LAIBACH!

Objavljeno:
LAIBACH!

 

LAIBACH!

bolidi, što vas stari na facebooku prate
u toplini i benevolenciji kasne sitne aristokratije,
lica iz kojih isparavaju jeftine igre bele i crne
u neispravnim kvadratićima
dok vi njima uzvraćate ljubav u simpatičnim
emotikonima,
biserčićima, koji vam se kotrljaju iz ustiju, ušiju,
nosa i polnih organa, malim biserima koje kao školjke
rađaju tihe svinje stila,
predstavnici manjina koji pričate o nesuvislosti,
šetajući naokolo kao bronzani kipovi, jedući jafa kekse
i ne izvinjavajući se za sva
ubojstva koja ste počinili svojim tupim stihovima,
lijenim i providnim kao gradaščica u julu,
ljenčuge koji donosite sudove, a da niste pročitali
desetinu sudskog gradiva, osuđujući nečitanje,
u čemu vas opravdava
vaša manjinskost koju jednačite sa nesuvislošću,
koju jednačite sa svojom ljenošću,
dosadne indiefolk pedagoškinje palanačkog stila,
proizvedenog u tvornicama bezvremenosti u rocky mountains
i u šumama medveđih dlaka, obrijanih sa ljubavnih
tepiha istorije,
koji iza svojih
prljavih baldahina neodlučno
odlučujete o sudbinama svih,
bijedni narcisoidi koji svojoj narcisoidnosti postavljate
granice i time joj kupujete vreme,
zaboravljajući svoju smrt,
sjećajući se je tek u neopravdanim snovima, prouzrokovanim
hiljadama ekrana koji vise u vašoj sobi,
dok vas sa 24 godine roditelji ljuljaju u krevecu,
dok vas sa 25 godina majka doji,
vi,
čuvena alternativa, djeco laibacha, koja prdite male
gejzire govana, a onda vam laibach
pere guzicu i previja vas,
a u isto vrijeme mislite, u slikama, o ubijanju svojih očeva
koje nikada niste imali,
vi koji ste alternativa
pjesnicima i kritičarima koji vise sa vrba iznad ljubljanice,
a iz labavih dupeta im curi
miris svetskog duha,
koji dolazi iz crijeva u kojim su se razgrađivali
pasoši izbrisanih,
istorijske avangarde, rat u bosni
i lišće sa majskog drveća kojeg žvaćete 25 i više godina,
krunisani samizdat vašeg sentimenta
kojeg povraćate po tronovima svih državnih nagrada,
svi vi
koji šetate ljubljanom kao da šetate new yorkom,
svi vi koji okrećete pedale
kao da mašete krilima,
spori akceleracionisti koji proričete kraj politike,
nakon što su vam se na sastancima Inicijative za demokratski
socijalizam svi smijali, nakon što ste
ljude pozivali na sporo čitanje marksističkih
klasika,
svi vi koji se bavite “mašinskom inteligencijom”
i mrzite ideološka pitanja i razmatranje fašizma
dok vas fašisti
jednom rukom dugačkih noktiju grebu po leđima,
a vi mislite da su to vaše mačke
dok drugom rukom češljaju svoje ovčije kožuhe
whitetrash degradacije,
svi vi, antispeciste,  koji se protivite životinjskim metaforama,
a ne znate postajati-životinje,
svi vi, treperi sa tri crte na trenerkama,
koji ste u djetinjstvu tukli “čefure”,
a sada se identificirate sa “sranjem” i mrzite vulgarnu sociologiju,
zato što tačno predviđa
da ćete za nekoliko godina završiti u svim partijskim redakcijama,    

svi vi znajte da ste me nagonili da legnem,
da ležeći počnem da pišem ovu pjesmu koja me je podigla
na noge, tako da sam je onda pisao stojeći,
šetajući po bulevaru bez svjetla i bez automobila,
godine 2017. odričući se bolesne harizme algoritama,
stupajući u njih kao što stara zarđala šipka stupa među zupčanike,
također stupajući na grlo free jazzu svojih pjesama,
da bih mogao da vas prozovem u onom jeziku,
kojeg sam zaboravio u dugom trajanju, proizvedenom ispod alpa,
flaširanom i slanom maglenim valovima u svet kao što
je chuck berry bio poslat u svemir,
zaboravio za cijenu ovoga, o čemu sada repujem i pišem,
stupajući svom jecanju u algoritam, proizvodeći jasnu,
antimanjinsku reč,
iz svog malog glasa penjujući se u singularnu većinu,
penjujući se iz svoje neplatonske pećine
na vrh triglava, prozivajući vas najvulgarnijim balkanskim
psovkama u kojima nema majki i seksa,

u kojima nema riječi,
u kojima postoji neka još neizrečena ideja,
kojom ću vas osvojiti, kao što su partizani onog maja
osvojili centar režući žicu oko grada.

 

TRŽNICA

sjesti, sjesti
s namjerom upisati tijelo u stolicu kao što se ugrađuje ormar u zid,
upisati lice u ogledalo u zidu, pokušati da čuješ travu koja jauče do neba
kada hodimo po njoj, kao što je majka rekla,
voljeti grad u kojem ima mnogo betona, ne voljeti isti grad,
u kojem ima mnogo prenosa fudbala, koji se igra na travi,
na sudnjem danu će i kamen odgovorati, kao što je majka rekla

gledati se u ogledalu tokom pisanja,
primjetiti u tom gledanju i u tom pogledu nekakvo nepristojno suđenje,
ne zaustavljati se kod njega, biti nedosljedan kao postsocialistički urbanizam,
primjetiti kako ti se tokom pisanja nijemo otvaraju usta, kao ribi
gledati kako u rupu ustiju rastu brkovi kao što u nju urasta vazduh,
i boriti se sa brkovima, jezikom, jezikom plesati sa vazduhom,

kao atlas držati atmosferu na atlasu 
napor je transgresivan i donosi nepodnošljivu lakoću aprilske sparine,
nositi atmosferu kao što neki nose ploče od aluminija na smetište,
nositi atmosferu na smetište istorije, ne disati, dok se jezikom igraš vazduhom,
dok jezikom braniš jezik pred dlakama, nepodnošljivo lako nosiš,
da se pluća nadišu tjeskobe, slatke kao transgresija,

bataliti polemike, pogotovo sa palanačkim pastirićima,
strukture dugo traju, karavan ide dalje,
karavan šeta podgoricom, balkanskim brdima i savanama, varošima i zračnim
prostorom,  “ours is not a caravan of despair” (rumi),
iz jednog geta u nove getoe, praviti konglomerat getoa u stilu
postsocialisitčkog urbanizma,

svaka rupa istorije su usta, ćutati dok trava jauče,
dok se mlada tijela bore sa smrću i uživaju, dok se mlada tijela bore peristaltikom,
dok mlada kosa sijedi,

ćutati i nositi atmosferu na atlasu, nepodnošljivo lako,
čekati na produkciju nove geografije, kroz koju će se smanjiti razlika između čekanja
na sudnji dan  i istoriju,

naš novac je naš prostor, šta puštaš iza sebe, rupu u mojim plućima,
iz kojih pištući izlazi tjeskoba koja se diže u atmosferu,

znaj da je moguće iz ‘vazduha napraviti logor’, znaj da je atmosferu u Podgorici
i Ljubljani moguće povezati, kakvi dubokomorski tokovi, vazdušni
tokovi su više tajanstveni, treba ih nositi na atlasu, svako svoj dio,

svako mora nositi atmosferu da ne bi disao,“ours is not a caravan of despair”,
pazimo, svaka riječ i svaki jezik priprema jezik, da drugačije miješa zrak,
zato jeziku ne smijemo prepustiti tumačenja, zato prevod nije rad jezika,
nego atlasa i svaki atlas je plato na koji vodimo svoje karavane
da trgujemo tamo.

Podgorica, 26. 4. 2017.

Muanis Sinanović (Novo mesto, 1989.), pesnik i književni kritičar. Član redakcije Radio Študenta i Prolettera.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu