Krajnje svinjski

Objavljeno:
Krajnje svinjski


Ljudi su na nogama znali izdržati srčani udar, kao himnu, znam makar pet komšija kojima se to desilo, zato se opusti dječače, jeste malo neprijatno to klanje, ali napuvaće ti striček balon od bešike i ima da se igraš sa tim mjehurom kao da je polufudbal, jer takva bješe stara Juga


Koliko god slinili za starom Jugom dragi fejsbukaši vole da oplaču i kada se život gasi u očima neke drage gice. Nema ništa ljepše od tugića, tog najotmenijeg emotikona, snenog iskaza pošte patnjama jedne džore. Ali stara Jugoslavija nije marila, klala je svinje u dvorištima, dječaci iz boljih kuća gledali su kako se tovi preko godine, išli da obiđu meso dok je još živo, eto, ta prasica pred tobom pojela je mušemu, a jednom je krenula da žvaće i metke od talijanke, pa ti vidi kakva je to životinja, nije bilo milosti, ni istraživanja univerziteta u Velingtonu koji je objavio na tviteru kako su svinje inteligentnije od pasa, bila je to stara Jugoslavija i samo su Istrijani forsirali tartufe, vodili svinje u šetnju, prosto, klali smo ih porodično, neko bi bacio foru ili dvije dok se živo meso pušilo na hladnoći, jer uvijek je bilo hladno za državni praznik i toplo oko srca, pa kad se na tavu baci malo džigerice svježe zaklane, prije pet minuta funkcionalne u organizmu jedne svinje, sve su brige nestajale u mirisu, baš te bilo briga što meso ima holesterol, to je bila stara Jugoslavija, nije bilo fejsbuk objave sveučilišta u Indianopolisu da je svinjsko meso uzrok broj jedan srčanog udara, ljudi su na nogama znali izdržati srčani udar, kao himnu, znam makar pet komšija kojima se to desilo, zato se opusti dječače, jeste malo neprijatno to klanje, ali napuvaće ti striček balon od bešike i ima da se igraš sa tim mjehurom kao da je polufudbal, jer takva bješe stara Juga, klanja prasadi bila su ritual u kome se znalo reda, mora od nečeg da se živi, mora da se jede, ne smrdi ti kad se jede, kaže baba dok ispira govna iz crijeva, ništa nema da se baci, od toga punimo kobasice, mušnice, popa, jeste, neka ogavna debela salamura puna brašna leluja nad raštanom i zove se pop, nice touch, tad se moglo popu reći pop, a bobu bob, prosto bila je to stara Jugoslavija za kojom ovih dana plačeš, mitologizuješ sve moguće rebuse vlastitog djetinjstva i između ostalog u klanju prasadi nalaziš trunku sistema i zdravog načina društvene djelatnosti koja je jednom godišnje spajala selo i grad, tumačila djeci lanac ishrane bukvalno, i premda smo danas vrlo gospodski navikli na svilen obrok i thai kanapee, taj starojugoslovenski čvarak dizao je iz mrtvih i to ubistvo radi šnicle i zatopa pravdalo se državnim praznikom, između ostalog, bilo je klasične ljepote u tom prizoru čovjeka sa gorionikom i plavim plamenom što smudi životinju, i nikad neću zaboraviti taj miris i kako sam mnogo kasnije čitajući Maretićev prevod Ilijade, ili Đurićev, ili Džonijev, čitao o mesu koje se prinosi lomačom bogovima, čitao o pečenim iznutricama za Krona, i shvatio da su šest baklji naroda bile upravljene idolu države koja je bila na umoru kao to krme, samo ja nisam bio politički svjestan nego osnovac, samo što sam ja bio gladan, a ne vegan, samo što sam ja zagrizao jednom, i evo se trideset godina ne mogu otresti tugaljivog i ganutljivog u sebi kad se pomenu sve manje jasna sjećanja na normalan život, što god to značilo, normalan život, meni zvuči krajnje lažno, demobilišuće, i nekako kao saučešće.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu