Liberalski galimatijas

Objavljeno:
Liberalski galimatijas

Unatoč obilju logičkih, faktografskih i metodoloških propusta, Veljakov osvrt nije zbirka rasutih bezumnih invektiva, utemeljena uglavnom na fantazmatskim prosudbama o tajnim motivima Bogdanovićine knjige i krivim citatima. Riječ je o plemenitom kerberskom pothvatu očuvanja lika i djela Latinke Perović pod svaku cijenu

 

Knjiga srpske povjesničarke Latinke Perović Dominantna i neželjena elita izdana je 2015. i otad ne prestaju rasprave oko njezina simboličkog statusa, političkog značaja i historiografske vjerodostojnosti. Iz rakursa apologetâ, akademskih i političkih, radi se prijelomnoj knjizi srpske historiografije, ali i svojevrsnom spomeniku progresivnoj, liberalnoj misli i liberalnoj političkoj tradiciji. Ta je tradicija, slažu se pobornici Perovićina opusa, u specifičnim okolnostima srpske moderne povijesti uvijek izvlačila deblji kraj u srazu s natražnjačkim, kolektivističkim koncepcijama i političkim programima, kako nacionalističkim, tako i komunističkim. Štoviše, protagonisti liberalnih reformskih pokušaja redovito su bili iznimni pojedinci, rjeđe pojedinke, preko čijih se leđa lomila sudbina srpskog naroda, beziznimno na štetu samog tog naroda. Budući da knjiga pokriva razdoblje političkog razvoja od kraja 19. do početka 21. stoljeća, naravno da uključuje i period Prve i Druge Jugoslavije, za vrijeme kojih su Srbi bili u političkoj zajednici, uz ostale narode i s Hrvatima. Utoliko ne iznenađuje izniman interes za knjigu i u hrvatskoj javnosti.

Na njezinoj promociji u Zagrebu, korifejka političke liberalizacije u suvremenoj Hrvatskoj – Vesna Pusić – u ponešto emfatičnom tonu izjavila je: „[to je] Najinteligentnija knjiga o politici na prostorima bivše Jugoslavije, najinteligentnija knjiga koju sam ja pročitala. Iako je tema obrađena kroz osobne biografije, možda to daje naglasak na činjenicu da su tu politiku vodile ne samo partije, ne samo ideologije, nego i konkretni ljudi.“[1] Metodološki individualizam, i inače svojstven liberalnoj političkoj teoriji, tu se dosljedno zagovara makar i u formi prigodničarskog fraziranja. Ode knjizi, razasute diljem postjugoslavenskog akademskog i publicističkog prostora, ne propuštaju naglasiti i osobnu žrtvu koju je Perović podnijela, kad ju je početkom 1970-ih u tzv. „čistki  srpskih liberala“ centralna vlast zbog liberalnih zastranjivanja odstranila iz visoke politike. Činjenica da je čistku osjetila na vlastitoj koži uvijek se naglašava kao dokaz osobnog moralnog integriteta autorice, a to onda dodatno snaži tezu da povijest uvijek stvaraju odvažni pojedinci ili pojedinke. Dosljedno protivljenje Miloševićevoj politici i ratovima tijekom devedesetih auru Latinke Perović učinilo je nedodirljivom iz vizure građansko-liberalnih krugova.

Knjiga Mire Bogdanović Elitistički pasijans: Povijesni revizionizam Latinke Perović (2016) prvi je pokušaj sistemskog osvrta na fenomen Perović iz eksplicitno lijeve političke pozicije, s posebnim naglaskom na posljednju knjigu o dominantnoj i neželjenoj eliti. Na Trećem programu Hrvatskog radija 7. ožujka 2017. emitirana je emisija „Ogledi i rasprave“ u kojoj je objavljena kritika Bogdanovićine knjige iz pera Lina Veljaka, redovitog profesora na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Zbog obilja faktografskih netočnosti, logički neodrživih (pseudo)argumentacija i zluradog, moralizirajućeg prokazivanja, Veljakov prilog zavređuje nešto nijansiraniji osvrt. Da bi analiza logičkih i metodoloških stranputica njegovog teksta bila izvediva, nužno je ukratko ocrtati suštinu Bogdanovićine studije, što je „detalj“ koji Veljak nije smatrao shodnim izložiti.

Elitistički pasijans

Studija Elitistički pasijans podnaslovljena je literariziranom konstrukcijom „o nemislicama, nedomislicama, dvomislicama i besmislicama“, čime u prvom koraku zainteresiranu čitateljicu navodi donekle na krivi put. Naime, naglasak na spoznajno dvojbenim oblicima misli u Perovićinom svježem opusu čini značajan dio Bogdanovićine knjige, no ona je prvenstveno historiografska meta-studija, izuzetno minuciozan strukovni elaborat o metodologiji historiografskog rada. Akribičnom usporedbom argumentacijskih procedura i znanstvenih zaključaka koji su iz toga slijedili, Bogdanović meritorno ukazuje kako je spektakularni epistemološki obrat u srpskoj političkoj historiografiji, čija je kruna upravo studija o dominantnoj i neželjenoj eliti, nerazdvojiv od političkog obrata koji je tome prethodio. Drugim riječima, da bi prevrednovanje određenih figura iz srpske političke povijesti bilo moguće u matrici dominantne i neželjene elite, morao je tome prethoditi i politički obrat. Ili, na razini dnevno-političke pragme: da bi Latinka Perović kao povjesničarka mogla „pravilno“ procijeniti značaj historijskih figura srpske političke povijesti, trebalo je da Latinka Perović kao građanka prođe kroz intimni period lustracije, oslobodi se socijalističkih zabluda iz mlade dobi i shvati kako je jedini jamac modernizacije, slobode i općeg društvenog napretka liberalna kapitalistička država.

Dubravka Stojanović, srpska povjesničarka i jedna od najrevnijih apologetkinja Perovićina djela, u raspravi[2] o kontroverznoj knjizi bjelodano i s jasnom pozitivnom konotacijom takvu tezu i osnažuje. Ukazujući na postupnu konverziju Latinke Perović od članice najviših partijskih krugova u 1970-ima do čvrste i dosljedne protivnice nacionalističkog režima Slobodana Miloševića, Stojanović upućuje na ključna Perovićina historiografska djela, koja svjedoče o pravocrtnom gubljenju kredibiliteta socijalističkog projekta iz teorijske i osobno-političke perspektive. Površno sagledavajući situaciju, problema zapravo i nema. „Optužbe“ s lijeve strane o političkom konvertitstvu Latinke Perović, njezin tabor s ponosom ističe kao dokaz moralnog i znanstvenog integriteta. Štoviše, kao da se sugerira „prirodna“ neospornost takve putanje: u mjeri u kojoj spoznaja o promašajima socijalizma sve više napreduje, političko profiliranje u liberalnom spektru nadaje se kao jedino moguće.

No postojeći prijepori ipak nisu utemeljeni na tlapnjama ili pak pukim nesporazumima, i Bogdanović svojom studijom ukazuje na povijesnu, političku i znanstvenu kompleksnost Perovićina slučaja. Čini to skrupuloznim i kontekstualno pojašnjenim citiranjem stavova iz raznih etapa znanstvenog i osobno-političkog razvoja Latinke Perović, kao i upućivanjem na mjerodavnije izvore u slučajevima eklatantnih faktografskih dezinformacija za kojima Perović po potrebi poseže. U samom uvodu Elitističkog pasijansa zadatak studije određuje se sljedećim riječima:

„Stalo mi je da pokušam proniknuti u dublje slojeve autoričine misli nakon što je napustila nekoć, kako se kasnije pokazalo, površnu konformističku recepciju hegemonijske političke ideologije. Ta je cezura praćena lutanjem, traženjem novog oslonca i identiteta, spajanjem nespojivog. Rezultat autoričine izgubljenosti i (ne)snalaženja je rekonstrukcija i obranaštvo antidemokratske desnice, povijesni revizionizam i brojni bizarni nekoherentni stavovi.“ (str 13)

Modusi revizionizma

Iako sintagmu „povijesni revizionizam“ možemo pojmiti u užem tehničkom smislu, kao revidiranje ranijih teza i pozicija na temelju novih spoznaja u domeni historiografije, ona u javnosti ima nešto konkretnije političko značenje. Zbirni je to naziv za osobne, političke, ali i znanstveno metodološke stavove koji imaju jasnu povijesnu i filozofsku genezu te konkretan politički cilj. Potječući od teorije o dvama totalitarizmima – nacističkom i komunističkom – koju je ishodišno artikulirala Hannah Arendt tijekom 1950-ih, „povijesni revizionizam“ kao društveni fenomen pune konture zadobiva tijekom 1980-ih. Tada se, naime, razbuktava rasprava na njemačkoj pa onda i široj, europskoj kulturnoj sceni – tzv. Historikerstreit – povodom članka etabliranog povjesničara Ernsta Noltea u kojem on postavlja pitanje nije li nacistički teror zapravo samo opravdani iskaz strepnje od nadirućeg komunizma. Budući da je komunistički totalitarizam izvorniji, nacizmu se može donekle progledati kroz prste kao reaktivnom projektu obrane od azijatskog barbarizma koji neminovno stiže s ruskim komunizmom. Drugim riječima, civilizacijska superiornost Zapadne Europe ugrožena je komunističkim projektom i u obranu tih dostignuća legitimno je posegnuti i za najekstremnijim sredstvima, koja su uostalom u SSSR-ovom sistemu Gulaga već uspješno testirana. U tom smislu, povijesni revizionizam svoju historijsku zadaću vidi u artikulaciji misaonog okvira koji za cilj ima anulirati i zadnje tragove legitimnosti komunističkog projekta.

Na ovom mjestu opravdano je upitati se kakve, pa i najdalje, veze ima projekt političke rehabilitacije nacizma s likom i djelom Latinke Perović, osvjedočene i nekompromitirane anti-nacionalistkinje, političke liberalke. Studija Mire Bogdanović ukazuje upravo na problematičnost liberalne pozicije po tom pitanju; na obilje proturječja koja premrežavaju recentan opus Latinke Perović i koja, dovedena do svojih krajnjih konzekvenci, u slijepom anti-komunizmu štošta dijele s pozicijama ekstremne desnice. Pritom je važno naglasiti da se u dvjestotinjak stranica guste elaboracije argumenti nikad ne spuštaju na ad hominem bazu. Nema eksplicitnog ili implicitnog psihologiziranja, jeftinog tračerskog spekuliranja, niti kuloarskog prozivanja osobnih inklinacija. Preciznije rečeno, knjiga je beskompromisan, detaljan, povijesno i politički obaviješten obračun s kompleksnim opusom Latinke Perović, čiji vrhunac predstavlja knjiga Dominantna i neželjena elita.

Već na samom početku Elitističkog pasijansa problematizira se znanstveno neodrživa, teorijski ne-elaborirana koncepcija o dominantnoj i neželjenoj eliti. Bez konzultiranja klasičnog korpusa teorija o elitama, Perović postavlja ishodišnu opoziciju između dominantne elite, koja je komunistička ili nacionalistička, no u svakom slučaju totalitarna te bitno okrenuta Istoku (Bogdanović, str. 19) i neželjene koju sačinjavaju demokratski, Zapadu orijentirani liberali. Potonji čine tzv. liberalnu vertikalu, zapadnim vrijednostima posvećenu grupaciju koja seže od kasnog devetnaestog stoljeća do današnjih dana.

Da je Zapad autentično utočište čvrstih totalitarnih, anti-slobodarskih i anti-demokratskih koncepcija, o čemu uvjerljivo svjedoči Losurdo u svojoj studiji Protu-povijest liberalizma (2006), nije u Perovićinoj operacionalizaciji očito bila relevantna historijska činjenica. Na beogradskoj promociji svog magnum opusa u listopadu 2015. Perović to implicitno i potvrđuje, govoreći o srpskom liberalu Milanu Piroćancu i periodu njegova djelovanja, poznom 19. stoljeću: „A to vreme je vreme razvoja vladavine prava, razvoja kapitalizma sa korektivom socijalno-demokratske filozofije, razvoja liberalne države koja nema prioritet ratovanja“.[3] Odricanje prioriteta ratovanja u periodu najekstremnijih imperijalističkih osvajanja koje provode zapadnoeuropske zemlje diljem svijeta, glorificiranje liberalnih politika onog doba koje su u značajnom dijelu historiografske literature, počevši od Davisa (2001), već zadobile pogrdan status viktorijanskog holokausta, samo osnažuje Bogdanovićinu tezu da Perović u svom teoretiziranju vrlo arbitrarno koristi mjerodavne povijesne izvore kao i teorijski instrumentarij (Bogdanović, str. 39, 40) te da robuje klasičnoj eurocentričnoj perspektivi (str. 44). Primjer ovog prvog je i Perovićin opis Carla Schmitta kao znanstvenika „koji je temeljno proučavao iskustvo totalitarizma XX veka“ (Perović, prema Bogdanović, str. 72); za glavnog i ostrašćenog ideologa njemačkog nacizma ovo je poprilično benevolentna i neutralna kvalifikacija.

Temeljna os distinkcije dominantne i neželjene elite je modernizacija. Dok su pripadnici dominantne elite, neovisno potječu li iz komunističkih ili nacionalističkih krugova, bespogovorno njezini protivnici koji društveni ideal vide u patrijarhalnoj seljačkoj zadruzi, oni iz neželjene elite su pak beskompromisni zagovornici modernizacije i poštovatelji demokratskih sloboda i privatnog vlasništva. Koliko je takva pojednostavljena opozicija u sukobu s povijesnom stvarnošću, Bogdanović ukazuje na nedopustivom izostanku vrednovanja komunističke modernizacije od strane Perović. S druge strane, nekonzistentnost teorijski nedomišljene kategorije neželjene elite dopušta da se u nju svrsta i devetnaestostoljetni liberal Živojin Perić, zagovornik čvrste staleške organizacije društva, samodeklarirani konzervativac i dosljedni protivnik nasljeđa Francuske revolucije. O paušalnosti Perovićine političke procjene dodatno govori i činjenica da je Perić na kraju postao revni pristaša politike Milana Nedića, premijera marionetske fašističke vlade u nacistički okupiranoj Srbiji (Bogdanović, str. 147).

Anti-komunistički sentiment, pompozno prisutan u posljednjoj Perovićinoj studiji, svoj legitimitet povrh vlastitog autoričinog iskustva crpi i iz tobožnje jednakosti komunizma s natražnjačkim, ruskim narodnjaštvom iz 19. stoljeća – i jednom i drugom političkom programu „jednakost u siromaštvu“ navodno predstavlja politički ideal. Bogdanović takvo viđenje supstancijalno osporava, pozivajući se među ostalim i na radove same Latinke Perović iz kasnih 1980-ih gdje se eksplicitno tvrdi kako „uz svu sličnost u pitanju revolucionarne organizacije, nije dopušteno da se boljševizam identifikuje sa revolucionarnim narodnjaštvom“ (Perović, 1988, str. 79; citirano u Bogdanović, str. 175).

Uzimajući u obzir takvu osebujnu transformaciju historiografske (pr)ocjene, koja onda strukturira i politički stav, Bogdanović finalno zaključuje: „Upravo je liberalizam, kakav sad zastupa Latinka Perović, čisto ideološka artikulacija interesa nove posjedničke klase, u interesu nacionalnog razvoja i integracije u Evropu, koja treba povijesnu ideološku legitimaciju nejednakosti“ (str. 205). Drugim riječima, politička potreba trenutka motiv je retrospektivne revizije vlastitih znanstvenih uvida kao i političkih stavova.

Veljak protiv Veljaka

Ovako ekstenzivan prikaz krucijalnih zamjerki, koje Bogdanović upućuje Perovićinom publicističkom bestseleru, bio je potreban kako bi se problematična mjesta Veljakovog osvrta na knjigu Elitistički pasijans mogla vjerodostojnije kontekstualizirati te pokazati njihova slaba ili nikakva utemeljenost.

Veljak svoj osvrt počinje anegdotom o Staljinu i njegovoj tezi da je „za socijalizam kolektivizam sve, a individua ništa“. Činjenicu da se Bogdanović u svojoj knjizi nigdje ne dotiče Staljina, Veljak prepoznaje kao podli taktički trik, čiji je pravi smisao zakrivanje staljinističke inspiracije čitave knjige. Jer, tvrdi Veljak,faktičko značenje optužbe za „revizionizam“ kojoj je Latinka Perović podvrgnuta u ovoj knjizi mnogo je bliže onom značenju što ga je ta riječ imala u ortodoksno-marksističkim i posebno staljinističkim progonima svih koji su odstupali od utvrđene dogme pravovjernosti“. Bez očito suvišne teorijske ili historijske argumentacije, ili pak upućivanja na staljinističke trope ili isljedničke procedure u Bogdanovićinoj knjizi, a što bi bilo potkrijepljeno citatima iz aktualne ili prethodnih studija, Veljak pravu motivaciju za ovu knjigu nalazi u autoričinoj „sitničavosti i zlobi“.

Kad se ipak odvaži na naoko supstancijalni argument u osporavanju autoričine deklarirane lijeve pozicije, onda slijedi optužba kako Bogdanović previđa „organsko jedinstvo srpskih komunista poput Dobrice Ćosića i Slobodana Miloševića sa srpskim radikalima kakvi su iz podzemlja iznikli u periodu urušavanja jugoslavenske federacije“. Štoviše, naglašava Veljak:

„Osporavanje kontinuiteta klasičnog radikalizma, koji je završio u četništvu iz Drugoga svjetskog rata, s novim srpskim boljševizmom iz ‘antibirokratske revolucije’ (…) ima, čini se drugu funkciju: uspostaviti identitet jugoslavenskih komunista kao takvih sa srpskim nacional-boljševicima, kako bi se posve zamaglila narav zbiljskih procesa koji su doveli do zločina što su obilježili propast Jugoslavije.“

Dakle osporavanje identiteta radikala i komunista iz poznog socijalizma zapravo za funkciju ima uspostavljanje tog identiteta!? A sve to s konačnom namjerom zamagljivanja uzroka zločina iz ratova 1990-ih. Možda je iz puke zdravorazumske pozicije teško doprijeti do ovakvih dijalektičkih finesa, ali na prvi pogled riječ je o kršenju elementarnog principa zapadne misli, naime principa neproturječnosti. Principa, uostalom, o kojem je sam prof. Veljak posvetio dio svog izvornog znanstvenog rada iz 2013.[4]

Primjeri, tj. citati, koje Veljak odabire s ciljem obezvređenja Bogdanovićina djela uglavnom su potpuno izvađeni iz konteksta i ne govore za sebe ništa. O njihovoj problematičnosti možemo naslutiti eventualno iz prezirnog sarkazma komentarâ kojima ih Veljak popraćuje, karakterizirajući ih „diplomatski rečeno – zanimljivim“. O navedenim izmišljanjima argumenata, kojima knjiga navodno obiluje, nije se valjda stiglo navesti precizno, ili barem paušalno, mjesto u knjizi.

Stanoviti prokazivački paroksizam Veljak doseže u sljedećoj tvrdnji:

„Tek će ‘antibirokratska revolucija’ Slobodana Miloševića i njegovo objedinjavanje autoritarnih sastojaka dogmatskog (i neka se usput spomene, rusofilskog) marksizma-lenjinizma s jednako tako autoritarnim sastojcima konzervativnog nacionalizma, zasnovanoga na tradiciji Nikole Pašića, razotkriti zbiljski karakter toga tek naizgled marginaliziranoga kontinuiteta, što ga autorica ove knjige pokušava prikriti. I upravo to objašnjava zbog čega u ovoj knjizi nema Staljina“.

Iako iz Veljakovih paušalnih kritičkih opaski ni po čemu nije jasno zašto nema Staljina, u kontekstu ove knjige to je najmanje važno. Puno je zanimljivije da je autor nekako zaboravio uračunati raskid KPJ-a sa Staljinom 1948. i kontinuirano nesvrstani status Jugoslavije do kraja njezina postojanja, striktno odijeljen od ruske sfere utjecaja. Svakako svježe i originalno djeluje karakterizacija Slobodana Miloševića kao zagovornika dogmatskog marksizma-lenjinizma, pogotovo uzimajući u obzir da dotični na političku scenu stupa 1984. iz već posve tržišno orijentiranog bankarskog sektora, i pod patronatom ni više ni manje nego Ivana Stambolića[5], jednog od glavnih protagonista Perovićine neželjene elite.

Diljem osvrta pojavljuju se primjeri evidentne logičke pogreške – selektivnog dokaza – pri kojem se određeni iskaz ili podatak izolira i njime „potvrđuje“ potpuno nepovezana teza. Na primjer, osporavajući Bogdanovićina problematiziranja nekih Perovićinih teza, Veljak autorici netočno imputira da Latinku Perović smatra sljedbenicom Carla Schmitta i njegove teorije totalitarizma i to krijepi točnim, ali posve besmislenim citatom. Na stranu to što bi jedan redovni sveučilišni profesor filozofije trebao znati da filozof Carl Schmitt nema teoriju totalitarizma, fascinantna je lakoća izvrtanja činjenica, ili tek naprosto preskakanja fusnote gdje Bogdanović pojašnjava kako Perović vjerojatno nije čitala Schmitta jer ga iz druge ruke nekorektno parafrazira (str. 72, fn. 139).

