponekad, držeći njena uska
ramena u svojim rukama, osjetio
nasilnu želju u njenom prisustvu, jaku osoljenu žeđ
i žudnju za rijekom iz moga djetinjstva, rijekom sa svojim
ostrvima sa vrbacima, blesavom muzikom iz turističkog čamca,
za blatnjavim mjestima đe smo lovili srebrnonarandžaste
ribe, koje smo zvali tikvice. Teško da je to sa njom imalo veze.
Čežnja, kažemo, jer je želja puna
beskrajnih razdaljina. Mora da je i ona mene osjećala slično.
Ali, sjećam se još mnogo toga, načina na koji su njene ruke komadale
hljeb, stvari koju je rekao njen otac, koje su je povrijedile, sjećam se
o čemu je maštala. Postoje trenuci kada je tijelo božanstveno
kao riječi, a dani su meso nastavljanja.
Kakva nježnost, tih popodneva i večeri,
koja izgovara kupine, kupine, kupine.


Herojsko Simile

Kad je pao, mačevalac u Kurosavinom Sedam samuraja,
u sivoj kiši,
u sinemaskopu u Tokugawa dinastiji,
pao je prav kao bor, pao je
kao Ajant kod Homera
u zvonkim daktilima, i drvo je bilo tako veliko
da se drvosječa dva dana vraćao na to srećno mjesto
prije no što će završiti testerisanje
i trećeg dana doveo je strica.

Slagali su klade u smolastom zraku,
kidali sitne grančice, vezivali naramke.
Pločaste daske izrezane od stabla pri korijenju,
izrezane na četvrtine, još uvijek su ostale
neobično velike; cjepanice iz oble srži stabla
su prepolovili: deset naramaka i četiri svežnja
mirisnog drveta, mjeseci i polumjeseci
đeljani zubima testere.

Drvosječa i starac, stric mu, stoje
nasred šume na podu od četinarskog mulja
i proljećnog blata. Napravili su pauzu
zato što su umorni i zato što
ja ne mogu da im zamislim tovarnu
životinju ili neku primitivnu prikolicu.
Previše su oprezni da bi zvali komšije
i stigli kući sa nekoliko naramaka
poslije cijela tri dana posla. Čekaju
da ja nešto učinim ili da Veliki nadgledajući
Bog dođe da ih uhapsi.

Kako su samo strpljivi!
Stari puši lulu i pljune.
Momčić misli kako bi bio bogat
kad bi već bio toliko bogat da ima mazgu.
Deset dana bi teglili, ali sedmog dana bi
vjerovatno bili uhvaćeni, otišli bi kući
praznih ruku, ili bi bilo i gore. Ne znam
jesu li Japanci ili Miceni
i tu više ništa ne mogu da učinim.
Staza odavde do tog sela
nije prevedena. Heroj na umoru
vazduhu daje duh svoga mira.
Čovjek i žena se vraćaju iz bioskopa, idu svome
domu, prema tišini zasebnih vjernosti.
I mašta ima svoje granice.


Mjera

Bljeskovi.
Broznana svjetlost ponovo
oklijeva na sitnom lišću

japanske šljive. Ljeto
i sumrak, mir
stola za pisanje

i uobičajeni mir
pisanja, ove stvari
čine red kome pripadam

samo u dokonosti popodneva.
Posljednje svjetlo porubljuje
plavu planinu

I bljesne mi,
za šta sam rođen,
ne toliko zbog sunčevog
svjetla

ili krošnje šljive
koliko zbog pulsiranja
koje prave ovi redovi.


Sonet

Čovjek priča telefonom sa svojom bivšom ženom.
Volio je njen glas i sad pažljivo osluškuje svaku
modulaciju njegovog tona. Zna ga intimno.
Ne zna šta želi od toga glasa, od njegovog zvuka,
od njegove nježne civilizovanosti. Proučava,
gledajući kroz prozor, sjemenke koje ispadaju
iz mahuna ukrasnog drveća što raste u svačijoj
bašti, ali mu samo inženjeri hortikulture znaju ime.
Četiri zasvođene svijetlozelene sadnice, tanušni
lukovi vegetacije kao proscenijum, par crnih šiljatih
sadnica posađenih u svakom od ležišta. Čezne za
geometrijom, minijaturom, indijskom ili persijskom,
bogova ili ljubavnika u njihovim vilama. Napolju su
bijele strpljive životinje, uvijene lijane vinove loze, i kiša.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu