LOV NA SEZONKE

Objavljeno:
LOV NA SEZONKE

1.

Zapravo je Galović bio glavni: njegov rođak organizirao je dolazak kandidatkinja, osigurao prostor u Županji, pobrinuo se za gozbu i dobar prijem uglednih gostiju. Jedino što su se oko termina morali natezati, rođak je navaljivao da se nađu u veljači, a ne u siječnju, imao bi više vremena za selekciju djevojaka, no to nikome nije odgovaralo. Nužno je bilo obaviti to što prije, biti brži od konkurencije. Snijeg je u Slavoniji trebao padati sve do polovine siječnja, tako da je ipak tek kraj mjeseca dolazio u obzir: konačni termin bio je 27. siječnja. Jedino se Galović bunio, činilo mu se to prekasnim, iritirao ga je taj navodni strah od snijega u njegovoj ekipi, ta samo on među njima nije ispucao svoj godišnji odmor na skijanje na Kronplatzu!

Rano ujutro tog 27. siječnja našli su se na umaškoj benzinskoj pumpi. Porečani su došli po Galovića u maslinasto zlatnom Audiju, kojim su zatim trebali nastaviti preko Kopra, Ljubljane i Zagreba do Slavonije. Među njima četvoricom koji su krenuli put Županje formalno je Buić bio vođa puta, kod njega je bio pečat i on je potpisivao u ime agencije. Stojanović je bio šef kuhinje, a izabran je za ovo putovanje zbog odličnog poznavanja njemačkog jezika (preporučio ga je za taj zadatak njegov punac, umirovljeni ravnatelj srednje škole), odnosno radi Klausa, mladog fotografa kojeg su im uvalili šefovi iz Austrije.

Klaus nije znao hrvatski, i nakon nekoliko sati vožnje bilo je očigledno da ga ni ne želi učiti, Stojanović mu je mjestimice prevodio o čemu su Buić kao vozač i Galović kao suvozač govorili, dok ga ovaj u tome nije prekinuo, tražio je naprosto da ga puste na miru s njihovim pričama, bitte, keine Geschichten.

Buić je očigledno već od ranog jutra bio dobre volje: „Znaš šta Stojanoviću, prevedi ti samo njemu da ja govorim o njegovim i našim šefovima, o tome kako su zajebali naše ljude, kako su im snizili plaće, ukinuli dnevne obroke, ponizili ih toliko da sada mogu jesti samo mrvice koje ostanu od gostiju… i još mu reci za one jebene kamere, koje prate da ne bi tko – ‘kaaao’ – krao gostima škampe iz tanjura! I neka mi popuši!“ Stojanović mu uzvrati: „Znaš šta Buiću, popuši mu ti, neću mu to prevoditi!“ Klaus je nešto promrmljao, gledajući kroz prozor. „Šta gunđa?“ Buić će. „Ništa“, kaže Stojanović, „misli isto što i ja: odjebi.“

Galović je preuzeo riječ kako bi smirio strasti i preusmjerio priču prema svemu onome što im njegov rođak sprema za doček. Navodio je što sve ide u rođakov fiš, objašnjavao zašto je kombinacija soma i šarana neodoljiva, a zatim održao malu raspravu o tvorničkim dodacima za fiš, i o tome u čemu se razlikuju začinske mješavine hrvatskih i srpskih proizvođača. Hvalio je srpske dodatke ribljim čorbama koji su se mogli nabaviti i u Županji: „Aleva“ je izvrsna, a dobar je i horgoški „Alas“ – to je vrh, kad imaju najbolju papriku. Stojanović se spontano pridružio pohvalama „Alasu“ što je ponovno iznerviralo Buića: „Samo primitivci uživaju u fišu. Nijedan začin ne može ubiti smrad blata. Ja se stvarno nadam, Galoviću, da je tvoj rođak spremio nekog odojka za nas, to se jedino računa.“

Galović je odmah ugasio vatru ispod kotlića i nazvao rođaka. Mumljao je nešto na mobitel, a zatim dugo slušao. Kad je napokon završio, okrenuo se Buiću i kratko rekao: „Bit će šefe prasetine, bez brige.“

Nakon toga nitko nije imao što dodati i sve do Županje putovali su u tišini.

 

2.

Galović je već sudjelovao u ovakvim „selektivnim razgovorima“ u austrijskoj režiji, slali su uvijek drugog fotografa, jednako nadmenog i nekomunikativnog. Ali znao je i da je to fotografiranje užasno bitno austrijskom menadžmentu: reprezentativan izgled osoblja bio je ono čime su se reklamirali, njihovi promidžbeni materijali i mrežne stranice obilovali su spektakularnim fotografijama i video klipovima. Uljudnost i ugostiteljske vještine brzo se mogu naučiti, izgled se međutim nije lako mogao mijenjati, tražilo bi to nepotrebna dodatna ulaganja. A oni sada idu u Županju po buduće konobarice i animatorice i to nije šala, gabori ne prolaze.

Njegov je rođak već bio pripremljen za to, pa je na licu mjesta „vršio selekciju“. Znao je Galović da će mu rođak pristupiti poslu puna srca, bolje rečeno tvrda kurca, stari gad sigurno je nekoj od cura već obećao posao na moru, dakako uz protuuslugu za koju njegova supruga nije smjela znati.

I zaista, osmijeh s kojim je rođak dočekao Istrane govorio je sve – i više nego što je Galoviću bilo potrebno. „Di si baja“, zadrži Galović rođaka u zagrljaju, „jesi li se omastio?“ „Eh, rođače, rođače“, raznježeno će ovaj, „dobar si mi posao namjestio, nikada ti to neću zaboraviti!“

Tek kada je rođak zaigrao oko Buića, Galović se mogao osvrnuti oko sebe. Snijeg se već bio potpuno otopio, golemo dvorište u koje su ušli automobilom bilo je puno lokvi po kojima su plutali raznobojni plastični čepovi loveći kapi kiše koja je upravo počela padati. Kuća je bila na kat, bez fasade, izgledala je nedovršeno. Mjestimice su između donjih i gornjih prozora izbijale krnje drvene grede; kada su krenuli prema stražnjem ulazu, Galović je ugledao niz letvica učvršćenih iznad vrata, kao da je gazda htio napraviti drveni trijem na katu. Poznavao je vlasnike: pripadala je Milošu i Danici koji su za vrijeme rata prebacili svoj obiteljski posao u Srijemsku Mitrovicu. Ostarjeli bračni par bez djece dolazio je sada kući samo „na odmor“, preko ljeta. Njegov rođak obilazio je i čuvao kuću, ubirući neku kunu i s te strane; svi su u gradu znali što je kao hrvatski branitelj radio u ratu, pa se kući nisu ni približavali.

 

3.

Dakako, takva kuća bila je idealna za ovakav posao, dodatna publika nikome nije trebala. „Gdje su cure?“ pitao je Buić, neobazirući se na rođakovo umiljavanje. „Harem je već u kući“, reče rođak trljajući dlanove, „šteta je da takva roba stoji na ovoj kiši.“ „Imaš pravo“, reče Buić, „vidim da se vi Slavonci ipak razumijete u europske standarde.“ „Jašta, lega, jašta“, rođaku se na licu ponovo razvuče onaj osmijeh kojim ih je dočekao, „a i prase na stolu još je toplo.“

Kad su ušli u kuću, poveo ih je odmah na kat. „Nema smisla da vas cure vide prije nego što se potkrijepite“, reče. Odmah u prvoj sobi na katu, na malenom stolu čekala ih je boca šljivovice i bokal graševine sa starinskom, sifonskom bocom sode-vode, a dalje, na velikom stolu, crni kotlić iz kojega se pušio fiš i na golemom pladnju cijelo prase, već raskomadano. Ovo je čak i Klausu izmamilo osmijeh.    

Nakon dvije-tri čašice, međutim, Klaus, Stojanović i rođak izašli su iz sobe. Austrijanac je ipak došao sebi, Galović koji je bio u blizini čuo je kako Stojanović prevodi rođaku da Klaus ne želi jesti, da mora u sobu koja će biti „prijemni ured“, mora odmah namjestiti opremu. Rođak ga je pokušao umiriti, postupio je po svim naredbama, osigurao sobu s najviše svjetla, jedino ta kiša i oblaci, to nije mogao srediti.

Ostavili su Klausa s njegovim stalkom, fotoaparatima i reflektorima i prionuli na fiš. Galović je preuzeo ulogu domaćina, na kraju krajeva ovo je njegov rodni kraj, ne bi bili ovdje da nije on pripremio teren, svima je punio tanjure fišom. Buić je bez riječi krenuo žlicom, očito je zaboravio na svoja prezriva mudrovanja iz automobila. I Klaus kao da nije mogao izdržati njihovo sladostrasno srkanje i uzdisanje koje se sigurno čulo sve do njegove sobe, hitro je zauzeo mjesto za stolom, čak poželio i guten Appetit, na što su mu svi, jednako na njemačkom, poput papagaja, istim uzvratili.

 

4.

Kad su svi već jedva disali od hrane i tupo se, gotovo s mržnjom, pogledavali – pa zar sad moraju raditi? – rođak je otišao po kavu, a Galović prenio sodu i vino u sobu koja im je trebala služiti kao ured. Buić i Stojanović sjeli su za glavni stol, a Galović je svoje mjesto potražio pokraj vrata. Želio je biti pri ruci ako treba izaći, zatražiti nešto dodatno od rođaka.

Dok su ona dvojica pripremala papire, promatrao je Klausove manevre, kako provjerava luk koji vrata prave otvarajući se prema unutra i traži mjesto u sobi na kojem će u prvi mah biti nevidljiv kandidatkinjama. Galović je znao o čemu se radi, ali sada je imao priliku prvi put vidjeti koliko je pripremljeno i izučeno austrijsko osoblje. Klaus je morao fotografirati kandidatkinje odmah, bez ikakve najave, usred njihovog prvog pozdrava, dakle između „dobar“ i „dan“, da bi njegovi nadređeni imali „pravo lice“ kandidatkinja, nikakva naknadna gestikulacija, zavodnički pokreti i izazovna šminka, jednostavno rečeno nikakva naknadna priča nije ih mogla spasiti.

Svi smo mi za njih sitni prevaranti, znao je to dobro Galović, a osobito su se pazili naših žena – jednom mu je jedan pijani Nijemac, razočaran zbog svojih neuspjeha kod sobarice, objasnio kako se nama već u crtama lica, u načinu na koji se smješkamo, vidi sklonost podvali i nevjeri.

I Galović je sada, napeto poput Klausa, s najvećom pozornošću, upijao upravo te trenutke otvaranja vrata, ulaska i suočavanja s fotografskim objektivom. Stojanović je jedini među njima zaista htio razgovarati, već kod prve djevojke nastupio je zaštitnički, iako nije puno mogao napraviti, njezino cmizdrenje i odmahivanje glavom čak ni on nije znao prevesti na suvisli jezik. Buić je pustio Stojanovića neka se trudi, iako to uopće nije bio njegov posao, ionako je posljednja riječ njegova, na dnu papira pisat će Buić, a ne Stojanović, lakše mu je bilo voditi bilješke o onome što vidi i čuje, nego ponavljati uvijek ista pitanja.

Prve dvije djevojke, možda baš zato što su bile prve, odmah su zaplakale, kao da su upale u zasjedu i skinute do gola. Razgovor s njima uopće se nije mogao voditi, svaka riječ povećavala je njihovu povrijeđenost i uznemirenost. Nakon ovakvog početka, sljedeće djevojke su već, kao pripremljene, bile slobodnije: ili su uživale u svemu tome, ili su barem jako dobro glumile kako se odlično osjećaju pred fotoaparatom i kako im pitanja koja ulaze u najintimnija područja njihova života nisu uvredljiva.

Galović je prvi put ispao iz igre kod šeste djevojke, morao je otići na WC, nije mogao izdržati tolika uzbuđenja. Na povratku, pogledao se u ogledalo: bio je presretan, nije mogao vjerovati da se sve ovo njemu događa. Fiš, zavičaj, vino, djevojke kao na dlanu.

 

5.

Kada se sve završilo, Stojanović je pomagao Buiću u sređivanju bilješki, povezivanju CV-a, naizgled sporednih osobnih odgovora i komentara. Klaus je provjeravao kvalitetu fotografija na svojem laptopu.

Bilo je točno dvadeset kandidatkinja i kada je sve bilo numerirano i smješteno u odgovarajuće fascikle, svi su se okupili oko Klausa i njegovog računala, Buić mu je sjeo s lijeve strane, Galovićev rođak s desne, a sam Galović i Stojanović ostali su stajati iza Klausa. Pokraj računala našla se i nova, četvrta litra graševine.

Klaus je selektirao fotografije bez ikakvog komentara, točnije brisao ih je, svodio na minimum. Nakon toga rasporedio ih je u dvadeset foldera i zamolio Buića da ispod svakog foldera upiše točno ime djevojke. Svaki je od foldera sada krio fotografije zaprepaštenih, ustrašenih, uzrujanih, no ponekad i bijesnih djevojačkih lica. Otvarali su ih jedan po jedan, smijali se i oponašali grimase, rođak je u tome bio najbolji, ipak ih je on znao od prije.

Mrak se već bio spustio, sve te žene bile su sada po svojim kućama, kuhale večeru, spremale djecu u krevet ili surfale po netu, pile kavu s prijateljicama u kuhinji s cigaretom u ruci. Od svih koje su se pojavile morali su izabrati četiri još ovu večer i nakon toga krenuti na put. U veljači ih je čekao eliminacijski seminar u Poreču, gdje je broj kandidatkinja skupljenih iz cijele Slavonije trebao biti prepolovljen.

Selekcija je imala svoj hod: Klaus je prvi izdvajao osam, a Buić je od osam birao četiri. Rođak je pak svoj honorar zapravo zarađivao na kraju: o izabranicama je govorio sve ono što su pri razgovoru prešutjele, tako da je Buić potpisivao svoju odluku tek ukoliko bi rođakova priča išla u korist izabranici.

 

6.

MORANA STIPIĆ

Gledala je u objektiv s neustrašivom ogorčenošću. Galović se sjećao njezinog ulaska, stala je kao zamrznuta pred Klausom i rekla: „No, koliko ste fotografija već napravili, nije dosta?“ Izgledala je kao službenica iz banke, ogrlica, naušnice, narukvice, posvuda se zlatilo. Imala je asimetričnu, kratko ošišanu frizuru. Šminke je stavila toliko puno da joj je samo dodavala na godinama.

Rođak: Baš ste našli pravu. Kad se prijavila, mislio sam da provocira! Ali kaže da su joj roditelji u banani i da mora ponovo na more. A svima u Županji je godinama govorila, nikad više! Bila je sa svojih osamnaest na nekom otoku u nadnici, znam samo da se vratila sva u modricama, ruke su joj bile u ranama i imala je deset kila manje. Kao da se vratila iz logora! Odbijala je hranu, pa je završila u bolnici. Kod vas će sigurno biti sretna.

 

SLAVICA ŽARKOVIĆ

Kao vjeverica koja je upala u stupicu, tako je bila ustrašena. Na fotografiji su joj usta bila širom otvorena, kao da ju je pogodio metak. Imala je dugu plavu kosu i neku srebrnastu šminku na očima. Klaus je očigledno zamijetio njezine obline, svaka fotografija kasnije samo je otkrivala nove detalje, na lice je zaboravio. Stvar je bila toliko očita da je Buić rekao Stojanovića da pita Austrijanca je li zaboravio što mu je posao.

Rođak: Slavica, tko je nije imao. Nije da se hvalim, eto, ali ja sam bio posljednji. Mislim, prije Žarkovića. Svi misle da ni dijete nije njegovo. Redaljka je počela kad se prije četiri godine vratila iz nekog dalmatinskog sela, gdje je radila u sezoni kod privatnika u hostelu. Gazda je, pričala je, bio životinja, a njegova dva sina tretirala su je kao svoje vlasništvo. Do ponoći je radila za gazdu, a nakon toga za njih, bez odmora. Imala je samo nedjelje jer su svi u kući bili pobožni.

 

MARIJA PINTER

Ništa se nije moglo iščitati iz njezinih fotografija. Kao da joj je blic izbrisao svaki sadržaj s lica. Imala je bijelu, porculansku put, poput lutke ili mrtvaca, kako se uzme. Plava joj je kosa bila smjerno upletena, to ju je činilo još mlađom, činilo se kao da nije punoljetna.

Rođak: Čuvajte se Marije. Svakog ljeta radi negdje u sezoni, Dubrovnik, Hvar, Opatija, bira destinacije. Očito je sad privlači Istra, to još nije probala. Ja mislim da ona krade i da zato mijenja mjesta. Njezina kuća je među najljepšima u kraju, na kapiji joj stoje oni lavići po stupovima. Muž joj ne radi ništa, prima braniteljsku mirovinu, ima neki čin, ne želim imati posla s njim. Marija govori i njemački i engleski, kažu da su joj specijalnost bogate obitelji, sprijatelji se s njima, a onda stupa u akciju.

 

BLAŽENKA VONČINA

Na svaki blic zažmirila je poput djeteta. Očito je bila prestrašena, vidjelo se to po njezinim iskrivljenim, stisnutim usnicama; stisnula je oči kao da će time odagnati opasnost. Lijepa žena. Svi su uživali u crtama njezinog lica, tankim, pravilnim obrvama i prozirnim ušnim resicama. Bez nakita, bez šminke.

Rođak: Blaženka je legenda. Bila je debeljuca u srednjoj školi, svi smo je zezali. No, ona je uzvraćala, galamila je, nikoga se nije bojala. A onda je otišla i ona u neki dalmatinski konak u nadnicu. Kad se vratila bila je sama kost i koža, brata su joj posle zatvorili jer je išao dolje tući gazdu i njegove ljude. A kažu da joj gazda ni mrvice kruha nije dao. Svoje novce koje je ponijela tamo ubrzo je potrošila, a dnevnicu, plaću nije dobivala. Ni prvi, ni drugi mjesec. Snalazila se, jela što ostane gostima, čak i to je bio problem, kuhara koji joj je ostavljao kruh gazda je doslovno premlatio. A poslije joj je gazda ostavljao hranu, ali je morala po nju ići kod njega kući, na drugi kraj grada.

 

7.

IVONA ĆURČIĆ MIHIĆ

Svi su se iznenadili kada je Klaus otvorio peti folder i počeo nešto objašnjavati Stojanoviću. Stojanović se okrenuo Galovićevom rođaku, uzeo dah i rekao: „Klaus želi ovu Ivonu, sad.“ „Kako!?“ svi se rekli u glas. „Tako, kaže hoće sad.“ Klaus je neobazirući se na posljedice svoga zahtjeva, mirno pregledavao  Ivonine fotografije, kao da je sve već riješeno, samo treba malo pričekati.

Galović se odmah prisjetio Ivone. S vrata se činilo kao da zna u kakav je brlog upala, poigravala se sa svima i to se vidjelo i na fotografijama: glumila je iznenađenost, glumila je ljutnju, glumila srdačnost.

Rođak je primio Klausa za rame: „Hej ti, što ti je, nismo se tako dogovorili! To su naše cure, to ne radim!“

Klaus je mirno rekao Stojanoviću da prevede svoju ponudu: rođaku daje 1.000, a djevojci 3.000 eura ako se pojavi.

Galović se jedini među njima i dalje bunio, no ostali su ga smirivali, toliko još mogu pričekati, svi su htjeli vidjeti što će se dogoditi; svi su ustvari htjeli Ivonu, sad.

Rođak je pristao. Prije nego što će krenuti na svoj novi zadatak, upozorio ih je da se sada igraju s vatrom: Ivonin otac i njezina tri brata putuju po cijeloj Slavoniji, puno toga je u njihovim rukama… „To su opasni dečki!“ doviknuo im je s vrata.

Galović je otišao da se umije. Pogledao se u ogledalo i napravio grimasu, kao da je i on  jedna od Klausovih žrtvi.

Nakon pola sata Ivona se pojavila. Galovićev rođak ju je lako dobio: uvjerio je kako komisiji nedostaju još neki podaci da bi je izabrali za sljedeći krug. Klaus se ponašao kao da je sve to normalno i kao da je sve to i dalje dio posla. Nešto je naširoko objašnjavao Stojanoviću, a ovaj je kao pravi prevoditelj, bez ikakvog takta prišao rođaku i Ivoni i rekao da će sada Klaus i djevojka imati foto session i da se Ivona pripremi za skidanje, sve ne bi trebalo trajati više od pola sata. Klaus potvrđuje 3.000 eura za djevojku i 1.000 eura za rođaka. Ivona je rekla Stojanoviću neka međusobno razdijele taj novac i zabiju ga u guzicu. Rođak joj je opalio pljusku. Buić je odjednom poludio, uhvatio je za ruke i počeo vikati: „Skidaj se glupačo, skidaj se ili ništa od posla!!!“ Ivona se pokušala izvući, ali ju je Buić stisnuo uza zid. Ugrizla ga je za obraz, otrgnula se i pri tome raskidala bluzu, imala je crveni grudnjak na sebi. Galović se bacio na Buića, ali ih je Ivona stojeći na vratima ponovo iznenadila: „Ajde, mir, dosta toga. Skidam se, evo.“

Svi su ostali ukočeni na svojim mjestima, u nevjerici. „Molim vas samo, provjerite prije sve prozore“, rekla je Ivona. Galović se prvi pokrenuo, htio je sve napraviti za tu djevojku, što god ona tražila. Krenuo je spuštati rolete, ali se ukočio kada je vidio kako pokraj ograde stoje dva naoružana lovca i s baterijskom lampom šaraju po mraku. Rođak je brzo otrčao do drugog prozora i ugledao još dva lovca. Spustio je rolete, psujući: „Jebite se, jebite, to su njeni, pustite curu!“

Svi smo se odmaknuli od Ivone, kao da je i njoj puška u rukama. Nasmijala se: „Znači ništa od posla? A baš sam se ponadala. Ništa, drugi put. Doviđenja!“

 

8.

 Vrata su se zatvorila. A onda je napokon Buić progovorio: „Znate što, imamo četiri cure, rođak će sve dalje srediti, gonimo se odavde.“

Klaus je izvadio 1.000 eura i dao ih rođaku, kao da će tim izgladiti situaciju.

Začulo se kucanje.

„Hej dečki“, bio je to Ivonin glas, „predomislila sam se.“

„Dobro“, reče Buić zbunjeno, „uđi onda već jednom.“

Umjesto nje, međutim, jedan po jedan u sobu su stupila četiri lovca, sva četiri s puškama. Kada su ušli, Ivona je s vrata u znak pozdrava samo mahnula rukom, veselo poput razdragane djevojčice, i nestala u mraku.

 „Dobra večer“, reče najstariji lovac, „došli i mi na fotkanje.“

 

 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu