LIRSKI TUĐMANIZAM

Objavljeno:
LIRSKI TUĐMANIZAM

To je život, jugoslavenski papci, kad vas japanska princeza iz Brazila u Brazil zove svjetlećim telefonom, da dođete u boj na dodjeli nagrade u Japanu nazvane po hrvatskom pjesniku za poeziju na engleskom! Dok vi trabunjate o „regionu“

 Drago Štambuk: Hram u stijeni, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 2016.

Drago Štambuk je, uz Tomislava Marijana Bilosnića i Jakšu Fiamenga, jedan od produktivnijih hrvatskih pjesnika – dosad je objavio preko pedeset knjiga. U vrlo detaljnoj biografiji pedantno se navodi njegovo školovanje od pučke škole na Braču do Medicinskog fakulteta u Zagrebu, specijalizacije i subspecijalizacije, pa sve do znanstvenog rada u Londonu i Zagrebu. Početkom devedesetih Štambuk ulazi u politiku te je do danas obnašao dužnost hrvatskog veleposlanika u mnogim državama, na gotovo svim kontinentima. Dalje saznajemo koje je domaće i strane književne nagrade dobio, na koliko je jezika preveden, koga je prevodio na hrvatski, čega je sve član, ali i to da se „više od 30 godina zalaže za afirmaciju zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što, koju primjenjuje u praksi svoje svehrvatske jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva…“. Mnogo je tu dakle svijeta i životnoga iskustva koji bi trebali jamčiti dobro pjesništvo, ali istovremeno i mnogo, ako ne i više, Hrvatske i zavičaja, te „svehrvatskoga“ jezika, koji pak bude sumnju u dosege te poezije. Poznavatelji Štambukove poezije znaju o čemu se radi, ostalima ću ukratko pojasniti.

Posljednju zbirku Hram u stijeni, koja sadrži čak 80 proznih sastavaka, izrazito je teško dočitati do kraja; ja sam za potrebe kritike morao, ali trebalo mi je tri dana. U čemu je problem? Štambuk je autor motivski izrazito gustih tekstova prepunih jezičnih arhaizama i zastarjelih sintaktičkih sklopova, usiljenih inverzija i pridjeva iza imenica, klišeizirane metaforike i slikovitosti, pseudofilozofskih, spiritualnih i mikroesejističkih refleksija, lirskih invokacija i literarnih referenci (često biblijskih), te patetičnih domovinskih meditacija. Stil je ponešto oplemenjen stranim jezicima (latinski, engleski, portugalski, španjolski), ali prevladava „svehrvatski“. Daje se naslutiti da je taj „svehrvatski jezik“ koji Štambuk zagovara svojevrstan spoj triju narječja (ča-kaj-što), međutim, on sam piše pretežito štokavskim standardom, pa ne znamo kako bi u praksi taj „svehrvatski“ trebao izgledati. Još je važnije pitanje zašto bi takav prisilni i umjetni spoj triju narječja itko zagovarao i što će tu još svi ti arhaizmi i neologizmi. Precizirajmo: da bismo se sa Srbima i ostalim komunistima što bolje ne razumjeli.

Ali svi pokušaji teorijskog uokvirivanja uzaludni su i ne pružaju ni približno zadovoljstvo kao izvorni poetski tekstovi, pa poslušajmo taj „blagorijek i pojanje“: „Nezaustavljivi bokori radosti, pjesmotvori u tvarnom i smradnom rasulu, tvarni poput Malešove poezije, šire svemir i njegovo trajanje. Epitafio para mi tumba!“ Što nam to govori o Malešu? Kao netko tko je diplomirao na Malešu ovo bih trebao razumjeti, ali unatoč naporima, ne ide. Maleš je Štambuku u nekoj prošloj zbirci pisao pogovor, što bi značilo da su dvojica poeta u dobrim odnosima (ako se u međuvremenu nisu razišli). Tko su onda ili što su „pjesmotvori“ i kakve veze njihovo „smradno rasulo“ ima s Malešom? Pokušaji semantičkog raspetljavanja neće nas daleko odvesti, no teško se othrvati napasti vađenja i analize Štambukovih redaka. Istočna Slavonija i Vukovar javljaju se u nekoliko tekstova ovog rođenog Bračanina i građanina svijeta, što je meni kao Slavoncu osobito zanimljivo, primjerice: „Odreknuće od privida prinosi nam cvijet zvan Vukovar.“ Moram priznati da sam često u Vukovaru, uzduž i poprijeko, a nikada nisam osjetio ili doživio nekakvo „odreknuće od privida“. Ili se doista radi o cvijetu nazvanom po gradu, a ne o klišeiziranoj metafori?

Štambukova poezija obiluje tuđmanovskim neologizmima, pardon, novotvorenicama, poput zlosilja demona, sveduha, zlehudih janjičara i tome slično, te je svojevrsni pjesnički manifest (sve)hrvatskoga novogovora. Poetički bi se najbolje mogla svrstati u ladicu arhaičnoga lirskog tuđmanizma, u kojoj Štambuk nikako ne bi bio usamljen.  