Nadalje, teško je zaključiti je li riječ o hotimično krivom čitanju ili je napor koncentracije na tri stranice u nizu prevelik, ali vrhunac selektivnog dokazivanja Veljak dostiže u sljedećem citiranju. U još jednom izmještenom navođenju sa 117. strane Elitističkog pasijansa, kojim prokazuje osporavanje liberalne koncepcije jednakosti, Veljak tvrdi da Bogdanović „pri tom ne nudi nikakav dokaz da bi se Piroćanac ili neki drugi srbijanski liberal zalagao za uvođenje zakona koji bi građane dijelio na vrednije i manje vrijedne“. No samo tri stranice (str. 114) prije toga Bogdanović navodi ekstenzivan citat koji upravo to dokazuje.

Na kraju osvrta Veljak poantira docirateljskom opaskom o „izostajanju kompetentnosti jedne sociologinje koja se amaterski bavi historiografijom“. Moglo bi se reći da se radi o uistinu kreativnoj kvalifikaciji autorice koja je doktorat iz povijesti obranila 1988. na Groningenskom sveučilištu, otad se kontinuirano bavi historiografskim radom s međunarodnom vidljivošću, a njezina su znanstvena djela dostupna i u hrvatskim knjižnicama.

Znanstveno odvažna studija

Unatoč obilju logičkih, faktografskih i metodoloških propusta, Veljakov osvrt nije zbirka rasutih bezumnih invektiva, utemeljena uglavnom na fantazmatskim prosudbama o tajnim motivima Bogdanovićine knjige i krivim citatima. Riječ je o plemenitom kerberskom pothvatu očuvanja lika i djela Latinke Perović pod svaku cijenu. Kako je to zbog konstitutivnih kontradikcija tog opusa teško moguće u teorijski informiranom i kritički dosljednom modusu, ono što preostaje su polu-utemeljena naklapanja koja manjak analitičke rigoroznosti nadomještaju suviškom patosa i docirajućeg liberalnog pravedništva.

U trijumfalističkom zanosu Veljak tekst završava sljedećom mišlju: „[ova je knjiga] primjer kako ne bi trebalo pristupati znanstvenom istraživanju, pa ni publicističkom radu, osim ako on nije motiviran zlobom i mržnjom. Ne bi bilo dobro da se itko povodi za paradigmom koju ova knjiga nudi.“

Usuprot takvoj rezolutnosti, za hrvatsku bi, a vjerujem i srpsku, javnost bilo izuzetno važno da ovakvih knjiga bude što više. Knjigâ, koje na teorijski i politički dosljedan način, uz meritornu historiografsku ekspertizu zadiru u nacionalne mitove, bili oni konzervativne, liberalne ili socijalističke provenijencije, očajnički fali u našoj polemički zamrloj javnosti. Zastrašujućem jednoglasju liberalnih panegirika suprotstaviti se može samo ovako moralno, politički i znanstveno odvažna studija.

[1] http://www.slobodnaevropa.org/a/hrvatska-promocija-knjige-latinke-perovic-u-zagrebu/27414219.html
[2] http://pescanik.net/prvo-procitaj-pa-zapljuni/
[3] http://pescanik.net/o-novoj-knjizi-latinke-perovic/
[4] Veljak, L. (???): Principi ontologije i pitanje o primatu ontologije nad logikom i gnoseologijom. Studia lexicographica,  5 (2011) BR. 2(9): 5–20 ; apropos godine objave članka, kao godina izdanja ovog broja časopisa navodi se 2011., dok je datum primitka rada 3. listopada 2013.,  a datum prihvaćanja 28. studenoga iste godine.
[5] Kojeg se, istina, relativno brzo rješava, tijekom antibirokratske revolucije 1987.

Goran Pavlić (Pula, 1979) diplomirao je filozofiju i sociologiju, doktorirao na bourdieuovskom čitanju Glembajevih. Predavač je na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti

 

Tekst je izvorno emitiran u emisiji “Ogledi i rasprave” na Trećem programu Hrvatskog radija.

 

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu