Kome pokloniti knjigu?

Objavljeno:
Kome pokloniti knjigu?

U svojoj odmjerenosti, stihovnoj sigurnosti i klasičnoj pretenziji Goranović premalo riskira, nedostaje mu one novosti, očuđenja, novog svjetla koje poezija mora donijeti i prosuti na stvari

 

Pavle Goranović: Cinober (CDNK, Buybook, Podgorica/Sarajevo, 2009.


Prva asocijacija koju vežem uz ime crnogorskog pjesnika, prozaika i kritičara Pavla Goranovića sjajna je i već pomalo klasična himna samotničkoj maniji čitanja – pjesma naslovljena kao i u Zagrebu 2009. objavljeni izbor iz njegova pjesništva, Kako mirišu knjige. U njoj je, čini mi se, najuspješnije obrađena opsesivna tema Goranovićeva pjevanja: knjige i literatura (s poezijom u njenom središtu), figura njihova tvorca i demijurški proces njihova nerijetko mučnog poroda, te je naznačen dominantni uokvirujući areal čitave slike – pejzaž sveprožimajuće ali rafinirane melankolije.

Pjesme sakupljene u autorovoj četvrtoj zbirci, prilično proizvoljno strukturirane u deset ciklusa različite duljine – neke čini tek jedna izdvojena pjesma – gotovo beziznimno, bez obzira na sasvim različite tematske impulse, razrađuju i nadopisuju taj krovni motivski okvir. Iako paratekstualni moto, koji kaže Pjesme o izgubljenim godišnjim dobima, / o stvarima koje će nas nepravedno nadživjeti, / o uzaludnim vitezovima, gradovima, ljubavi, / snovima, knjigama, i još o nečemu…, knjige stavlja tek na posljednje jasno definirano mjesto, već i letimični pogled na tekstualni korpus otkriva da ovaj popis, kao i mnoge druge, valja čitati obrnuto: gotovo svaki se sastavak eksplicitno ili implicitno bavi raznim aspektima pjesama, njihove proizvodnje, njihova mjesta i uloge (ko mari za pjesme?) u aktualnoj gunguli života i svijeta. Pjesme se cijelo vrijeme samoidentificiraju (ovo je jedna od onih sebičnih pjesama), protagonist se opetovano eksplicitno identificira njihovim baštinikom i autorom te ostavlja čitav niz autopoetičkih komentara (pišem pjesme zaboravljenim načinom), pružajući im čitavo vrijeme teorijski neopterećen metatekstualni oslonac.
Uvodna, izdvojena pjesma Kako se stvarala poezija, u kombinaciji s uvodnom napomenom predstavlja reprezentativni poetički prosede knjige te neku vrstu autopoetičkog manifesta. Goranović se tako osvjedočuje autorom svjesno pasatističkog, (post)romantičkog obzora, kojem je pjesnički posao zavjet a poezija vrhunaravno ostvarenje duha (hoću li ikad zažaliti / što sam mimo knjiga traćio vrijeme?), proces pisanja mukotrpan i predan rad, te koji uvijek iznova propituje opravdanost i održivost vlastite pozicije: posvemašnje neokućenosti, transcendentalnog beskućništva u svijetu u kojem poezija baš i nije najcjenjenija stvar. Dobar dio pjesama obilježen je tako elegijskim zazivom za nekim pjesnički „boljim vremenima“, bez da ih se zapravo identificira i otvori pitanje jesu li ona ikad zaista postojala.
Odabrana matrica i tradicija u kojoj Goranović temelji vlastiti stihovni izričaj nose, već i na najpovršnijoj razini, određene pozitivne i negativne aspekte koje je teško zanemariti. Lakoća njihova izraza, klasična metaforika i plejada figura i slika, narativnost, uvriježene atribucije (vode su modre, kafane zadimljene, hladnoća je mrtvačka, listovi žuti…), ritam govorene rečenice te često prisutni baladni ton i timbar doprinose recepcijskoj lakoći i širini te približavaju autora registru „masovnih“, „narodskih“ pjesnika, poput Dedića ili Kiševića, što ga čini generacijski uvelike specifičnim. S druge strane, s tim da je upitno doseže li Goranović dovoljno često razinu gore spomenutih, ova poetika opasno balansira na granici patetike i banalnosti, o koju se počesto oklizne. Drugim riječima, neka su odavno apsolvirana i pomalo izlizana sredstva i postupci, poput velikih globalnometaforičkih sklopova (života-mora, ljubavi-rata i drugog) ili genitivnih metafora sasvim legitimna kada ih se – kao, u ostalom, i u nekim od ovih pjesama – adekvatno instrumentalizira, no postaju sasvim upitna kad ih se, onkraj mojih stihova za neke neuhvatljive note, kao u pjesmi pomalo lakoglazbenog naslova A ti si otišla, neproblematično usvaja i reciklira. Strofa iz iste pjesme Zato nikada nećeš znati / kako se bure često lome po Jadranu, otkad si otišla. / Niti kako moji stihovi izgubljeni i sami, / plove morem do tebe, do tvog lijepog lica, / da će ti jednom doći, kao i ti što ćeš doći meni. / Jednom, dobar je primjer skiciranog problema; odmetanja u stereotip.
U svojoj odmjerenosti, stihovnoj sigurnosti i klasičnoj pretenziji Goranović premalo riskira, nedostaje mu one novosti, očuđenja, novog svjetla koje poezija mora donijeti i prosuti na stvari; više smjelosti tipa: Kao da to nijesu moje, / nego ruke Mate Parlova, ili Biću kao Rok Petrovič, koji bi pao ili bio prvi. Tako mi se najuspjelijima u knjizi, kad se ne odmetnu u banalno, čine s jedne strane nepretenciozne putopisno-refleksivne, introspektivne vedute melankoličnog subjekta, a s druge dirljive posvete usamljeničkom čitateljsko/spisateljskom poslu poput Kome pokloniti knjigu, svojevrsnog nastavka na početku prizvane pjesme.
Iako Cinober moguće nije knjiga koju treba posve zaobići, Goranovića ću kao pjesnika i dalje pamtiti po tome velikom Mirisu. Sveprožimajućem, slojevitom, životno važnom mirisu ovisničke prirode, mirisu knjiga uz koji sa zanimanjem iščekujem sljedeći pjesnikov naslov.

This is a unique website which will require a more modern browser to work!

Please upgrade today!

Logo Header Menu