Pisanje ove zbirke našega je veleposlanika izgleda zateklo na službovanju u Brazilu, jer to je najčešća geografska koordinata iz koje subjekt osluškuje domovinske tegobe i „ćuti toplinu Ujevićeve frontalne kosti, erotsko-poetskoga bȉla…“ Taj erotsko-poetski ujevićevski moment kod Štambuka izgleda ovako: „Puzdra ili prepucij, koža sa spolovila koja poput kape pokriva stidni organ, pouzdano ga štiteć od svjetlosnih udara. Svjetlomjer za erekciju i blagodat otkrivanja privlačnih sila.“ Ne znam šta je „puzdra“ ni tko spolovila izlaže udarima svjetlosti (osim možda nudista), ali već par redaka nakon uljudbenog „stidnog organa“ čitamo o nimalo stidnim „kurčevima božjim“. Nismo se ni zapitali o kojim se bogovima radi, a već slijedi pravi zoološki porno: „Prokreacija kitova na sprudovima i majmuna na granama, tetrijeba pofuk u krošnjama.“ Jesu li kitovi nasukani na sprudovima, pa koriste zadnju priliku da se „prokreiraju“ ili ja tu nešto ne shvaćam? I zar majmuni na granama nisu istovremeno u krošnjama, kao i tetrijebi?

Briga za stanjem u domovini prati ga po svijetu, pa dok niže slike egzotičnih krajeva i bračkih valova, nostalgija za zavičajem zna postati prevelika, tako da se brazilskom prašumom prolomio, uz majmunske krike i opću pofuku, čak i poznati reklamni slogan „Kupujmo hrvatsko!“ Tko ne vjeruje, neka provjeri na stranici 25.

No Štambuka ne inspirira samo svehrvatska domovina i njeni proizvodi, osjeti se tu jak utjecaj struke, pa nailazimo i na ovakve lirske ispade: „Nitko, zaista vam kažem – nitko ne predmnijeva embrionalno-darvinsku gestu koja utvrđuje gradivo iz biologije o Haeckel-Müllerovu pravilu kako je ontogeneza kratka rekapitulacija filogeneze.“ Predmnijevamo da je autor vrlo učen. Nađu se tu još i trublje jerihonske, kranio-sakralna terapija, spinalni likvor, stamenost duha, ruhna vabilica, szercze, objahanost u tresetištu, fosforni izmet šišmiša, simulacrum svetodušnih angjela, angjeosko kokodakanje, Killing me softly, a „Teslin se prah prevrće u grobu.“ 

Sve je to jedan teško prohodni košmar slika i metafora koji nakon dvadesetak stranica, ako izdržite toliko, izaziva ili mučninu ili napadaje smijeha. Primjerice, u 22. tekstu čitamo: „Milankovićevi ciklusi, iz Dalja daljinskoga, istokom Hrvatske haraju i slažu studen na toplinu, zahlađenje na zatopljenje u zemaljskim dugim razdobljima. Protimba i pizma neimaju oslonca izim u sunčevim pjegama, povremenim erupcijama i solarnom vjetru koji prži i u crvenilo rakova pretvara blijeda lišca Božjih posrednika.“ Protimba i pizma? Solarni vjetar prži? Mjestimice se doista osjeti da je Hram u stijeni nastao pod utjecajem Mrkonjićeve zbirke Put u Dalj iz 1992., međutim, kao i u slučaju Maleša ili Ujevića, radi se o nemjerljivo slabijim estetskim dometima (Mrkonjićeva ratna drama „Dospijeva se, Dalj, sve bliži“, ovdje je „Božje oko – dom sve bliži“).

U ovih osamdeset sastavaka nepregledno je mnoštvo redaka koji će vas zabaviti, poput ovog meteorološko-nogometnog izvještaja: „Ohip u Manausu izaziva pad zračne vlažnosti uoči utakmice Hrvatska-Kamerun.“ Što pak reći na ovakvu impresiju: „Divovska sperma iz muda nepoznate životinje.“ Poredbe su mu ovakvih dosega: „misao veliku kano Bog, plodnu kao Slavonija, visoku kao Himalaja, ponosnu kao žitna polja, ugroženu poput čovjeka.“ Osobito se raspojasa kad piše sam o sebi i to je također vrijedno citiranja: „Pjesnik si domoljublja, prorok hrvatske samosvijesti, zaljubljenik u čovječanstvo.“ Ni manje ni više, njegova su „prsa slavodajna, junačna – hrabra kano poskok, spreman za doskok na Brač: svoju postojbinu drevnu.“ A kada se spusti među smrtnike, zasvijetli telefon: „Princeza Takamodo telefonskim pozivom iz Fortaleze osvijetlila mi dan.“ Princeza (a tko drugi?) mu je svjetlećim telefonom osvijetlila, pazite – dan. Naprosto nevjerojatno. Dani u brazilskim džunglama očito znaju biti mračni i tu je potreban kvalitetan telefon. Što hoće princeza? „Sastati se u Osaki na dodjeli nagrada za haiku na engleskom, u sklopu natječaja kojeg krstih imenom Vladimira Devidéa – sljedeće godine. Razvrst, u boj!“ To je život, jugoslavenski papci, kad vas japanska princeza iz Brazila u Brazil zove svjetlećim telefonom, da dođete u boj na dodjeli nagrade u Japanu nazvane po hrvatskom pjesniku za poeziju na engleskom! Dok vi trabunjate o „regionu“.

Nakon čitanja ove knjige razmišljao sam o tome koliko je svijeta potrebno da se napiše jedna dobra pjesma. Ne trideset knjiga, ne pedeset, samo jedna dobra pjesma. Ponovno sam pročitao Štambukovu biografiju, a onda se sjetio Ujevićevog sobička u Selskoj 116c, s lavorom, krevetom i hrpom knjiga. Ondje je posljednjih dana spavao, umivao se, čitao i pisao genije, čije bȉlo s frontalne kosti osjeti naš veleposlanik u Brazilu. Rezultat je opet knjiga koju ćete s mukom pročitati, a ako vam to i pođe za rukom, nećete joj se nikada vratiti.

Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) autor je dviju nagrađivanih pjesničkih knjiga i književni kritičar.

 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu